Bjelji od snijega...
zbog dana Anđela, zbog naše premijere i promocije zbirke "Ako sutra nikada ne dođe...", podižem danas ovaj prastari tekst...
Stojim na vrhu svijeta i promatram kako veliko sunce izrasta iz opne života i tone u moj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta, čini mi se u njemu se krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.
Nemirni sam sanjar, u tom oblaku naslućujem snagu zemlje, poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, u dječijim snovima naslikan moj anđeo čuvar.
"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost“
Sva čuda svijeta se skupiše u trenutak spoznaje.
Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.
Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, ne ljubav kao pjesmu, ne ljubav kao lažni sjaj, nego dušu dušom neba zagrljenu, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu, niti vječne ljudske dobrote.
Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinovih grana, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrhtalu dušu u treptaju sjenke duše univerzuma.
Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, spoznah da se Ada, taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu duše, da uistinu postoji netko negdje, netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.
To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo, tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.
Dijana Jelčić... djelić iz neukoričene zbirke priča“Umijeće vremena“ 1987- 2007
bjelji od snijega
slika... Edit Glavurtić
Oznake: dan Anđela, premijera, promocija, Ako sutra nikad ne dođe
|
