dinajina sjećanja

četvrtak, 31.08.2017.

Put bez sjećanja...




Nešto sam što nisam.
I zato sam sada to što jesam.
A nisam ništa.

Julije Knifer






Meandar, vijugava rijeka,
zrcalo kozmičkog kretanja,
preslika Dedalusovog
labirinta strahova,
premosnica svjetova.

Između nas vir apsurda,
let Ikarusa, iza horizonta nadanja
praznina.

Tvoja silueta na drugoj obali Meandra.

Tamo umire cvijeće.

Na obzoru zasjaše dva sunca,
u tvom pogledu stih,
u smrti se sanja.

Slijedih glas ljubavi,
koračaj, ne okreći se,
u njegovom srcu još cvijeta ruža.

U kapima Meandra sunce,
pad letača, pomak vremena
i
uvojak tmine zasja
sunčanim pramenovima.

Vrijeme tihog umiranja je opozvano.

Obgrlila nas je zavojnica istine
i šum novog jutra.

Krenuli smo putem bez sjećanja.

Željeli smo nemoguće učiniti mogućim. Nismo uspjeli... sjećanja su ostala.


Dijana Jelčić... Nestvarno stvarni... zbirka pjesama, Kultura snova, Zagreb, 2014.




slike... Julije Knifer... fotografija Meandra posuđena s interneta


Oznake: Julie Knifer, Meandri, život
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 30.08.2017.

Metafora besmisla...



Bilo je to davno… u Zürichu… stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“… skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekoveječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ... osjećala sam prisutnost Thanatosovog carstva… tugu u elegiji vjetra koji se provlačio kroz kosu.

Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena?

Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…

Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…


Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela… Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji.

"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"


Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara… ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe…

Drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja… mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova poruka… pakao nosimo u sebi… krenuh kući…

Kada je Danica objavila zoru osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju Picassove bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu…

Dijana Jelčić

Oznake: Zürich, Rodin, vrata pakla, zdenko Jelčić
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 29.08.2017.

Paučica...



"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje!"

Ivo Andrić





Noćas osjetih budnost Arahne… paučice koju je ljubomorna Atena osudila na tkanje svilenkastih niti… legenda pretočena u ime paučinastog ovijutka tkiva iz kojeg izranju osjećanja osjećaja… tkala je mrežu sanja… kvadrirala kružnicu… pretakala je u geometriju zbilje … i ekliptiku vječnosti… u vrloženje umiranja i uskrsnuća… umrežavala oceane i plovidbe zvjezdanim stazama… lutanja vremenom praiskona… vremenom ljubavi...

Noćas ne spavah, samo sanjah… izgubih se u snu… u lucidnosti trenutka sanjivosti… u bjelini gloga, mirisu jasmina i okusu madeleine...u prividu ljepote koji pretakah u igračicu staklenim perlama… u tragačicu za koracima homo ludensa… u znatiželjku za tajnama mahnitanja u dolini djetinjstva… u neobuzdanicu za čežnama… pustolovku na tračnicama vremena koje se kotrljaju u sanjanu budućnost… u konceptualistkinju koja u postelji od maslinova drveta na trgovima sanja susret na rubu vremena… u običnu ženu koja voli i koja je voljena… voljena bezrječnom bezuvjetnosti u uvjetnosti zbilje…

Da, noćas bijah Arahne… odsanjah postojanje u gradu sanjajućih knjiga… u krošnji bijelog gloga, mirisu jasminova cvijeta i lakoći putovanja kroz prohujalo vrijeme…u nestajanju u onom velikom ništa iz kojeg izranja sve…

Probudih se sretna… zavoljeh tmurno jutro odlazećeg ljeta… sivu odoru mladoga dana… misli i sjećanja… olujno nebo odjavljuje dolazak kiše… još jedne pjesme u nizu neispisane antologije vječnih mijena… bijela svjetlost iskri strune orgona… zavijutke dolutale iz tkiva kovitlajuće vretenice vjerovanja u snagu kozmogonije…





U paučinastoj mozgovnici buja nadahnuće… misaoni eliksir koji hrani čulnu ćujnost… legenda o pokori Atenine osuđenice se ostvaruje kao poslanje ljepote koje brani svijest od ugriza bijesa, zla i mržnje…

U mrežastoj arahnoidei ostaju samo lijepa sjećanja… ona malena zrnca potrebna za sreću… i uspomene uokvirene aureolom ljubavi…

Dijana Jelčić



fotografije posuđene sa interneta

Oznake: arahne
- 08:08 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.08.2017.

U ovitku vremena...





Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena ne iskri više na lazurnom satenu prohujale noći. U ovitku vremena osjećam sponu naše nedjeljivosti od kozma. Nevidljiva očima, njena svjetlost iz nedohvatnih daljina bdije nad našim životom… Je li to istina?

Promatram daljinu i pitam se kuda je otišao taj titraj sudbine, kamo ga je odnijela svjetlosna rijeka… gdje, u kojem dijeliću svemira se zrcali moj preživljeni život…?

Zvijezda umire smrću fizičkog tijela i postaje duša vječnosti, šapuće mi san… Je li to istina, pitam se ne tražeći odgovor… Odgovor se krije u trajanju…prolaznost vremena je iluzija, vrijeme ne prolazi, vrijeme je postojana dimenzija u kojoj se rađamo, živimo i umiremo…

Kada izađemo iz ovozemaljskog trenutka nosimo je u sebi koračajući tragom sjaja zvjezde koja čeka naš povratak u njene skute…
Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duše, željena istina koja nas oplemenjuje, koja nam daruje snagu da svjesni svoje fizičke smrti u svakom času živimo sreću i ljubav, da svaki tren proživimo punim srcem, da ga ispunimo tkivom snova i nitima zbilje…

Sudbina, mnogodimenzionalni pejsaž trajanja, kristalna kugla, geometrija svjesnosti, arhitektura žudnji, čežnji i privida… u neobičnosti ove običnosti osjećam naučeno neznanje, ignoranciju koja nas brani od spoznaje smrtnosti. Daruje nam vjerovanje u besmrtnost duše…

San je kratka smrt, odmor umornom srcu, djelić nepostojanja u javi… ponekad odlutam stazama sanja, putevima seobe duša i tražim znamenje i znakove prerano otišlih prijatelja… to su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim... snovi su mostovi između čežnji i zbilje, neostvarenih i ostvarenih želja, između života i neumitne smrti…

U traganju za izvorištem istine, upisanom u nerješivoj zagonetki genoma, mi ostajemo cijeli svoj život nemirni pustolovi, trgači za perlama u dubini svog podmorja… razotkrivači sebe sebi...

Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje…

Dan u kojem se nikome nismo nasmiješili je izgubljen dan, Chaplinova misao mami osmijehe...

U ovitku vremena, u trenutku buđenja s ljubavlju i osmijehom vas pozdravljam i želim vam ugodan dan...


Dijana Jelčić



slika... van Gogh... zvijezdana noć

Oznake: prostor, vrijeme, trenutak, osmjeh
- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.08.2017.

Odlučujem se za san...




Nakon knjige “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva” prevedena je i knjiga “Homo deus: Kratka povijest sutrašnjice” izraelskog povjesničara Yuala Noaha Hararija.

Što nas čeka u budućnosti? Odgovor na to pitanje nije lako dati, ali znanstveni nam napredak kaže da bi to mogao biti idući korak u evoluciji čovjeka. Homo deus.
Ova knjiga proučava projekte, snove i noćne more koji će oblikovati dvadeset prvo stoljeće – od prevladavanja smrti do kreiranja umjetnog života – i nastoji odgovoriti na osnovna pitanja, među njima i ova: Što je naš sljedeći korak? Kako ćemo ovaj krhki svijet zaštititi od razornoga ljudskog djelovanja? To je iduća faza evolucije. To je Homo deus.





Odlučujem se za san...

Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do povratka među zvijezde. do preobrazbe u kap nebeske rijeke ili foton svjetlosti.

U prividu pamćenja čujem grmljavinu… u bljesku munje vidim titana i planet na njegovim ramenima… rekoše mi to bijaše kazna bogova… poslije njegove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh... a onda se rodio Bogočovjek i prezueo naše grijehe... mi smo kaznili njega...

Odbacujem okrutnost… odlučujem se za san o nestaloj utopiji… osluškujem govor beskraja, šum vremena, šapat vječnosti… u odsanjanoj budućnosi čujem utihu neba… naslućujem kraj bešćutja… nestajanje obeščašćenja, gubljenje raspolućenosti i izgubljenosti… prestanak ratova i kažnjavanja… čujem baladu o ljudskim željama opjevanu glasom rapsoda na trgovima dolazećeg vremena...

Na svodu iluzije iskri lux primus… svjedočanstvo ljepote… obznanjuje početak novog sna… miluju me svilenkaste niti… titra svjetlo nad svjetlima…

Na obzoru vizije, u lazurnom baršunu noći, u ikonografiji vjerovanja utkana silueta trajanja… osjećam kraj raspuknuća prasvijesti… dugo čekani susret dviju polutki bitka u cjelinu ljudskosti …

Još uvijek titra urlik ranjene ptice u šutnji srca… čujem bezglasje bezdana, dvije riječi zastale u beskraju, u jecaju tišine, u izranjanju iz magle strahova…

U suzi bolnog umiranja se otvaraju školjke… prosipaju biserje nastajanja…

Volim te… Čujem tvoj uzdah u mirisu jasmina, u mistralu nad gradom vjetrova, u poeziji kiše…
Ljubim te, osluškujem tišinu u nezaustavljivom žuboru rijeke života…

Otopili smo tuge u fontani svjetlosti i zakoračili u život…


Dijana Jelčić



Oznake: povijest sutrašnjce, život, Homo deus
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 26.08.2017.

Zlatna ribica...




Često razmišljam o željama… pitam se, postoji li nešto materijalno što sam poželjela, a nije se ostvarilo… ako nije jesam li zbog toga tužna, nesretna, nezadovoljna… sretna sam… nikada nisam osjetila tugu oskudnosti… ostvarivale su mi se želje… ali već u djetinjstvu naučih željeti samo ono dohvatno… tiha pedagogija mojih roditelja… čitali su mi bajku o ribaru i zlatnoj ribici…

Aleksandar Sergejevič Puškin… tako kratku i naizgled jednostavnu, a zapravo mudru i složenu bajku o ljudskoj pohlepi…još uvijek vidim iste slike koje su se tada u mojoj djetinjoj mašti slagale u pamćenje…

A onda sam srela tebe… čovjeka s očima boje snova… vječno radosnog pustolova stazama duhovnosti, znanja, mudrosti i literature… sretnog čovjeka čije se želje ostvaruju već samom pomisli na njih…
Želim čistu čulnost nutrine… čistu savijest prelomljenu kroz prizmu razuma… čistu ljubav utaknu u tkivo svijesti o njoj… govorio si mi u dane naših prvih susreta… usrećio si me dokazujući da su nam želje iste…

Što želiš kao darak za rođendan, upitah te… nasmiješio si se… daruj mi aquatorij s biserjem tvoje nutrine… šapnuo si…

Kako pretočiti njegovu želju u stvarnost?... zlatne ribice ispunjaju želje… sjetih se bajke… sigurna u plemenitost njegova bića… u sjaj snova utkanih u njegov pogled darovah mu maleni aquarij sa dvije zlatne ribice… prosuh u njega biserje iz ogrlice darovane mi kao svjedočanstvo inicijacije u sfere zrelosti…

Osmijeh na njegovom licu i pitanje… zar ove bisere više nikada neću vidjeti na tvom vratu? …

Ne dragi, ovdje su mnogo vredniji… osjetih titraje sreće… njegove i moje… slijevali su se u krug ljubavi…

Zauzvrat mi je darovao novu bisernu ogrlicu...

Dijana Jelčić




Oznake: ostvarenje želja
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 25.08.2017.

Dijalog poslije sna...





Sanjam te… promatram tvoje lice… i pitam se, sanjaš li isti san? Često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja, postali smo simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči…

Probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti…
muk trenutka uranja u prostor…

Tvoj glas ga razgrće…

Koliko dugo si budna?...

Nisam spavala… samo sam sanjala…
Spavaš li ti uopće?...


Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena… ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…

Mudruješ, to nije zdravo…

Ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome liječimo...

Zaobilaziš temu…


Dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu...


Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje… Titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…


Poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…

To je razlog tvom bdijenju…


Da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmologiju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se smjenjuju čestice i valovi u svjetlosti…

U poeziji fotona se krije tajna djeljivosti do beskonačnosti... titraji superstruna nas uvode sve dublje i dublje ka srži istine... hoćemo li je ikada dosgnuti?...


Zar je to važno?...

U Borhesovom alephu se zrcali svjetlo na kraju tunela "neznanja"... možda će netko jednoga dana dosegnuti tu istinu... i kroz vrata vremena zakoraćiti u kristalni zamak vječnosti...


Možda će se to dogoditi u nama nedohvatnoj budućnosti... zato mi danas bdijemo u metafizici uma, čujemo nečujnu simfoniju vremena i sanjamo život…

Svanulo je jutro boje jantara...


Dijana Jelčić



fotografije posuđene s interneta

Oznake: dijalog poslije sna
- 07:17 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.08.2017.

Vrijeme tihe sjete...




Sjedim za radnim stolićem... Budim se u kutku sanjive stvarnosti… u okružju neizmjerljive prisnosti sa životom…

Udišem miris uspomene na djetinjstvo i promatram lampu koja od pamtivjeka krasi ovaj djelić prošlosti… još svjetli… kolovoz se kotrlja svome kraju… uranjamo u vrijeme između ljetnih vručina i dolazeće jesenje ravnodnevice… ekvinocija koji najavljuje smiraj prirode… i bujanje tihe sjete u osjećanjima…

Prisjećam se naših jesenjih putovanja… nisu to bili odlasci nekom nebeski udaljenom cilju, nismo lutali putevima prosvjetljenja… odlazili smo otkrivati geometriju gradova koji su građeni po ljudskoj mjeri… lutali smo trgovima… i na svakom smo doživjeli posebnu priču… drugačiju od one prethodne… divan je doživljaj trajne novosti… nismo odabirali, bili smo oduševljeni svakim dolazećim trenutkom… zadivljeni i zahvalani na ljepoti rađajućih osjećanja… upoznavali smo i sebe same uvijek iznova… svako putovanje je bilo postojano slavlje osjetila… bili smo isti, a uvijek drugačiji… bili smo bića tek rođena iz prostornosti nepoznate vremenitosti… kao da smo tek spušteni u začudnost ovozemaljskog svijeta… djeca veselja i sreće… znatiželjno smo ispijali kapi darovanog nam eliksira iznenađujuće ljepote…

U sebi nosimo galeriju slika… i kada odvrtim taj film unatrag svaki puta osjećam novu preobrazbu… metamorfozu nutrine… i to nije bijeg iz svakodnevice nego njeno oplemenjivanje sjećanjima… pokušaj propuštanja osjećanja u koloplet prohujalih zbivanja i tankoćutnost čulnosti pri njihovim povratcima u trenutak…

Ta predivna osjećajna metaforika izaziva erupciju osjećanja u ovome ovdje i ovome sada… spoznaju bezgranične slobode… ostvaruje zamjenu riječi unutar sintagmi koje do ovoga trenutka pohranjivah u pamćenju… događa se pomak u sjećanju… izranjaju nove vizije… neprimjećeni detalji odživljenog… novi izazovi za dolazeću projekciju odživljene sreće… očaravajući trenutak kojem se sanja prošlost i naslućuje odlazak u neodređeno, nedoživljeno i neizgovoreno… utkano u moj davni stih…

zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja… dozvoli srcu da diše…

Dijana Jelčić



i evo jedne od nezaboravnih uspomena... Inetrvju s Zdenkom je na kraju filmića...




Oznake: poezija uspomena daruje snovitost zbilji
- 07:27 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 22.08.2017.

Metamorfoze mora...




Vatroslav Kuliš je umjetnik zanesene romantične naravi, majstor ekspresije, buntovni sanjar o stvarnosti, kolorist u svijetu koji se smračuje... Igor Zidić





Njegova slika „metamorfoze mora“, koju promatram već desetljećima, budi u meni uvijek novo nadahnuće… a nadahnuće je ljubav… u tišini sobe uranjam u dubine, čujem poeziju oceana i sanjam život… svaka njegova slika je poseban doživljaj... daruje nestvarno stvarni doživljaj ljepote tog plavog beskraja... sjećam se trenutka kada napisah ovaj tekst...




Ljubav, to beskrajno more, satkano od snova i želja, u kojem se susreću dva delfina i vjerni sebi i porijeklu, ne odvajajući se, odplešu svoj cijeli vijek. Ljubav, ta čudesna droga koja, u isto vrijeme, opija srećom dva tijela i sjedinjuje dva srca. Ljubav, ta čudesna energija koja, izvire iz dva izvora i sjedinjuje se u nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome.

Proljeće je još uvijek daleko,
neka, u ovoj jesni, zalutala ptica
dotaknu tišinu, i
u podnožju neba buknu plamen,
probudi uzbuđenja prvih pripadanja,
onu tihu vatru u uglovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.

Prošlost na granici trenutka,
okusi izmješanih previranja,
mirisi sjedinjenih želja,
tonovi zajedničkih svitanja,
metamorfoza osjećanja i
moć doživljene sreće.

Okrenuta prema istoku
jutros očekujem
tvoj dolazak i
utapanje u ljubičastom moru
snovitih događanja.

Uzdigni se ljubavi
pozdravi sa mnom,
nad morskim dubinama,
izlazak sunca
i neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa,
bez obećanja,
neka bude vjenčanje
s koriandolima svijetla,
s tonovima jutra,
na ljubičastom tepihu
tek procvalih želja.

Ne boj se ljubavi,
zagrli me i
neka bude kao nekada i
neka bude kao sada,
neka bude kao vječnost,
neka bude san,
poljubi me i
vjeruj u ljubav,
ljubavi je život.

Dijana Jelčić








Oznake: Vatroslav Kuliš, metamorfoze mora
- 08:58 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.08.2017.

Sveta geometrija...




Možda ćemo
jednoga dana
matematičkom etikom
otključati vrata Raja,
raskrinkati misteriju
postanka,
dosegnuti spoznaju
Apsoluta i Istine,
razjasniti
usaglašavanje
duše i materije,
zagrljaj
kozmosa i čovjeka.

Možda ćemo jednoga dana
čuti glazbu nebeskih sfera,
razumjeti načelo stvaranja,
i pitagorejsku molitvu
tajanstvenoj,
četvrtoj dimenziji,






"Blagoslovi nas božanski broju,
ti koji si stvorio bogove i ljude!
o, sveti, sveti Tetraktise,
ti koji sadržiš korijen
i izvor vječnog toka stvaranja!
Jer božanski broj počinje čistim
i dubokim jedinstvom
i doseže sveto četiri,
stvara majsku svjetlost
koja sve povezuje,
i sveto 10,
koje sadrži ključ svih stvari"


Četiri osnove postanka
voda,
vatra,
zemlja,
zrak.

Četiri godišnja doba,
četiri strane svijeta,
četiri jahača Apokalipse,
četiri obilježja čovjeka.

sangvinik,
kolerik,
melankolik,
flegmatik.

Četveroznačna prostornost,
točka,
linija,
povšina,
materija.

Zbroj,
dekada kao
quinta esentia,
kao Apsolut,
kao ljubav.

Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni... Kultura snova, Zagreb, 2014.



slike... Michelangelo... stvaranje Adama... Leonardo da Vinci... Vitruviev čovjek kvadrira kružnicu

Oznake: božanska geometrija
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.08.2017.

Japanska poezija, knjiga s daškom ljubavi...



Tragala sam za peharom istine… lutala knjižnicama, čitala brevijare ispisane drhatvom rukom ostarjelih mudraca… požutjele stranice su drhturile… bojala sam se njihovog rasipanja u prah… provodila sam sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na jezeru… knjižničar me pozdravljao osmijehom… promatrao me iza prastarih naočala predebelog stakla… oči mu nisam mogla vidjeti… nestajale su fokusu leća…

Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala sam se tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago… nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru…




U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža… knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta… na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… za sjećanje na…
To je dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… kada su umrli ja sam od latica njenog vjenčanog buketa izradio korice… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja… prevođenje je umijeće… iako je prevedena na njemčki osjećam dašak Japana u njoj… još uvijek osjećam majčin miris…
Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje…





Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… ne znam je li prevod dobar, ali čitajući osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih ljubav u zraku…

Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol… darujem vam tu knjigu… vi ste jedna od rijetkih koja u uživa u mirisu mojih starina… osjetih titraje u srcu… očutih neizmjernu sreću… samoća je magija u kojoj se vrijeme ispija sa fontane zlaćane svjetlosti... od samaca koji nisu osamljeni možemo puno naučiti... ja naučih od tog starca vrednovati sjećanja na ljepotu prohujalog vremena... naučio me je da pamtim samo sretne dane...

To je knjiga koju čuvam kao oko u glavi... nježnost njenih stranica oplemenjuje već samim dodirom... pjesme su predivne... tankoćutne kao rijeka ljubavi... darovao mi je štafetu ljubavi ... jednog dana ću je predati nekome... jer štafeta ljubavi ne smije biti nikad zaustavljena.

Danas prolistah ponovo taj darak… i slika starca je zatitrala u mom sjećanju… njega više nema… ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi…


Dijana Jelčić





Oznake: Japanska poezija, knjiga s daškom ljubavi
- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 19.08.2017.

Nepoznanica koja...




Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svatko nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može protumačiti samo sebe samog.
Herman Hesse, „Demijan“






Na crti razgraničenja podsvjesti i svjesti, na rubu trenutka i vječnosti bdije nevidljiva čuvarica sebstva, braniteljica nutarnjeg prostor vremena… ne dozvoljava ti prodiranje u odaje osjećanja, ne propušta te u vrtlog misli, spriječava uranjanje u podmorje bića… ti stojiš na obali rijeke nevraćanke i šapućeš poeziju kapi… osluškujem tvoj glas i pretačem tvoj govor u jezik srca…

Da, ponekad poželim zakoračiti u tvoju prostornost i osjetiti titraje tvoga vremena… znatiželjna sam… ali čutim tu fiziološku barijeru kao istinu koja i mene brani od nagosti koja bi razorila jezgru bitka i izazvala neizračunjive promjene svijesti…

Duša je nedodirljivi entitet… nepoznanica koja, u svemiru uma, tka tanane niti svoje nevidljivosti… i dobro je što sama ne poznam put kojim bih te možda u nekom ljubičastom sutonu propustla u njeno carstvo… dobro je što neznam u kojem djeliću nutarnjeg kozmosa vjekuje moćnica koja upravlja mojim čulima… možda bih ti u našem, samo našem godišnjem dobu, dozvolila da je dodirneš tvojim nemirima… da je odneseš u meni nedohvatne dvore tvoga bića…

U začudnosti njene tajanstvenosti se krije i čarolija našeg vječnog upoznavanja… divno je to nezaustavljivo otkrivanje nepoznatih predjela njenog univerzuma… čudesno je traganje za tajnama njenih zakona… nadopisivanje njene kozmogonije…

Promatraš me očima punim čežnje… promatram te očima punim žudnje… oplemenjuje nas ta vječna nedorečenost prepuna iznenađenja… nestrpljivo iščekujem tvoju ispovijest koja svakoga trenutka titra novim nabojima nutrine… tvojim izrastanjem u ovo što si danas... daruješ mi djeliće ljepote… upijam ih sluhom i slijevam u riznicu dragocjenosti… tvoje misli su prepune transcendentnih istina koje se pretaču u iskustvenost trenutka… osjećam kako tvoje riječi pronalaze put ka jezgri bitka… dodiruju njenu opnu kao mekani dlanovi… uskovitlaju njenu nutrinu i izazovu erupciju novih osjećanja…

Naši dijalozi se slijevaju u pamćenje, postaju misaone slike, monografija prohujalog vremena... i vizija odsanjane budućnosti...

Dobro je što još uvijek nismo razotkrili sve tajne, što još uvijek tragamo za nepoznatim djelićima naših misaono osjećajnih svjetova… što tek poezijom uspijemo zavriti u magični svijet istinskog postojanja…

Dijana Jelčić

Oznake: samosvijest, qualija, moćnica nutrine
- 07:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 18.08.2017.

Suma godina...




Živimo u vremenu bez vrata,
u prostoru bez zidova,
u beskraju zavijutka,
u tvrđi vjerovanja,
u spletu snovitosti.

Koračamo putem bez račvanja
iza nas proljeća cvjetanja
ispred vrijeme plodnih jeseni,
suma sretnih godina,
svijet iza zrcala zbilje,
galerija sjećanja,
bezglasje čudoriječja
i odeon tankoćutne
tišine.

Kampanelom svijesti
odjekuje zornica
tek načetom trenutku.

Budim se u skutima sna,
izranjam iz privida.

U tvojim očima svevremenost,
u niski vremena sretan trenutak.

Odlučujem se za novu čulnost sa jekom stare.

Osjećam, dakle postojim.





Osjećam i nakon tridesetak godina još uvijek uzdrhtalost srca,
kuželjanje u čestičnjaku uspomena, kovitlac u vrelu istine.

Tvoja i moja slika u zrcalima mladalačkog sna,
u zbilji kolaž vremena, na licima trag vremena.


Dijana Jelčić



prva slika... m. Chagall_over_the_town_1918

Oznake: suma godina
- 07:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.08.2017.

Crveno jezero...



Na pučini privida praiskonska Venera i sjećanja.
Tražila sam te u snovima, u oblacima, u riznici pamćenja.
Bio si biserni sjaj kolajne na vratu vremena,
bijela perla na dnu oceana,
ronila sam snovima.

U jecaju tišine lahor istine, u pustinji želja njena srž,
u trenutku dašak vječnosti.
Bježala sam u samotnost, u nedogled vremena,
a prostor je postajao sve manji.

Zgusnuće bitka do entropije,
dah je bivao sve krači,
srce je titralo uzbunom,
zaboravljalo odkucaje,
prijetilo uraganom nutrine.





Dogodilo se na današnji dan u zavjetrini sna i oluji zbilje.
Poveo si me tragom zastrašujuće legende.
Privid tajanstvene ponornicie,
jezera ljudskih čežnji, u podmorju
vrtlog oslobađajuće vrulje.

Vidjeh dubinu propuntale zemlje,
nestajanje zla, oholosti i taštine.

Čudesnost kamenjara,
na crvenim liticama i modrini istine
tragovi tvoga djetinjstva, šapat tvojih praotaca,
ushit pobjedi dobrote.

Doživjeh magiju crvenog jezera i njegov iskon.
Čarolija nestajanja zla se širila oko nas.
Oćutih spokoj.

S neba je kapalo sunoćavanje.
Spramčiok suncu uronismo u purpur sutona.
Začuh tišinu toploga zlata.
U času čelopeka, u suglasju mene i njega istina,
čovjek i sunce se grle u središtu svemira i jednako vrijede.

Bilo je kao u snu, a bila je zbilja.
Na bijelom oltarniku dana čestičnjak,
zlatna hostija i sreća.

Alba novokrštenja se ovila oko nas,
zakoračismo u odaju ogleda i odjeka.

Čuvaj ovaj san!
Čuvajmo ga zajedno!

Čuvamo ga tri desestljeća!

Dijana Jelčić





Oznake: crveno jezero, legenda, nestajanje zla
- 07:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 16.08.2017.

Dvostruko petozvučje istine...



Mislima sam dotaknula davno oslikanu iluziju… obasjala je svjetlošću tankoćutnih osjećanja… uokvirila u osjećajnu sliku i propustila u galeriju sjećanja… pretočila sam san u viziju... gledah je pogledom djeteta u sebi… uronila sam u nenapisanu bajku prepunu nestvarnosti…

Samo iznutra se sanja… samo iznutra se voli… samo iznutra se živi… kao tonovi frule iz vilinskog svijeta probijala je tišina zvučni zid stvarnosti… slijevala se u budnost… dogodila se noć bdijenja u snu… lucidnost trenutaka… odvajanje mene iz mene… doživjeh levitaciju u carstvo bestjelesnosti… u ideokinetičku sliku iluzije skrivene u pamćenju…

Vidjeh se nepostojeću u postojanosti tvoje ljubavi… bez oblika i bez kontura… u titrajima bijele svjetlosti… sjetih se Pitagorine misli… putovat ćemo svjetovima, vraćat ćemo se na ishodište, nećemo znati da smo to mi, a bit ćemo mi…

Da, filozofija bez osmijeha nije istinska mudrost…

Osmijehnuh se osjećaju koji je izranjao iz kaosa nestajanja i nastajanja… dotkanuh tebe bez tijela… znala sam da si to ti… grlio si me iako me nije bilo u osvitu ničega… rađali smo se na obodu kristalne kugle… izvan prostora i vremena… lebdjeli smo nevidljivi iznad ništavila iz kojeg je izranjala ljubav… i prihvaćala nas u svoje skute… bili smo strune bez gravitona… zgušnjavali smo se u krater početka našeg vremena… u božansku iskru... a onda se dogodila erupcija osjećanja osjećaja ljubav… eksplozija praenergije...

Rodio se svemir i mi u njemu… rodila se zemlja i mi na njoj… u lucidnom snu odsanjah iluziju… znala sam da sanjam i nisam se željela probuditi… bila sam tu i bila sam tamo s tobom u viziji, s tobom na gozbi bogova… u prividu duplog bića koje se raspuklo u energiju koja je stvorila svijet i nas u njemu… vidjeh eksploziju ljepote... izvorište života…

Misao, osjećaj, duša… duša vremena, duša svjetlosti, duša istine… nutarnje svjetlo koje nas brani od mukle tmine je neobjašnjiva, još uvijek je nerasvjetljena tajna… nedotaknuto izvorište svijesti… aureolom svetosti uramljena dimenzija vječnosti… prepuna prelamanja sunčane svjetlosti… prepuna staza koje sagradiše riječi i zagrljaji… titraju poruke, ideokinetčke slike… odlučujem se za nepostojani mir… za privid tihovanja u snu… za lahor iz kojeg se rađaju plodovi sna…

U metaverzumu se događa obrat… komplementarni interval nutarnje oktave... zvučni most ka carstvu ljubavi… u zavodljivosti tog beskraja vodim odraz očekivanja, čežnji, žudnji… čujem simfoniju ljepote… izgovorene riječi se kotrljaju tračnicama vremena… u suzvučju sintaksi mjenjaju svoja značenja…

a ljubav vjekuje u svom petoslovlju… u ponavljajućem ritmu svojih različitosti i jednoznačju svoga trajanja u vremenu…

ljubav i život… dvostruko petozvučje istine…

Dijana Jelčić



slika... nepoznat mi Autor, posudila s nterneta

Oznake: san, život, ljubav
- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 15.08.2017.

Zahvalimo Njoj...




"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu jamomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."

Ivan Meštrović






Promatram zvjezdano nebo,
sanjarim,
pričinja mi se, vidim
viziju Getsemanskog vrta,
čujem šapat molitve.

Slušam zvon večernjice,
prošlost udaraca klatna
o bronzu crkvenog zvona.

Tonem u svijet opsjena,
u carstvo privida.





U tkivu sna Tizianova slika,
uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu,
bljesak bijele svjetlosti i ukazanja,

Lurd,
Fatima,
Međugorje
ozračje svetišta,
delirium blaženstva.





Budi me miris ljiljana,
marijansko znamenje,
nježno obećanje
njenog bdijenja
nad nama
smrtnicima.

Dijana Jelčić




Oznake: blagdan uznesenja, zahvalimo njoj
- 07:37 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.08.2017.

Zavijutak vremena...





Bertold Brecht, Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.

Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...





U zavijutku vremena čekah skitnicu, ludu trenutka, kralja bez krune.

Tebe usječenog u pamćenje, uklesanog u sjećanje, ucrtanog
u uspomenu.

Susret i rastanak
pod suncem.

U plavim daljinama
nagnuće sudbine,
u načelu vremena
ritam vjerovanja.

U tvojim očima san i obećanje.

Zapamtila sam.

Voda je dolazila iz zemlje,
u zraku oganj ljeta
i naslućujuća peta esencija.

Zbrajah godine, čitah pjesmu nad pjesmama.

U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i ciprov grozd.

Sanjah kuću od cedra
i svodovlje
od čempresa.

Ragovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah mjesečinu za blagost njegova sna.

Bio si strast, bila sam žudnja,
bili smo vrtokret dosanjane budućnosti.

Dijana Jelčić


Oznake: Bertold Brecht, zavijutak vremena
- 06:46 - Komentari (27) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.08.2017.

Pitanja, odgovori, riječi...




Postoje li bespuća snova?... od kojeg tkiva su satkana ta prostranstva? ... postoji li vrijeme u njima?... možemo li lutati snovima ili se sve događa u jednom jedinu snu?... ako je Svemir uistinu božji san onda smo mi njegove strune… mi putnici namjernici… mi pustolovi… mi tragači za istinom…

Što će se dogoditi s nama kada se Bog probudi?...

Teško pitanje…

Postoje li teška pitanja?... pitanje u pitanju o pitanju… postoji li mjera za težinu misli?... ponekad su preteške za ovu nepodnošljivu lakoću postojanja u enigmi bivstvovanja…
U rebusu svijesti se zrcali znamenje prostora i vremena… i upitnik iza znaka jednakosti… clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti... apsolutnost ne postoji... mjenjamo se iz trena u tren... ostajemo vjerni vrtlogu vječnosti... procesu nezaustavljivih mijena... pitanja postaju nepotrebna... na dlanu svemira titraju strune… zavijutci otrgnuti iz klupka svjetlosti… mi utkani u spiralu zlatnoga reza…

Postoji li mač kojim se možemo razvezati iz misterije početka i zaroniti u dubinu božjeg oka?…

Nepotrebno pitanje?...

Kao lepršava ptica nad bezdanom neznanja naša svijest traga za istinom… slobodna, a ipak omeđena obrascima ona drhturi na vjetru otkrića… krhkošću znanja utkana u tkanicu spoznaje… vidim riječi na bojišnici dijaloga… misaona slika parije šaha… riječi kraljevi… riječi lovci… riječi pijuni… premećemo ih… darujemo im nova značenja… znakovljem uma naglašavamo njihovu impreativnost, nesigurnost, čuđenje, znatiželju… darujemo im dušu, zvuk, miris, boju, okus… ili ih odbacujemo u rijeku zaborava… što učiniti sa nerazumljivim značenjima?... čujem utihu u dijalogu mene i mene… tišinu nutarnjeg hermeneuta…

Ne opterećuj se tišinom… nijemost svemira krije u sebi tajnu… pokušavaš me izvući iz žrvnja nepoznanica i odvesti u zavjetrinu zbilje… ne dozvoli neznanju da ti uzvrati pogled…ne traži više izvorište ljepote… odgovori se kriju u poeziji kapi… u memoriji vode… u zrnu srca…

da, u zrnu srca… u alephu, u točki u koju se zgusnulo sve… i daljina i visina i širina… bez težine, bez ubrzanja, bez trajanja, bez pomaka… na početku prije početka je bila svijest sama u sebi i oko sebe… a onda se dogodilo stanje… prvi titraj i prva zvijezda… prvi bljesak spoznaje… rodila se ljubav… bitak prostor- vremena… čovjek u čovjeku… ti u tebi… ja u meni… srž istine… igramo se riječima kao djeca staklenim perlama…
uzdigni se iznad praga razumljivosti… napusti svijet smislenosti… zakorači u svijet svjetlosnih prabića… osluhni šapat legendi… vilovanje vila slovinskih… tihovanje kozmogonije… šutnju tihih lomača… govor renesanse… zavoli osjećanje u kojem se budiš…

osjećanje to si ti… odustah od lutanja labirintom mudrosti…

Dijana Jelčić



Oznake: pitanja, odgovori, riječi
- 07:37 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 12.08.2017.

Odiseja uspomenama...



ITAKA

Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina, puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas.

Konstantin Kavafis




Nježan lahor sunoćavanja razbija vrelinu prohujalog dana. Vraćam se na početak priče da bih je mogla ispričati do kraja.
Kome povjeriti tajnu zatvorenu u kukuljicu iz koje leptirica nije uspjela izletjeti? Tebi s kojim djelim zivot, ljubav i san ne trebam govoriti o tugama koje nosih u sebi, ti si ih osjetio. Tišinom si zalječio ranu koja je krvarila grijehom.
Vjetar donosi miris zelene rijeke i okus zrelih oskoruša. Sjećam se, krenuli smo putem bez znakovlja. Ucrtavali smo ih sami žudnjom za putovanjima, za upoznavanjem novih krajolika i ljudi.

Ali u meni živi još uvijek zatočena leptirica kojoj ne dozvolih da raširi krila i iskukiča mrežu za nedosanjane snove. Oni lebde u pamćenju kao nemirne duše onih koje nismo otpustili, kojima iz sebičnosti nismo dozvolili da pronađu svoj spokoj u vječnosti.

Otpusti snove koje držiš zaključane sujetom u sjećanju, šapnuo si nudeći mi čašu kraljevskog pića.
Ne mogu otpusti nešto što traži svoj završetak u sinopsisu nedovršenog davnog sna.
Završi odiseju uspomenama, slijedi vjetar koji razbija oblake i propušta bogove da bdiju nad tvojim povratkom na otok sreće, rekao si tiho prisjećajući me na Homerovog junaka koji je izgubljen u bespuću legende žudio za povratkom na Itaku zelenu i smjernu.

Na stolu je titrala svijeća. Djevojčica si bila ti sa cvijećem u kosi, pjevušio si staru šansonu i vraćao me nesebićno i samozatajno na početak priče. Osjetih tvoj glas kao milovanje, kao san, kao dašak vjetra koji je odnosio slike davnih proljeća i ostavljao mir u dubini svjesnosti.

Pogledah zahvalno u tvoje oči. Zadnji trag odlazećeg sunca se prelamao u dubini tvog pogleda i ucrtavao put ka Itaki dalekoj i smjernoj. Vidjeh sebe na hridi oceana u odori Penelope i spoznah da su godine kojih nije ni bilo prošle. A ti si se zrcalio na horizontu noseći na rukama ljubičastu ružu kao znamen krštenja novom vremenu, našem vremenu. Spoznah da živimo u univerzumu punom paralelnih događanja, da među našim zvjezdama nema mostova jer oni nisu potrebni, zvjezde je dodiruju osjećanjima i tkaju svilenkasto tkivo osjećaja, one su istovremeno tu i tamo.

Zrcalimo li se mi u svemiru ili se svemir zrcali u nama?
Tko osjeća ljubav taj nosi cijeli svijet u sebi, šapnuo si.

Dijana Jelčić




fotografija Itaka posuđena s interneta,

suton... Ivica Kiš

Oznake: Itaka, Odisej
- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 11.08.2017.

Rađanje zvijezde...





Danas po Majanskom kalendaru slavimo „rođenje zvijezde Venere“… njeno izranjanje iz svemirske maternice… iz zviježđa Plejada… dogodilo se 11. kolovoza 3115. godine pr. Kr.

Slave li zvijezde kišom Perzeida rađanje ljubavi?
Šutiš.
Pozivaju li nas na slavlje osjetila?... osjetih pomak nutarnjeg sata…
Uranjamo li novi vremenski ciklus?

Smiješiš se.

Deja vu, tisućljeća zgusnuta u tvojim očima.
u prolazu između tvoga i moga svijeta,
u ničijoj zemlji na izvoru vode.

Ispih gutljaj zemljine utrobe, oćutih okus života,
pupanje svjetlosti, vrtloženje vremena,
let nebeskih krijesnica i put k tebi.

Podne, prašnjavi peron i oči boje sna… magija sudbine.

Venera objavi sunoćje i mimohod sjećanja.

Bio si pastir, filozof, pjesnik,
bio si misao, osjećaj, ljubav.

Odakle dolazi voda?... upitah

Iz zemlje… progovorio si

Susretao sam te u snovima.

Sanjala sam te…

Bilo mi osam godina kada te prvi put vidjeh.

Bilo mi pet godina kada saznah da voda dolazi iz zemlje…

Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vječnosti,
metafora beskraja, naš trenutak,
rođenje Venere.

Dijana Jelčić




i blogodijalog

@Evora
Vrijeme Venere je vrijeme ljubavi.
Venera je u vagi, vaga je moja skladna sinteza razumskog i osećajnog u duši moga bića. :)
11.08.2016. (17:05)

@Dinaja
@Evora...uživaj u dolazećem... neka nam svima
vrijeme Venere bude naklonjeno...

U prilog objašnjenja Venere u Vagi kao težnje za balansom i harmonijom u ljubavi navešću jednu zanimljivu estetičku misao koju je napisao čuveni srednjevekovni filozof Anicije Manlije Boetije: "Čula i razum mogu se shvatiti kao neka oruđa harmonične sposobnosti. Jer čula opažaju nešto što je sliveno jedno s drugim i ono što je približno takvo kakvo je ono što se opaža. A razum ocenjuje celine i sledi razlike tako čula otkrivaju ono što je pomešano i približno istini a celina se shvata razumom." Dakle čula su tu da bi se pomoću njih u ljubavi osećala harmonija dok je upravo razum taj koji "nadgleda" čula i upravlja osećanjima obrazujući time sklad između duhovnog i telesnog saobraćanja u ljubavi.

Autor: Olivera Petković
eto draga, kada prolutam horoskopom i pronađem ovakva objašnjenja
ulazim u odaju ogledala i odjeka... i preispitivam samu sebe...
i kao što si ti napisala ... osjećam sintezu umnog i osjećajnog u sebi...


@stara teta
opet nas pogled spaja s akašičkim poljem, i povezuje kosmičke konstelacije, nivelira naša srca, naše oko, ruke i stopala s nebesnicima i njihovim smjerovima... oduvijek smo bili igračke besmrtnih bogova, dok nismo otkrili tajnu magiju prisutnosti karmičkih sila... još su sumerani gledali u nebo, na glinenim pločicama ostavivši detaljne podatke o zviježđima, planetima i njihovom kretanju. po slikama zodijaka na zvjezdanom nebu (prema stgrč.: životinjski krug) načinili su prve karte, poznavali razliku između maglica, planeta, zvijezda, znali da je zemlja okrugla, poznavali precesiju... kasnije su to razradili akadski i babilonski zvjezdoznanci, a usavršili egipćani... grci zaodjeli u neke nove, indoeuropske priče... da bismo mi, danas, ozareni, gledali u nebo i uzdisali od ljubavi...
11.08.2016. (19:16)

Dinaja
@stara teta... eto to je to... kozmologia trajanja u vječosti...i Bergsonov elan vital... i mi osuđenici na ovo ovdje i ovo sada...možemo li slijediti moć kozmičkih zakona...pitanje a tisuću odgovora... a tu smo...
u pitanju Ako sutra nikad ne dođe... i odluka... živimo ovo sada... u elan vitalu ... i vremenu Venere... jednostavno ljubav draga... i to je TO...
svećenica sunca i naših života... osjetimo njenu moć... živimo je... :)


slike... 'An Allegory with Venus and Time' by Giovanni Battista Tiepolo, about 1754-8

Boticelli... porod venere

Oznake: porod Venere
- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.08.2017.

Bio je dan svetoga Lovre...



U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.



Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.






U prelamanju bijele svjetlosti slušah glazbu nebeskih sfera… rapsodiju boja utkanih u aureolu svetosti… podne se objavljivalo u svojoj punoj ljepoti… zenit je trajao u sjaju zanosnih godina… voda rijeke nevraćanke je zaobilazila adu trenutka… promatrala sam odraz tvog označja u poeziji kapi… licem vremena se slijevalo znamenje postojanosti… dok se rouletta života vrtila mi hazarderi stolovasmo na vrteški sreće… u snazi ubrzanja … u sučeljavanju dviju sila koje nas održavahu u bitku vremena…

Jedan ugriz sudbine je zaustavio kovitlac ljepote… mi simbioti vremena osjetismo istu bol… naslutismo umiranje Sunca… nestajanje boja i zov tuge… zgusnuti u nerazdvojivost izdržasmo virovitost kaotičnih zbivanja… narušavanje sklada… crno- bijelu auru netalasanja i nepostojanje zvjezda… pričinjalo mi se, naš svijet se smanjio u obličje orahove ljuske… u bezizlaznu skučenost apsolutnog prostora…





ali sreća nas nije napustila… bio je dan svetoga Lovrijenca… dogodila se noć suza sreće i ljubavi... predivna predstava sazviježđa Perzej... ljepota puna zvjezdanih šapata…

izgovih želju… zasjalo je četvrto Sunce nad poludjelom sudbinskom lađom… sjaj zlatne hostije na obzoru svitanja je obznanio kraj tihog umiranja… vidjeh raspuknuće opne neboja… nestajanje sjena… i ostvarenje želje…

Ponovo bivstvujemo u srži vječnosti i čutimo širenje blaženstva… u prelamanju bijele svjetlosti kovitlanje naših boja… izrastanje novih sfera u kaleidoskopu osjećanja…

Dijana Jelčić



Sveti Lovro (Huesca oko 225. - Rim, 10. kolovoza 258.)

Sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca. Slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani. Budući, da se kiša meteora, zvana Perzeidi, događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza, naziva se i "suze sv. Lovre".


fotografije prva je moja snimljena u svitanju... ostale posuđene s interneta

Oznake: suze svetog Lovrijenca
- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2017.

Ostao si isti...




Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređjem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… one odaju sreću… nezaustavljivu stihiju ljepote… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam ilepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango u nutri

Prisjećam se naših susreta u prolazu… u svitanjima na trgu cvijeća… bio si bezimeni pjesnik… bila sam drhtaj na lahoru tvojih šapata… neka tanana nit se provukla kroz prostornost i postala tihana, nevidljiva premosnica među našim srcima… bili smo pustolovi, tragači za smislom, neobuzdani pioniri dolazeček vremena… poezija je bila zvijezda vodilja na svodovlju naših tumaranja nepoznatim stazama tek nazirućih žudnji… ljubav je titrala u zraku… ali tada nismo znali što je ljubav… bili smo zaljubljenici u drhtaje koji su ostavljali tragove u nutrini… vrijeme se kotrljalo tračnicama života u nedohvatnu budućnost… živjeli smo u paralelnim svjetovima… ogledali su se jedan u drugom… nismo bili svjesni prisnosti koja je kukičala mrežu u kojoj danas sretni živimo… lutali smo predklijetkama zbilje neulazeći u klijetku snovitosti… pod svjetlima velegrada smo razgovorima ni o čemu konkretizirali trenutke… sjećam se onog davnog sutona kada se vidjeh u dubini tvog jantarnog pogleda… usne su se umirile… zaustavio se dah… prestala sam govoriti… prestao si govoriti… trenutak tišine se slio u osjećanje osjećaja koji još uvijek dozrijeva u nama… recitirao si mi Villona… pričinjalo mi se da slušam najnježniju poeziju… a danas znam da je pjesnik u tebi prepznao snagu pjesnika u njemu… ljubav je poezija… ono istinski neizgovorljivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu…

Danas djelimo tajne kao nekada davno ručak u studentskoj menzi… jesi li gladna?… ne dragi, volim te…

Što u sebi kriju te dvije magične riječi?... imaju li one uistinu jačinu onoga što se događa u nama kada ih izgovaramo?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu poslije noći prepune ljepote… smiješiš se… pjevušiš… još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta…




Promatram tvoje lice očima ljubavi… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu… ostao si isti kao u dane prvih susreta… odgovaram sretna…

Naša životna priča je poezija ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstvenu šifru naših genoma… uklesana u hridi Scile i Hribde… iscrtana dodirima na koži koja pamti sve tankućtnosti… zgusnuta u očima ona je roman u nastavcima… kakav će mu biti kraj?... zar je to važno?...

Uspoređujem naše fotografije… tridesetak godina ljepote zaustavljene u osmijesima…

Hvala ti ljubavi!

Dijana Jelčić





Oznake: on, rođendan, ostao je uvijek isti
- 08:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 08.08.2017.

Njemu...



Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost otvorio vrata blagosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag prima i uzvraća nježnost. Dozrijevajući u velegradu sluša šutnju asfalta i čuje tišinu močvare.

U njegovim očima san i pitanje, imaš li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine u kojoj su skriveni izvori ponornice?
Poveo me u dolinu svoga djetinjstva.
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovješta ljepotu svojih vrulja i poželjeli dotaknuti izvor. Titrale su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, ispreplitao riječi.

On je želio da se sve događa u odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Osjetih, ljubav je sreća i sloboda.

Upitah se:

Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor, ne razumijem ga.
Je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
Kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?

Nerazotkrivena tajna Svemira, život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka,
u ovo malo ništa u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote, naša smrtnost i naše sužanjstvo vječnosti.

Lelek sebra, poetika kmetovanja nečem nepoznatom, nedohvatnom,
nestvarnom stvarnom, a našem.
Carpe diem, tihuju zvijezde, dokazuju našu nedjeljivost od kozmosa.

Čekamo izlazak Sunca, trenutak u kojem svjetlost bojom vjenčanice
odjeva osmi dan osmog mjeseca svih naših godina izvan vremena.

Osluhni u romoru jutrenja šapat sužnice ljubavi,

Sretan ti rođendan!


Dijana Jelčić



Oznake: rođendan
- 07:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.08.2017.

Predrođendanski san...



Ljetna noć, pučina ljubičastog sna, dimenzija beskraja.
Postojana beskonačnost, krećem nepoznatim stazama ka zviježđu pod kojem si rođen.

Mjesečarim prividima na obzoru podsvjesti,
dodiruje me nedodirljivo tkivo maštanja.

Kukičam slike na zaslonu sanja…

Ti me slijediš u nenapisane scenarije,
bez didaskalija oživljavamo izmišljaje,
metaforama darujemo istinsko obličje, riječi su nepotrebne,
sporazumijevamo se disanjem i otkucajima srca.

Zvijezde, vjerne pratilice u paralelne svjetove,
u svijetove naših znamenja…

Nad profanom pustinjom sakralna istina,
u carstvu „lava“ zrno vremena,
srce mijenja ritam.

Budi me navala ljepote,
život pod svodovljem nedohvatnih visina,
metaforika snova u moći trenutka,
milovidna svjetlost zaobljuje dimenziju zbilje.

Budim se u skučenosti zemaljske prostornosti,
sretna u sinopsisu života.





Sunce obasjava rampu, zbilja počinje
solilokvijem nutrine…

Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše.


Ti si tu, u tvojim očima isti san…

Sutra će biti istina...

Dijana Jelčić



Oznake: u znaku lava
- 07:17 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.08.2017.

Srcem srcima...




Ljudsko srce je veličanstveno djelo prirode, izvor i ušće najsvetije ponornice univerzuma, sveti Gral koji nam život daruje, svojim ritmom načelo našeg vremena zapisuje.






Podigni svoja nevidljiva jedra
galijo puna skrivenog blaga,
zaplovi oceanom sanja,
uplovi u ljepotu naših
zagrljaja.

Osluhni šaputavi lahor opsjenara,
probudi osjetila snom uspavana,
podigni sidro iz sretnih njedara,
povedi me valovima ćula,
mene lutalicu i sanjara.

Povedi me u tek naslućene daljine,
među tužne i nesretne sudbine,
i budimo vrtlog putovanja,
zagrljaj životne miline,
sretni nesretnima
darujmo dijelić
naših sanja.

Srcem srcu šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote. Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Suzama nutarnjeg neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera, što cijeli život izvan sebe sreću traže. Vrati ljepotu osmjeha onima što otrovani strahovima, od sebe samih izgubljeni, pučinom života nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju.

Srce ti kaležu sreće,
ti čudesna galijo dobrote
usidri se u njedrima ljepote,
budi oaza u pustinji bez snova,
žeteoc žetvi neodživljenih izazova,
srce tužnom srcu u osjećajnoj pustari.

Srcem srcu šapućem baladu srca za sva luda i treperava srca na svijetu, za sve sretne i nesretne živote i zahvaljujem srcemsrcu za moju sretnu istinu o životu !

Dijana Jelčić...



srcem srcu

Oznake: srcem srcu
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 05.08.2017.

Memento vivere...



Na tišini oltara
molitva još spava,
u školjkama
neka davna ljubav u bisere se rađa.

Skriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta
tvojih ljeta snaga
iz pepela
novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.




Nad kraljevskim gradom stijeg,
sanjari daruju ushit vremenu.

Na bedemu časti bdijenje nad snom.

Sjećam se davnog svitanja,
jecaji neba probudiše dan.

Između nas i prošlosti svijet sjećanja,
oluja, vrtloženje osjećaja,
kovitlac uspomena.

U slici novog svitanja suze tuge i sreće,
trenutak tihuje izazov






Pod svodovljem vremena iskre oči neba i prosipaju zlaćane suze. Pričinja mi se da tuguju za umrlim zvjezdama, za nestajućim idealima ispisanim u utopije drevnih mudraca. Kristalna Luna sjedi na pijedestalu noći i oslobađa nas od zlih proročanstava utkanih u sazviježđa pod kojima smo rođeni.

Osluškujem otkucaje srca kozma i čujem pjesmu o pobratimstvu bića iznjedrenih iz ovozemaljskog života. Na usnama vremena titraju riječi pomirenja. Poezija nebeske geometrije ispisuje kozmogoniju trenutka.

U kapljicama snova se ogleda Kairosov lik i objavljuje kraj vjerovanja u Kronosovu proždrljivost. Svemirska rijeka skuplja kapljice čežnji, žudnji i sanjarija raspršenih iz naših misli i slijeva ih u ocean ljubavi.

Rezanjem pupčane vrpce i prvim udisajem izrasta nevidljiva kolajna ka omfalusu svijeta i sjednjuje nas sa slobodom sveprostornog svevremena. Mirisom lovora i bunike, pred Apolonovim hramom, omamljuje čulnost do delirijuma strasti za trenutkom vječnog mira. Ritmovanjem bijele svjetlosti srce uranja u koloplet svete krvi i sklada baladu o zagrljaju čovjeka u čovjeku u koloseumu utjelovljenih utopija.

Sa napuklog žrtvenika
k nebu se diže
dim sa mirisom maslina i mandarina

I bit će svjetlo
prosut će se sunce ruševninama hrama
iz pepela će uzletjet galebi ranjenih krila.


I bit će svjetlo i ostat će svjetlo.

Svanulo je bijelo jutro...

Dijana Jelčić



fotografije... Tihomir Franov

Oznake: dan državne zahvalnosi i branioca
- 07:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 04.08.2017.

Savršenstvo kruga...




Sklad prostora, harmonija vječnosti, uranjaje u krug snovitosti… Iza spuštenih trepavica titraj embrionalnog izranjanja u trenutak rađanja… slavlje osjetila… paralelnost svjetova… nutarnjeg i vanjskog… moždanog staničja i epitelne zbilje… Koža čuje i vidi, pamti dodire… vrelinu noći i svježinu jutrenja… toplinu dolazećeg zenita i lahor sunoćavanja…

Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije evolucionog vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja...

Miris svježeg kruha i majskih ruža, okus prve kave i svitanja na trgu cvijeća… titraj neurona u režnju pamćenja…

U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…

Željeli smo uzletjeti, žudili za raspuknućem kruga osrednjosti u mnogokružje neotkrivenih ljepota… Susretali smo se sa sjenama prošlosti… mediokritetske siluete su nas pratile… bježali smo od politike, slušali glazbu sfera još ne dotaknutih krugova budućnosti… ćutili estetsku obnovu književnosti, podržavali pravo na razliku i osobni izričaj.

Oplemenjeni mislima krugovaša, stvaroca avangarde naše mladosti živjeli smo vrijeme poslije našeg vremena… Bili smo sanjari tek dolazećih istina… i trajali smo… bili smo eremiti tek nastajućeg kružoka rađajućeg doba… nadmoćno i radosno smo razbijali okove jednoumlja, tragali za istinom, za egzistencijanim i etičkim pitanjima, pisali pjesme u prozi, eseje, ostvarivali suživot proturiječja.

Razlogovci nas pozivahu na stvaranje intelektualnog pjesništva na izjednačavanje književnnih i filozofskih istina. Po uzoru na naš mladalački brevijar "Lovac u žitu" javljala se "proza u trapericama". Gutali smo je.

Jesmo li bili buntovnici bez razloga?

Ljubav kao zvijezda vodilja, ljubav prema umjetnosti, literaturi, znanosti, filozofiji... ljubav je širila naše horizonte... sa zrnom domovine u srcu, putovali smo, upoznavali druge zemlje, gradove i ljude, promovirali domovinu, njenu ljepotu... istovemeno smo postajali građani svijeta...

Neke tajne nam ipak ostaju zauvijek neotkrivene... izazovi ostaju... traganje za rashomonskom istinom... pokušaji prevođenja nama stranih jezika na jezik naših misaonih i osjetilnih neurona... ovo očemu sam davno, jako davno pisala je bilo vrijeme uranjanja u slobodu svjetskih misli, u titraje kozmogonije velikih umova... to je bilo vrijeme revolucije cvijeća i traganja za smislom života... a istina... istina je tišina vremena... tvog, mog, njihovog... i to je dobro..

Trajemo još uvijek… mi pionori savršenstva kruga još neotkrivenih istina…

Dijana Jelčić




fotografija... Ivica Kiš

slika... Salim Ljuma

Oznake: krug, krugovaši, razlogovci, mi
- 07:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.08.2017.

Senzualno pamćenje...




Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš






Razbuktalo se nebo… posljednji drhtaj umiruće zvijezde, bljesak rađanja nove, istovremenost skupljanja i širenja, nestajanje i nastajanje iluzije. Nad usnulom ravnicom, punina Lune obećava noć mjesečarenja, slobodu lutanja priviđenjima, traganje po maglovitim sjećanjima, susret sa plemenom odlutalih ptica. Čujem riječ zastalu na usnama,
nečujni romor klijetki srca, neizgovorivost žubora krvi, neprevodivost jezika duše, dijalog misaonog i emotivnog uma i
negiranje teatra apsurda.

U neizgovorenim pitanjima je moć.

U kapi jutrenja odraz ljepote, u sjaju suze na licu zore zavojnica genoma. Riječ na usnama vremena, nečujni romor svemira uranja u klijetku sanjara, oslobađa nemire, uzburkava senzualno pamćenje, budi vladaricu poezije vode. Nimfa Stix me rijekom svete krvi odnosi u snoviđenja. Tišina se probija kroz tkivo čujnosti, dotiće srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost bdijenja u snu…

Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. Osjetih nestajanje slutnje u jecaju strasti, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku. Osluhnuh dodir, na dlanovima oda sudbini, zvuk bubnjeva šamana vremena,
proricanje ljepote.

Probudih se u stvarnosti, u zamotuljku sreće, u toplini tvojih dlanova. Ti si vitez istine, podanik mjeseca, ratnik sunca, glasnik neba, šum vjetra u krošnji budnosti. Zagrljaj je govor srca srcu, svjedočanstvo želje.

Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Pore su udisale mirišljavu nježnost bliskosti, blago peckanje se širilo tijelom. Koža pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo proprioceptivnog sjećanja, preslikava u uratke uspomena, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.






fotografije... Tihomir Franov

Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 02.08.2017.

Dan oprosta...




Uspomena na Asissi i tajanstveno ozračje podneblja svetoga Franje.




„Sve vas želim poslati u raj“ – tim je riječima Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovjede se i pokaju.





bljesak vremena, sjećanja na baziliku Maria degli Angeli,




na kapelicu La Porziuncola, na ukazanje, na stigme sveca, na dan oprosta, na dan bezuvjetne ljubavi.




Tišina svetišta,
zadnji trenuci
sveca,
dašak vječnosti.

Skidam odoru zbilje,
nestajem u iluziji.

U srcu titraj sreće,
otrkrilo je
magiju vječnosti.

Zaustavljeno na
vratima vremena,
uvijek iznova
se odlučuje
za ljubav.

Izlazim iz privida.

Ti se smiješiš.
Na prozoru
Anđeo,
čuvar našeg
svetišta.

Dijana Jelčić

Oznake: sveti franjo, Asiz, gospa od anđela
- 07:07 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 01.08.2017.

Kolovoz je...



Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Dragojević Danijel






Lucidan san...

Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala
pjevajući.
Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi
budnost.
Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje.
Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom.
Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede.

Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana,
podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za
dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena.

Budim se.

Ulazim u odaju ogleda i odjeka. Pokušavam razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.

Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.

Da, Šimić je imao pravo. Pjesnici su čuđenje u svijetu, oslobađaju od grijeha,
stihom daruju okus jabuke, oprostom hrane dušu,
ushićuju srce, oplemenjuju svijest.





Kolovoz je!

Kao djevojka sanjah plave daljine... i srcem odapet let ptica...
Da, treba putovati.
Putovali smo, Toskana, Provansa, Andaluzija, Dalmacija
sjedili na trgovima, kušali jabuke, promatrali ljude, njihove osmijehe
hranili golubove, jeli kamenice.

Putovat ćemo ponovo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjesnikova sna.

Poezija je ljubav i sloboda!

Dijana Jelčić



fotografije... Željko Tutnjević


Oznake: Danijel Dragojević, Putovanja, pooezija
- 07:07 - Komentari (35) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>