dinajina sjećanja

utorak, 28.11.2017.

Mama volim te...





Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja.





Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme.
Jedino majčina Ljubav može osloboditi od strahova, ona može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja.



Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Nona, mama i ja, tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.





Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom.

Sreće zlatne, srebrne, sreće... šaputala je i na početku i na kraju Krležinog „Kraljeva“…i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće...

Godinama sam, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čula njen veseli glas. Ona je meni šaputala te čarobne riječi.
Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli, kao zalutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku sakrih se u njedra djetinjstva i šapućem... sreće zlatne, srebrne, sreće...

Sretan ti 93 rođendan draga mama!

Dijana Jelčić




Oznake: mama

- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2015.

Kod mame na kavi...



ova davno napisana oda majci, himna majčinskom srcu, izvorna, bez korektue, zrcali moje osjećaje, ljubav, sreću svakojutarnje kave koju s majkom popijem... znam, sretna sam, ona je još tu, sudbina mi je naklonjena... pričinja mi se, pod sretnom zvjezdom sam rođena...


Majčinsko srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se ne mijenja vremenom i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni sa igrom dana i noći, niti sa godišnjim dobima.
Ponekad tuguje, nesretno odkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek sijeće drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih duša.

To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica i čirilica svijedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena.

Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijetova ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima,

Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja?
Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?

To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenutcima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz ta okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja.

Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju?
Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca?
Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama?
Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama?

Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas, ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helia, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jecaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima.

Osluhnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši.

Imam sreću, još uvijek, uz jutarnju kavu, čujem njen glas. Hrabri me, ohrabrena njenom ljubavi sretna izlazim pod koplja dneven svjetlosti.

Dijana Jelčić ...




tu si, usrećuješ, bdiješ, braniš djete u meni... nedozvoljavaš mu da nestane, da se izgubi u vrtlogu dozrijevenja

hvala ti Mama... volim te!

Oznake: mama, njeno srce, ljubav

- 19:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>