dinajina sjećanja

ponedjeljak, 31.07.2017.

Svitanje boje jantara...






Vrata srca se otvaraju iznutra... rekoše mi mudraci na obodu uma...
tko ih otvara upitah... čuvar na dverima sjećanja...
tko je čuvar... osjećanje osjećaja, srce pamti emocije... čuvar zatvara vrata kada postanu bolne... nedozvoljava entropiju, zgušnjavanje neugode...

Tko sam ja u toj priči...

Otvori vrata srca pa ćeš saznati...

Zaronih svjesno u dubinu, dotaknuh lednicu... podsvijest je podmuklo čekala... zaroni dublje, u onaj dio gdje ostaju zatomljena tužna sjećanja...

Taj dio mi je nedohvatan... to je skrivena stvarnost... ogleda se iza zrcala svijesti... lebdi nad bezdanom nepostojanja...

Zaroni, glas istine je bio moćan... zaronih... probijah se kroz velove oceana zaborava... počele su se otvarati školjke tugaljivih uspomena... umirale su ostavljajući svoje suze kao znamen buđenja mene u meni prognanici iz svijeta lijepih događanja...

Da to sam bila ja u vrtlogu vremena dugačkih sjena prošlosti... sjene su nemilosrdne... u svom nepostojanju kradu trenutke sreće...

Izronih, udahnuh svježinu novog svitanja... dozvolih srcu da diše...

Sunce je izronilo iza oblaka... svanulo je jutro jantarng sjaja... do tog trenutka je sve bilo samo san... vidjeh san u tvojim očima...


Dijana Jelčić

fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: svitanje boje jantara, vrata srca
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.07.2017.

O ljubavi i ogoljeloj meni...




Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges






"Što je ljubav?" pitam
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."

Podižem pogled k nebu i vičem.

"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih kako se misao pretvara u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav?
Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?
Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?

Da bih si uistinu odgovorila na bujicu pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ulazim u labirint zrcala i spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.

U ogoljeloj meni istina...

U onim danima,
kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

U prostoru trenutka sklad vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja ogleda i odjeka postaje bezgraničje
tek naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let, u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.


Dijana Jelčić

O ljubavi i ogoljeloj meni

Oznake: Borges, Heraklit, poezija
- 07:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 29.07.2017.

Akt mašte...



ovo je nešto iz davnina, nezgrapno, ali moje... čitam i smiješim se... čudim se kolilo nagomilanih nepotrebnih riječi, koliko ponavljanja, titraja i treptaja i trenutka... kritika uma postaje pobjednikom… pobjeda je uranjanje u kakvoću bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti… danas bi napisalla drugači... možda... još uvijek tražim riječi premosnice nad jazom izmeu osjećaja i izričaja...




Sjećam se, nebo je na početku bilo obično, mjenjalo se osjećajem žudnje. Činilo mi se da mogu nekim presudnim treptajem oka osigurati budućnost, vjerovala sam da mogu osigurati budućnost, željela sam neku novu budućnost.

Moje ruke, poludjele od žurbe, su jedna drugoj oduzimale dodir, jedna drugoj obećavale san, jedna drugu hrabrile, jedna drugoj šaputale ljubav je tu, na dohvatu dlanova, ljubav je uvijek tu u očima, u ušima, ljubav je trenutak vječnosti u srcima. Podigoh ruke, okrenuh dlanove k nebu da dotaknem nedohvatljiv trenutak, tog brzog treperavog Boga, čuperak njegove kose. Sjećam se, sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, a onda je slušao zvukove sna, osluškivao odkucaje srca poludjelog od straha i samoće. Oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti. Vraćale su pogled na tajnovitu sjenku koja me je pratila.
"Ljubav je akt mašte, tvoje mašte, ljubav spava Trnoružicin san okovana u kristalnom dvorcu tvog nepostojanja" pričinilo mi se da čujem Kairosov glas.

To je bio titraj oka u kojem se izgubila, jednostavno nestala, granica između stvarnosti i sna. Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta.
Srcem vidjeh Arkadiju, začuh zvuk Panove frule.
Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima, a anđeoski miris jasmina se širio prostorom te jesenjske idile moga sna.

Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.
I Ljubav je zamirisala jasminom, a umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su zalepršale latice bijeloga cvijeta. Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Oči su zatreptale ljubav, a uši, one sjediniše u sebi otkucaje dva srca i treptaje očiju u simfoniju sna.

Ljubav je moja osjetila pretvorila u sedmo čulo. Ono u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, mjeseci, godina, sve je samo trenutak i ljubav. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme i ja osjećam za ljubav nisu potrebana osjetila.

Srca dva žive život osluškujući simfoniju sna...

Dijana Jelčić...






Akt mašte

Oznake: akti mašte, iluizija, imaginacija
- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 28.07.2017.

Ponoćni tango...




Bila je noć punog mjeseca. Stajao si na obali Mnemozine okupan sjećanjima. Osjetih tvoju blizinu u zagrljaju mjesečine. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i pozivao na ples. Krenuh tajnovitim stazama ozrcaljenjim sjajem nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje ponoćnog sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se zrcalio cijeli svijet.

Iza mjeseca u dubini beskraja silueta svirača. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti. Stavih želju u šešir i krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom sretnog jutrenja u novom snu.

Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš majske ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti.

Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket majskih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca.

Dijana Jelčić






Oznake: ponoćni tango
- 07:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.07.2017.

Usudila sam se...



Diana i Akteon... (legenda kao nadahnuće)

"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina, ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Akteon krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"

Giordano Bruno, Herojski zanosi






„Slutio sam da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen. Jesmo li osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti? “ šapnuo si

Bili smo smrtnici u smrtinicima nedostupnoj odaji vječnosti. Na stranputici htijenja ispisana legenda, žudnja za spoznajom, uprisutnjenje boginje i lovca. Duša te osjetila, pobješnjeli psi oćutiše zabludu, nimfe sakriše lica
u nijemost istine.
Zaustavljeni na rubu bezdana. Osjetih bilo svemira, opozvah vrijeme bogova, dozvolih mladom danu uron u ekliptiku sunca. Bila je to moć trenutka u kojem osjetih da tijelo nije čvrsta materija. To je svjetlost proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom polju punom trajanja... rekoh

Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa, ali i univerzum ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati, onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će postati vječnost... dodao si

Sakralno se slilo u profano, u život na obodu zbilje. Rasplamsala se požuda, osjećaj mirnih nemira promjenio kraj legende. Usudila sam se vjerovati.

Hvala ti što si se usudila.

Dijana Jelčić




plava slika... Lovro Artuković... Diana i Akteon

Oznake: legenda, Giordano Bruno, Diana i Akteon
- 07:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 26.07.2017.

Sinoć prije oluje...



Riječi izgovorene na obroncima sjećanja tkaju poetičnu tkanicu svakodnevice… ponavljaju se slijedom osjećanja… znakovljem trenutačnog nadahnuća… sa licem nove smislenosti zaobilaze svrsishodnosti… krše zakone sintagmi… razbijaju pravila sintakse… na vratima nekonvencionalnog svetišta bdije prva i zadnja istina… isti smo, a drugačiji u odlasku i dolasku… ispunjeni porukama izgovorenim na graničju tišine i pjesme… pretočenim u šapat vjetra, u romor dolazeće oluje.

U magiji čarobnjaštva i divnih opsjena se rađaju nove iluzije… vrijeme odlazi u nepovrat… mi koračamo koritom vječnosti ka oceanu snovitih trajanja u sjaju nekog drugačijeg Sunca… trajemo u viziji ekliptike nestvarnih zbivanja… i vretenici sjećanja… u biverzumu obnavljajuće ljepote…

U kolobaru tvoje svetosti vidjeh odsjaj moga lica... upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna… aureolu ljubavi šapnuo si…

Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo nastajanje… da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo…

Daleko iza nas je ostala zemlja razbijenih zrcala i neodređenog ništavila… uronili smo u svijet neizmjerne radosti i neizračunljive stvarnosti… u kvantum neuzaludnih nastojanja nemoguće učiniti mogućim… i događa se ljepota… opija me sjaj tvojih očiju… blještavilo nestvarnog Sunca na nebu tvog pogleda…

Nad gradom bljesak, urlik neba i poezija kiše. Oko nas koloplet zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju srca…

Dijana Jelčić



Oznake: razgovor, Oluja, poezija kiše
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 25.07.2017.

Dan izvan vremena...




Uranjamo u dan izvan vremena. Sjedim za radim stolom. Svjetlost me omata začudnom bjelinom.
Oko mene ovitak čežnje, misli dolutale sa početka koji, možda, nije početak. Ne znam.

U mikrokozmu privid makrokozma, alkemijsko vjenčanje prostora i vremena, porod četvrte dimenzije.
Čitam knjigu ispisanu ljubavlju. Mjenja se reljef sive tvari, misaoni režanj ključa znatiželjom, čuđenjem i bogatsvom osjećajnih slika.

Osjećam porinuće uma u carstvo neizračunjive bitnosti, u svijet naslućujućih mogućnosti. u moć etike i estetike, u odraz nastajuće stvarnosti.

U tišini prapočetka
struna dolutala
iz nevidljive
ljepote
uranja u veliko
ništa..

U zjenici svemira
ples ne boja,
bijelo crna
ljepota praprostora.

San zaustavljen
u vremenu.

Ti si bog sunca,
daruješ mi
tišinu svetišta
i vatru postanka.

Odvodiš me na
žetvu plodova
apolonske zbilje
i dionizijski snova.

Uranjamo u dan
izvan vremena.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014


Oznake: dan izvan vremena, zeleni dan, nestvarno stvarni
- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.07.2017.

Danas je dobar dan...



Nevidljivo, nedodirljivo, nepojmljivo vrijeme, misaona dimenzija, ovo vrijeme, treće lice jednine bez mirisa i boje, bez okusa i opipa,

Vrijeme kao rijeka koja teče i odnosi nas u život jer mi smo ta rijeka,... vrijeme kao vatra koja gori jer mi smo ta vatra,... vrijeme kao zvijer koja nas ždere jer mi smo ta zvijer... vrijeme kao ljubav koja nas hrani i tada osjetimo mi smo ljubav, ...

San je kratka smrt, odmak od vremena, nestajanje i nastajanje u nepobitnoj samotnosti. Metafora nutrine, susret sebe i sebe u nagosti, u cjelini, u vječnosti. U snu evolucija podsvjesti, samoorganizacija svijesti, sukob bezakonja i morala, nevidljiva čarolija trajanja. Usitnjavanje tijela, teleportacija, početak nastajanja, put kroz vrijeme.

U titraju oka tisuću života, zatišje sjećanja i pukotine zaborava. Plov Mnemozinom i Letom, trenuci bolni, teški, ranjivi, trenuci sreće i spokoja. Zgusnuće tmine, zaglušujuća tišina, prostor bez kraja, prasak vremena, sjaj Siriusa i Sunca, trinaest mjesečevih ekliptika i porod dana izvan vremena.

Odživimo ga otvorena srca... zavolimo sve tuge i boli, sve radosti i sreću, sva sjećanja i uspomene... dozvolimo srcu da diše i pamti sve dane do ponovnog dana izvan vremena...

Danas je ponedeljak, dan prije Majanskog dana izvan vremena... i danas je dobar dan, dan ritma srca, zagrljaja i poljubaca...

Dijana Jelčić



dodatak za @Mekona... da zadovoljim njegovu radoznalost... ovo je fotka od preksinoć na terasi restorana Zlatna školjka u Martićevoj...



Oznake: ponedeljak, dobar dan, dan izvan vremena
- 06:16 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.07.2017.

Sretan ti let @Lastavice...



Ne hvata se ptica
kad jednom odleti

Ne traži se ljubav
kad srce napusti

Ne žali za onim
što nas ne žali

Ne živi za jučer
jer danas postoji

Anka Stanojčić, Tango







Ne žalim…

Nema ničega u ovoj pjesmi do tvojih očiju u kojima se zrcali san, ništa drugo do jantarskog sjaja prohujalog vremena u kojem bijah leptirica koja se ugnjezdila u trenutak buđenja. Ti si djete anđela koji su te ostavili na vratima sna u koji se nisam usudila ući, ti si nit nebeskog vretena koja me odnosi na obale drevnog oceana i uvodi u hram ljubavi. U tvoja njedra se ugnjezdila dobrota sa početka priče, zaustavila se besmrtnost vjerovanja i neuništivost ljubavi. Uz tebe naučih umirati i rađati se uvijek nova, a uvijek ista. Shvatih da umiranje nije ništa drugo do izrastanje u život pun titravih struna vječne ljepote.

Ponekad se Prustovski upitam do koga mi je više stalo do tebe ili do života? Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe? Mogu li te prestati voljeti?

To je ne moguće jer kada bi se to dogodilo ja ne bih više bila ja, nego netko drugi. Tada ne bih patila jer bih kao netko drugi ljubav osjećala drugačije.

Suptilnije? Snažnije?

Ne dragi moj pjesniče to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav. Kada razmišljam o neminovnoj smrti onda se ne bojim umiranja tijela, bojim se da ću te u smrti zaboraviti, zato vježbam umiranje u ljubavi, u kratkoj smrti u kojoj te grlim snagom kozmičke zmije i ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši tvoj glas, raspline miris tijela.
Ponekad si zabadam u dušu misaoni mač i krvarim suzama srca zgusnuta u pješano zrnce u kojem se ogleda život. Tada shvatim da sam nedjeljiva od tebe. Život ima tvoje oči, tvoj dah, tvoje tijelo.
Ti, to je sreća utkana u sunčanu rijeku koja nas odnosi u bezvremenost sna. Ne žalim za prohujalim vremenom jer ga pronalazim u jantaru tvojih očiju, sklupčalo se kao fosil u dragom kamenu tvoga pogleda i blješti kao neugasiva iskra vječnosti.

Dijana Jelčić... Mostovi pod kojima se budim... zbirka prozno- poetskih testova 1987- 2007, Zagreb, 2014





Draga @Lastavice, poželjela si ovu priču, darujem ti je danas na tvoj dan... sretan ti rođendan...


Oznake: Lastavica, rođendan, tango
- 06:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 22.07.2017.

Oni...



Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a pod rascvjetalim suncem mrak,
zenit tužnoga dana i strah u srcu.

Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.

Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a budili su je krici trenutka.

Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima ona poželi ubrzati vrijeme.


Oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno,
suho korito rijeke progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana...

Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli, gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.

Noćas se nad njenim
čelom rađala
neka nova istina.

Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju
u tmini strahova.

Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,
Jakovljeve ljestve,
trag treprave sreće među jastucima i
Oni utonuše u san.

Netko pokuca na okno srca.
Ona otvori oči.
To je bude suze neba.

Nebo je noćas plakalo od sreće,
pomisli gledajući kako se duga
širi jutarnjim nebom.

Bojama neba sjedinjeni,
Oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
da ovo svitanje
bude svitanje spasenja.

Dijana Jelčić




slike... Miljenko Stančić


ljestve…

On i ona…

Oznake: jedna iz arhive
- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 21.07.2017.

Večer za pamćenje...



Večer za pamćenje je započela u parku Bela IV










Pred Cinkušom smo susreli prijatelja… i otiši na Petrarca Fest u Ateljeu Meštrović













Sinoć u 20 sati prekrasnom dvorištu ateljea Meštrović pjesnička, romantična i magična ljetna večer posvećena pjesništvu i jednoj od najljepših pjesničkih formi – sonetu. Petrarca Fest jedinstveni je festival u Hrvatskoj i regiji koji na rođendan jednog od najvećih pjesnika, Francesca Petrarce, odaje počast posebnoj književnoj umjetnosti.
Nagrađene sonete su čitali Sara Stanić, Luka Bulović i Karlo Došen, a glazbena gošća je Ana Avramov.
Enes Kišević je na kraju recitirao dva soneta sonetnog vijenca posvećenog Nikoli Tesli





Scena Amadeo…
Četvrtak, 20.07.2017. / 21:00 / DOMINIQUE JURIĆ / IZLOŽBA „SOLILOKVIJUM“ - Otvorenje izložbe
Deveta je to u nizu izložaba posvećenih akademskoj slikarici i grafičarki Izabeli Šimunović
(1970. - 2010.) - Šimunović,Filakovac, Krašković, Dolić, Milenković, Kuliš, Ujević- kojima Scena
AMADEO i Hrvatski prirodoslovni muzej predstavljaju likovne umjetnike čija su djela inspirirana prirodoslovnom tematikom.
Interakcija prirode i emotivnog života trajna je inspiracija Dominique Jurić, bez obzira u kojoj tehnici stvara. U sklopu ciklusa izložbi posvećenih prerano preminuloj umjetnici Izabeli Šimunović na Sceni Amadeo, Dominique se predstavlja izložbom vitraja ugrađenih u stare prozorske okvire ili stara vrata. Umjetnica njeguje neposredan i iskren, gotovo djetinji odnos prema prirodi koji se iskazuje u radosti i ushićenju pri pogledu u nebo, na more ili Kornate. Sve te poglede pretače u igru „staklenih perli" koja je, nesumnjivo, aktivna komponenta njenog poimanja ljepote. U njen rad "upisani" su događaji i sjećanja, ali ne autobiografski u smislu naracije vlastita životopisa, nego kao istraživanja neodređenoga, nepoznatih sila i memorija uvijek uključenih u čovjekovu kretanju kroz život.











Na kraju smo u restoranu Zlatna školjka popili zadnje piće.








Da bila je to nezaboravna večer... večer poezije, umijeća umjetnosti, prijateljstva i ljubavi... noćas nisam spavala samo sam sanjala...

Dijana Jelčić


Oznake: atelje Meštrović, Petrarca, soneti, scena amadeo
- 07:17 - Komentari (51) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.07.2017.

Trideset godina ljepote...




Možda ćemo u predvečerje života
pronaći snage da živimo slobodno,
onda kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu prepoznatljive samo oči...

Možda ćemo onda znati da nismu uzaludno živjeli...






Sjećam se… bio si bezimeni pustolov mojim snovima.

U sutonima bez Sunca i noćima bez osmijeha neba okajavah samoizabranu samoću. U krošnji svijesti
kovitlac molitve i usnule ptice.
Nebo je milosrdno čekalo naš susret. Munjama i gromovima razumjevalo tugu, obećavalo smiraj.
Pitanja su, kao skakač zaustavljen u skoku, lebdjela na obzoru, kao usporene slike života na sceni vremena.

A onda je
vjetar odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnio pepeo strahova.

Jedna zvjezda padom
dotaknu šutnju,
obznani tišnu
i let bijelih golubova
u krug ljubavi.

Osmjehom si,
s moga obraza,
obrisao suze
i rekao,
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.

Zatvorih šapat
među dlanove,
podigoh ruke
k izlazećem suncu
i vidjeh zagrljene
dvije sjene srca,
na strništu sudbine
privid sjedinjenja,
pobjedu ljubavi
u umiranju svjetova.

Tvoje usne dio mene,
ruke spletene
u grču neznanja
namotaše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapaju milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom klizi ponoć
šireći miris
navlažene svile.

Geometrija jutrenja zrcali slike prohujalog vremena. Trideset godina ljepote se zrcali u očima boje sna i osmijehu.

Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987

Grli nas običnost mladog dana, pretakanje sna u javu i pjesma napisana 27 godine kasnije...

Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Zavoli dan
šapuće mjesec
na odlasku.
Zavoli sjećanja
šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe,
samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zavolite dan,
misli i sjećanja.
Ruke sijača zvijezda
prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica Izergil
šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu
rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.

Ljubavnici
lete u nebo.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014
.






Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni
- 08:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 18.07.2017.

Trinaest crnih bisera...



Događalo se u trenucima tihog umiranja, događalo se da bih spoznala prevaru ljepote. Neka nepoznata, do tada ne viđena, svjetlost se prelijevala u kohinoru svijesti. Osjećala sam podmuklu izdaju palog anđela. U zavjetrini sna osluhnuh glas istine. Dobro uvijek pobjeđuje, oslobodi se sumnje, vrati se u vrijeme oluje ruža i odsanjaj sretan kraj nedosanjane ljubavne bajke. Pokušala sam i eto uspijela...





Da se nismo susreli
sve bi bilo obično,
stvarno,
svrsishodno,
a
ljubav bi bila tek riječ
bez pokrića.

Karusel želja
bi se vrtio u nedogled,
okretao bi se planet,
sutoni bi silazili u dušu,
svitanja rađala sunce,
uzavrela ljeta i
čežnju u bisagama
usamljene jahačice
ka nikamo.

U pjesku su ostale rasute boli,
sjećanja na proljeća,
trinaest crnih bisera,
nepostojeće godine,
ljubav pokopana
na groblju bezimenih
osjećanja,
u srcu tragedija žudnje.

Vrijeme oluje ruža,
otrgnuće zrna srca
i stigma u pamćenju.

I nebo je plakalo kada sam odlazila,
slušala sam poeziju kiše,
u buketu crvenih ruža,
u mirisu maja slutila
nestajanje navika.

Ožiljke od onda,
trinaest crnih bisera,
danas nosim kao nakit,
gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.

Sjećam se…

Kada sam dolazila s mirisom januara na koži s isušenim ispucanim usnama, s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost tvoj osmijeh je plesao tijelom, skidao inje iz kose, palio vatru za zaleđeno srce
i odvodio me na slavlje osjetila.

Elegantno kao crna pantera
noć nas je odnosila u snove,
u lutanja beskrajem
nebeskog oceana.

U jednom svitanju ostadoh zapletena u mreži čuvarice snova. Osjetih nepovrat u zavjetrinu zbilje.
Vratio si mi nebo, sunce, zrak u jednoj noći punog mjeseca. Tvoj dah, tvoje oči boje sna, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj...

Susreli smo se, ono bezimeno u meni je kršteno tvojim imenom.

Ljubav je to, davne 1987 godine, šapnuše mudraci na vratima našeg vremena.

Dijana Jelčić-Starčević, „Odakle dolazi ljepota“, Zagreb, 1987.






Oznake: odakle dolazi ljepota
- 14:14 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.07.2017.

Šapat prohujalih desetljeća...



Elegantno kao crna pantera spušta se noć, teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom... šapnuh tada... ti ne znaš kako izgeda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravaljam tvoj put k meni… bila sam bez osmijeha na usnama... vratio si mi osmijeh... hvala ti...

Znala sam, teško bi bilo živjeti bez utjehe, tugu povjeravati samo mjesečevim mijenama…
Osluškivala sam poeziju oceana… tvoja pjesma je uzburkavala sjećanja… uranjala sam u ocean snova… Mjesec i njegova moć… boginja u meni još uvijek vjekuje…

Tu si u snu… šapnuh... onima koje slućajno susrećem darujem proporcije tvoga tijela… jednostavno ljubav u prostorima samo našeg godišneg doba… samo našeg prostora, samo našeg vremena... ritam srca je načelo trajanja...

U kaminu je gorila vatra, nesigurni valcer prstiju… sjećam se… uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži, s isušenim popucalim usnama, sa nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost … tvoj osmijeh je plesao po mome tijelu… koža je pamtila nježnosti... a na zidovima su živjele sjene…

Uzaludno smo godinama razbijali divne slike naše priče… a ožiljke od onda danas nosimo kao znamen… i gorčinu naših uspomena osjećamo kao prešućene vrijednosti…

Vidjeh te tada i osjetih moć poezije suza… nebo je razumjelo naše dijaloge…

Tvoja poezija vode i moje pitanje odakle dolazi ljepota… traganje za ljepotom zbilje… pronašli smo je zagrljajem tvoje i moje sanjivosti… dogodila se zbilja prepuna snovitosti… usrećuje

Tu smo… neukoričeni u izdavanje sebe samih, u dokazivanje da smo bili ili da trajemo... mi trajemo desetljećima… u nutrini, tu smo u poetiki zbilje... u našem vremenu i našoj istini...

Dijana Jelčić...
kolaž mojih stihova iz 1987 i njegove pjesme... poezija kapi iz 1978... simbioza zajedničke poetike... On i ja... i naša desetljeća... mi nekad i sad... sretni...







Oznake: zbilja, naša, šapat vremena
- 12:32 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.07.2017.

Simbol sreće...



Kraljevskim statusom među citrusima diči se naranča, rajsko voće antičkoga doba. Zbog sjajnih tamnozelenih listova koji ne opadaju ni tijekom zime, narančino je stablo, kao i većina druge zimzeleni, simboliziralo besmrtnost, a rijetka sposobnost da istodobno cvate i nosi zrele plodove učinila ga je antičkim simbolom plodnosti, obilja i vječnoga života...U sredozemnim zemljama te na Bliskom i Srednjem istoku narančino je stablo drevni znak raskoši, ljepote, otmjenosti i kraljevske vlasti, navodi Tine Germ, autor knjige Simbolika cvijeća
Grčki bogovi Zeus i Hera su od majke Geje dobili narančino stablo kao vjenčani dar. Tako su narančini cvjetovi i plodovi postali simbolima vjenčanja i sretnoga braka. Tradiciju su nastavili stari Rimljani koji su narančino stablo povezivali s Venerom, božicom ljubavi i proljeća.






Gorke naranče...

Koračali smo alejom gorkih naranača. Opori miris i sjećanja, trajanje u nagosti prohujalog vremena. Vjetar u krošnjama se igrao sa plodovima odlazećeg ljeta. Zlato utkano u okus pamćenja. Djelili smo tajnu nutrine, gutali gorčinu izmješanu sa sladorom usana. Nestajale su bolne uspomene, zbližavali smo se u još ne napisanoj priči o sudbini dva pustolova na cesti ka uskrsnuću sna. Na kori još neotvorene naranče upisah riječ. Slovkao si magiju, dozivao osmijeh neba, zahvaljivao noćnom skitnici što ubija tminu davnih nesanica.
Vratili smo se na početak priče da je odživimo silinom stvarnih događanja. Tada nismo znali hoćemo li uspjeti gorčinu pretočiti u poetiku slađanih zbivanja.

Uspjeli smo. Darovao si mi plod vremena i zagrljaj u aleji gorkih naranača. Na oltaru jutra zasjaše dva Sunca,
izmješaše se univerzumi, uskovitlaše prasikonski vjetrovi. Dotaknuo me dašak nečeg bezimenog,
kao blagoslov polja, kao ostvarenje obećanja i kraj iščekivanja, kraj bezvremenog putovanja vremenom.
Zagrlio si me, prođosmo kraj čuvara vremena, na horizontu praskozorja sjaj zlatnog doba. Na ovozemaljskom otoku živimo, iz snoviđenja domaštano, odredište ljepote, Arkadiju, na zemljopisu nepostojeću dolinu sreće.

Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara koji omamljuje, u tajni omjera okusa i mirisa, u dozrijevanju pod nutarnjim suncem, u tebi i meni...

Dijana Jelčić




Oznake: gorke naranče, Arkadija
- 07:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.07.2017.

Sunce je uvijek tu...



Željena stvarnost je svijet bez grijeha i pokore, vizija pastoralnog Raja i dešifriranje drevnih anagrama.

Et Arcadia Ego…
I u Arcadiji ja…
izmiješana slova
kriju imperativ.

I tego arcana dei… odlazi!
Krijem tajne Boga!


Ponekad se događa rat svjetova, sučeljavanje anđela i demona, lice i naličje života. Tada se muk pretače u misao, nutarnje Sunce pobija postojanje mraka, dokazuje ne postojanje tamne strane Mjeseca.

Osjećam, sunce je uvijek tu!

Naslućujem smisao planetarnih fikcija, mojih iznenadnih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.

Srce titra načelom ovozemajskog vremena.
Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?

Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, u prvu i temeljnu istinu, nečujan preludij pretakanja sutona u svitanje,
u postojanost vječne tišine, božanske tišine.

Čujem je!

Dijana Jelčić



Ljubav i Arkadija

fotografije... suton i svitanje... Jasna Marcelić

Oznake: Sunce, mjesec, suton, svitanje
- 08:08 - Komentari (40) - Isprintaj - #

utorak, 11.07.2017.

U Gradu...



„Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!“
Orsatov govor iz „Dubrovačke trilogije“, „Allons Enfants!“ Iva Vojnovića,




Na hridi južnoga mora stoji grad,
aristokratska republika,
vječnost uklesana u stijenu,
utkana u romor valova
i tužaljku kamena.

Vratite mi dušu da budem ono što jesam,
njedra čovjeku.

Odvojiste me od majke,
od kamenjara,
od doline sna,
od vrulje koja me pojila,
od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje svojim stopalima,
milovahu moje tlo.

Zatvoreni u zidine,
opsjednuti bljeskom
dolazećeg vremena,
sjajem isklesanih kipova,
mramornih stupova,
granitnih postolja
ne čuju jadikovku kamena.

Galebi slijeću na kamenu kosu Lovrijenca,
u vjetru šapat duše kamena.

Branite me
od tuđinskih koraka,
od trgovaca maglom,
od pohlepnih dlanova.

Ostavite me Suncu i zvijezdama
neka me zlatom miluju,
neka budem, samo, Grad na hridi
i koljevka čovjeku.

Zavolimo izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemojmo samo gledati, moramo vidjeti san. Osjećati ga. Ne dozvolimo nestajanje sunca na horizontu uma, dozvolimo bijelim golubicama da slijeću na hridi našeg oceana snova. Dozovimo snovita sjećanja, dozvolimo nebu da ostavi astralne tragove na licu našeg vremena.


Dijana Jelčić



Oznake: dubrovnik
- 08:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.07.2017.

Poezija ruža...



Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

dijelovi pjesme "svetkovina ruža" Tin Ujević






Prolaze eoni, tisućljeća, stoljeća, vrijeme mjenja prirodi odore, smjenjuju se godišnja doba, svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan, zelena rijeka žubori zornicu, a ruže mirisom pišu poeziju…
Koračamo obalom bijelog oceana, na laticama svjetlucaju suze neba, sviće na horizontu sjećanja. Oluja ruža kovitla osjećanja.
Sjećam se… pisala sam poetsku priču o tuzi rastanka… sjetih se izreke… sudbine sretnih ljudi su slićne, a nesretnih?... svaka je tužna i nesretna na svoj način…

Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.


I bila sam osamljena na svoj način, nepovratno nesretna na svoj način, pričinjalo mi se… u neredu osjećanja su ruže pupale, cvale, procvale, odcvale…

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova
pozdravljam tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni…



Da, pisala sam pjesme… dosadne pjesme… ponavljajuće pjesme… bez pomaka, bez uzbuđenja, bez srži… srž se krila u ružičnjaku nedosanjanog sna…

Čitala sam knjige, prebirala po mislima i osjećajima umrlih poeta, znanstvenika, filozofa… tražila premosnicu za srce u kojem su se gomilali ugrušci boli… venama je kolao mulj neprerađenih osjećaja… iščekivala sam infarkt čulnosti… željela ga…

U magličastoj podsvjesti vidim miris ruža… oduvjek me opijao, omamljivao do gubitka svjesnosti… izazivao komatozno stanje spoznaje koje me branilo od potonuća u letargiji uma…

Iz bijeline mirisa, uokviren aureolom ljubičastog svitanja, je izronio tvoj lik… došao si tišinom prohujalog vremena… slijevaju se slike uspomena… ti u odori pastira, mistika, mislioca, pjesnika… došao si sa buketom svjetlosti u rukama i sjajem mjesečine u očima…

Oči pamte, oči umiru zadnje… u očima vjekuju neisplakane suze i preslike lijepih iluzija… ruže mirišu tvojom blizinom… bjelinom buketa darovanog mi na oltaru ljubavi… bijelo more leluja ljepotom postojanosti… uz tebe naučih voljeti sudbinu i sva njena lica oslikana u poeziji rijeke nevraćanke… naučih roniti do dna, otkrivati zatomljene uzdahe neotvorenih pupoljaka… osluškujem tihovanje ruža… mirisom mi šapuću, carpe diem…

Dijana Jelčić



Oznake: odake dolazi jepota, osamnaest crvenih ruža
- 08:58 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 08.07.2017.

Zagreb na dlanu...



Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.





Pjesnici su čuđenje u svijetu,
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.





Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka,
u ovo malo ništa u kojem se zrcali nebo i zemlja.
Zvijezde tihuju, sinoć su dokazivale našu nedjeljivost od kozma.

Zagreb na dlanu, Festival poezije... događala se ljepota, da poezija uspomena daruje snovitost zbilji...






Povrh starog Griča brda,
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
August Šenoa







Krštenje bezimenosti...


Trg cvijeća, miris svježeg kruha
i poezija uspomena.
Bio si čovjek bez adrese,
osjećah bliskost dolutalu iz sjećanja,
ćutih je u sjaju jutarnjeg sunca,
u nijemosti prohujalih noći,
u ljepoti gnoze vremena.

Mladost utkana u viziju sutona,
u večeri bistrih voda i postojanje u snu.

Palainovka, miris duše grada,
tragovi naših koraka na stazi ka ushitu života.
Nerazotkrivena misterija igre svjetlosti i sjena,
krhotine tmine ubrizgane u ljepotu
krajobraza uspomene.

Znam, mislili smo jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga,
apolonodionizijsko sučeljavanje,
nietzscheansko ludilo,
mudrovanje s čekićem,
umiranje i rađanje Boga,
sumnja u vjerovanje
i tragovi žudnje u očima.

Između sutona i zore oči neba,
nad posteljom lazurni baldahin,
nad koljevkom krštenje bezimenosti,
utjelovljenje svetosti u
ljubav.

Dijana Jelčić



Oznake: Zagreb na dlanu, krštenje bezimenosti
- 15:15 - Komentari (40) - Isprintaj - #

petak, 07.07.2017.

Anatomija jedne nesreće...




Oni koji su prošli komatozno stanje, koji su stajali na vratima vremena i u jednom trenutku im se pričinilo da odlaze u nepoznate daljine, oni pričaju o osjećaju slobode i ljepoti oslobađanja duše iz okova čvrste materije. Pričinja im se da se univerzum njihova uma širi i sjedinjuje sa svemirom. Kao pustolovi pred vratima sna oni, neodlučni zastaju i promatraju svoje tijelo kojim su do tog trena osjećali i osjećaju da posjeduju za druge nevidljivo tijelo, tijelo duše.

Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se njihovo, da tada samo naslućivano "zvjezdano tijelo" spaja s univerzumom. Superstrune titraju njihovim mislima, koje postaju osjećaj koji pamte. Do tog trena gluho kolo njihovih čelija postaje melodija njihove duše koja se spaja se sa simfonijom neba. .

Univerzum uma napušta okove čvrste materije, da bi omogućio energiji da se sama svojim nutarnjim zakonima obnovi i izliječi. Ljudsko tijelo posjeduje svoju mudrost i misli samostalno to tada i čini. Danas taj postupak prakticiraju lječnici uvodeći smrtnoozljeđene pacijente u umjetnu komu, stanje dubokog sna u kojem su sve po život važne funkcije tijela, osim budnosti, održane. Spoznaja osjećaja boli i straha je uspavana pa lječnici mogu svrsishodnije lijekovima djelovati na uzroke bolesti.

"Univerzum osjetilno-osjećajnog, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli, to je Campanellina država sunca u mojoj svijesti, država kojoj je jedina vladarica, njena vrhovna svećenica, Ljubav." pomislih prisjećajući se ponovo jednog ljetnog podneva i nesreće.

Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.

Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje.
Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.

Iznenada se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.

"Imala si saobraćajnu nesreću."
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.

Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu.
Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme. Čini mi se da sam bila Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak na Itaku.

Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.

Dijana Jelčić

Anatomija jedne nesreće

Oznake: anatomija jedne nesreće, koma, ljubav
- 07:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.07.2017.

Došla je sa zvijezda...



"Ja sam Duh istine. Tvoj narod me poznaje kao Majku predaka, ali kao što se možeš i sam uvjeriti, ja uopće nisam tako stara. Nisam starija od bilo koje vlati trave koja se ljulja na vjetru, niti od bilo kojeg prerijskog cvijeta. Ja sam Velika Majka koja živi u svakoj majci, djevojka koja se igra u svakoj sestrici. Ja sam lice Velikog Duha koje je tvoj narod zaboravio. Došla sam razgovarati s narodima ravnica. Pođi ispred mene u svoje selo i reci svom poglavici da pripremi veliki vigvam u koji mogu stati svi ljudi iz vašeg logora. Ja ću stići ubrzo. Treba da vas poučim nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“
vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela "Povratak plemena ptica“






Jedne smo noći, gazeći nebesku rijeku puni tuge s iskrama želja tražili put ka jednom novom, tek nastajućenom, zajedništvu, osjetili sjedinjenje duša u lakoći postojanja. Strah se pretvarao u crvenilo jutrenja. Uronih u purpur neba i spoznah da među zvjezdama nema mostova, da su zvjezdane staze tek iluzija tužnog srca, da nas zvijezde svojim šapatom, svojom svjetlosnom muzikom pozivaju da sretni utonemo u vječni san o ljubavi.

A ona, ona je došla je sa zvijezda, spustila se s neba da probudi svijet, došla je odjenuta mnogim imenima, došla je i ostala zauvjek tu među nama. Još uvijek korača bosonoga, nečujna, kao vizija, spušta se valovitim stazama snoviđenja, ulazi u nedohvatne dubine duše, leprša kao leptir i raznosi pelud sa tek procvalih pupoljaka, pušta ga da padne na plodna polja sreće i onda ga vjetrom ponovo raznosi, dijeli, daruje beskrajem u bezvremenu svoja vjekovanja.

Stavih srce u vjetar željene blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no eho svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh treperenje davnih snova. Zapljusnu me istina prošlih vremena, ljepota prvih sastanaka, lakoća postojanja i stih Enesove pjesme.

Sve što šapućeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge su davne jeke u jednoj pjesmi spletene.


Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako sjenka voli ljubav ima sjenku duše, ako lav voli ljubav dobija lavlju snagu, ako dijete voli ljubav je puna istinskoga žara.

Ja sam duša istine, začuh glas svjetlosti dok je vjetar svirao sonatu o ljubavi, vjekujem u svakoj vlati trave, u svakom cvijetu, u kristalu rose, zrncu pjeska, kapljici krvi. Ja sam majka nad majkama i zrcalim se u vremenu, ja sam lice svjetlosti i naličje tmine, ja sam razigrano dijete u svakom čovjeku. Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu svitanja.

Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi dušu zgrije, nisam dozvolila srcu da diše.

Iznenada njega osjetih nježnije u sebi, njega kao kišu sreće, kao rastopljeno sunce, kao vjetar u kosi, kao leptira u srcu i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za svo ono cvijeće što je ostalo u tami i za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas cvijeta mnoštvo prošlih ruža.

Dijana Jelčić





Došla je sa zvijezda

Oznake: povratak plemena ptica, došlaje sa zvijezda
- 07:57 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 05.07.2017.

Tiho rušenje...



Blažena samoća, blažena tišina u kojoj nastaju stvari. Toliko je oko nas buke koja se proizvodi samo zbog straha od onog što tišina može donijeti. A ona, poznato je, donese i pokoje teško pitanje, najčešće vezano uz vlastiti identitet i želje. Nakon toga nastaje muk, ponovno se proizvodi buka da se od tih pitanja umakne, a onda sve počinje biti jako bolno, razina buke prijeđe i tjelesno podnošljivu granicu. Moj lik trči, juri ili ako hoćete, bježi u samoću i tišinu, on ide ususret samome sebi, zato je toliko nepokolebljiv i otporan.
Ivica Prtenjača... o svojoj knjizi Tiho rušenje...

Sinoć smo bili na promociji... udahnuli ljepotu poetskog dijaloga između pisca i njegova urednika Drage Glamuzine i njegove recenzentice Jagne Pogačnik...
“Ne mislim tu samo na jednu specifičnu odliku stila Ivice Prtenjače, a to je ta sjajno kondenzirana fabula, sitni trenuci u kojima zastajete, predivne pjesničke slike kao nekakva poetska odmorišta, pri čemu se Prtenjača doista prepoznaje kao pjesnik u romanu. Doista je fascinantno koliko toga Prtenjača može sublimirati u samo jednoj slici, u samo nekoliko riječi”, rekla je Pogačnik...




Upitah se, bježimo li u buku svakodnevice bojeći se nutarnje tišine... dozvoljavamo li zbilji narušavanje tišine... ne, misao je matrijalizirani osjećaj... poezijom misli darujemo tišini obličje...







Promatrala sam tvoj lik,
vidjela zrcaljenje misaonog sudjelovanja u događanju.

Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja,
aquarel trajanja, uzavrelost neba, utiha oceana, život.

Mislim, misao kovitla viziju tvojih obrisa,
kip mudrosti, tu si, osjećam te mislima.

U održivosti umnih zbivanja,
rješavanju životnih enigmi,
ognjilu maštanja,
nanometrima mislenosti
nemjerljiva razdaljina.

Čuvar si na vratima svijesti,
rapsod na trgu svrsishodnosti,
razbijač klišea uvjetnosti,
vodič stazama bezuvjetne zbilje.

Osjećam sanjivost budnosti.

Običnost zbilje pretačeš u
vanzemaljsku istovremenost
i ovozemaljsku istomislenost.

Razumijem govor munja,
u gromoglasju vidim
koridore stvarnosti,
sinesteziju osjetila,
mjeru kreativnosti,
raspuknuće žege
u obećane promjene.

Vjetar donosi miris ljeta
i gugut grlice.

Svitanje se ogleda u tvom portretu
iznad radnog stola.

Osjećam te mišlju o tebi.

Dijana Jelčić



Oznake: Ivica Prtenjača, tiho rušenje
- 08:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 04.07.2017.

Umijeće razumjevanja...




Hermeneutika ima korijen u grčkoj riječi hermeneutes, što u doslovnom prijevodu, znači tumač.
Umijeće hermeneutike navješćuje, tumači, objašnjava i izlaže nešto što je višeznačno ili što nije sasvim jasno i u krajnjem smislu je umjeće razumjevanja.
Hermeneutika ne tumači nepoznato nego potiče na samostalno razmišljanje i misaono sudjelovanje u tumačenju i osobnoj interpretaciji nepoznatog. Ona ne nudi konačna rješenja i ne definira razumijevanje kao gotov proizvod nego kao tijek neprekidnog razmišljanja.
Osnova hermeneutike je govorni jezik kojim se služimo u svakodnevnom životu. Prevodeći ga na naš nutrnji jezik mi si tumačimo i razlažemo ideju i tako pretvaramo hermeneutiku u osobnu metodu samopimanja, samorazumjevanja i samospoznaje. Naš nutarnji jezik ovisi o našim raspoloženjima, stanjima naše duše, o spoznaji treutka u kojem sebe doživljavamo u doživljenom ili u pročitanom tekstu, u pročitanoj pjesmi, u ljepoti postojanja.

Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb, 2006






Šahovnica dijaloga…

Postoji li bespuće sna?
Od kojeg tkiva je satkano?
Postoji li vrijeme u njemu?
Sanja li bog našu zbilju?
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?

Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?

Clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti.

Apsolutnost ne postoji,
mijenjamo se.

Na dlanu svemira
titraju strune,
zavijutci otrgnuti
iz klupka svjetlosti,
mi utkani u vječnost.

Postoji li gordijski mač
za čvor misterije?

Nepotrebno pitanje.

Nad bezdanom neznanja
svijest traga za istinom,
naizgled slobodna,
ipak omeđena obrascima
drhturi na vjetru otkrića.

Na šahovnici dijaloga
riječi kraljevi,
riječi lovci,
riječi pijuni,
igramo se njima,
premećemo ih,
darujemo im
imperativnost,
nesigurnost,
čuđenje,
znatiželju.

Slažemo sintakse,
stihove,
pjesme
i muk.

Ne boj se,
nijemost svemira
krije u sebi tajnu.

Uzdižemo se
iznad razumljivosti,
osluškujemo
tihovanje srca,
i volimo osjećanje
u kojem se budimo.

Dijana Jelčić






Umijeće razumjevanja

Oznake: Dijalog, hemeneutika
- 06:16 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.07.2017.

Milosrđe svitanja...



Zaustavila sam vrijeme, misaono zaustavila trenutak u srcu. Skidao si posljednji veo zablude s moga lica. Vidjela sam svoj lik u očima boje snova. Bljesnula je odsanjana budućnost. Nasmiješio si se… vrijeme je dimenzija našeg trajanja... do tog trenutka smo odvojeni putovali smo kroz vrijeme.

Bio je to trenutak buđenja u snu, davno odsanjanom. Trg ptica i romor kapi Seine... Pariz je u jesen divan... šaputao si mi pjesmu o očima boje meda... dozvolio mi da budem ponovo ona iz vremena prije oluje ruža... usnama si skidao masku nepovjerenja, otapao lednicu oko duše... dozvolio leptirima let uzdrhtalim srcem. Darovao si mi ključ tvoga svemira... vidjeh tvoje srce na dlanu vremena... u odaji odraza i odjeka vidjeh lice dječaka, začuh glas iz davnina... osjećjući sebe osjetit ćeš i njega... susreli smo u danu izvan vremena... još uvijek traje...

Dan izvan vremena






Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu, tragovi naših stopa u mreži mjesečine
objavljuju odlazak sunca.
U poeziji suza simfonija neba, riječi zalutale iz jedne davne priče zamagljuju privid ljubavi.

Buket osamnaest crvenih ruža vene, sudbina mi darova cvijet na kojem vrijeme ne stari.

Šapnuh...

Ne želim spomenik jednoj mladosti, budi glasonoša dolazećeg, pusti me, ne spavam, sanjam, snovi su lijepi.

Podsvijest nije đavolje čudovište, lumin je odsanjane ljepote, krstiteljica bezimenim osjećanjima,
maglovita silueta koja bezličju daruje lice.

Ne postojiš više u mojim pjesmama, izgubio si se, kao obmana sreće,
nestao u kapima rijeke zaborava.
Bezimen, bez lica lutaš obodom snova, a zelene oči, dva jezera sreće,
preobražena u poeziju oceana.

Pitam se, jesam li to opet odlutala stazama prošlosti?
Jesam li noćas vidjela zvijezdu bez porijekla, tvoju sjenu iznjedrenu iz prohujalog?

Ljubav je negubeća energija, ritmom srca mijenja geometriju prostora, ogleda se u dimenziji vremena.

Sviće ne vratima vječnosti, iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvjezde,
iskri dnevnu svjetlost, objavljuje susret prošlog i dolazećeg.

Osjećam milosrđe svitanja, susrećemo u danu izvan vremena, uvijek isti, a drugačiji.


Dijana Jelčić… štivo iz zbirke eseja… „Umijeće vremena“ 1987- 2007




i radostan dodatak ovom svitanju... stigao paket... dvije knjige drage blogerice @Lastavica... Tango i Bluz s posvetama...
neka Tango bude tvoj životni ples... i neka u ritmu bluza, draga Dijana, plešu svi tvoji važni životni trenuci...
hvala ti draga...






fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: umijeće vremena, odakle dolazi ljepota
- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.07.2017.

Otvorili su vrata beskraja...




Ovo je djelić iz teksta "Umijeće vremena"... pisah ga dvadestak godina... od 1987 do 2007... u njega utkah titraje misaono- osjećajnog tkiva... u njemu se zrcali trenutak kada je srce otvorilo "VRATA BESKRAJA" i ja zakoraknuh u odaju tankoćutne tišine... pronađoh izvorište ljepote koje tražih pjesmama objavljenim u zbirci "odakle dolazi ljepota"... 2007 godine ga stavih u virtualni svijet... u ovom tekstu se osjeća nezgrapnost izričaja... traganje za ritmom... ali to je istovremeno i svejdočanstvo mojih tadašnjih previranja... do ovog trenutka ga nisam slila i izdanje... nisam ga ukoričila... odlučujem se još uvijek... nesigurna se pitam... je li potrebno u današnjem vremenu izdavati prošla osjećanja... zrcale li ona moć sadašnjeg trenutka... promijenila sam se... pronašla ritam sadašnjeg trenutka... ali ipak priznajem... rado se vraćam izvorištu... sretna sam kada pročitam ta već pomalo arhaična svjedočanstva mog izrastanja u ovu koja danas Jesam...






Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,
nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snom, jedinom snu.

Sutra će biti bolje
vjerovali su
i sunce kao da je sišlo s neba.

Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije
je umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,
vratio porušeni most povjerenja.

Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.

Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao
jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i
osjetili miris tek procvalih ruža.

Te noći se na njenim dlanovima
rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica,
šum valova oceana snova, oluju ruža
i romor metalne rijeke
na dugačkoj cesti
između juga i sjevera
i ljepotu vječnog sjedinjenja.

Dijana Jelčić






Ljubav i oluja ruža

Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena
- 08:48 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 01.07.2017.

Ubijala sam riječ...



Bila sam zatočenica puritanske hipokrizije, lažnog čistunstva u budnosti bez pomaka. Bilo je to trajanje u bezgriješnom bivstvovanju na rubu pamćenja, u entropičnom prostoru bez uvjerenja i strasti.

U sumraku svijesti osjetih kako se glasna tišina razljeva putevima sna, kako stazama etičnih pojavnosti uranja u srž bitka i dotiče ugaslu žižu estetskih privida. Zaiskrilo je ognjilo promjena, zaobllilo ljepotu sunoćja. Nebom se rasuo lazur, plavetnilo snovitosti. utočište bjegunici iz svrsishodnosti.

Krenula sam u potragu za nečim bezimenim, a tako postojanim u šapatu vremena, rođenjem ubrizganim u krvotok, a umrtvljenim u zavijutku genoma.

Osluškivah muk neopisivosti, tihovanje misli, bezriječje u svetištu susreta, umiranje i rađanje na obali nebeskog oceana… osjetih utaplanje u podsvijest, u carstvo dubokih brazda nedotaknutog podmorja… u krstionici čulnosti začuh neuko slovkanje imena bezimenosti osjećanja… tri suglasnika i dva samoglasnika… premetaljka petoslovlja… njihov ples u tvojim očima…

U samotnosti sam ubijala riječ, zaledilia je u zaboravu… zgurala u prazninu međuplanetarnog vakuma… izbacila iz kalendara lunarnih mjena… izbrisala iz pojmovnika, iz značajnosti pozitivnih konotacija… žigosala je pečatom beznačajnosti… na žrtveniku žudnji spalila do pepela…

Iznenada se uzdigla kao spektar spoznaje … došuljala se u svijesnokrug… zatitrala kao premosnica među čulima… rasvijetlila koridore kojima sam slijepa na ljepotu lutala za nedohvatnim nejsanoćama uma…

Osjetih zagrljaj etike i estetike… jedna bez druge su tek usamljenice na paleti vrijednosti…

Ljubav nije samo riječ… šapnuh osjećajući nestajanje lažne čistoće bijeličastog tihovanja i nadolazeću plimu žuđenih zanosa… primjetih zvjezdano nebo nad nama. Oćutih titraje iza misli, bljesak tihe pedagogije i moralni zakon ispisan na zaslonu uma.

Sjetih se izreke… postoji samo jedan moral, kao što postoji samo jedna geometrija, te dvije riječi nemaju množinu…


Ima li ljubav množinu?... upitao si me pogledom prepunim dostojanstvene uzvišenosti trenutka…

Spustih vjeđe… ne znam, osjećam je bezosjetilno, čutim njenu moć u fokusu bitka… njenu ljepotu u kozmogoniji uma... njeno postojanje u nečujnoj ćulnosti nutrine…

Zagrlio si me, usnama zaustavio dah, uskovitlao želju. Srce je zaboravljalo odkucaje, mjenjalo titam. Osjetih pjenušanje krvi, titraje leptirovih krila u osjećajnom režnju, uragan svijesti.

Njihali smo se na ljuljačci osjećanja… Mjesec se smiješio u tvojim očima…


Dijana Jelčić... iz duboke arhive



Oznake: puritanska hipokrizija, sloboda
- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>