dinajina sjećanja

nedjelja, 26.11.2017.

Još jedna u nizu...



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...


Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.






Godinama sam bila raspršena na vjetrometrini života, rastrgana u komadiće neke nepostojeće sebe. Život je postajao nepodnošljiv, dijelovi mene su umirali, bila sam neosjetljiva, nemoćna, nesvjesna sebe same...

Dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin

Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život i pisati dnevnik "Umijeće vremena".

Postojala sam...bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Zavoljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad postelju od maslinova drveta.
Bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na dolazak tvoje galije u zaton sna. Stišavalo se vrijeme oluje ruža. Kovitlle se latice. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja.

Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj zlatnog svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici svitanja, nazirala konture tvoga tijela.

Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Došao si sa zrnom sreće u oku i krstio ono bezimeno imenom ljubav.
Zagrlio si me i poveo u život. Prekoračili smo rampu.
Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.

Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema obzoru, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.

31 godina ljepote... a na današnji dan prije 29 godina smo se usidrili u oceanu braka... poslije onog stereotipnog DA



rekao si... u dvoje se ljepše sanja.
Vjerovala sam...

Ostvarilo se!

Dijana Jelčić



jutros dobih košaricu orhideja...


Oznake: Anais Nin, umijeće vremena, Godišnjica braka

- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 30.09.2017.

Umijeće vremena...





Vrijeme, svojeglavi bog zbilje, nedohvatljiv zanesenjak nečujnih uzdaha, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... volim metaforiku nedohvatljivog entiteta životnosti, nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivo na našim licima i obličju krajolika...

Promjenjivost ubrizgana u tišinu. Tajnstveno bezglasje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara.

Nezaustavljiva nepovratnost njegovih titraja kukiča mrežu trajanja.

U tvojim očima ne vidim moć tog svojeglavog boga… u osmijehu nema njegovih tragova… na usnama okus trenutka, kap opijajućeg nektara… Na koži neponovljivost osjećaja, neobnavljajuća, a postojeća tankoćutnost dlanova… tajanstvena arhitektura zagrljaja, njena nerazrušivost… misteriozna snagu krhkih bedema… odoljevanje bujici nadolazećih promjena…

U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke i nevidljivost izvora i ušća… panta rei… ne možemo zaroniti u istu nju… vjerujem u tu istinu… usrećuje me neizvjesnost, raduje iznenađujuća stvarnost, oplemenju novonastala istost ljepote.

Ti i ja u metafori snovitog beskraja… konačni na obzoru beskonačnosti, vječni u nestajućoj i nastajućoj zbilji… Magija istovremenosti, postojanja i tu i tamo... zgusnuti u alefu, umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… a uvečani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… i osmijeha dolazećem.

Dijana Jelčić



Oznake: umijeće vremena

- 08:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.07.2017.

Milosrđe svitanja...



Zaustavila sam vrijeme, misaono zaustavila trenutak u srcu. Skidao si posljednji veo zablude s moga lica. Vidjela sam svoj lik u očima boje snova. Bljesnula je odsanjana budućnost. Nasmiješio si se… vrijeme je dimenzija našeg trajanja... do tog trenutka smo odvojeni putovali smo kroz vrijeme.

Bio je to trenutak buđenja u snu, davno odsanjanom. Trg ptica i romor kapi Seine... Pariz je u jesen divan... šaputao si mi pjesmu o očima boje meda... dozvolio mi da budem ponovo ona iz vremena prije oluje ruža... usnama si skidao masku nepovjerenja, otapao lednicu oko duše... dozvolio leptirima let uzdrhtalim srcem. Darovao si mi ključ tvoga svemira... vidjeh tvoje srce na dlanu vremena... u odaji odraza i odjeka vidjeh lice dječaka, začuh glas iz davnina... osjećjući sebe osjetit ćeš i njega... susreli smo u danu izvan vremena... još uvijek traje...

Dan izvan vremena






Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu, tragovi naših stopa u mreži mjesečine
objavljuju odlazak sunca.
U poeziji suza simfonija neba, riječi zalutale iz jedne davne priče zamagljuju privid ljubavi.

Buket osamnaest crvenih ruža vene, sudbina mi darova cvijet na kojem vrijeme ne stari.

Šapnuh...

Ne želim spomenik jednoj mladosti, budi glasonoša dolazećeg, pusti me, ne spavam, sanjam, snovi su lijepi.

Podsvijest nije đavolje čudovište, lumin je odsanjane ljepote, krstiteljica bezimenim osjećanjima,
maglovita silueta koja bezličju daruje lice.

Ne postojiš više u mojim pjesmama, izgubio si se, kao obmana sreće,
nestao u kapima rijeke zaborava.
Bezimen, bez lica lutaš obodom snova, a zelene oči, dva jezera sreće,
preobražena u poeziju oceana.

Pitam se, jesam li to opet odlutala stazama prošlosti?
Jesam li noćas vidjela zvijezdu bez porijekla, tvoju sjenu iznjedrenu iz prohujalog?

Ljubav je negubeća energija, ritmom srca mijenja geometriju prostora, ogleda se u dimenziji vremena.

Sviće ne vratima vječnosti, iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvjezde,
iskri dnevnu svjetlost, objavljuje susret prošlog i dolazećeg.

Osjećam milosrđe svitanja, susrećemo u danu izvan vremena, uvijek isti, a drugačiji.


Dijana Jelčić… štivo iz zbirke eseja… „Umijeće vremena“ 1987- 2007





i radostan dodatak ovom svitanju... stigao paket... dvije knjige drage blogerice @Lastavica... Tango i Bluz s posvetama...
neka Tango bude tvoj životni ples... i neka u ritmu bluza, draga Dijana, plešu svi tvoji važni životni trenuci...
hvala ti draga...






fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: umijeće vremena, odakle dolazi ljepota

- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.07.2017.

Otvorili su vrata beskraja...




Ovo je djelić iz teksta "Umijeće vremena"... pisah ga dvadestak godina... od 1987 do 2007... u njega utkah titraje misaono- osjećajnog tkiva... u njemu se zrcali trenutak kada je srce otvorilo "VRATA BESKRAJA" i ja zakoraknuh u odaju tankoćutne tišine... pronađoh izvorište ljepote koje tražih pjesmama objavljenim u zbirci "odakle dolazi ljepota"... 2007 godine ga stavih u virtualni svijet... u ovom tekstu se osjeća nezgrapnost izričaja... traganje za ritmom... ali to je istovremeno i svejdočanstvo mojih tadašnjih previranja... do ovog trenutka ga nisam slila i izdanje... nisam ga ukoričila... odlučujem se još uvijek... nesigurna se pitam... je li potrebno u današnjem vremenu izdavati prošla osjećanja... zrcale li ona moć sadašnjeg trenutka... promijenila sam se... pronašla ritam sadašnjeg trenutka... ali ipak priznajem... rado se vraćam izvorištu... sretna sam kada pročitam ta već pomalo arhaična svjedočanstva mog izrastanja u ovu koja danas Jesam...






Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,
nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snom, jedinom snu.

Sutra će biti bolje
vjerovali su
i sunce kao da je sišlo s neba.

Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije
je umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,
vratio porušeni most povjerenja.

Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.

Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao
jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i
osjetili miris tek procvalih ruža.

Te noći se na njenim dlanovima
rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica,
šum valova oceana snova, oluju ruža
i romor metalne rijeke
na dugačkoj cesti
između juga i sjevera
i ljepotu vječnog sjedinjenja.

Dijana Jelčić







Ljubav i oluja ruža

Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena

- 08:48 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 07.06.2017.

Trg cvijeća...




Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, Budili smo se mi. Okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana stvarali smo nove svjetove. .

Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu.

Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora,

Revolucija cvijeća, naš cvjetni plac i naša dolazeća poetska proljeća, susreti u praskozorjima, miris svježeg kruha i tek procvalih ruža.
Mi i grupa iz "Blata", Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

Trg cvijeća







1986- e godine zavoljeh sjetu na obroncima pamćenja, tajnovitu bezimenost osjećanja, ples anđela i demona, bogova i muza, vrtlog strasnog zanosa i poetskih žalopojki, zagrljaj zrna vječnosti i iskre stvarnosti. U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Mi ponovo na trgu cvijeća.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote.

U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti, ikona nad oltarom trenutka, mjenja se, širi u prostor nedohvatne dolaznosti.
U disonancama suzvučja poetskih dijaloga, ritmom srca skladam oratorij ljubavi,
pjevom nutrine se uzdiže do svetih istina.

Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja, krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja, punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima. Još uvijek neumorni u traganju nestajemo u dohvatnim svjetovima, slijede nas galebi i oblaci.

Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se bijeli svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.

Carpe diem... još jedan u nizu kotrljajuće ljepote.

Dijana Jelčić




eto nas opet na cvjetnom placu... bio je dan narcisa.

Oznake: umijeće vremena, trg cvijeća, sjećanja

- 07:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2017.

Nešto iz davnina...




Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smiraj duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu postojanja.

Tvoje oči...
okna nutarnjeg sunca
moja sloboda je
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga
taži žeđ
na izvorima tvoje sreće
krsti me imenom
tvoje ljubavi


Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu vjere u samoga sebe" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u nevjeru.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka."
"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji. Čovjek je nevjeran samome sebi"

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.

Budimo drugačiji od drugih
jer mi nismo tek neki
ne dozvolimo monotoniji
ne dozvolimo kolotečini
ne dozvolimo strahovima
da nas zaraze.
Rastimo u slobodi
iza ograda i zidova
u kojima je život prevara
a vrijeme rob !


Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom vjernosti osjećajima i istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.

Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak u studenskoj menzi
Jesi li gladna?
Ne, volim te?


Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali rijeke sreće, tamo možemo posaditi plavo cvijeće !!!!!!!!!

Na livadi ispred mojih prozora se prosulo plavo more... Nezaboravak mi se u svakom svitanju nasmiješi, znakovi vječne vjernosti mojoj ljubavi i plavom snu koji još uvijek budna sanjam.

Dijana Jelčić... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987 i zbirka Umijeće vremena 1987 - 2007.






Moj san

Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena

- 09:29 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.01.2017.

Čarolija vremena...




Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević






Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, nebo plače kristalima sna, ponekad bijelim suzama duše univerzuma. Jedino ruže u mom vrtu mirišu uvijek istim mirisom, mirisom vremena, mirisom ljubavi. Zaustavih vrtlog sjećanja i trenutak pređe u čaroliju buđenja u zimskom snu. Osjetih čaroliju zime u zraku, pupoljci se otvoriše u beskrajno bijelo more, a vjetar donese miris ljubavi.

Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Poručuje mi, kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni . Slike davno zaboravljene oživješe u ovoj čudesnoj zimskoj čaroliji sjećanja i bijelih ruža.
Trenutci iz prošlih zima su zauvjek ocrtani snjegovima, pahuljicama vjerovanja, kristalima na laticama ruža i svjedoče snagu proteklog vremena, svjedoče čaroliju vječnog rađanja.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da budem čuvarica zimskoga sna, da uđem u jedrenjak koji će me nositi beskrajnom pučinom ove božićne bajke koju nesvijesno živim od početka vremena.

Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, tek pahuljica u oluji ove zimske idile u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti, ja sam bijela zvijezdica na latici božićne ruže, kristalna ogrlica oko njenog vrata, dio zimske čarolije u ovom čudesnom vrtu koji se širi pred oknima moje duše.

U ovom trenutku spoznaje u meni se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe, u oluji zimskih ruža osjećam, sve se ponavlja, pa iako se sve naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je pozornica života, čarobna građevina izrasla iz sna i postala čuvarica čarolije moga drevnog sna.

Veliki stvoritelj te čarolije je Proustovo VRIJEME pisano velikim slovima. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uranjam u oluju ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da živim čaroliju, da sam čuvarica bajke o rađanju ljubavi.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz bajke o oluji bijelih ruža, šapućem mu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju samo lijepa sijećanja.

Zatvorih vrijeme u srce. Tu ga osjećam svakim odkucajem, osjećam ga olujom pahuljica bijelih nebeskih cvijetova i čarolijom božićne bajke u kojoj sretoh čuvaricu čarolije vremena.






"Pođimo na trg cijeća. Campo del Fiori još uvijek odiše Giordanovim mislima, a naš trg cijeća našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.
"Kako znaš da sam bila tamo?"
"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."
"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."

Prohujalo je vrijeme, zima, proljeće, ljeto. Ljubav je u nama i oko nas rasla čarolijom vremana i presvlačila svoje odore. Bila je jesen kada smo stigli na trga cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.

"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada
Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.

"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"
On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala,
"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.
Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati riječima Giordana Bruna,

"Pisat ću ti pjesme moja ljubljena Morgano, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina spoznaja"
"Morgana je bila Giordanova zla sudbina." rekoh protestirajući
"Ne kvari trenutak"
"Želim ga popraviti"
"Morgana je postojala, Diana je bila samo san"
"Onda mi dozvoli da ostanem san. Morgana mi se ne sviđa." rekoh mu prkosno
"Dobro, dobro pobijedila si, budi moja ljubljena Diana."
"To mi se više sviđa"

Dva bijela goluba su sletjela na asfalt pored nas. Činilo mi sa da vidim anđele iz mojih djetinjih snova i da čujem njihov glas koji nas poziva u novi san. Sjetiih se ljubičastog pisma.

"Koliko puteva još moramo proći do poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ona koja te voli "


Odgovor na to pismo je bio, sanjaj ljubičasto, odrasti, sazrij u ljubavi, živi ljubav, ali nemoj nikada izgubiti dijete u sebi. I

Počela sam sanjati ljubičasti san i živjeti ljubav.

Dijana Jelčić...





Djelić teksta iz zbirke priča...Umijeće vremena... Čarolija vremena

Oznake: umijeće vremena, ljubičasti san

- 08:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2017.

Ona i onostrano...



Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove. Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi, boje i zvukovi se sjediniše u doživljaj. Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja.

Mislila je, prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte, a vrijeme s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima sreće. Mislila je da zna, a sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje.

Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu uma, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.

Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijeto u tmini te užasne noći. Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije, čudesan kao zvuk bubnjeva, kao ushit uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i bojama dodirnuše sva njena osjetila. Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna.

Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.

Nebo je blještalo srebrom, Orion je s Plejadama zatvorio krug i njoj se pričini da je ušla u vrijeme prije vremena, u eone u kojima su bogovi hodali zemljom.

Stajala je na Olimpu želja. Dvije ruke zapališe vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka.

Vratila se kući, na početak sna, u svijet bez granica.

Dijana Jelčić


Ona i onostrano




Oznake: umijeće vremena

- 08:18 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2017.

Vrijeme boja...



Dok sam pisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" čitala sam knjigu "Qualija" Heinz- Dieter Heckmann. Zainteresirao me osvrt Frank Jackson- a. o znanstvenici Mary neuropsihologinji koja je cijeli svoj život bila zatočena u crno-bijeloj sobi. Obrazovana je kroz crno-bijele knjige i crno-bijelu televiziju i na taj je, crno-bijeli, način naučila sve što se može znati o fizičkoj naravi svijeta. Dakle, uvjetno rečeno, Mary zna, sve; fiziku, kemiju, neurofiziologiju, kao i sve što slijedi iz toga. Njoj su poznati svi podatci fizičke prirode, ona zna sve što se može teoretski naučiti, ali Jackson kaže da Mary nikako ne može sve znati jer joj nedostaje iskustvo spoznaje boja, nedostaje joj istinski doživljaj prelamanja svijetlosti u prizmi njene svijesti. Poziva nas da zamislimo kako su njeni tamničari odlučili jednoga dana da je vrijeme da ona vidi boje.
Prvo što je vidjela u svijetu izvan crno- bijele tamnice je crvena ruža. Jedna njoj nepoznata nijansa u igri svjetlosti i tame se odjednom pojavila u njenoj svijesti.
Kako će reagirati, hoće li se iznenaditi ili samo odmahnuti rukom?
Jackson tvrdi da će se Mary iznenaditi, jer će po prvi puta vidjeti onu nijansu koju je do tog trena poznavala samo kao valnu duljinu svijetlosti.
Hoće li prepoznati koja je to valna duljina? Hoće li joj znati nadjenuti ime?
Jedno je sigurno, ona je naučila nešto novo, sigurno je da se u tom trenu promijenila njena percepcija svijeta. Ta tvrdnja dokazuje da postoje objektivne i subjektivne kvalitete u vezi sa doživljajem boja, a time i doživljavanje svijeta u kojem živimo. Iz crno- bijelog svijeta Mary izranja u nepoznatu šarolikost univerzuma. Iskričave krijesnice trepere u njenom umu, bezimene nijanse svjetlosti joj pune oči, spoznaja se širi i ona spoznaje da u njoj samoj postoji cijeli svijet, da se u njoj krije vjekovima tražena Atlantida i da ona svojim srcem i treptajima svojih neurona boji život bojama svoje spoznaje i otklanja tminu iz svijeta svoje svijesne spoznaje.
Univezum boja





Vrijeme boja...

Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama zbilje i sna. Bijela i crna su neboje, kao svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, sreća i tuga, pozitivna i negativna energija duše. Pitam se kako bi u crno bijelim tonovima uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana. Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani njome mi smo počeli tu divnu igru svjetlosti i prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje. Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica mladenke. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu. Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed.
Boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici djelo moje svijesne spoznaje koju moje središte za vid u mozgu stvara iz spoznatih titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka ćelija prima te valove i šalje ih nervnim putevima do mozga, gdje oni postaju valovi svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu.
Pričaju mi priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To je glazba iz kojih proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog zašto i sljepe osobe osjećaju energiju boja.
Zatvaram čvrsto oči i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je svjedočanastvo nutarnje moći, mogu iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, dokaz svijetlost i tama su u mojoj svijest. o njima. Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo do mene.
Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Gravitacija, ona najslabija od četiri osnovne sile, djeluje na svijetlost i zaobljuje prostor, mjenja mjesto zvijezda na velikom nebu.
U kugli trenutka vidim kako iz mog genoma izlazi trag svijetla i obasjava spoznaju, vidim i kako treptaj jedne druge ćelije muti izvor i osjećam promjenu titraja očiju mojih pređa. To je časak pomrčine mog nutarnjeg sunca, gravitoni u mojim strunama su unutar trenutka zablještali novim dimenzijama. Neki do tada nepoznati oblici zatitraše i ja vidim nijanse boja u tonovima i ritmu mog vremena. To arkadijski kamenjar odzvanja stupajem gole noge o tvrdo tle. Vrijeme boja me poziva u svjesnu spoznaju trenutka.
Čujem tonove panove frule, vidim pastelne tonove Arkadije i osjećam ljubav. To mladi pastir svirkom na trstenici svoju mrtvu dragu doziva. Pastorala svijetla blješti pred mojim unutarnjim očima.

"Sva gora ječi od frule, moja me draga ne čuje." prepoznajem melodiju i vidim suze na obrazu sna, čujem jecaj u smiraju vjetra.
"Sva gora ječi od frule......." i uspavljuje stado. Boje, prekrasni tonovi djetinjstva zaobljuju još jednom kuglu trenutka. Iz mojih struna bruji glas, zlaćana spirala titra davno slušanom pjesmom "Pastirče drago i milo, što si se tako snuždilo...",
a osmijeh iz jedne ćelije zaustavla protok vremena.

Ljubav, san, pripadanje plemenu, bezbrižnost, toplina i sreća se spajaju u novi spektar boja iz kojeg titra neopisivi doživljaj.

"Uzmi frulu pa ga odsviraj" čujem ponovo isti glas u istom osmjehu. Boja spokoja, moja nova boja zvukom trstenice zatvara trenutak u vječnost postojanja.

Dijana Jelčić





Vrijeme boja... napisano davno objavljeno na internetu 17 11 2007... dan za pamćenje




fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: qualia, Frank Jackson, vrijeme boja, umijeće vremena

- 08:58 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2017.

Sinopsis prohujalog...



Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili žudnjom za plavim daljinama. Bila sam djete veselja i sreće, željela dotaknuti mjesec, drugovati s njim. Djetinjstvo odsanjah u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljini ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.

Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta. Lutala sam misaonim labirintom tražeći središte u kojem se krila istina, dimenzija vremena, izvorište sna, vrulja ljubavi?

Misaono koračah Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana. Zaustavljah se na mostu iznad rijeke vremena i promatrah kako odlazi u nepovrat brujeći zaborav. Prolazila sam pored raskošnih izloga. Pozivali me u kušnju svjesnosti. Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju materijalnog, svjesna, njime ne bih uspjela povratiti narušeni sklad mene u meni.

U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile nećim bezimenim, osjećanjem koje nisam znala opisati. Stajala sam na rampi snova i snovima gradila tamnicu. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od zvijezda ruke neba otvoriše vrata zatišja.

Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, začuh tišinu iza misli.

Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas.

Kreni, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.

I dogodilo se.

Alea iacta est!

Vratila sam se u koljevku prve ljubavi. Susreli smo se na obroncima mladosti.


Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj, progovorih stihom ispisanim slovima tuge. Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango. Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice. Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.


A prva ljubav?





Ostala je u labirintu prošlih godina, izgubljena u kaosu tek naslućujućih trenutaka sreće, zgusnuta u pjesama, u buketu "osamnaest crvenih ruža".

Pod snijegom procvjetaše mimoze.

Zavoljeh zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u dolini zelene rijeke, zavoljeh sutone i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mladi dan.





Sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Pun mjesec izranja na nahorizontu. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći, između tmine i svijetla, između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima. Lagano tonem u stanje prividnog mira.

Promatram kako se pale oči neba i znam, ta se predstava ne odigrava sada, ona je prošlost zvijezda. Pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje ka ovom trenutku.

Cijeli univerzum je veliki misaoni prostor, prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo u koje samo moja misao može prodrijeti. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.

Pričinja mi se, u ovom divovskom trenutku vidim snove praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježili epohe, prepoznajem oči boje sna. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je poeta moje snovitosti, bio je san, postao je java.





Zadnji dan prohujale godine je bio sunčan. Prohujala je najluđa noć. Odplesali smo ponoćni Tango, poljubili se pod imelom, poželjeli sreću u svemu dolazećem i utonuli u san.

Budim se. Na prozoru bijela golubica.


Dijana Jelčić




divno je biti dio ove novogodišnje ljepote... uživamo...

Oznake: osamnaest crvenih ruža, umijeće vremena

- 07:27 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 17.12.2016.

Čovjek s djetetom u očima...



Moram se vratiti u grad, moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije. Gledala sam prema istoku. Tamo je sunce već krenulo na svoje dnevno putovanje. U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao. Prvo veče u gradu sam se odšetala do Talijinog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Sjetih se sajma knjiga i galeba koji je kružio nad mojom glavom. Za stolom pored njega je sjedio dječak očiju boje sna udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega... Podigao je pogled i rekao... upotrebljavate još uvijek isti parfem...

Nekoliko mjeseci kasnije ponovo susret... Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života. Visok i taman čovjek s djetetom u očima, torbom putnom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.

"Odakle dolazi voda?" upitah

"Iz zemlje" odgovori mi čovjek.

Sjetih se prašnjavog perona i vlaka prema jugu. Njegova poezija i moje sanjarenje o filozofiji života se u tom času spojiše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja plodova jeseni, njegov dolazak pojača u meni, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Poljubac, krštenje zajedništva otvori vrata vječnosti.

Zapamćeni miris je dodirivao njegova osjetila. Trenutak vječnosti i ushićenja. Šuteći se gledaju duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Mirisom sam ga vratila u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Čovjek udahnu još jedan put i progovori mirisom davnoga sna.

Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnažaš svemir, ti širiš mirise, mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u cvjetni prah kojim zemlju pretvaraš u peludnicu žudnji. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.

Promatrala sam ga sa žudnjom u očima i željom na usnama. Afrodizijaci su me opijali njegovim dahom, u kaminu je pucketala vatra i širila miris borovih granćica, na stolu su dogorijevale svijeće, a na okna naših duša se spustio anđeo ljubavi.

Dijana Jelčić






Oznake: umijeće vremena, sveta noć

- 08:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 17.08.2016.

Na mostu ka...






Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu.

U njemu se zrcale pejsaži oslikani bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i ponovo vraćamo na početak sna.

Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.

Zaustavismo se pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, vjetar koji se širi Provansom i mjenja ljudska raspoloženja. On je nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast.

Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad rijekom i čisteći nebo ucrtava put. Mi lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.

Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.

Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.

"Čini mi se, ovdje smo već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke
"Ja sam prvi puta u Avignonu"
"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"
"Osjećam mirise nekog davnog sna"
"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta

Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.
Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova.

" Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Stojimo ispod mosta dok se šum rijeke miješa s tonovima mistrala čini nam se da nam kamenje priča priču iz davnine...

Dijana Jelčić






i
nastavak priče




Oznake: Avignon, umijeće vremena

- 07:47 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2016.

Evo kako je započelo...





Sjedila sam u kupeu vlaka koji je kretao prema jugu. Jedan muškarac uđe i smješeći se sjede preko puta mene. Pogledah u njegove oči i začuh glas koji me je vrati u prošlost.


…Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.

"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."

"Nisam našla slavinu "

"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.

"Pokaži mi izvor"

"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"

Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.

"Odakle dolazi ova voda"

"Iz zemlje"

Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.

"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:

"Voda uvijek izlazi iz zemlje"

"Kod nas izlazi iz zida"

"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu…





Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.

"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno

"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.

Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka sa perona male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više ne sjećam. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti. Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja je već davno počela.





Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati protekle godine, mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja.

Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota slagala sam stihove i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav.

Moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije.

U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja jednog jutra poletjeh ka gradu mladosti. U putnoj torbi je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.


Dijana Jelčić, iz zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2000.







Oznake: umijeće vremena, susret u vlaku, djetinjstvo

- 07:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2016.

Kao igra...



Igra staklenih perli…roman sučeljavanja duhovnog i prirodnog, sakralnog i profanog, vita contemplativa protiv vita activa... i stoji starac sa perlama, stoji na ruševinama hrama, a znaci što su nekoć bili smisao sad su tek hrpa šarenog stakla...piše Hesse u svojoj pjesmi "Posljednji igrač staklenim perlama"...

vratimo im sjaj da oronule ruke ožive igrom djeteta u nama... vratili smo im...







Brojim bisere prosute po stazi sjećanja. Bilo je i crnih. Trinaest.
Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zavjese sreće.

Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja postaju riječi kojima pišem novu priču. Zaustavljam se u zagrljaju bajkopisca. Osluškujem. Govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu.

Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima.
Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete.

Volim se vraćati na početak. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta.

Srce se budi titrajima uspomena. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.

Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajstvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi.

Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz labirint želja. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja.
Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre. Šutim. Tihujem. Tugujem.






Tvoja ljubav me dodirnula sjajem sutonske zvjezde, obgrlila sjajem jutarnjice i unijela u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.

Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.

Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći pune besmisla iz kojeg je rođen smisao ovoga danas.

Nestaje jutarnja magla sa obzora budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj su zgusnute sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.


Dijana Jelčić... jedna priča iz neukorićene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2000.





Oznake: umijeće vremena, Herman Hesse, Igra staklenim prelama

- 07:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2016.

Na trgu cvijeća...




Ne volim riječ obećanje. Ni ti je ne cjeniš. Obećanja sputavaju čežnje i narušavaju trenutke sreće. Praznina značenja te riječi se zrcali u mjesečevim mjenama. Prepuštam se plimi uspomena i herojskim zanosima. Hranili smo se stihom i snom Giordana Bruna, čovjeka koji je umro za ideale. Mi živimo ideale i znamo, zbog njih se izgara na tihim lomačama inkvizitora istina.





Stojimo kraj Fontane di Trevi. Bacamo kovanice. Djevičanski izvor, poezija kapi i romor porijekla vremena.





Na Campo dell Fiori slika smaknuća i miris goruće brezovine. Čujem njegove zadnje riječi, njegovo poslanje nama, rođenima četiristotine godina kasnije.

"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti. U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."






U preponama trenutka ćutim u tebi lovca Acteona, mjenjam kraj legende i postajem plašljiva srna. Mamim te u čarobnu šumu božanskih pohota. U tvojim očima san. Pijemo rujno vino, isto ono kojim si opijao krčmarice u noćima prije mene. Slutim moć te opojnosti. Osjećam razlijevanje poriva ženke staničjem žudnje, čujem urlike probuđene zvjerke koju uspavah u noćima prije tebe i predajem se pohlepi tvojih dlanova.

Oćutih lažnost usiljene čednosti koju nosih kao krinku skrivajući lice tužne žene, šapnuh...

Zagrli me nježno i neka bude kao nekada, neka bude kao sada, neka bude kao vječnost,
neka bude svijetlost, neka bude trenutak, neka bude ljubav...

i bi ljubav.


Dijana Jelčić... djelić još neukoričene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987- 2000.


slika... Diana i Acteon, Titian.1489- 1576

Oznake: Giordano Bruno, Diana i Acteon, umijeće vremena

- 07:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 16.07.2016.

Možda...






„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."

Carl Sandberg







Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.

Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.

Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.

Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovah sa tugom i igrah se sa kristalnim suzama neba.

A onda iznenada, u sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandbergovog možda.

Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala.

Vjerovao je i on meni kada mu šapnuh...

imam za tebe na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007,.
Zbirka prozno- poetskih tekstova satkanih iz stihova zbirke "Odakle dolazi ljepota" i proze "Umijeće vremena".



Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena

- 07:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2016.

Utopija...





To nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam. Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.

Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?

Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Cilj ovog misaonog sjedinjenja je doživljaj svjesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.

Oko nas lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli, veznici neba i zemlje, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života.

Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli već onda neku novu, još nedokazanu istinu.

"Kada je to bilo?" upitah

"Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca.

"Gdje si?"

"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo.

Krenuh za glasom. Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise zvonika crkve u Combray...

Odjednom je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obućen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio.

Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?

Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.

"Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima.

Trenutak je trajao ljepotom. Pjesnik, stranac i ja smo sjedili kao stari znanci i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku nepoznatu dimenziju.

"Želite li nešto popiti" nepoznati glas prekinu moje misli.

"Čaj i madeleine" reče bezimeni pjesnik.

Čovjek nam donese naručeno. U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakovljeve školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim slovima pisalo "Misaona Proustiana".

More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca.

"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.





Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike.
Shvatismo... nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.

Dijana Jelčić


Misaona Proustiana

fotografija otoka... Jasna Marcelić

Oznake: umijeće vremena, misaona Proustiana

- 08:38 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>