dinajina sjećanja

subota, 31.10.2015.

Ljubavnici lete u nebo...



( za sutra, za blagdan svi sveti... palimo svijeće i sjećamo se...

U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...

čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo sutra... vječno... sutra palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P. )


Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Zavoli dan
šapuće mjesec
na odlasku.
Zavoli sjećanja
šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe,
samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zavolite dan,
misli i sjećanja.
Ruke sijača zvijezda
prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica Izergil
šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu
rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.
Ljubavnici
lete u nebo.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014.

fotografiju dizajnirala... Zdenka Knežević

Oznake: svi sveti, ljubav, seoba duša, kušnja smrti
- 19:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.10.2015.

Moji stari katreni...



Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...


Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.


Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.


Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Tugu nismo uspjeli pobjediti.


Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.


Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!

Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.



i danas veliko iznenađenje... sretna sam.



Oznake: odakle dolazi ljepota, scuola poetica
- 13:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 28.10.2015.

Mijena...



Vreva dana
zaziva radoznalost.
Misao putuje!

Zlaćani suton
grli zapadno nebo.
Sunoćava se!

Lazurni veo objavljuje dolazak noći… u misaonom režnju kovitlac neuona... u tišini pamćenja vrtlog sjećanja... moje godine zapoćinju opadanjem lišća i rapsodijom jesenjih boja... promatram nebo, bijela Luna prebire stranice kalendara, naslućujem mijenu vremena... dolazak oblaka i kiša, obnavljajući ritual Svemira...

More romori
poeziju valova.
Zvjezde tihuju!

U romoru kapi utjeha mora, u zvuku orgulja vilinski smijeh, u šapatu boga tišine, blagost neumitne smrti...


Dijana Jelčić

foto... Jasna Marcelić

Oznake: Haiku, haibun, moda
- 19:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Memorija srca...



Smjenjuju se eoni, tisućljeća i stoljeća. Godišnja doba prirodi presvlače odore, a ljudsko srce titra ritmom nutarnjeg sata, do zadnjega daha vrtloži proljeće u sebi.

Iz vrtloga izranja trenutak jutrenja i svakosvitanjski šapat... Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.

Tada u vihoru sjećanja ožive slike zaboravljenih proljeća. Slike, koje pamtim iz muzeja i galerija, slike dragih prijatelja žive u meni trenutkom njihova nastajanja. Zapamćene melodije postaju zvuci trenutka sretne budnosti.

Sve što se oko mene događa vidim i čujem u sebi i oči boje sna i osmijeh prijatelja i grubost poznanika i ružne riječi i uvrede. Osjećam, nisam jedno jedino biće. U sjećanju žive trenuci u kojima sam bila strastvena, zaljubljena, umorna, tužna, sretna, uvrijeđena, nesigurna i odlučna.

Srce pamti emocije. Ono je najveći izdajnik prohujalog vremena, svih. zaboravljenih osjećaja prošlosti.

Zatvaram vrijeme u srce, osjećam ga postojećim i zaboravljenim otkucajima. Utjelovljujem sjećanja i sjećajući se osjećam da osjećam ritam srca i vremena.





Zov srca srcu.
Rijeka nevraćanka
grli more sna.





Dijana Jelčić

fotke... Jasna Marcelić

Oznake: memorija srca
- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.10.2015.

Naglo ljeto...



Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović



Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

Na Mjesečevom obličju se još uvijek zrcale konture tijela koje je čuvar našeg vremena spustio na vrh svjetlosne planine i pokazao nam put ka ovome ovdje i ovome sada. Nije nam rastumačio razliku između dobra i zla, nije nam ispričao priču o pejsažu koji se krije s druge strane duge. To smo morali sami otkriti lutajući riznicom, od naših praotaca, naslijeđenog blaga. Prepustio nas je vihorastoj sudbini koja dodiruje bademove jezgre i uči nas što je strah, što tuga, što bol.

Sreću ne treba učiti, ona je jednostavno tu u plamenu probuđenog srca, na dlanovima kojima se dodirujemo otkrivajući reljefe smrtne materije, kojima slikamo vječnost i pišemo pjesme veličnstvenom moru naših sanja.

Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.

Dijana Jelčić… napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje...



Oznake: naglo ljeto, crkva na Dančama, ljubav
- 19:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.10.2015.

U dvoje je podnošljivije...




Misao sam,
uzdrhtala tišina
zatvorena u
polutkama mozga.

Davna bol
začahurena u
režnju sjećanja,
umirući leptir
u kukuljici svijesti.

Misao se pretače
u emociju,
uranja u srce,
ubrzava otkucaje.

Grliš me,
sahranjujemo
uspomenu.
U dvoje je
podnošljivije.

Nazireš li tračak
one mene
koja se bojala?

Upleo sam te
u svoju misao,
bila si dio mene.

Bio si bol,
neponovljiva misao,
bio si strah
neponovljiv osjećaj,
postojao si u vatri
očajanja.

Nad humkom
pamćenja
izgara patnja,
gasi se oganj
straha.

Uspjeli smo,
prije potonuća
u ludilo,
odagnati ružne misli.

Misao si,
nježna,
pretaćeš se
u osjećaj sreće.

Dijana Jelčić

Oznake: misao, osjećaj, sreća
- 11:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 24.10.2015.

Budimo se...



Možemo li
izdržati muk,
ubitačnu tišinu
vremena,
nesnosnu nijemost
istine,
okrutnost blizine,
netalasanje,
entropiju prostora,
život
bez pomaka?

Promatram
jedno veliko ništa,
usahli cvijet
na obzoru vječnosti,
tajac bolne praznine,
silhuetu starice
u maglovitom jutrenju
tek načetog dana.

Ples sjena
na zidu kuće,
kolona zaboravljenih
na asfaltu velegrada,
konteneri,
zgaženo vjerovanje
i umorna djeca
otrgnuta
iz tople postelje.

I nebo plače,
revolucija oblaka,
na barikadi trenutka
vjetar tihuje istinu,
raznosi nečujnost
čulima budnosti.

Nutarnja gluhoća,
slijepilo moćnika,
urlik laži trga
opnu sna.

Budimo se
dotaknuti strahom
zbilje,
otkrićem bezvrijednosti
žrtava na obroncima
prošlosti.

Nad žrtvenikom
jeca uspomena.

Klečimo ponizno
na oltaru zbilje,
nemoćni,
prevareni,
kažnjeni
jer smo vjerovali
u Fibonacciev slijed
događanja ljepote.

Stojimo,
bez pomaka,
ukotvljeni u
nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja.

Na obrubu mladog dana
iluzija,
dašak sna
i tajac u očima.

Ljubav stoluje
u klijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine
i
ne dozvoljava Haronu
pristajanje na obalu
nadanja.

Dum spiro spero!

Dijana Jelčić... nastajuća zbirka "Buket godina"

slika... Jasna Marcelić

Oznake: nada, ljubav, vjerovanje
- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2015.

Spirala vremena...



Zakon zlatnog reza, titraj zlaćane spirale, zagrljaj simetrije i asimetrije... svjedočanstvo svevremenske ljepote... u slikama pronađoh odraz davno napisane pjesme... osjetih zagrljaj kista i riječi...



U spirali vremena
čekah
skitnicu,
ludu
trenutka,
kralja bez
krune.

Tebe
usjećenog
u pamćenje,
uklesanog
u sjećanje.

Susret i
rastanak
pod suncem.

U plavim
daljinama
nagnuće
sudbine,
u načelu
vremena
ritam
vjerovanja.

U tvojim
očima
san i
obećanje.

Pamtim.

Voda je
dolazila
iz zemlje,
u zraku oganj
ljeta
i naslućujuća
peta
esencija.

Zbrajah
godine.

U vjetru
osluškivah
glas Salomona,
odgovarah
srcem
zaručnice,
zavoljeh
miris smirne,
oazu
Judejske
pustinje
i grozdove
njene.

Sanjah kuću
od cedra
i svodovlje
od čempresa.

Razgovarah sa
srnama i
košutama,
zaklinjah
mjesečinu
za
blagost
tvoga sna.

Bio si
strast,
bila sam
žudnja
dosanjane
budućnosti.

Dijana Jelčić...

slike... Salim Ljuma



Oznake: zakon zlatnog reza, zlatna spirala, vrijeme
- 19:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 21.10.2015.

Crnobijela sjećanja...



Sjećam se...

nebo je bilo obićno,
i more i otoci,
pamtim
vrijeme utkano u
crno- bijelu ljepotu
trajanja.

Trajali smo
između pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
u slijevanju
nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini
vječne djece,
u odori anđela
koji sanjaju život,
u tišini snijega
nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu dolazećeg…

a danas ...



ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
s kojeg prozora,
u noćima kao ova,
pozdravljam
tvoju zvijezdu,
tvoj put k meni.

Ti ne osjećaš
ljubav
u mirisu sna
koji smo
rastavljeni
zauvijek
prestali sanjati.

Danas sanjamo drugačije sne...
ti u svom, ja u svom vremenu,
znamenje je ostalo utkano
u zbirku...




Dijana Jelčić... tada Starčević... zbirka "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb, jutra poezije, Lapidarij, 1986- a...

sllika... Salim Ljuma.

Oznake: osamnaest crvenih ruža
- 20:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Oda zagrljaju...




"Znanost nam govori, dodir ima vrlo važan utjecaj na tjelesno i mentalno zdravlje. Dokazano je, dodir snižava krvni tlak i stopu otkucaja srca, povećava imuni sustav i ublažuje bol. Zagrljaji oslobađaju oksitocin, hormon osjećaja sigurnosti i snižavanja razine kortizola čime se smanjuje stres, osjećaj tjeskobe i usamljenosti.”
dr. Anthony Grant, psiholog na Sveučilištu u Sidneju


Gledaš me.

Umilnost nagiba
tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san,
kao sjena nježnosti
na mom licu.

Gledam te.

Lahor tvojih usana,
kao muk svjetlosti
doseže moje.

Dotiče me nijemost,
zanos obvija
nastambu duše,
ište ognjište,
zapretenu vatru
htijenja.

U tjesnacu zbilje
čujem zvuk cjelova,
nadilazi sluh,
isprepliće se,
nestaje u žudnji.

To ljubav pjeva
blistavu odu
zagrljaju.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014.

Oznake: zagrljaj, ljubav, pjesma
- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 20.10.2015.

Na obrubu jutra...



Bježim od ravnodušnih događanja,
zaustavljam se na obodu snovida.

Prilaziš mi bestjelesan,
ovijen aurom prisnosti,
osjećam budnost
mene u meni.

U srcu ritam poezije
pisane
munjama,
ognjem
i mrazom.

Pjesme ispisane
u vodi,
u zemlji,
u kamenu,
utkane
u legende,
sjećanja
i uspomene.

Dodiruju me rane prošlosti,
sjaj očiju i težina suza.

Predsokratovsko vrijeme
ubija Sokrata,
lutam trgovima,
čujem apologiju istine,
osjećam omamljujući
okus kukute,
bježim u nestvarnost,
sjedam u čun,
plovim do vrulje nadanja.

Tišina močvare omamljuje,
utiha vremena zaobljuje prostor,
ti utjelovljuješ kozmičku tajnu,
zazivaš radoznalost,
razotkrivaš misteriju
promjenjive istosti.

Vraćaš me u zbilju.

Dijana Jelčić

Foto... Boris Dragojević

Oznake: apologija, Sokrat, ISTINA
- 20:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Crno bijelo istoriječje sreće




Zakoračili smo
u doba smiraja.

Pehar sa izvora
se nije razbio.
Omamljuje me
nektar tvoga
govora.

Ljubav je to,
rekoše mudraci.

Budi nas cvrkut ptica,
svjetlost odnosi
lazur noći,
daruje spokoj
budnosti.





U potpalublju pamćenja,
u arahnoidei uspomena
pohranjujemo
stare vrijednosti.

Sjećam li se
trenutka
uvođenja u svijet anđela ?

Na rukama majke
spokoj anđeoske
zbilje.





Odustali smo od budućnosti,
bio bi to užas življenja.

Postali smo nestvarno stvarni...

Dva svoda,
vizija nepostojeće
istovremenosti
samo sklad,
glazba istine
ispunjava prostor.

Svetkovina osjećaja
orgulje titraju san,
na žrtveniku vječna
vatra,
u krstionici blagoslov,
na čelu
poezija kapi.



U lapidarnosti trenutka
osjetih titraje njihala vremena,
začuh romor tvog imena,
pričinilo mi se,
na moje dlanove
si stavio svoje srce.

Zenit krštenja
uranja u prošlost,
Venera objavljuje
noć snoviđenja,
Danica me budi.





Privid prvog
zagrljaja,
dvije kupole
svodovlje vječnosti
i zvjezdani prah,
premosnica
među srcima.

Svjetlost oplemenjuje
prostor rađajućeg
dvojstva.

Svitanjem uma
titra stara pjesma,
napisana u vremenu oluje ruža
ili u tajanstvenom kodu genoma,
u tragovima Erosa i Afrodite
negdje duboko u nama…

Među žrtvenicima
paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv
desetljećima
gradi most
vjerovanja
u otajsvo
ljubavi.

Volim tvoj
zvuk asonanci,
pjev istih vokala,
poeziju riječi,
tankoćutne tonove
naših razgovora.

Volim pjesničke
epifore,
ponavljajuće,
Kaštelanovo
pojačavanje,
ljepote
sna u zbilji.

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...



Nestvarna je naša odaja,
prepuna igre sunca i vode,
anđeoskih iskri,
snova i
tautologije sreće.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014.

Oznake: nestvarno stvarni, život jednostavan i lijep
- 07:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.10.2015.

Crno- bijeli slijed odrastanja...



Moja mama iz vremena njenog rada u dramskom kazalištu Gavella



Poklonili su mi ime i boginju lova i Mjeseca. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trenutku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti, željeli su mi darivati ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi moga rođendana i voljeli me nekom čudnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske poticaje i ružno pače je zaplivalo uz rijeku nespremno za život.





Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom.
Promatram staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života.





Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.





Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.





Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.
Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti... pisala sam pjesme... dogodila se i prva promocija... sjećam se Lapidarija, jutra poezije i moga uzbuđenja... osamnaest crvenih ruža je iznjedreno pod svjetla dnevne svjetlosti...




davna 1986 - a godina... poezija, prijatelji i ja... a ljubav?... dogodila se i ona...





bili smo na vrhu svijeta... sretni...





Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, svojom nevidljivom rukom pokreće roulletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja i osvijetljava puteve kroz labirint života.





Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, nevidljivim vretenom iz kojeg izvire naše tkivo, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi svjetlosni trag izrastao iz ljudskih vrlina. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali nebo, cijeli univerzum, u njoj je skupljen život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Tu, na ovoj tvrdoj grudi mi živimo, tu smo svjetlost, tu smo da živimo ovaj, jedan jedini, ovozemaljski život i kada ga svjesno, slijedeći svoje unutarnje svijetlo, živimo, onda postajemo i ostajemo vječno svjetlo.




Dijana Jelčić...

Zbirke pjesama "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb 1986.
"Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987. Dijana Starčević
poglavlje; "Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim"

hvala ti draga što si me pozvala... nastavite od @Lastavice započetu igru crno bijelih fotograija... pozivam blogera @Sjedokosi
i blogericu @mecabg

Oznake: crno bijele fotograije, sjećanja
- 12:20 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Vjerujem...



…Ako Stavrogin
vjeruje
on ne vjeruje
da vjeruje.
Ako ne vjeruje
on ne vjeruje
da ne vjeruje…

Dostojevski


Umirala su sjećanja,
vjerovala sam
sudba je kazna,
a
u magli zaborava
se nazirala silueta
nezaborava,
duh prošlosti,
osmijeh prohujale
mladosti.

Zaziva me
u gluho doba noći,
ogrnut plaštom
zvjezdanog praha
s astrolabom
u ruci.

Izračunavamo
udaljenost puta
do Siriusa.

Kao nekada,
odlazimo na
gozbu Anđela.

Sudbina nije kazna,
sreća je
neponovljivost trenutaka,
ni veselih ni tužnih.

Vjerujem u neponovljivost,
nisam Stavrogin,
zaboravljam
sve ružno,
okrutno,
brutalno.

Opraštam sebi neznanje,
oprost je kamen mudrosti,
philosophia perrennis,
metafizika uma
u fizici svijeta.

Poesie?

Dijana Jelčić

Oznake: poesie, dostojevski
- 08:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 17.10.2015.

Mladosti ...



Umijeće odraza
igre svjetlosti i sjena,
sužanjstvo trenutka
u okviru trajanja,
krhotine vremena
ubrizgane u ljepotu
krajobraza uspomene.

Mladost utkana
u viziju sutona
i postojanje u snu.

Beztjelesni smo,
ovijeni mirisom
prisnosti,
osjećam budnost
mene u meni.

Palainovka,
snovid, privid
duše vizionara,
zagrljaj odlazećeg
i dolazećeg.
U sjećanju
tragovi naših koraka
na stazi ka ushitu
života.

Trajali smo sretni
od pjeva slavuja
do cvrkuta ševe,
bezbrižni
na obodu dana
grlili svitanja,
pozdravljali
perače ulica,
dočekivali jutra
bistrih voda.

Ćutim zgusnuće godina
u kap Mnemozine,
u poeziju vremena,
u ovaj tren sreće.

Nježna je točnost pamćenja!

Dijana Jelčić



Oznake: Arsen Dedić, mladosti, mi, ljubav
- 20:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Lux in tenebis... svjetlost u tmini...




"Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "

Danilo Kiš...MANSARDA


Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti… moment istinske misaonosti… tren u kojem osjetih smisao postojanja…

Prostor je bio prepun utvara
zidovi išarani sjenama prošlosti
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem insomije.

Noktima tugovanja
klesah pjesme
u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj
nutarnjeg sunca.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.

Bijah inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje, a onda odrastoh do zrelosti djeteta, oćutih moć sadašnjeg trenutka...

Ako postoje reinkarnacije, u ovom utjelovljenju osjećam ljubav… druga mi nisu važna… ne opterećujem se njima… živim trenutak kao da sljedeći neće doći…

Darovao si mi buket ruža, širile su miris ljubavi. Ne dozvolih im umiranje u zaboravu.
Sretna pišem ljubavnu pjesmu lux in tenebris… tebi i tvom imenu u kojem ćutim snagu danje svjetlosti… više ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote…

Izgovaram molitvu geometriji trenutka i na laticama osušenih ruža ispisujem moju pjesmu nad pjesmama… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…

U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.


Dijana Jelčić... zbornik gornjogradskog festivala, 2014.



Oznake: Danijel Kiš. lux in tenebis, svjetlost
- 12:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 16.10.2015.

Noć ljetnog solsticija...



sretna sam, čitala sam Dostojevskog i njegove bjele noći... divno je prolutati arhivom, divno se prisjetiti bijelih noći i o njima napisanih eseja... iako je ljetni solsticij daleko iza nas... a plejade se vraćaju na sjeverno nebo... ova davna priča živi u meni... uprisutnjuje se svakim trenutkom... pamćenjem na bijelu noć davnih snovida...



Ljubav i Plejade...

Bježeći pred Orionom Plejade plešu svoj svjetlucavi ples na zimskom nebu i u Ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavu planetu da ljeto bude plodno i da se ostvari san.
Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.

Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja.......da osjeti na dlanovima ritam svog imena....
Sjećala se svojih snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan.......beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana.

Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama..........Vozila je polagano, vozila je mirno kao da se vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san.....njen san.......
I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........

Sloboda pod mjesećinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv.....treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce.........

Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.

Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.

Kako se rodila LJUBAV

Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???????
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mlijećnom stazom u beskonaćnost sna.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.

Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.

I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav

jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje da budemo voljeni onda smo i voljeni.

I još nešto je važno spoznati da bi ljubav doista bila LJUBAV
Ljubomora nije dio ljubavi koju imamo nego onaj njen dio koji nemamo u sebi. Taj dio ljubavi ne poznamo, tražimo, uzaludno tražimo jer ne znamo što tražimo.

On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i u sebe. S vremenom je postala nešto nesigurnija zbog njegove ljubomore i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe. Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe, a ona je je postala ljubomorna.

Ljubav je doista sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca.

Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova, istina ozrcaljena u noći ljetnog solsticija... trenutak kada se suton i zora zagrle... i traju u našim vjerovanjima... u pripadanju i bliskosti...
.

Dijana Jelčić... napisano davnih osamdesetih godina... 2007 pretočeno u virtualu... blogspot, umijeće vremena... početkom 2008 objavljeno na Blog. hr... neću obnavljati komentare, a bilo ih je... davnog 29. 06. 2008 objavljeno na portalu Magicus... divni komentari... usrećuju još uvijek... danas se prisjetih... jer original je uvijek jači od kopije... ovo je izvorni tekst o bjelim noćima... doživljenim pod sjajem ponoćnog sunca... plesali smo ponoćni Tango... sutra ću o tome...

Oznake: ljetni solsticij, distojevski, Laplandija, ljubav
- 13:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Govor tijela...



"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen.
Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery


Volim besane noći,
jezik zvijezda,
govor zlatne tišine.

Volim zvukove dana,
pjesmu ptica,
huk breza,
muk cvijeća,
šutnju mirisa.

Volim budnost života,
tvoju blizinu,
i dijalog naših tijela.

Osmijehom mi odaješ
tajnu tvoga rodoslovlja,
razotkrivaš vrtložnicu
tvoga genoma,
očima pričaš priču porijekla,
raskrinkavaš misteriju
trnovite putanje ka zvjezdama.

Zagrljajem tihuješ
jezikoslovlje ljubavi,
bezriječno postojanje
njenog svejezičja.
Tijelo je hermenaut,
prevodioc i tumač
osjećanja.

Koža razumije,
sluša, sjeća se, pamti,
a usne cjelovima
uspavljuju i bude svijest.

Dlanovi puni sjećanja,
čuvaju nevinost
prvih milovanja,
tajne obrisanih suza.

Na rondou zabluda,
na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije
i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne
pjesništva,
postaje tvorac jezika
nutanje tišine.

Sjene naših pokreta
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
novim obličjem tjelesne poetike,
bezriječnom metaforikom čula,
tankoćutnim dodirima,
nježnošću,
žudnjom,
premošćuju
provalije neshvaćanja,
nesporazuma,
ponore tuga.

Na licu sreća,
raskošna ljepota,
neizrecivost
jezika ljubavi.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... KULTura sNOVA, Zagreb, 2014



Oznake: Rodin, poljubac, govor tijela...
- 08:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2015.

Kod mame na kavi...



ova davno napisana oda majci, himna majčinskom srcu, izvorna, bez korektue, zrcali moje osjećaje, ljubav, sreću svakojutarnje kave koju s majkom popijem... znam, sretna sam, ona je još tu, sudbina mi je naklonjena... pričinja mi se, pod sretnom zvjezdom sam rođena...


Majčinsko srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se ne mijenja vremenom i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni sa igrom dana i noći, niti sa godišnjim dobima.
Ponekad tuguje, nesretno odkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek sijeće drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih duša.

To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica i čirilica svijedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena.

Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijetova ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima,

Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja?
Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?

To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenutcima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz ta okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja.

Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju?
Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca?
Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama?
Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama?

Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas, ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helia, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jecaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima.

Osluhnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši.

Imam sreću, još uvijek, uz jutarnju kavu, čujem njen glas. Hrabri me, ohrabrena njenom ljubavi sretna izlazim pod koplja dneven svjetlosti.

Dijana Jelčić ...



tu si, usrećuješ, bdiješ, braniš djete u meni... nedozvoljavaš mu da nestane, da se izgubi u vrtlogu dozrijevenja

hvala ti Mama... volim te!

Oznake: mama, njeno srce, ljubav
- 19:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Posejdonovo carstvo...



U dubini igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja.

U potopljenoj galiji
jecaj galiota,
nadao se slobodi na
obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu
utkan u valove,
kao madrigal
donešen vjetrom
u krošnje starih pinija.

U romoru kapi
utjeha mora,
u zvuku orgulja
vilinski smijeh.

U šapatu boga tišine,
blagost
neumitne smrti.
Život je ljubav,
jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna
i
večeri bistrih voda.

Od spokoja trajanja
u nagnuću sunca
umire ljetni dan.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", KULTura sNOVA, Zagreba, 2014.



fotografije... Jasna Marcelić i @Lastavica


Oznake: Posejdon, demoni, mediteran, Sunce
- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2015.

Put bez sjećanja...



„Nešto sam što nisam.
I zato sam sada to što jesam.
A nisam ništa.“
Julije Knifer


Meandar,
vijugava rijeka,
zrcalo kozmičkog
kretanja,
okrutnost
labirinta
strahova.

Između nas
vir apsurda
i praznina
iza horizonta
nadanja.
Tvoja silueta
na drugoj obali
Meandra.

Tamo
umire cvijeće.

Na obzoru zasjaše
dva sunca,
u tvom pogledu
stih,
u smrti se sniva.

Slijedih glas ljubavi,
koračaj,
ne okreći se,
u njegovom srcu
još cvijeta ruža.

U kapima Meandra
uvojci pomrčine
zasjaše sunčanim
pramenovima.

Vrijeme tihog umiranja
je opozvano,
obgrlio nas je
šum jutra.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ zbirka pjesama, Klub Snova, Zagreb, 2014.

foto... meandri... J. Knifer

Oznake: Meander, Julije Kier, nestvarno stvarni
- 18:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Polivalentnost osjećaja...



Isenheimski oltar je glavni oltar u Crkvi Svetog Antuna samostana antonita u Isenheimu kraj Colmara (Francuska), izrađen od 1510.-1515. godine. Potpuno je oslikan, a poliptih je remek-djelo renesansnog njemačkog slikara Matthiasa Grünewalda. Danas se nalazi u Muzeju Unterlinden (Musée d'Unterlinden) u Colmaru.


Prošla je noć bez zvijezda, noć ovijena bijelim oblacima koji su najavljivali kišu.
Jutro se obznanilo suzama neba, svježinom jeseni i mirisom kave.
Svanula je nedelja. Sveti dan.
Osluškujem zvona obližnje crkve, poziv na sretno jutrenje. U zvuku se krije šum sjećanja.

Sanjala sam tajnovitost drevnog žrtvenika. Bili smo pred sklopivim oltarom uspomena.
Čuvari sunca su bdjeli nad rađanjem mladoga dana, nježnim dlanovima su trgali paučinu oblaka.
Danica je objavila praskozorje i smiješeći se krenula ka svom noćištu.

Sjećam se, na Isenheimskom oltaru osjetih sinesteziju osjetila,
polivalentnost osjećanja, mnogostrukost trenutka
i lakoću postojanja u zbilji.

Volim taj ponavljajući san, volim njegovu lucidnost,
volim našu suptilnu budnost u njemu i zavjetrinu našeg svetišta
u kojem snovitost dobija obličje jave. Tvoj lik i dunja na oltaru trenutka,
u odkucajima zidne ure jesenja sonata, romoru blaženstva.

Pod svodovljem listopada se budi grad. Promatram sivilo protkano bjelom svjetlosti.

Kišovito svitanje prepuno transcendentnih iskrica u kojima naslućujem novu iskustvenost.

Tvoja prisutnost u svemu oplemenjuje vrijeme. U tvojim očima se ogleda poezija kapi.
Tvoje riječi ćutim kao milovanje, kao romor davne melodije,

kao okus čarobnosti, miris dunja i boju ljubavi.

Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim"... zbirka prozno- poetskih tekstova, Zagreb 2014.








Oznake: isenheimski oltar., jesen, žute dunje
- 08:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 13.10.2015.

Ona...



"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
Herman Hesse


Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a
uokolo nje mrak pod
rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana i
strah u treperavom srcu.

Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.

Željela je vidjeti sunce,
a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a
svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a
budili su je krici trenutka.

Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.

Na rubu svijesti začu glas istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

Oko nje mrak, a
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a
Ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu dolazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno,
suho korito rijeke
progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana...

Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli ona
gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.

Kiša koja je četrdest dana padala prestade.

Pućina, obala oceana sna,
purpur neba... On.

U njegovj kosi
sjaj izlaćečeg sunca,
iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
rađa se mladi dan.

Nad njegovim čelom
se rađala
neka nova istina
i pitanje
ako sutra nikada ne dođe...

Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju
u tmini strahova,
ponoćno sunce svjedok
upristnjenja ljubavi.

Orionovo sazvježđe
prosu zlaćanu prašinu,
Jakovljve ljestve,
trag treprave sreće
među jastucima i
oni utonuše u san.

Netko pokuca na prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba. I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom. Poželi biti djevojčica iz priče, lahorasta Srna, mjenjati se, nesmotreno umrijeti i uskrsnuti... osjetiti njenu krhkost i vjerovanje u bezuvjetnu ljubav...

Bojama neba sjedinjeni,
oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
neka ovo svitanje
bude svitanje spasenja.

Zagrljaj sutona i zore utjelovljen keltskim vjerovanjem u noć ljetnog solsticija...

bijela noć se obnovila... usrećila... obnavlja se... usrećuje.

Dijana Jelčić... štivo napisano davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, objavljeno na portalu Magicus... 24. 09. 2008... danas osjećam ... to je TO... još uvijek usrećuje...



slika... M. Chagall



Oznake: ljetni solsticij, ljubav
- 19:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Krstionica vremena...



Uspomene na
vagi osjećanja,
ravnoteža između lijepih i ružnih.

Premladi smo
za životne odluke,
šapnuh…
daruj mi vrijeme,
želim osjećaj
krstiti
imenom
ljubav.

Poklonio mi je
osamnaest crvenih ruža
i budućnost u celofanu.

Ruže su venule,
isušeni buket,
svjedočanstvo
prohujale ljepote
i put
ka plavim daljinama.

Kišilo je,
suze neba ispirahu
tragove naših koraka,
gorčinu rastanaka
i pelin naslućujuće
samotnosti.

Samotnost ima cijenu,
traganje za izvorištem
nečeg bezimenog,
nečeg nestvarnog,
nečeg iščekivanog.

Čekala sam,
bila Vladimir,
bila Estragon,
bila Poco.
Godot nije dolazio.

Stihovima hranih samoću.

…ti ne znaš kako izgleda
soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
pozdravljam
zvjezdano nebo,
moj put k tebi…

Diana je bdjela nad
mojim vremenom.

a Mjesec?

Smijuljio se licem izdajnika,
mislila sam…
bio je kradljivac snova,
pričinjalo mi se...

U bdijenju
oćutih uzbuđenja
prvih zagrljaja,
tihu vatru
u kutovima sjećanja
skrivena.

Pozdravimo sunce,
neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa.

Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada.
Odrasli smo,
u ljubavi je snaga.

U krstionici vremena
začuh tvoje ime,
oćutih titraje žudnje,
uskrsnuće strasti,
rađanje djeteta
u tijelu žene.

Vjetar je odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.

Na horizontu vrisnu zora...

Ljubav je krštena
poezijom suza,
plesom svjetla i tmine,
svjedočanstvom
početka prije početka
i odrazom moga lica
u tvojim očima.

Dijana Jelčić ...

kolaž stihova... "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb 1986. i "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.

Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota
- 08:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.10.2015.

Apoteoza ljubavi...



Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
promatram puteve ka tuđim snovima,
puteve ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton,
noć uranja u zbilju.

Na obzoru oblaci,
kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.

U obećanju vremena titra spomen,
naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja gledaju
odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.

Titraju strune misaone gitare,
glazba iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva ,
slijeva zaliscima želja.

Kroz zavjesu kiše gledam
nevidljive snove,
kuća na uglu naše ulice
kao privid stoljetnog svjećnjaka,
kao jučer pretočen u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma,
u apoteozi ovog izmišljaja,
u uzdizanju čovjeka na Olimp,
u alegoriji trenutka sreće.

Dijana Jelčić ...




Promocija zbornika Gornjogradski književni Festival, Zagreb, 2014.

Oznake: Apoteoza, gornjogradski estival
- 09:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.10.2015.

Kategorički imperativ...




"Djeluj samo tako, da ljudsko, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu."

Immanuel Kant


Izdignuti u sfere
nježne zapovjedi,
mi,
sudionici vremena,
pod zvijezdanim nebom
živimo maksimu
nutarnjeg zakona.

Svjetlost,
došla niotkuda,
odlazeći nikamo
zaobljuje prostor,
ispisuje načela
našeg vremena.

Riječi,
premosnice tišine,
uranjaju u sluh i
kao smisao,
a ne svrha,
grade bedeme
oko stvarnosti.

Smisao razgovora,
narušavanje zbilje,
bogoslužje na
nestvarnom oltaru,
molitve Erato prividu,
imaginaciji ikone,
iluziji životne istine.

Stihovnica zbilje,
bez rime i ritma,
utkana
u osmijehe prolaznika,
u susrete na trgu cvijeća,
u prozu dnevnih vijesti,
u razgovore ni o čemu,
u htijenja ljudskosti,
u ljepotu prijateljstva.

Njena uzvišenost je
ushit blaženstva,
lakoća življenja.

Jesmo li otuđeni od ostatka svijeta?

Dijana Jelčić ...

Oznake: Immanuel Kant
- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 10.10.2015.

Klatno vremena...


"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije


Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.

Umanjujem se,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati prah,
a ti pijesak,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.


Oznake: vrijeme, metamorfoza, ovidije
- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2015.

Mi, djeca trenutka...



''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istinu...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti...


Bili smo i ostali djeca trenutka. Homo Ludens u nama živi. Igrajući igru vremena zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…

jesmo li griješili?
jesmo!

Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani, oprost je titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknusmo obod nevidljive kružnice… osjetismo prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…

Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
u tvojoj kosi sjaj izlazećeg sunca... iz pjeska i pjene izranja bijela golubica...

rađa se mladi dan...

U dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u osjećajnom režnju kovitlac neurona... u vrtlogu trenutka tišina… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bilo je nevažno…

Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida odsanjane budućnosti prepoznah geometriju izmaštanih sjetova i obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…

Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u carpaccio zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…

Pod svodovljem ljepote se budi grad... osluškivah tišinu,

upitah se, sanjaju li ljudi ovo drhtavo svanuće?

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…

Na prozoru buket ljubičastih ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...

Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline... traje još uvijek,

osjećam kako se pijesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana...

uramljuje ih u pečate sretno odživljenih trenutaka...

usrećuje!

Dijana Jelčić



Oznake: homo ludens, vrijeme oluje ruža, odakle dolazi ljepota
- 12:41 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 07.10.2015.

Odakle dolazi ljepota...



Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć... teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom... u vazi umiru ruže, zima je prošla, a ja još nisam ubila hladnoću...
trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru,
velika srebrna lopta,
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova zapali krijesnice...
razbi tamu zaborava...
jedna zvijezda padom dotaknu tišinu...
na srebrnom sagu mjesečine zaplesasmo svoj prvi tango...
na delti ljepote,
tamo gdje želje razbijaju tišinu,
neka zalutala barka spusti jedra,
istina na pješčanom žalu vjerovanja...

ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja...
u Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće...

Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja i skidajući svoju zlaćanu košulju izranjao jasan na pućini nekog još uvijek nedosanjanog sna. Tmurno nebo se nasmiješilo tišinom ljepote…

Slušala sam srcem tu nečujnu mjesečevu sonatu, gledala tu čaroliju neba i mjesečinom omamljena osjećala LJUBAV i njenu srebrenu kosu beskrajem razasutu…

Stajala sam snena na obali noći, a ljubav je orkanske visove pretvarala u kristalni dvorac obećanja i jašući nebom presvalačila haljinu pružajući dlanove svitanju… ljubav premosnica između sutona i svitanja... moćnica sna i zbilje... zagrljaj vječnosti...
Voljela sam taj čudesni san u koji dugo nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se daleka i nježna smiješila svojom ljepotom.
Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala.

Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako nestajao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.

LJUBAV, ta ljepotica noći,
srebrena mjesečina, ta
sunčeva nevjerna ljubavnica
jahačica vjetra,
lučonoša tmine,
Pegazova tajnovita gospodarica,
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama,
oduzima snagu strahovima,
a jutrom se,
plesom plave ljepotice prevarena,
sunčevim zagrljajem zatečena,
skriva u bjelini nježnosti
pod kopljima dnevne svjetlosti.
Bila sam samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju.
Bila samo pustolov pred vratima sna,
sa žudnjom dočekivala sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom vidim kako Ljubav
za mene nebom prosipa svoju
srebrenu kosu i poziva me u san.

Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote.
Pružila sam ruke i ljubav je kao svjetlosni zagrljaj neba zatreptala ljepotom trenutka i oko mene i moje obitelji zatvorila krug u aureolu sreće. Ljubav ta čudesna svećenica života je polako dojahala mjesečinom u taj alkemijski treptaj oka našeg dugog, predugog nepostojanja.

U noći punog mjeseca, dok su morske orgulje svirale naljepšu sonatu postojanju, dok je drevna Akropola otvarala svoje porte noćnim posjetiocima, ja pustolov pred vratima sna, pružih ruke ka nebu i dotaknuh najvrijedniju istinu, začuh riječi obećanja životu i uđoh u svoj nedosanjani san...

Ostvaruje se, vidim ga u buketu ruža, čujem ga u titraju latica... u uzletu ptice iz pepela praotaca... u šapatu prostor vremena...

u ovome čarobnom sada...

Dijana Jelčić... „Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

pustolov




fotke... Buket ruža Laura Klapka... vaza Pamela Cvitanović, njen uradak, oslikan Fenix, darovano nam prije 27 godina... vjenčani dar... zagrljaj davnih zora i dolazećih sutona... svakodnevno izranjamo iz pepela praotaca...

Oznake: ruže, fenix, ljubav, ljepota
- 19:19 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 06.10.2015.

Govor cvijeća...



usrećuje



444 post... kao Pitagorina molitva tetrakisu... 3x čarobno četiri usrećuje...




i čestitka drage prijateljice iz djetinjstva...





Oznake: govor cvijeća
- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.10.2015.

Ovo me usrećilo...

Izvedena poetska drama "Ako sutra nikad ne dođe..."
Written by Akademija-Art on 03 Listopad 2015.

Žensko pismo, nova osjećajnost i žanrovska graničnost u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikad ne dođe... autorica Dijane Jelčić, Laure Klapka i Hanne Klapka



Tri žene traže odgovor na vječno pitanje o tome što je to ljubav. Ovaj dijalog kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti... djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti. Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života... nesalomljiva energija utkana u ženskost... odsjaj tri lica koja traže istinu.


Izveli: Laura Klapka, Dijana Jelčić, Hanna Klapka, Zdenko Jelčić
Režija: Zdravko Odorčić
U suradnji s Teatrom Erato
Mala dvorana KIC-a, 02. listopada u 19 sati



Tradicionalno razumijevanje književnosti kao „lijepe književnosti" insistiralo je na trijadnom sistemu književnih rodova s podjelom na epiku, liriku i dramatiku. Ovakvo shvatanje književnosti, zasnovane na nepromjenjivim vrijednostima ljepote, istine i uzvišenog, podijeljeno na književnost i zabavnu literaturu za razliku od naučne i stručne literature, uskratilo je mnoga znanja o mnogim mješovitim književnim oblicima.
U tom smislu drama Ako sutra nikada ne dođe predstavlja potpuni postmoderni izazov. Naime, već u samom žanrovskom smislu ona nije klasična drama, već je riječ o poetskoj drami, ali i o stiho-drami, odnosno, najpreciznije rečeno, o stiho-poetskoj drami s nizom postmodernih obilježja nove osjećajnosti, ali i sa vrlo upečatljivim „tradicionalnim" tj. univerzalnim vrijednostima upravo ljepote, istine i uzvišenog. I to kroz analiziranje prirode, svrhe, uloge i općeg bitka ljubavi, tog neicrpnog motiva književnosti od njenog postanka, što je ujedno i osnovna tematska okosnica ovog nadasve jedinstvenog stiho-poetskog književnog oblika, u kojem se, pored poezije i drame, postmodernog i tradicionalnog, susreću i briljantni esejistički tragovi pristupa književnom djelu.



Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.

S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija" – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj.
Stiho-poetska drama započinje Dijaninim poetskim promišljanjem, cijelom sada poetskom pričom o jednom stapanju – susretu, gdje ona, poput vrhovne mudre ritualne Svećenice Ljubavi, dajući Lauri i Hanni svoju sliku voljenja, mistično pjeva o svom voljenom muškarcu gotovo panerotski stapajući ga sa svim prirodnim fenomenima koje je okružuju. Zbog njega kao da je ranije i padala kiša četrdeset dana, sve dok se nije pojavio on na obali oceana sna sa sjajem izlazećeg sunca, pa zasjala duga, a iz pijeska i pjene izletjela bijela golubica, a u njegovim očima odraz njenog lica, sve dok voljene svjetlo nije pozvalo u kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica, simbol ljubavi i mira u njihovim srcima.

Upravo takva početna kosmička precepcija ljubavi pratit će gotovo sva Dijanina promišljanja o ljubavi, gdje se ljubav prije svega daje, ako se uopće i uzima, jer takav metafizički fenomen svojim postojanjem i ljepotom može i mora biti dovoljan sam sebi, pa i ako nije uzvraćen, da bi tek kao takav, potpuno neovisan i slobodan, bio opći smisao življenja i sveopćeg prožimanja.

dio recenzije mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić

Ako sutra nikada ne dođe

- 16:56 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Vjeruj mi...



Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje osjetih da smijem biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoje biće, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak.

Vjeruj mi
kada ti se u besanim noćima
pričini da čuješ šum tihe mjesečine
to nije privid iz daleke prerije,
to nije vizija ratnika plemena ptica,
to ja koračam stazama snoviđenja
i tražim onaj dio mene
koji ti voliš u meni,
onaj dio mene koji sanja život i
i živi u noćima bez sna.

Dragi moj dječaće
kada koračajući kroz lazur noći zastaneš,
zaustavljen krikom neke čudne ptice,
vjeruj mi
to nije ptica koja umire pjevajući,
to nije ponoćna rapsodija,
to je zov srca s obala snova
to je titraj sreće
to sam ja.

Kada u svitanju vidiš tamnu siluetu
i pričini ti se
netko nepoznat stoji na obali jutrenja
vjeruj mi
ja živim u sjećanjima
uspravna i sretna,
vjeruj mi
to sam ja
Ona koju ti voliš u meni,
Ona koja tebe voli u tebi.

Dijana Jelčić

Oznake: Klimt
- 09:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 03.10.2015.

Ako sutra nikad ne dođe...



ovako nas je predstavila Tv postaja Z1...


a onda se dogodila ljepota... sinoć u KIC- u



Hanna klapka, Laura Klapka, ja i moja mama Vesna Smijljanić....

i početak... uvod u poetsku dramu...

Zdenko:
Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.

Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.



a onda zakoračismo u Erato carstvo... uzbuđene ali sretne...

Dijana:
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac
u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."

Hanna:
Hrabra odluka, zaljubiti se, i ja sam se jednom usudila.
Bila su to moja pusta nadanja i vjerovanja,
pogledi su nam se susretali u magli,
samo uz pokoje svjetlo na pustoj ulici,
misli su nam se ispreplitale,
onako posebno, tiho,
prilazili smo na vrhovima prstiju,
zagonetnim pokretima tijela,
tražeći utjehu jedno u drugome.
Bili smo sve bliže,
voljeli se pogledima,grlili mislima,
bili smo jedno,
tajno se sastajali,
živjeli život, nadanja,
da ljubav između dvoje nije grešna,
da smije se ljubiti, grliti,
kao one večeri,
bili smo zajedno,
u mislima, u očima, bili smo jedno.
I što je ostalo od svega toga..laž,obična gorka laž

Laura:
Toliko toga sam zbog ljubavi izgubila,
ali nije mi žao,
jednom sam postojala
prije nego duh svoga duha sam postala,
i dušu i tijelo sam imala,
kišom sam rosu sa obraza umivala,
prije nego bih stigla do zrcala,
u njemu sam srce svoje vidjela,
otisci stopa duboko su se utiskivali,
iako sam lebdjela,
pjevala sam slavujima prije spavanja,
budila sestre vučice da plešemo u mjesečini okupane,
dijamantom
sudbinu u kosti urezivala,
letjela sam.
Sada sebi nepostojeća,
čekam dan kada ću na hladnu zemlju biti ispuštena,
i od sebe i njega napokon zaboravljena,
ma koliko voljena, bez ruke u ruci,
samo sam tijelom živa,
samo imenom žena.

a onda smo se družili... @Sjedokosi je bio s nama...




Oznake: Ako sutra nikda ne dođe, jednostavno ljubav
- 13:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 02.10.2015.

Bjelji od snijega...



zbog dana Anđela, zbog naše premijere i promocije zbirke "Ako sutra nikada ne dođe...", podižem danas ovaj prastari tekst...


Stojim na vrhu svijeta i promatram kako veliko sunce izrasta iz opne života i tone u moj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta, čini mi se u njemu se krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.

Nemirni sam sanjar, u tom oblaku naslućujem snagu zemlje, poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, u dječijim snovima naslikan moj anđeo čuvar.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost“

Sva čuda svijeta se skupiše u trenutak spoznaje.

Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, ne ljubav kao pjesmu, ne ljubav kao lažni sjaj, nego dušu dušom neba zagrljenu, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu, niti vječne ljudske dobrote.

Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinovih grana, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrhtalu dušu u treptaju sjenke duše univerzuma.

Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, spoznah da se Ada, taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu duše, da uistinu postoji netko negdje, netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.
To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo, tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.

Dijana Jelčić... djelić iz neukoričene zbirke priča“Umijeće vremena“ 1987- 2007


bjelji od snijega

slika... Edit Glavurtić


Oznake: dan Anđela, premijera, promocija, Ako sutra nikad ne dođe
- 08:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.10.2015.

Vrata zatišja...



Ova noć miriše na tišinu i vino,
tajnovita, neopipljiva,
oblak od snova.

Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
tvoj pogled
nebo puno želja.

U ekliptici sna mjesec
pun srebrenog sjaja
toploga zlata
i sjećanja.

Ti, to su bili snovi,
vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća
i suze pri rastanku,
traženje blizine,
telefonski razgovori
i pisma.

Ti, to je ljubav, ali nije život.

Kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose,
palio vatru
za zaleđeno srce.

U igri s ljubavi
uložili smo mnogo,
izgubili sve,
dobili život.

Na stolu leže ruke
iz nedovršenih zagrljaja
dlanovi puni nedavnih dodira.

Vani se netko smije
grohotno i zlobno.
Željena tišina puca,
mrvi vjerovanja,
razbija toplinu.

U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju,
devetu,
rođenu u gluhoći osjetila.

Možda ćemo u sutonu života
biti slobodni,
kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu
prepoznatljive samo oči,
kada iste misli
budu jedini poriv ljubavi.

Možda ćemo tada šapnuti
sebi, nama
univerzumu...

Mi nismo uzaludno živjeli,
poezija uspomena
daruje snovitost
zbilji.

Dijana Jelčić- Starčević „Odakle dolazi ljepota“ 1987.
Dijana Jelčić "Mostovi pod kojima se budim" 2014





Oznake: Vrata zatišja, Mostovi pod kojima se budim
- 08:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>