Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut mirisom uspomene. U mreži carpaccio svitanja živi iluzija, san besanog bdijenja. Glas umrlog prijatelja nas vezuje za obalu mladosti i ispunjava melankonijom za prohujalim vremenom.
Voljelo se dvoje mladih.
Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremenom, nezaborav mi daruje riječi pune boja našeg naglog ljeta i zvuk tužne balade.
Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine, znakovlje proživljenog života. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru.
Osmijeh neba se još uvijek zrcali u tvojim očima, šapatom pretvaraš zvjezdani prah u miris žudnji.
Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama.
Tražeći znakove želja zalutao sam u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirisnih zagrljaja.
Zašutjeli smo.
Prastara sevdalinka uranja u srce. Zidni sat otkucava prolaznost. Jesen se šulja gradom, a mi tonemo u san osjećajući blaženstvo blizine.
Isenheimski oltar je glavni oltar u Crkvi Svetog Antuna samostana antonita u Isenheimu kraj Colmara (Francuska), izrađen od 1510.-1515. godine. Potpuno je oslikan, a poliptih je remek-djelo renesansnog njemačkog slikara Matthiasa Grünewalda. Danas se nalazi u Muzeju Unterlinden (Musée d'Unterlinden) u Colmaru.
Prošla je noć bez zvijezda, noć ovijena bijelim oblacima koji su najavljivali kišu.
Jutro se obznanilo suzama neba, svježinom jeseni i mirisom kave.
Svanula je nedelja. Sveti dan.
Osluškujem zvona obližnje crkve, poziv na sretno jutrenje. U zvuku se krije šum sjećanja.
Sanjala sam tajnovitost drevnog žrtvenika. Bili smo pred sklopivim oltarom uspomena.
Čuvari sunca su bdjeli nad rađanjem mladoga dana, nježnim dlanovima su trgali paučinu oblaka.
Danica je objavila praskozorje i smiješeći se krenula ka svom noćištu.
Sjećam se, na Isenheimskom oltaru osjetih sinesteziju osjetila,
polivalentnost osjećanja, mnogostrukost trenutka
i lakoću postojanja u zbilji.
Volim taj ponavljajući san, volim njegovu lucidnost,
volim našu suptilnu budnost u njemu i zavjetrinu našeg svetišta
u kojem snovitost dobija obličje jave. Tvoj lik i dunja na oltaru trenutka,
u odkucajima zidne ure jesenja sonata, romoru blaženstva.
Pod svodovljem listopada se budi grad. Promatram sivilo protkano bjelom svjetlosti.
Kišovito svitanje prepuno transcendentnih iskrica u kojima naslućujem novu iskustvenost.
Tvoja prisutnost u svemu oplemenjuje vrijeme. U tvojim očima se ogleda poezija kapi.
Tvoje riječi ćutim kao milovanje, kao romor davne melodije,
kao okus čarobnosti, miris dunja i boju ljubavi.
Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim"... zbirka prozno- poetskih tekstova, Zagreb 2014.
