Isenheimski oltar je glavni oltar u Crkvi Svetog Antuna samostana antonita u Isenheimu kraj Colmara (Francuska), izrađen od 1510.-1515. godine. Potpuno je oslikan, a poliptih je remek-djelo renesansnog njemačkog slikara Matthiasa Grünewalda. Danas se nalazi u Muzeju Unterlinden (Musée d'Unterlinden) u Colmaru.
Prošla je noć bez zvijezda, noć ovijena bijelim oblacima koji su najavljivali kišu.
Jutro se obznanilo suzama neba, svježinom jeseni i mirisom kave.
Svanula je nedelja. Sveti dan.
Osluškujem zvona obližnje crkve, poziv na sretno jutrenje. U zvuku se krije šum sjećanja.
Sanjala sam tajnovitost drevnog žrtvenika. Bili smo pred sklopivim oltarom uspomena.
Čuvari sunca su bdjeli nad rađanjem mladoga dana, nježnim dlanovima su trgali paučinu oblaka.
Danica je objavila praskozorje i smiješeći se krenula ka svom noćištu.
Sjećam se, na Isenheimskom oltaru osjetih sinesteziju osjetila,
polivalentnost osjećanja, mnogostrukost trenutka
i lakoću postojanja u zbilji.
Volim taj ponavljajući san, volim njegovu lucidnost,
volim našu suptilnu budnost u njemu i zavjetrinu našeg svetišta
u kojem snovitost dobija obličje jave. Tvoj lik i dunja na oltaru trenutka,
u odkucajima zidne ure jesenja sonata, romoru blaženstva.
Pod svodovljem listopada se budi grad. Promatram sivilo protkano bjelom svjetlosti.
Kišovito svitanje prepuno transcendentnih iskrica u kojima naslućujem novu iskustvenost.
Tvoja prisutnost u svemu oplemenjuje vrijeme. U tvojim očima se ogleda poezija kapi.
Tvoje riječi ćutim kao milovanje, kao romor davne melodije,
kao okus čarobnosti, miris dunja i boju ljubavi.
Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim"... zbirka prozno- poetskih tekstova, Zagreb 2014.
