dinajina sjećanja

četvrtak, 30.11.2017.

Epitaf prijatelju...



Darujte mi suhozid iza kojega
ostaje britka zbilja
okaljana voljom tupih
moćnika vremena.

Malo previše boli,
oksimoronski likovi
utkani u tkanicu dana.

Bježim od oštroumne gluposti,
dok vječnost plače na
žrtveniku početka,
zaziva Harmoniju
da oživi legendu, da sklad
nadvlada kaos.

Živimo li u skladnom kaosu,
u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive
realnosti ?

Zatitraj novim svjetlom
nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika,
molitve su bez štita.

Nad humkom istine
tutnji pozauna ispraznih
obećanja.

Heroji omamljeni čekanjem,
skrivaju lica u glasnost tišine,
uzaludno čekaju uzdignuće
Justicijina barjaka.

Šok trenutka,
sokratovski odlazak čovjeka.

Iza horizonta svijesti
ozrcaljena utopija,
major domus trenutka
nas uvodi u zamak
nedosanjanog
zlatnog doba.

iluzija je lijepa...

Dijana Jelčić


Oznake: tuga
- 07:48 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 29.11.2017.

Glasam protiv...



28. 11. 2013... prije 4 godine

Glazbenici iz cijele Hrvatske najprije su s kolektivom Le Zbor snimili spot za pjesmu ''Ljubav za sve", a večeras su u sklopu kampanje ''Građani glasaju protiv'' došli na središnji zagrebački trg, kako bi svirkom potaknuli što više građana da iziđu na referendum i glasuju PROTIV.
29. 11. 2013 objavih ovaj davno napisani tekst na FB zidu...






Misli i maštanja se stapaju u predstavu koju svijesno živim. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek misli iz kojih se rađaju osjećaji koje pamtim. Promatram svijet neposrednošću djeteta i vidim sebe u bojama Arkadije.

Osjećam sinesteziju osjetila, vidim mirise, čujem boje, mirišem zvukove u poznatom prostoru.

To je dnevna soba mojih djedova, puna zraka i mora, namirisana lavandom, dunjama, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera. Zvjezdano nebo nad tobom i moralni zakon u tebi… sjećanje na glas starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje, košaricu sviježe ubranih šumskih jagoda i ljubav.

Proživljeni trenutci se vraćaju rijekom oživjelih osjećaja, jedinom rijekom s povratkom, rijekom koja nesmetano teče u dva smjera.
Pitam se koja energija mi omogućava da živim prošlost u trenutku u kojem naslućujem budućnost?
Ne mogu izaći iz sebe same, sve spoznajem u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički psiholog, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti, rasipam njene, definicijama određene, spone i proučavam strunu po strunu materije od koje sam sazdana.
Prošlost me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje. Promjenih paradigmu spoznaje. Iza mene se gomilaju proživljeni, neproduktivni trenutci.

Više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme. Skupilo se u predstavu koja upravo traje. Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve svijesti, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet.
Misli, sjećanja i maštanja odaju porijeklo svog postanka. Dolaze iz daleke prošlosti. Osjećam njihovo prastaro porijeklo. Pretačem ga u novi izričaj.

Spoznajem tko sam, od kuda sam došla. Odživjeh djetinjstvo i mladost hranjena ljubavlju. Ljubav je bila i ostala vrhovna svećenica emocionalnog uma. Slijedila sam taj osjećaj, slijedim ga još uvijek i osjećam kojim putevima trebam koračati.

Sunce se polako spušta ka zapadu, nebo blješti ljepotom sunoćavanja.

U iščekivanju novog svitanja glasam Protiv...

Glasam za Ljubav.

Dijana Jelčić



Pozornica trenutka

Oznake: iz memorije
- 08:28 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 28.11.2017.

Mama volim te...





Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja.





Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme.
Jedino majčina Ljubav može osloboditi od strahova, ona može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja.



Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Nona, mama i ja, tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.





Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom.

Sreće zlatne, srebrne, sreće... šaputala je i na početku i na kraju Krležinog „Kraljeva“…i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće...

Godinama sam, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čula njen veseli glas. Ona je meni šaputala te čarobne riječi.
Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli, kao zalutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku sakrih se u njedra djetinjstva i šapućem... sreće zlatne, srebrne, sreće...

Sretan ti 93 rođendan draga mama!

Dijana Jelčić



Oznake: mama
- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.11.2017.

Oktava vječne svijetlosti...





Ulazeći u astralnu dimenziju postojanja, u odaju ogleda i odjeka, u carstvo tišine doživjeh ples svjetlosti i tmine. Poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskonačnost u konačnosti svoga tijela, osjetiti slobodu u skučenosti ovozemaljskog prostora.

Zaplešimo valcer vremena, postanimo uistinu ono što jesmo, titrave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas nose pučinom oceana snova.

Misao utjelovljava osjećanje osjećaja ljubav, konkretizira njeno postojanje, preobražava je u riječi kojima ispisujemo dnevnik života.

Ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, ljubav je sloboda, naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, naše sudjelovanje u plesu svjetlosti i tmine, u zagrljaju prostor- vremena.

Ljubav je sunčana strana naše svijesti, poezija sazviježđa našeg nutarnjeg neba, ljubav to smo mi u ovom surrealističkom trenutku spoznaje, u gnozi vremena, u stvarnom osjećaju nestvarnosti.

Dijana Jelčić

Oznake: oktava svijestlosti, osjećanje osjećaja... sloboda
- 08:38 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.11.2017.

Još jedna u nizu...



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...


Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.






Godinama sam bila raspršena na vjetrometrini života, rastrgana u komadiće neke nepostojeće sebe. Život je postajao nepodnošljiv, dijelovi mene su umirali, bila sam neosjetljiva, nemoćna, nesvjesna sebe same...

Dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin

Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život i pisati dnevnik "Umijeće vremena".

Postojala sam...bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Zavoljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad postelju od maslinova drveta.
Bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na dolazak tvoje galije u zaton sna. Stišavalo se vrijeme oluje ruža. Kovitlle se latice. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja.

Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj zlatnog svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici svitanja, nazirala konture tvoga tijela.

Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Došao si sa zrnom sreće u oku i krstio ono bezimeno imenom ljubav.
Zagrlio si me i poveo u život. Prekoračili smo rampu.
Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.

Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema obzoru, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.

31 godina ljepote... a na današnji dan prije 29 godina smo se usidrili u oceanu braka... poslije onog stereotipnog DA



rekao si... u dvoje se ljepše sanja.
Vjerovala sam...

Ostvarilo se!

Dijana Jelčić



jutros dobih košaricu orhideja...


Oznake: Anais Nin, umijeće vremena, Godišnjica braka
- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 25.11.2017.

Buđenje hedonikusa...




"Koji muškarac nije maštao o vlastitom haremu? I koja žena s malo razuma ne smatra to najgorom noćnom morom? To kažem iz perspektive svojih zrelih godina, jer sam s osamnaest, dok sam radila kao prepisivačica šumarske statistike, sanjala da sam četvrta žena arapskog milijunaša koji se divi mojoj stražnjici i omogućuje mi da provodim život jedući čokoladu i čitajući romane. Feminizam me spasio od zamki koje postavlja mašta."

Isabel Allende "Afrodita, Priče, recepti i drugi afrodizijaci"





U toj knjizi spisateljica slavi život, pisanje, hranu i erotiku, sve ono što i sami volimo, što rado živimo, kušamo i u čemu na koncu uživamo.
Knjiga je izazov za sva osjetila. Isabel nam uz čudesne recepte opisuje atmosferu kuhinje i romantične večere uz svijeće i tihu muziku.

"Tvoj dah je kao med, začinjen mirisnim klinčićem
Tvoja usta su ukusna kao zrela smokva
Tvoja koža budi okus zrele breskve na mojim usnama"


pjesma iz 12- og stoljeća nam dokazuje da slavlje naših osjetila budi u nama i ljubavni žar.

Pročitavši tu knjigu shvatih da je ljubav prema sebi samome, ljubav prema tijelu u kojem jednostavno živimo, osnova života i našeg postojanja u ovom ponekad okrutnom svijetu. Hedonizam tada više nije negativna konotacija našeg karaktera, on uistinu postaje ostvarenje Epikurove "radosne poruke" i njegove želje da život učini života vrijednim.

Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti.

Danas u vrijeme kulta kreativnog kuhanja svatko želi u svom domu isprobati i novi val gostoprimstva koji za sobom povlači kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija.

Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu. Slijedimo taj poziv, tu radosnu poruku života i probudimo u sebi čovjeka hedonikusa.

Pri pripremanju jela mi sudjelujemo sa svim svojim osjetilima. Očima biramo namirnice i već kod slaganja menua pokušavamo složiti boje jela. Ovisno o stilu i namještaju naše blagovaone mi biramo oblik i boju tanjura, stolnjaka, cvijeća, svijeća i salveta. Jela koja pripremamo slijede boju tanjura, a na tanjurima slažemo jela u paleti njihovih nijansi. Uživanje u jelu uistinu prvo počinje kroz oči. Dok kuhamo mi odabiremo začine, kušamo i mirišemo, naša osjetila okusa i njuha nas vode kroz tajnoviti svijet gurmanstva i slijedeći njegove zakone mi pokušavamo uskladiti mirise i okuse izbjegavajući one koji se nepodnose.
Sjedeći za svečano postavljenim stolom mi uživamo, zahvaljujući našim osjetilima, u ukusu skuhanog ili smo sretni jer drugi uživaju u našem umijeću.

Tako naša osjetila potaknuta novim izazovima pamte okuse i mirise, obogaćuju svoj repertoar sjećanja i mi bogatiji osjetilnim iskustvima pamtimo takve večeri.

Koreografija našeg držanja i ponašanja za stolom proizalazi iz našeg osnovnog ritma i dinamike i dozvoljava tijelu da uistinu osjeti okuse i mirise ponuđene hrane, da svaki gutljaj bude ugoda za grlo, sloboda disanju, lakoća postojanju.


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.


Oznake: Homo Hedonikus
- 08:38 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 24.11.2017.

Miris dunja...



Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut mirisom uspomene. U mreži carpaccio svitanja živi iluzija, san besanog bdijenja. Glas umrlog prijatelja nas vezuje za obalu mladosti i ispunjava melankonijom za prohujalim vremenom.
Voljelo se dvoje mladih.
Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremenom, nezaborav mi daruje riječi pune boja našeg naglog ljeta i zvuk tužne balade.

Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine, znakovlje proživljenog života. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru.

Osmijeh neba se još uvijek zrcali u tvojim očima, šapatom pretvaraš zvjezdani prah u miris žudnji.
Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama.
Tražeći znakove želja zalutao sam u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirisnih zagrljaja.
Zašutjeli smo.

Prastara sevdalinka uranja u srce. Zidni sat otkucava prolaznost. Jesen se šulja gradom, a mi tonemo u san osjećajući blaženstvo blizine.

Odajom se širi miris dunja.

Dijana Jelčić

Oznake: žute dunje, Davorin Popović
- 08:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.11.2017.

Nedovršene pjesme...



Fascije sjećanja kovitlaju osjećajne slike. Naše naglo ljeto blješti suncem, titra tišinom, zvuči pjevom barskih ptica, utkano u davna pisma.

Raspuknuće jesenjeg pejsaaža osmišljava vrijeme umiranja boja.
Kiša ispire tragove lišća u krošnjama pred prozorom. U njima su ptice najavljivale svitanja. U opustjelim granama vjetar. Promatram sivilo koje se uvlači u ovo jutro. Osjećam nestvarno stvarnu viziju dolazećeg. Na dlanovima sjećanja mirišu morem i zrcale krajolik sreće. Vidim nebeske arkade pod kojima zlaćana spirala sjedinjuje svaki titraj vječnosti u biverzum ljepote.

Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida. Bijela golubica kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga. Nebo se smiješi zlatom zenita, podne u meni odzvanja sonatom zrelosti, slijeva se u suton smiraja.

Sretna sam.

Sjećanja vriju u kaležu uspomena i pretaču se u zrele plodove sadašnjeg trenutka.
Ćutim protočnost vremena.
Svjetlost zaobljuje prostor. U misaonom režnju bljesak četvrte dimenzije. Naslućujem porinuće u sljedeći trenutak, u bezgraničje postojanja.

Slike prohujalih dana slažem u galeriju pamćenja, osjećaje u riznicu uspomena, misli u neukoričenu knjigu nedovršenih pjesama.


Dijana Jelčić

Oznake: naglo ljeto, nedovršene pjesme
- 07:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 22.11.2017.

Iskoristi dan...



Sinoć smo doživjeli ljepotu pjesničke riječi... pokušala sam fotkati, nije mi uspjelo... na fotografijama samo siluete... i drugi su fotkali ... dobih od @stare tete par fotografija...




na sceni pod reflektorima glas ljubavi...




Njegov glas je objavio početak ljepote pjesničke riječi..






Bijah prognanica doline suza,
bjegunica zbilje,
pred vratima sna.

Plakala sam, nebo je plakalo sa mnom.

Davna proljeća, svitanja na trgu cvijeća i miris svježeg kruha. Molitva ubrizgana u svetost umiranja i rađanja,
kruh naš svagdašnji u nepostojanju prostora i vremena.

Neznajući, stajali smo na vratima svjetova, nesigurni na premosnici trenutaka.

Vječnost zgusnuta u načelu mudrosti, u odvajanju svjetla od tmine, u vrtlogu misli i tišini osjetila,
bijaše braniteljica od utapanja u moru strahova.

Tišina je bujala, kortljalo se vrijeme.

Čekali smo utjelovljenje boga sretnog trenutka. Privid legende.

Na lazuru noći iznenada razumjesmo govor zvijezda.
Šaputale su o prošlosti misli i osjećanja, o strunama misaone Proustiane.
Razumjeli smo uzaludnost traganja i nevažnost prošlih života.
Oni vjekuju na nebu.

Mi smo ovdje i sada, u dolini suza, u moći trenutka, u svitanju mladog dana.

Lahor svijesti romori:

Carpe diem.

Dijana Jelčić




Oznake: pjesničkom riječi protiv nasilja
- 08:58 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 21.11.2017.

Uprisutnjenje sumnje...



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska






Onostrano, beziskustveno,
dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica,
bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti
zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena,
uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u
latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje
zvjezdani prah,
vjetar se umirio,
zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo
u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši,
osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće
nadanja,
iščekujem prasak,
povratak povjerenja
nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić... zajednička zbirka poezije "Isprepleteni dušama stiha", Kultura snova, Zagreb, 2015.


Oznake: zaustavimo nasilje
- 07:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.11.2017.

Obrana i zaštita...



Apologija nutrine, misao je tražila riječi, obranu u suzvučjima bijesa i pitanjima bez odgovora.
Misao u izvanjezičnom prostoru. Riječi su lebdjele u zraku i kao izbezumljene ptice tražile gnjezdo spokoja,
pokušavale razbuktati vjerovanje u san.

Titrala je punoća praznine, gušila uzdahe, zrak je bio narazumljiv.

Uzaludno bi bilo poricanje grijeha, uzaludno je opijelo nečemu čega nema.

Osjećanje, na stupu srama, čeka da brezovina plane.
Tišina mu je jedina obrana, šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.

Neizgovorene riječi, kao ptice bjegunice iz stvarnosti, iz događaja vječnosti,
u provlačenju kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće.
Želja da osjećanje ostane bezimeno, da prizorom stare priče buknu uspomene.

Dvoboj bezdana i srca, bezdušna dubina izdaje i san u kojem vjekuje istina.

Na zaslonu svijesti se zrcali nadahnuće uskrslo iz misaone rijeke i uronjeno u emocionalno pamćenje, u trigonos neizmjerljive osjećajnosti, u odraz zlaćanog trokuta.

Čovjek je mjera svih stvari, misao utjelovljuje Protagorinu istinu.
Iz savršenosti Vitruvijanskih proporcija izranja zlaćana nit, premosnica ka sretnoj budnosti.


Dijana Jelčić

Oznake: Obrana i zaštita
- 08:58 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.11.2017.

@luki 2 me prisjetila...





Igračica staklom…

Povijest govori da je staklo otkriveno još 5.000 godina prije Krista. Legende kažu da su ga otkrili Babilonci, Feničani, Egipćani, ali ništa od toga povijest nije potvrdila. U razdoblju od 1.500 godine prije Krista do 500 godina poslije Krista tehnikom fuzije izrađeno je bezbroj posuda, ukrasa, nakita. Tehnologija fuzije se održala do danas. Kod odabira stakla mora se provjeriti kompatibilnost tj. koeficijent rastezanja i stezanja, da ne dođe do njegova pucanja.

Jasmina Vrljić, draga prijateljica, igračica staklenim perlama stvara novo staklo, njeno staklo. Oslikavanjem i dekoriranjem staklom u prahu, pigmentima, staklenim listićima, granulama, štapićima, staklom u boji, unikatnom čarobnosti utjelovljuje ljepotu svoje nutrine. U njenim rukama staklo dobija oblik, a u dodiru s toplinom dušu. Zamolila me je da napišem osvrt o njenom umijeću za katalog njenoj izložbi...





Darovala mi je Anđele, uz kratak uvod u svijet kristala darovah joj pjesmu...



Sanjačica stakla…

Iz raznovrsnosti ljepote
izranja univerzum svjetlosti i boja,
svijest umijeća
umjetnice.

Osluhnuh šapat vjetra
u krošnji vremena,
začuh uzdah stakla,
očutih moć vatre.

Poželjeh
gledati u plamen,
odgonetnuti porijeklo
i osloboditi se strahova
od pakla,
od plamteće sfere
bolnog umiranja.

Titraji kristala
zaustavljeni,
zaobljeni,
kvadrirani,
uranjaju u
vizualni režanj,
izazivaju
znatiželju,
divljenje,
titraje neurona,
umrežavanje
u pamćenje.

Čujem šapat
ruku,
nepostojeći jezik
sanjačice,
zov njena umijeća,
vatru nastajanja,
tihovanje šutljivih
učtelja
utkanog u prah,
u vrtlog
svevremene
zavojnice
otišlih
i dolazećih
stvaraoca
kristalne
ljepote.

Dijana Jelčić




Oznake: Jasmina Vrljić. staklo i boje
- 07:27 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 18.11.2017.

Za Vukovar...






Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz







U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina omamljuje osjetila, priziva
stih u suzi na licu vremena, plač utkan u huk vjetra, romor rijeke, u epitaf snu ... nedosanjanom.

Tuga zapletena u godine, nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.




U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta.

A nad kolonom noć puna smrti,
i san kojim su se hranili.

Vukovar je pao.
Ledeni glas istine i tišina nad svjedocima užasa.

Na obrazu suza, oči su umrle zadnje,
oči su oprostile.

Nad humcima poezija kiše,
i nebo plače za otišlima.

Oprost titra u očima,
a nezaborav u suzama.




Dijana Jelčić

Oznake: Vukovar
- 07:07 - Komentari (40) - Isprintaj - #

petak, 17.11.2017.

Nama, Afroditinim kćerima...



Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u trenutku postojanja i osjetiti njegovu moć, a onda hrliti ka slijedećima.
Zatvorih oči i krenuh na putovanje vremenom. Bila sam „slabašni šerif“ Sergia Leone-a, koji nije u stanju zaustaviti nasilje i zlostavljenje. Činilo mi se da prodajem neodsanjane snove. Umirala sam, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećivala ubojici nečeg nedorečenog u meni.

Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama. Postadoh svijesna svoje nemoći.

Kako prekinuti rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Gdje se nalazi ključ vrata podsvijesti ?

Ako proživljene godine ostanu kao nepročitane knjige na polici našega vremena one neostavljaju traga u sjećanju.

Uronih u odaju ogleda i odjeka, u pustinji osjećanja osjećaja odživjeh vrhunac samoće, osjetih sebe u sebi, oćutih sve protekle godine, sve trenutke u kojima sam bila sretna, nesretna, vesela, tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.
Osjetih pucanje opne nepostojanja i samosažaljenja, vidjeh kotrljanje i kovitlanje Jerihonske ruže.

A ljubav je u meni, starenjem, jecala nad ranjenim suncem mladosti. Lutala je snovima i bila tamničar slobodi. Ljubav je, na libri zaboravljenih želja, u carstvu nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja tražila poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu sudbine.

Podigoh pogled k nebu.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna.
Ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna.

Zaustavimo jecaje za suncem mladosti, razotkrijmo mit tisućljeća, stanimo pred svoje nutarnje zrcalo i zavolimo naše godine. Ne pristajmo na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi nosimo u sebi gene Afrodite. Mi smo "osuđene" da budemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna životu. Izađimo svijesne sebe pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je,u naslijeđe, ostavila Magna mater . Budimo ono što jesmo … žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio u našim srcima.

Sa Jerihonskom ružom.

Dijana Jelčić


Oznake: Afroditina djeca
- 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.11.2017.

Pokušavam...





razotkriti stanje stvari, isključiti se iz vira zbilje, posumnjati u postanak,
nestati u zaboravu, uroniti u ništa, u nepostojeću nulu,
umnožavati se Fibonaccievim slijedom.

Tišina, predvremeni muk, odvajanje od sebe,
rasplinuće fizičkog.

Samo svijest i skarletno slovo,
ime prvog čovjeka i početak beskraja.

Sviće na obzoru osjećanja.

Vidokrug se širi, iskre boje, rađaju zvukovi, mirisi ruža.
Rađa se svijet.

Nastojim istrpjeti, u tome je smisao.

Navikavam se na bol izranjanja iz utrobe svemira, iz kaosa postanka.

Promatraš me, u tvom bivanju
bliskost početka.

Pružam ruku, osjećam dodir,
pričinja mi se
božja ruka,
sveti
trenutak.

Dijana Jelčić


Oznake: pokušavam
- 08:58 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 15.11.2017.

Između dva sna...




Promatrala sam most uzdaha. Tonovi rondo venecijano otvoriše vrata srca. Kišni vjetar je uranjao u krošnju klijetki. Ječala sam pod udarcima boli. Bilo je to vrijeme zatomljavanja istine. Tražila sam uzroke boli u izmišljaju nekog nesanjanog sna. Imala sam neizgovorene riječi i doline suza na usnama, sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama.

Nad ugašenim kraterom žudnji, u odaji ogledala i odjeka slušah ključanje pitanja.

Imam li još uvijek kovčežić s milion rumenih velova za tebe? upitah se stihom ne znajući tko je tajanstveni sugovornik moje samoće. Davala bih ti jedan po jedan ili tisuću po tisuću, žaleći što ih nemam dovoljno. Sanjajući o putu do puteva koji se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova, koliko svjetlosnih milja, koliko još godina, koliko dana do susreta na rondou sna?

Tišinu je doticala glazba veselih svirača na trgu punom golubova. Stao si pored mene na obali velike vode, tvoje lice se zrcalilo u kristalima suncem obasjane pučine. A onda smo sjedili na terasi ispred crkve svetoga Marka i filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled.

"Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio si dodirujući mi dlanove. "Da bismo razumjeli Carla Sandburga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj, u modernoj psihijatriji, poznati fenomen deja vu, već viđeno."

“No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku, upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav." odgovorih ti zanesena.

To je bilo popodne novog buđenja, uz tebe sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula ponovo glas ljubavi i počela sanjati ljubičasti san.

Pitam se u snu i između dva sna je li moguće utjecati na sudbinu, je li joj moguće promijeniti smijer?

Vrijeme ljepote traje već godinama. Ljepotu su ponekad zatamnili strahovi, mirise ljubičastog cvijeća zamjenili mirisi lijekova, tonove ronda Veneciana zvuci requiema, ali ništa nije uspjelo ubiti trenutke ljubavi.

Oči pamte, oči umiru zadnje, oči su zrcalo duše, u očima se ogleda ljepota srca. Tvoje oči su bile i ostale preslika sna koji zajedno sanjamo, u njima se oslikavaju putevi kojima smo zajedno koračali, u njima naslućujem puteve koji stoje ispred nas. Sve one šarene velove koje sam ti darivala sam skidala sa duše koja se pred tobom razotkrivala. Zaustavio si kišni vjetar koji se probijao kroz okna srca i pokušavao ugasiti lumin na oltaru sreće. U tvom zagrljaju pronađoh toplinu gnjezda koje je razorila oluja ruža, sa tvojih usana ispih nektar strasti i dozvolih životu da odjene odoru vječnosti.

Danas dijelim život s umjetnikom.

Dijana Jelčić






Oznake: nešto iz arhive bloga
- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 14.11.2017.

Kod mame na kavi...




... Probudilo me tmurno jutro nad Zagrebom... bila kod mame na kavi... prolutale obiteljskim fotoalbumom... prisjećale se sretnih trenutaka...



Bile smo u vremenu bez vrata, u prostoru bez zidova, u beskraju zavijutka, u tvrđi vjerovanja, u spletu snovitosti.
Iza nas proljeća, suma sretnih godina, svijet iza zrcala zbilje, galerija uspomena i odeon tišine.



jedna davna zima, deda i ja na ulazu u Maksimir...



jedno davno ljeto... pred ulazom u Maksimir... lutka se zvala Bella...



mama kao Antigona u Gavelli



mama i ja davne 1986 pred Gradskom kavanom...



bili smo na vrhu svijeta



u ozračju plavoga



slavili sedam godina braka




prisjećanje na zauvijek otišle... moji praroditelji...



zauvijek zaspala teta Zlata i ja na humku praroditelja



moja prerano otišla prijateljica

Lica onih koji više nisu među nama su ostala ovjekovječena fotografijama i zauvijek oslikana u galeriji naših sjećanja.

Dijana Jelčić

Oznake: fotoalbum, sjećanja
- 08:28 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.11.2017.

Budim se...



poezijom se kazuje neiskazivo... Branko Miljković i njegova poezija još uvijek žive u meni... njegova pjesma "Uzalud je budim" je bila nadahnuće za ovu moju, davno napisanu pjesmu...





Budim se
zbog sunca koje objavljuje svitanje,
zbog osmijeha neba,
zbog mirisa i okusa kave,
zbog ljepote moga i tvoga jutrenja.

Budim se i zovem te,
krenimo bosonogi do kraja svijeta,
dotaknimo rosu na vlatima trave,
te čudesne darove praskozorja.

Budim se zbog svemira i vremena,
te daleke ljepote zgusnute u ovo ovdje i sada.

Budim se
zbog sebe, zbog tebe,
zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova na kojima slušamo tišinu,
zbog parkova u kojima pjevaju ptice,
zbog istine u srcu,
zbog sreće u očima,
zbog kamenih spomenika,
zbog prerano zaspalih prijatelja,
zbog želje da nebo ne bude krletka dušama,
nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.

Budim se drukčija i nova,
a ti šapućeš mirisom sna,
probudi se ljubavi,
rijeka nevraćanka otiće u nepovrat.

Dok voda bešumno protiče
odplovimo zajedno do kraja svijeta.

Budimo se s obećanjem na usnama,
hrabro ćemo koračati pustinjom zbilje,
slijediti titraje pješčane ure
i u svakom zrncu pjeska
zrcaliti samo ljubav!

Dijana Jelčić



fotografije posuđene s neta...

Oznake: Branko Miljkovic, uzalud je budim, obećanje
- 08:48 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2017.

Dan poezije i sjećanja...



In Memoriam...
"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević




i bila je to Kristalna kocka vedrine... da, bila je to Tinova poetska kristalna kocka vedrine, bila je to opet divna večer poezije i ljubavi i sjećanja na vječnog Tina... da, poezija je to...



Klatno vremena…

"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije

Klatno vremena
otkucava prolaznost,
nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.

Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u
pamćenju,
klatno vremena.

Dijana Jelčić...




klatno moga vremena odbrojava 68, 69 otkucaja u buketu godina...

Oznake: Tin Ujević, poezija, sjećanja
- 12:12 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 11.11.2017.

Istost zbilje i pomisli o njoj...




Na oštrici trenutka tuđina,
nemogućnost bijega,
sukob dva jezika
i oluja ruža.

Misao i san, jedan san, jedini san.

Sutra će biti bolje,
vjerovala sam i sunce je sišlo s neba.
Pozlatilo prostor, a danas, zatvoreno u iluzije,
nestajaše purpurom dolazećeg danas.

Na južnom nebu glazba oblaka,
trag sreće,
put ka ostvarenju sna.

Bilo bi teško živjeti bez utjehe,
tugu povjeravati mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao znak susreta i rastanaka.

Otvorih srce beskraju, na dlanovima čuvarica sna.

U sjeni tek probuđenih jablanova,
opijena proljećem, ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Akt mašte, dalekosežnost dlanova, dodir,
most nad pejsažem začudne radoznalosti.

Zatočena u snu zavoljeh dolazak lastavica,
miris majskih ruža, šum metalne rijeke
na cesti između juga i sjevera.

Istost zbilje i pomisli o njoj.

Dijana Jelčić



fotograije... iz vremena prvih susreta... tada je nastala i ova pjesma... 1986...

Oznake: na oštrici trenutka
- 07:57 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 10.11.2017.

Descartesova zabluda...






Razlijeva se uzročnost vremena,
slijed događanja,
zatočeništvo u razumu,
u hladnokrvnom ludilu,
u sumanutosti zbilje,
u nedosanjanim snovima,
u traganju za istinom početka.

Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?

Odgovori se kriju
iza tajanstvene zavjese,
u istini skrivene stvarnosti,
u spiralnoj dinamici vječnosti.

Zaustavljam slijed ludila,
oduzimam mislima moć,
nemoguće činim mogućim.

Utjelovljujem
snovitost bez utvara,
bjelinu bljeska uskrsnuća,
djevičanski izvor,
viziju utrobe svemira,
krik prapočetka,
nagla ljeta prepuna smisla,
okno dolazećeg.

Iza njega budućnost,
nedohvatna,
a nepobitna kao i prošlost.

Sanjam li ?
možda se vraćam iz budućnosti?
tko zna?...

krhko je znanje,
krhka je misao,
snažan je osjećaj.

Descartesova zabluda...

Dijana Jelčić

Oznake: M. Chagall, Descartesova zabluda
- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.11.2017.

Približavamo se Suncu...



Udaljavamo se od Sunca,
uranjamo u vidljivost
zvjezdanog neba
i viziju beskraja.

U srcu vremena prelom svjetlosti,
iluzija odraza, čarolija uma,
mogućnost putovanja
kroz vrijeme.

Vidjeh
Dianin hram u plamenu,
Herostratovu bezumnu želju
za slavom,
njegovu zloćestoću
u prokletsvu vječnosti.

Vidjeh,
u stećcima bogumilskim uklesane istine,
smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu,
prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine
rađanje Venere.

U sedefu biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Zemlja je velika,
a ljudsko srce planet
anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja. Na obzoru se rađa dan.

Približavamo se Suncu...

Dijana Jelčić

Oznake: putovanje kroz vrijeme
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2017.

O besmislu i smislu...





"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.






Sjedili smo na zidinama Grada, 1986, naše naglo ljeto i naši prvi dijalozi.

Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu želju za slavom, njegovu zloćestoću u prokletsvu vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine rađanje Venere… šapnuh.

Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.

Udaljavali smo se od Sunca. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine.

Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime.

Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti… besmislom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.

Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Oslobodih se postojanosti odbijanja apsurda. Oćutih titraj nečeg bezimenog, spoznah, nedokazivost istine se sanja.

Osjetih kotrljanje kamena mudrosti na obodu besmisla. Nježna golotinja svjesti objavi nestajanje tmine.

Zavoljeh te u vatri ukradenoj bogovima...

Sutoni su tek iluzija, apsurdi naše nedjeljivosti od kozma. Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.

Zakoraknuli smo u srce vremena, približavamo se Suncu.

Rađao se mladi dan. Sunce nam je dokazivalo apsurd našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske.

Zaustavljeni u zagljaju iluzije i stvarnosti prestadosmo tragati za smislom. Doživjeli smo lakoću besmisla u kojem živeći ljubav živimo smisao života.

Dijana Jelčić




Oznake: Albert Camus, naglo ljeto, apsurdi
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.11.2017.

Tu smo...




Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.


Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.

Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.


Došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Bergsonizirao si vrijeme, u svijest ubrizgao elan vital. Osjetih želju za prevrednovanjem vrijednosti. Pozvao si me u prošlost da pronađem sebe izgubljenu u sebi.

Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… šaptao si pokazujući mi dolinu tvoje mladosti. Začuh tišinu, vidjeh rodoslovlje uklesano u kamenu, vidjeh ljepotu sačuvanu u znamenju tisućljeća, suhozid iza kojeg se širila povijest krša.

Na obali zelene rijeke je orkestar svirao mjesečevu sonatu, na lazurnom baršunu se smiješila Luna.

Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.


Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.

Iz zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost u ovitku vremena. Ljepota pejsaža uokvirena prastarim krajolikom.

Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.


Rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo, ti i ja u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova. Ti i ja u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma.

Dijana Jelčić



Oznake: Neretva, Hercegovina, sjećanja
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.11.2017.

Budi hrabar...



"Ali u meni je možda ipak ostalo nešto od iracionalnog praznovjerja, na primjer upravo to čudno uvjerenje da sve što mi se dogodilo u životu, što sam doživio, ima neki viši smisao, nešto ZNAČI; da život svojim vlastitim tijekom govori nešto o sebi; da nam postupno odaje neke svoje tajne, da stoji pred nama kao rebus čiji smisao treba odgonetnuti, da su slučajevi koje doživljavamo mitologija tog života i da je u toj mitologiji ključ istine i tajne." Milan Kundera (Šala)

ovaj citat me poziva u lutanje prohujalim vremenom i davno napisanim... od starih katrena, napisanih u vremenu koje nazivam tihim umiranjem, sastavih pjesmu... danas osjećam... sve u životu nam se događa s razlogom... jesmo li razumjeli znakove sudbine?...






Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.

Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.

Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...

Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.

Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.

Bio je hrabar!

Dijana Jelčić






Oznake: Milan Kunder, davni katreni, tiho umiranje
- 07:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

subota, 04.11.2017.

Na prozoru gugutka...



POSLIJE OVOG POTOPA

Poslije ovog potopa
voljela bih da se još jedanput
spasi golubica
i niko osim golubice

Bila bih se utopila u tom moru!
da ona poletjela nije,
da nije u posljednjem trenutku
donijela list.

Ingeborg Bachmann






Kiša koja je četrdeset dana padala prestade. Pučina, obala oceana, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca, u njegovim očima odraz mog lica.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, iz sedefa vizija lijepe nagosti, muk svjetlosti i njegov glas.

"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."

Vizija Kohinora, bezglasijem bijele svijetlosti, kruni trenutak.

Umrežena u tkivo sanjivosti pokušavam pronaći vrata svijetlosti, osjetiti njenu nevidljivost kojom mi daruje vidljivost.

Netko nevidljiv je podignuo zavjesu tmine. Sunčanik je objavio zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje, zvuk dolazi niotkuda, možda iz tišine.
Ćutim kako se pijesak vremena slijeva mojim licem
i zaobilazi tragove njegovih usana, uramljuje ih kao pečate proživljenog života.

Srce odbrojava trenutke robovanja nježnom moćniku njegova svijeta,
sretno se igra s kristalima krvi u kojima se krije samo jedna slika,
signirana rukopisom svijetlosti... nutarnje.

Budim se... na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić



Oznake: Ingeborg Bachmann, potop, bijela golubica
- 08:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2017.

Buđenje...



LJUBAVI, stupi na stazu mojega vrta.

Prošeći uz gorljive cvjetove što se tiskaju pred pogledom tvojim. Ostavi ih iza sebe pokatkad zastavši zbog neke slučajne sreće koja, odmah zgasnuvši, poput nenadanog čuda zalaza zablista.

Jer ljubavni je dar stidljiv, nikad imena svojega ne zbori, leprša skriven sjenkom, širi groznicu sreće prašnjavim putom. Prestigni ga ili ga zauvijek izgubi. Ali dar koji se može dosegnuti samo je krhki cvijet, ili svjetiljka treperava plamena.

Tagore






Jutros buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih čudesnijih oblika. Nije to pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego istina promatrana kroz prizmu iluzija. Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, osjećam kako postajem san, moj san i ćutim, kako manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.

U tišini uvale djetinjstva iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde, iskri carpaccio svitanje. Vidim misao isprepletenu sa zrakama izlazećeg sunca. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu svoj vječni ples. Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u jutro.

Nastavljam sanjati.

Stojim na obali. Snenost me odnosi u kraljevstvo metafizike. Vidim svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz snovitosti, je najljepši dar koju sam rođenjem dobila u nasljeđe.

Zlaćane spirale ocrtavaju iluzije prohujalog vremena.

"San nije zastoj u životu, on nije debeli pokrivač noćne tame, on je lepršavi veo isprepleten od jutarnjih mirisa." titraju misli mirisima budnosti.

Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati, nutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti.

Oslobađam se dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju. Okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint istinskog postojanja.

Živim ovaj trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u moć misaonog uma, se širi, prelazi u osjećaj, postaje doživljaj i dobija za mene novo značenje.

Osjećajnost se sama sobom ispisuje na koordinatama srca.

Dijana Jelčić



fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
- 07:27 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.11.2017.

Nemjerljivost...





U tvom pogledu naslućujem nadolazeći uragan, kovitlac strasti koja ruši svrsishodnosti, geometriju osrednjosti, arhitekturu bezumlja. Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće.

Sporazumjevamo se mislima, čujemo nepostojeće riječi, ćutimo još nerazotkrivenu istinu prapočetka. U tvojim očima iskra još neviđenog krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu, panorama zaobljenog prostora, dimenzija vremena.

Živimo neopisivost postojanja, neizgovorljivost događanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja. Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj. Pričinja mi se i planet se brže vrti, ubrzava tijek trajanja, mijenja oblik bivstvovanja.

Uranjamo u nepostojeće sada, u još nepojmljive sfere zbilje, u carstvo zlatne svijetlosti.

Tu si, nestvarno stvarna, iza koprene trenutka vidim tvoje obrise… narušavaš muk.
Ti si nestvarno stvaran, misao, metafora bliskosti u metafizičkom bestijariju uzburkanog uma… zaobljujem trenutak.

Prepoznajem te po uzbuđenju…
Osjećam te čežnjom i snom…
Tu si, živiš u poeziji suza…
Trajemo između uzdaha i izdaha, između odkucaja srca…
Bliskost se ne mjeri riječima…
Nemjerljiva je…

Dijana Jelčić



Oznake: bliskost
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 01.11.2017.

Sjećajući se Bachelarda...



Gaston Bachelard je u knjizi "Plamen voštanice" pisao o jednostavnoj sanjariji, bez suviška znanja, ne zatvorivši se u jedinstvenost metode ispitivanja. U slijedu kratkih poglavlja svoje knjige on piše kako u kontemplaciji usamljenog plamena sanjač obnavlja svoju sanjariju.






Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?

Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?

Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.

Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje.

Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće.

Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

DANAS... (prerano otišlim dragima)

U plahom plamenu voštanice
vidim vrijeme
i vas iza vremena.

Danas je dobar dan,
dan ritma srca
i poezije uspomena.



Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007...







Oznake: Gaston Bachelard, svisveti, plamen voštanice
- 07:47 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>