Blogidol...(mi nekad i sad)
Dogodilo se 26. 11. 1988-me godine...
Toga davnog 26-og. studenoga, te danas skoro nestvarne godine pjesnik i ja smo uplovili u ljubičasti san koji još uvijek traje...
...on je moja pjesma,
moj stih,
u svakom stihu njemu govorim,
u svakom stihu njega živim,
živim ljubav u stihu,
stih u ljubavi,
ja pišem njega njemu,
od sebe,
za nas.
Odupirala sam se,
zaboravljala slučajne susrete,
nestajale su slike,
lica se gubila u izmaglici vremena.
Njegove oči su iskrile,
dva sunca djetinjstva,
prašnjavi peron
i lik mudraca,
pjesnika.
Bio je bezimen,
bio je poeta moje snovitosti.
U škrinji mogućnosti
začuh uzdah vjetra,
vidjeh,
srcem odapet,
let ptice,
u prevratu sjena
oćutjeh srž vremena,
snagu davnog zenita,
poeziju suza i
vjetrom zapisano
ime...
pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce...
Izaći na svjetlo. Publika sjedi u tami gledališta, otvara se zastor i glumac stupa na scenu. To je dobra metafora za samosvijest, za rođenje spoznajućeg duha koji uzrokuje ulazak, toga spoznajućeg, u svijet duha. Ovdje, naravno, govorim o živom gledalištu koje se može oblikovati samo u živom teatru. Tu spoznajuće, živo tijelo publike, ulazi, preko iste takve izvedbe, u svijet duha koji je u izvođaču i u izvođenom. Materija je samo zgusnuta energija.
Knjige su zgusnuta misaona i osjećajna energija. Knjige opasne moćnice. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast. Poezija uništava niskost.
Moja supruga također piše pjesme, odavno. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvate piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Knjižničari njihove knjige skrivaju u podrume, izdavaći se boje ukorićavati njihove zbirke, političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi. Zahvaljujući mojoj ženi upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi.
Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Zamisli samo kolika je uvreda mene najmoćnijega i najpametnijega, mene koji nosim breme vlasti i upravljam sudbinom naroda, kad jedna lijepa curica ne piše pjesme o meni nego o cvijeću, potoku ili malim kozlićima kako skakuću po travi uz potok ili samo o toj travi bez kozlića ili o nekakvom Ivanu koji ima lijepe oči i koji je ljubi u rana svitanja.
Kako li je teško diktatoru, kako li je teško vlasti koja ozbiljno grmi i prijeti nesrećom, a pjesnici nemarno šeću, do pasa goli, ne uzimajući kišobran da mogu bolje vidjeti nebo, ne uzimajući kabanice i ne bojeći se ni groma, ni kiše ni nesreće i još uz put misle svoje i pjevaju o kiši koja im hladi ramena i ozarena lica.
Zamislite kako je jadnom vlastodršcu dok nadrkani mladi pjesnik pjeva nadrkanoj mladoj pjesnikinji da je voli. Mora da mu puca srce.
Jadni diktator. Voda teče, cvjet cvjeta, pjesnik pjeva, a on se ljuti.
Pjesnici su kriminalci, zločinci, sve ih treba istrijebiti, zatrti. Bezobrazluk, drskost, diverzija. Ne iskazuju čast sili nego ljepoti. Gledaj ih. Ništa se ne boje. Ni to što su gladni, ni što su žedni, ni goli i bosi, ni pred isukanim nožem, ni pred smrću. Sjednu, smiju se:»...i smrt će biti nešto sasvim obično».
Naši politički moćnici prestaju finansirati kulturu. Misle, uništi poeziju i evo već cvjeta korupcija i poniznost.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.
Neće Hrvatsku uništiti ni šatoraši,ni podrepaši, ni vladajući budalaši. Hrvatsku će uništiti nečitanje poezije.
Narod koji se odrekne svoje poezije osuđuje sam sebe na propast.
Zadovoljstvo naroda ne ovisi o količini proizvedenih roba, niti o veličini BDP-a, nego o količini i kakvoći u njemu proizvedene poezije.
iskustvenost
Trideset godina bliskosti, dvadeset i sedam godina braka, da, uistinu mi se pričinja mi se u moje grudi je stavio svoje srce...
Oznake: Godišnjica braka, blogidol
|
