dinajina sjećanja

ponedjeljak, 30.11.2015.

Dušama stiha...



promocija zajedničke zbirke... Ispepleteni dušama stiha... predadventsko večer u Zagrebu... objava došašća... ljubav je titrala u zraku...






Sic transit, gloria mundi…

U suglasju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika,
putevi starim snovima
i simboli novog vremena.

U bezglasju istine
paralenih svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.

Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.

Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije
drevnih snovida.

Budimo se u sjeni veronskog balkona,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja
bijele svjetlosti i purpur sutona.

Skidamo masku okrutnosti.
U suzvučju srca i tišine
nestaju
mržnje, klevete, osvete…

Mijenja se slava svijeta…

Dijana Jelčić




@Sjedokosi i Lea.

Upoznala sam i blogericu @Križar...




Kristina Koren mi je donijela darovanu mi knjigu od Zlatana Gavrilovića...
Kozmologija zlatnog prstena...

da bila je to divna večer... večer poezije, ljubavi i prijateljstva...

Oznake: večer poezije, isprepleteni dušama stiha...
- 07:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2015.

Postoji li grijeh propusta?...



iako ne znam o čemu se radi, iako nisam pratila spor, kao djelić blogosfere osjećam grijeh propusta, hvala @Lion queen, upozorila me,... mea culpa... stop nasilju nad ženama... stop svakoj vrsti nasilja...

Postoji li verbalni delikt?... Vjerovala sam, ne postoji... Za slobodu govora, za Duricu, blogerska zajednica, blog.hr.



Došašće,
vrijeme spokoja,
mira i ljubavi,
staze sjećanja
i postaje uspomena.

Poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.

Bljesci
nedosanjanih snova,
zatomljenih želja,
zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Tugovali smo,
vrijeme tugovanja,
melem za rane
se pretakao
u kalež izlječenja.

Srce pamti osjećanja,
nad ožiljcima
svjetlost sjećanja,
vječna,
neugasiva.

Na zaslonu uma
lica prerano
otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi,
ikone svetih
istina.

Na ognjištu svijesti
zapretena vatra
trajanja,
srce,
urna s pepelom
tajni.

Vrijednosti
neprocjenjive.

Starili smo uporedo.

Slavili
zrelost,
rođendane,
vjenčanja,
rađanja djece.

Smrti su
dolazile u pohode,
neočekivano.

Boljelo je,
boli još uvijek.

Tugom smo
ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi
humci gorke istine,
prazna mjesta
za trpezom zbilje,
strune žalovanja,
i molitva za
oprost
grijeha propusta.

I neka ga nikad više ne bude... za života dragi moji,
za života...

jednostavno ljubav... bezuvjetna...

uživajmo u vremenu došašća... u simbolici poroda ljubavi...

Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, ožujak, 2014.

Oznake: grijeh propusta, ljubav, vrijeme, život
- 13:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 28.11.2015.

Dan poslije...



No dakle..
DANAS RUŠIMO GRANICE NAMETNUTE NERAZUMJEVANJEM I GRADIMO MOSTOVE PRIJATELJSKIM ZAGRLJAJIMA






da, stihovim smo rušili granice nerazumjevanja... naše pjesme na slovenskom jeziku zvuče isto... razumjeli smo se...




u ozračju pjesništva, ljubavi i prijateljstva...







... sinoć divna, poetska večer...prijatelji nam darovaše tortu za godišnjicu braka... moj stih ispisan na njoj... putovali smo kroz vrijeme...



Prisjećanje…

Vrijeme se događalo na otoku mira. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.

Zemlja je uistinu okrugla.

U prirodi ne postoje ravnine. Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti. Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji. Naslutismo bestjelesnost u prividu istine.

Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti. Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov. Zakoračismo u sanjanu vidljivost mnogoprotežnosti, u iluziju sanjara. Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.

Mi rođeni u najnježnijoj od četiri temeljne sile, u sili zemljine teže hodamo obodom kugle, uspinjemo se ka sjevernoj polarnici i spuštamo ka južnoj, živimo u zaobljenosti prostor- vremena, u mističnoj nedjeljivosti kozmičkih zakona.

Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta. Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama me vraćao u stvarnost.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetski tekstova ...1987- 2007..






Oznake: poezija, poetska večer, torta, prijateljstvo
- 08:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.11.2015.

Blogidol...(mi nekad i sad)



Dogodilo se 26. 11. 1988-me godine...

Toga davnog 26-og. studenoga, te danas skoro nestvarne godine pjesnik i ja smo uplovili u ljubičasti san koji još uvijek traje...

...on je moja pjesma,
moj stih,
u svakom stihu njemu govorim,
u svakom stihu njega živim,
živim ljubav u stihu,
stih u ljubavi,
ja pišem njega njemu,
od sebe,
za nas.

Odupirala sam se,
zaboravljala slučajne susrete,
nestajale su slike,
lica se gubila u izmaglici vremena.

Njegove oči su iskrile,
dva sunca djetinjstva,
prašnjavi peron
i lik mudraca,
pjesnika.

Bio je bezimen,
bio je poeta moje snovitosti.

U škrinji mogućnosti
začuh uzdah vjetra,
vidjeh,
srcem odapet,
let ptice,
u prevratu sjena
oćutjeh srž vremena,
snagu davnog zenita,
poeziju suza i
vjetrom zapisano
ime...

pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce...




Izaći na svjetlo. Publika sjedi u tami gledališta, otvara se zastor i glumac stupa na scenu. To je dobra metafora za samosvijest, za rođenje spoznajućeg duha koji uzrokuje ulazak, toga spoznajućeg, u svijet duha. Ovdje, naravno, govorim o živom gledalištu koje se može oblikovati samo u živom teatru. Tu spoznajuće, živo tijelo publike, ulazi, preko iste takve izvedbe, u svijet duha koji je u izvođaču i u izvođenom. Materija je samo zgusnuta energija.
Knjige su zgusnuta misaona i osjećajna energija. Knjige opasne moćnice. Posebno knjige poezije.

Poezija uništava vlast. Poezija uništava niskost.
Moja supruga također piše pjesme, odavno. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.

Tisuće Hrvate piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Knjižničari njihove knjige skrivaju u podrume, izdavaći se boje ukorićavati njihove zbirke, političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi. Zahvaljujući mojoj ženi upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi.
Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Zamisli samo kolika je uvreda mene najmoćnijega i najpametnijega, mene koji nosim breme vlasti i upravljam sudbinom naroda, kad jedna lijepa curica ne piše pjesme o meni nego o cvijeću, potoku ili malim kozlićima kako skakuću po travi uz potok ili samo o toj travi bez kozlića ili o nekakvom Ivanu koji ima lijepe oči i koji je ljubi u rana svitanja.
Kako li je teško diktatoru, kako li je teško vlasti koja ozbiljno grmi i prijeti nesrećom, a pjesnici nemarno šeću, do pasa goli, ne uzimajući kišobran da mogu bolje vidjeti nebo, ne uzimajući kabanice i ne bojeći se ni groma, ni kiše ni nesreće i još uz put misle svoje i pjevaju o kiši koja im hladi ramena i ozarena lica.
Zamislite kako je jadnom vlastodršcu dok nadrkani mladi pjesnik pjeva nadrkanoj mladoj pjesnikinji da je voli. Mora da mu puca srce.

Jadni diktator. Voda teče, cvjet cvjeta, pjesnik pjeva, a on se ljuti.
Pjesnici su kriminalci, zločinci, sve ih treba istrijebiti, zatrti. Bezobrazluk, drskost, diverzija. Ne iskazuju čast sili nego ljepoti. Gledaj ih. Ništa se ne boje. Ni to što su gladni, ni što su žedni, ni goli i bosi, ni pred isukanim nožem, ni pred smrću. Sjednu, smiju se:»...i smrt će biti nešto sasvim obično».

Naši politički moćnici prestaju finansirati kulturu. Misle, uništi poeziju i evo već cvjeta korupcija i poniznost.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.
Neće Hrvatsku uništiti ni šatoraši,ni podrepaši, ni vladajući budalaši. Hrvatsku će uništiti nečitanje poezije.
Narod koji se odrekne svoje poezije osuđuje sam sebe na propast.
Zadovoljstvo naroda ne ovisi o količini proizvedenih roba, niti o veličini BDP-a, nego o količini i kakvoći u njemu proizvedene poezije.


iskustvenost


Trideset godina bliskosti, dvadeset i sedam godina braka, da, uistinu mi se pričinja mi se u moje grudi je stavio svoje srce...


Oznake: Godišnjica braka, blogidol
- 07:57 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 25.11.2015.

Uprisutnjenje sumnje...




To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska


Onostrano, beziskustveno,
dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica,
bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti
tinjajućeg čuvstva.

Muk vremena,
uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje
jato izbezumljenih ptica,
ključa utroba svemira.

Zamrlo je vrijeme,
i prostor zgusnuo
u točku nestanka .


Čekam.
Tišina para uši.
Osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja.

Iščekujem
povratak povjerenja,
nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić

Oznake: sumnja
- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 24.11.2015.

Stop nasilju...



APOLOGIJA LJUBAVI

Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u suzvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.

Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.
Iznošenje činjenica
bez pokrića.

Jednočlana porota,
bez lica,
odlučiuje.

Titra punoća praznine,
guši uzdahe,
zrak je narazumljiv.

Riječi lebde u zraku i
kao izbezumljene ptice
traže gnjezdo spokoja,
kroz tjeskobu patnje
traže objavu
prastare čistoće,
vjerovanje u san.

Titra punoća praznine,
guši uzdahe,
zrak je narazumljiv.

Uzaludno je
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Ljubav na stupu srama
čeka da brezovina plane.

Tišina jedina obrana,
šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.

Muk poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da prizorom stare priče
buknu uspomene.

Treptaj oka pun
zvjezdane prašine,
dvoboj bezdana i srca.

U suzama svetog Lovre
ostvarenje želje.


Dijana Jelčić

Oznake: stop nasilju nad ženama, jednostavno ljubav
- 07:27 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2015.

Božanska sveprisutnost...



Događalo se krajem prošlog i početkom ovog milenija, kraj ddesetljeća istraživanja djelovanja mozga... nadahnuće se rađalo iz pročitanih knjiga koje su odisale poezijom nastajuće znanosti... tajne univerzuma i tajanstvenost našeg nutranjeg svemira... otvorih kutiju sa zapisima i isječcima novina iz tog vremena. U Švicarskoj smo čitali i pisali za Hrvatski mjesečnik LIBRA... evo jednog, u lipnju 2003 objavljenog teksta isprepletenog u knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta"... istovremeno su ti tekstovi bili objavljivani na internet portalu croatia. ch...



U drhtaju tijela osjećam titraje struna. Sveprisutnost vječnosti se ubrizgala u htijenje. Nedokaziva postojanost nedimenzionalnih niti u mnogoprotežnosti metafizike uma. Nečujne, one skladaju valcer univerzuma. Čuju ga samo zvijezde.

Na sjevernom nebu plešu Plejade. Atlasove kćeri dokazuju istinitost hipoteze darujući iskričavi sjaj zimskim noćima. Čovječe ne hodaj malen ispod zvijezda, tihuješ stih. Divno je voljeti te na balu zlaćanog praha. Tvoja misaonost, izronjena iz tkiva snovitosti, zaustavlja vrijeme, stvara pomak u trenutku, osvjetljava puteve prapostanka. Osjećam kovitlanje u čeonom režnju, titraje u osjećajnom labirintu, tihovanje Minotaura u središtu uma, sveprisutnost porijekla u svakom djeliću tijela. Utjelovljeno svjedočanstvo da nismo čvrsta materija, da je sve u nama i oko nas energija. Ona nikada ne nestaje, samo mjenja oblike.

Svi smo mi od istih struna satkani. Sve što je bilo krije se negdje u nedohvatnim daljinama. Zrcalimo se u svemiru, kao što se on ogleda u nama.

Ćutim nemir u sivoj masi koja život znači. Pročitano se slijeva u vizije vrtloženja eona, tisućljeća, stoljeća. Vidim nas na istim stazama kojima koračahu Bogovi. Stvarali smo legende, zapisivali događanja, otkrivali tajne kozmičkih zakona.
Ipak, nešto nam je ostalo nedohvatljivo.

Božanaska moć besmrtnosti je nedodirljiva, neostvariva za nas. U prividu blješti homersko vrijeme. Promatram kvantizaciju i teleportaciju, nestajanje i nastajanje silueta svetosti. Gledam naše rađanje i izrastanje u čovjeka sa kodom gordosti u svijesti i znamenom ljubavi u srcu.

To smo mi iznjedreni iz kaosa, sa genima Boga spušteni na plavi planet da postanemo stvoritelji svog prostora i vremena.
Jesmo li u tome uspjeli?
Dok Plejade, iznjedrene iz lux primusa, plešući valcer svemira stvaraju idilu ove zimske noći, mi u našem prostor- vremenu plešemo ponoćni tango.
Osjećam, uspjeli smo.

Dijana Jelčić




Oznake: Libra, umijeće svakodnevnog pokreta
- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.11.2015.

Uprisutnjenje...



Titrao si u sjećanjima, bio leptir u sivoj tvari, onaj tajanstveni pokretač uragana u svijesti. Nisam znala da si to ti, a susretala sam te u svitanjima na trgu cvijeća. Često smo zajedno sjedili u teatarskom kafiću, smijali se istim šalama, ispijali isto piće, divili se istim predstavama. Bio si djelić svijeta u kojem odrastah, bio si budući glumac sa glasom buntovnika.

U „Tingl Tanglu“ i „Blatu“ grmio zaštrašujućom poezijom Villona, Micheaua o Quenoa...Carla Sandberga...
predstavljao si se kao Asur-natsir-pal III…

"Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele."


Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala. Bio si bez adrese. Nisam ti mogla poslati poruku sa uspomenom na jedno davno ljeto i zenit koji se zauvijek ozrcalio u mom pamćenju. Bio si bezimeni pjesnik iz vremena studentskih nemira, poezijom si obilježio naše davno proljeće.
Tvoje oči, dva sjajna jantara nosih oslikane u moždanim karatama. Oživljavale su u snovima. Konture lica nisam prepoznavala, ali znala sam tko si. Bio si dječak očiju boje snova.
Prepoznah te u vlaku prema jugu. Pogledom si mi odao tajnu tvog postojanja u pamćenju. Voda dolazi iz zemlje, rečenica koja je godinama titrala u sluhu, je postala šifra kojom si otvorio vrata mojih osjećanja. Pričao si mi o vinu koje zalijevano znojem dobrih ljudi, dozrijeva na kamenu. Kušah taj nektar, omamljujući okus osjećam još uvijek. Rastali smo se ne govoreći imena. Izgledalo je kao da poznajemo vječno.
Susretala sam te u odorama mislioca, mistika, filozofa pjesnika. Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitost. Jutra poezije, Lapidarij, miris Gornjeg grada i ti. Govorio si poeziju vode, tarantelu za jednog clowna, odnesite me braćo i ostavite daleko, a ja ću vam za uzvrat pjevati o sreći.

U lapidarnosti trenutka osjetih titraje njihala vremena, začuh romor tvog imena, pričinilo mi se, u moje grudi si stavio svoje srce.
Skinuo si ljubav sa neba i darovao joj ime.

Dogodio se život.





Danas utjelovljuješ Bernharda Minettia… daruješ mu svoju dušu… ili za trenutak posuđuješ njegovu… dušu glumca koji se priprema na odlazak sa daski koje život znače…
Moćnik si trenutka... dobar duh naše poetske drame... otvorio si nam vrata tvog umijeća, naučio Lauru i Hannu Klapka i mene kako glasom preći rampu i gledaocima darovati djelić svojih emocija...





Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.


Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.



U noći punog mjeseca, razlomljeno zrcalo svjesti, suze svetog Lovre, titraj oka pun zvjzdane prašine i zvuka melodije... Ako sutra nikada ne dođe... živimo trenutak kao da sljedeći neće doći...

Osjećam istinu…

Ne godine, nego osmijeh ostavlja trag na tvom licu. Ljepota tvoje nutrine se zrcali u tvom pogledu i ne mijenja se. Oči ne stare, u njima ne starimo ni mi.

Dijana Jelčić... napisano davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća... djelić još uvijek neukorićene zbirke tekstova "Umijeće vremena"... 2001 objavljivane na portalu Hrvata u Švicarskoj...

fotografije snimljene jučer, noć kazališta, davno napisano dobija obličje sadašnjeg trenutka... i eto nas opet... drugi tjedan u Varaždinu...



Oznake: poetska drama
- 12:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 21.11.2015.

Ako sutra nikad ne dođe...




Tri žene traže odgovor na vječno pitanje o tome što je to ljubav. Ovaj dijalog kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti... djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti. Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života... nesalomljiva energija utkana u ženskost... odsjaj tri lica koja traže istinu.

Laura Klapka, Dijana Jelčić, Hanna Klapka, Zdenko Jelčić

Režija: Zdravko Odorčić

U suradnji s Teatrom Erato Mala dvorana KIC-a,

21. 11. 2015, u 18 sati, noć kazališta



Moja ispovjest...

Bila sam Eremit u pustinji svijesti, na izvoru vode, žedna na vrulji vode koja je dolazila iz sjećanja, bila sam gladna snova koji su nestali u pješčanoj oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara koji me je vodio kroz nanose vihora sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja. Osjećaje pretakala u pjesme neznajući da na taj način vodim dijalog sa nutrinom.

Ako si pronašao tišinu zrelosti, ako si posadio čemprese u dolinama gdje su rasli naši nemiri i krenuo meni nepoznatom stazom neke nove sreće, tvoje sreće, tvoja sreća će biti obala mojih snova, a moja ljubav sunce nad čempresima, toplina uspomena. Ako si drugačiji od mene nemoj se više okretati, moje ruke su još uvijek ispružene, mogle bi biti kočnica tvojim željama.


Govorila sam jezikom duše dok je srce krvarilo tugom. Vrijeme je otkucavalo, na nekom skrivenom tornju, zaborav. Olovno nebo je sakrilo ljepotu i azurne uspomene, vjetar je skupljao sve prošla ljeta u urnu ljubavi i sakrio je u bjelini snijega da sanja svoj vječni san. Znali smo, kada odzvoni svanuće i procvijetaju kukurjeci nitko se više neće sjećati satova samoće i iščezlog cvijeća.

Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On. U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde, rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga. U njegovim očima odraz mog lica .

"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima." šapnuh sneno.

"Ona je misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."


Ljubav je uistinu najvjernija zvijezda vodilja ka samospoznaji.
Još uvijek se sjećam kraja potopa, trenutka kada izgovorih…
"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."

Živimo trenutak kao da sljedeći neće doći...

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



Oznake: Noć kazališta
- 07:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2015.

Iza misli...




Ulazim u svijet podsvjesti, u riznicu zatomljenih uspomena i vidim slike iz vremena prije pamćenja. Uranjam u svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog čina i osjećam ljubav na izvoru, tu osnovnu energiju svih drugih događanja. Osluškujem romor fotona i znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.

U djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić. Spavajući na krevetu od ruža sam čekala poljubac princa očiju boje sna. Njegove oči i snagu njegova pogleda nosih kao znamen, kao svjedočanstvo tvrdnje da voda dolazi iz zemlje. Panta rei, sve teče, a mi smo samo kapi u rijeci vremena. Njegove oči su titrale su u pamćenju kao Heraklitova istina.

Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim maštarijama i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u dugogodišnjem snu o dječaku očiju boje jantara. Bio je bezimen, bio je poeta moje snovitosti, vidjeh srcem odapet let ptice, oćutjeh snagu davnog zenita, poeziju vremena i vjetrom zapisano ime.


Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.
Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli breze i vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život je otvoren do labirinta osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještava ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mliječnom stazom u beskonačnost sna.

On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U titrajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.

Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.

Dijana Jelčić

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4973
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6153

Oznake: podsvjest, Neretva, delta
- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 18.11.2015.

U suzi istina...



Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Octavio Paz




Jedna stara pjesma
u srcu titra,
oči boje meda
iskre davnu tugu,
poeziju kapi,
stih u suzi
na licu vremena,
plač utkan
u huk vjetra,
u tužaljku mora,
u romor rijeke,
u epitaf snu
nedosanjanom.

Događala se povijest
kamenjara,
obala rijeka i
Mediterana.

Nad humcima
poezija kiše,
i nebo plače
za otišlima.





Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz


U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina, omamljuje osjetila, priziva oprost...

Dalj, Vukovar, Škabrnja,
Dubrovnik, Zadar,
Mostar,
Sarajevo ...

Oprost titra
u zrnu srca,
a nezaborav
u poeziji suza.

Slušam melodiju,
stari gramofon jeca,
trubadur na skalinama
izranja iz pamćenja…

Dijana Jelčić





Oznake: Dalj, Vukovar, Škabrnja
- 07:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 17.11.2015.

Vukovaru s ljubavlju...



Stoji grad,
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.

Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.

Na krvavom obrazu suza,
Oči umiru zadnje.
Oči pamte.
Oči ne praštaju.
Oči optužuju.

U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.

Vukovar je pao.
Ledeni glas istine,
i ništa više.
Tišina nad svjedocima užasa.

Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.

Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.

Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,

Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.

Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.

Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.

A svaki pedalj
krvlju natopljene zemlje
je užareni čavao na križu
onih koji su samo vjerovali.





Ovo je najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata… slika govori više od tisuću riječi, Kažu ovo je jedno od najljepših groblja… osjećam ga srcem… meni najtužnije…

Dijana Jelčić ... Pelinjak, rukovet gorkih stihova... napisano 20. 11. 1991. dorađeno 2005. objavljeno u ssvijetu Blog.hr... 2008. tadašnji komentari govore istinu o nama blogerima...



vukovaru s ljubavlju

Oznake: Vukovar, Pelinjak, rukovet gorkih stihova
- 19:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2015.

Usrećuješ...




U razvalini misli oćutih lahor smiraja, pokušah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati u prapočetak, nestati u kaosu, u utrobi vremena.

Nisam uspjela.

Utopih se u suzi doletjeloj sa lica istine, podivljaloj igri svijest i podsvjesti. Osjetih smrznuće sjećanja, amneziju pamćenja, entropiju nutrine, zgusnuće uspomena u netalasajuću osrednjosti. Zaglušujući muk neprolaznosti.

Tek jedna lijepa iluzija je lebdjela u skrivenom kutku izmišljaja. Silueta nedosanjanog sna. Kao Pygmalionova Galatea... pomislih.

Imaginacija žudnje se udaljavala. Krenuh za njom. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka. Odživjeh vrhunac samoće...

Kao u „metamorfozama“ prošaputah molitvu Afroditi. Iz nijemosti trenutka izroni privid odsanjane budućnosti.

Vidjeh te na kapiji vremena. Dolazio si sa Suncem mladoga dana. Lahor je razmrsio čvor misli u niti osjećanja, zatalasao mrtvilo prostora, pokrenuo vrijeme. Osjetih otapanje lednice zaborava, otvaranje školjki svjesti, bljesak
ljepote.

Dogodila se istovjetnost iluzije i zbilje.

Samosanjajuće proročanstvo utkano u želju se ostvarilo.

Tu si... usrećuješ...



Dijana Jelčić

slika... Galatea, Fadil Vejzović

Oznake: Pygmalionov efekt
- 17:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2015.

Nepoznatom...




Klub snova je otvorio vrata zagrebačkih večeri poezije... dolazećoj ljepoti... dotaknuti događanjima u svijetu... Bejrut, Pariz, prohujali i postojeći ratovi, sinoć smo pokušali stihovima poslati poruku... zaustaviti mržnju, besmisleno ubijanje i širiti ljubav... Bilo nas je mnogo...prijatelji mira, ljubavi i stiha... Mladen Crnković, Josip Horvat Makado, Mirjana Ilić Kos...






@Sjedokosi sa blogoknjigom, donio je blogonaute, djelić blogosfere u odaju poezije





Živiš sada tako daleko,
da te ne mogu dotaći nit moje misli.
Tako daleko,
da značenje ljudske riječi poprima
drugi oblik.
I ti kao da više ne postojiš,
kao da je jecaj zajedničkoga
djetinjstva
samo moj jecaj.

A činilo se kao da čitamo iste knjige,
volimo iste pjesme,
živimo istu mladost.

Prošlo je malo vremena,
a ti si tako daleko
da je između nas stala vječnost,
i pomriješe nam uspomene.

Tvoja je zemlja krvnik snovima,
i sreća u njoj okove nosi.
Tvoja je zemlja toliko mala,
da je tek jedna misao obuzima;
misao što ledi krv i gnušanje rađa,
a snažna je: umire se za nju u tisućama
i ognjem se taži žeđ za njom.

Moja, pak, zemlja samo snagom želje živi
u crnini udovica i plaču siročadi.

Ostani tamo daleko!
Ostani tamo gdje jecaji ne dopiru.
Ostaj daleko
da blizinom svojom
ne povrijediš molitve umirućih!
Ostani daleko u svom koraku mračnom!
Tama ti je putokaz,
a ti svoj korak ne možeš obići.
Ostani tamo gdje jecaji ne dopiru.

Ja stojim na zgarištu prvih snova,
na okrvavljenu asfaltu
kojim smo skupa pješačili u školu.
Danas na njemu brojimo mrtve.
Zašto?
Zbog sna jednoga.

Grobovi mogu praštati.
Ali san?
San prelazi u m
ru.
Sablasti se ne zaustavljaju.

Ostani daleko!

Ali,
Ma gdje bio,
Jedna zalutala suza
Razbit će ti srce.





Sudbina je ukrala
čovjeka u tebi
pa lutaš sada krvoločan
po zgarištima snova.

Na velegradskom pločniku još traje
samo sjećanje na korake tvoje.
Na školskoj klupi urezana ljubav,
koje niti ne bijaše.

Dok je jesen razodijevala šumu
iznad sokaka na kraju Grada,
ti si zaboravljao igru
leptira s ljiljanima

Ponovno je jesen.

Pelinjak
rukovet gorkih stihova

Dijana Jelčić ... napisano devedesetih godina prošlog stoljeća, u Švicarskoj.





Oznake: zagrebačke večeri poezije
- 08:22 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 14.11.2015.

Kolodvor zbogom...




Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad prozorom.
Velika srebrna lopta
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tminu zaborava.

Dijana Jelčić


Koncertno izvođenje drame, riječi su titrale u zraku, riječi odlazaka i dolazaka... sinoć smo bili u carstvu glumačkog izričaja... poezijom se izgovara ono inače neizgovorljivo... u toj bujici ljepote osjetih kovitlac u misaonom režnju... slijevanje misli u osjećaj koji zovemo ljubav prema pisanoj riječi...






«Oproštaj razdire srce», reče Rimbaud. Ne povratak, koji putnik potiskuje, ne povratak nego odlazak.
Grozničavog srca, s torbom na ramenu, čekamo s pogledom na tablu s odlascima, na kojoj se lupkajući mjenjaju letvice voznog reda.
Uzbuđeni ljudi promiču u žurbi, žene s djecom, s novinama, s mačkama i koferima na kotačima, preglasne grupe mladeži, zalutali, izgubljeni, napete familije, fantomi iz cijelog svijeta, obojeni, luđaci koji pričaju sami sa sobom.
Mjesto ponovnih viđenja i rastanaka,mjesto bolnih priča,smušenih odluka, pobjedničkih odlazaka, mjesto svih patnji, svih pitanja i svih nadanja,mjesto toplih suza, isprepletenih ruku i žestokih obećanja,mjesto posljednjih osmjeha, riječi koje se ne zaboravljaju i poljubaca koji se daju za cijeli život, - kolodvor:on igra glavu ulogu, on zna i on nas uči.

Glavni kolodvor: «Startno mjesto želja , poticajno mjesto nemira».







Ovaj tekst se može čitati na tri različite razine: Scene, prelazne scene i slike.
SCENE:
One prikazuju kratke životne odsječke koji se odigravaju na rastancima,na odlascima. Skupocjeni trenutci koje prekida neminovni odlazak vlaka. One pričaju i o onima koji na kolodvoru žive:čistačice, lutalice, izgubljene...
Sve one imaju naslove:»Mali lupež»,»Zaboravljena slika»,»Priroda»....Ličnosti kadkad imaju imena, kadkad ne. Tad se zovu otac,majka,kćer, on, ona,dijete...
PRELAZNE SCENE:
Su mali mostovi koji nam omogućuju da lakše pređemo iz jene scene u drugu.Pomažu gledaocu da se koncentrira , a glumcu da pređe u drugi lik.One nemaju imena, jer se radi o anonimcima na kolodvoru. Povratnici koji žure kući, oni koji ne znaju kud bi sa sobom, bezimeni prolaznici, klošari koji stanuju na kolodvoru, majčinskom trbuhu grada.
SLIKE:
To su prijedlozi iz kojih nastaju nove scene koje upućuju redatelja da je kolodvor mjesto irealnog i snova.




MALE ŽUTE ZVIJEZDE
Ovdje na ovaj kolodvor s ledenim
podom došli su neshvaćajući.
Ovdje su čekali nepitajući.
U vrijeme malih žutih zvijezda.

Primali su udarce bez riječi.
Pognuli glavu pod lavežom i uvredama bez pogovora.
Nisu znali gdje bi okrenuli pogled, bili su kao goli.
S malom žutom zvjezdicom na reveru.

Otišli su ne okrenuvši se.
Nitko nije došao da se od njih oprosti.
Nitko iz plemena nije pokušao da pobjegne,
Iz onog plemena koje je suhih nogu prešlo preko mora.

Jedan iz gomile,mlad, tako mlad
Koji je u rukama nosio loše zavezan paket
Baci taj loše svezani paket na peron
Ženi, koja je stajala i drhteći gledala,
Čopor malih žutih zvijezda.

Taj paket sam bila ja.
Svi su nestali.Svi koji su bili moji i svi ostali,
o kojima ne znam ništa.
Posljednja slika ove gostoljubive zemlje
bio je ledeni pod ovog kolodvora.

Ušli su u vagone.
Vlak je pravio oblake od toplog dima
I odnio ih u daljinu, gdje će uskoro, uskoro
Od njih ostati samo topli dim.
To bješe vrijeme malih žutih zvijezda.




Mladić,okrenut leđima,čeka s buketom ruža i kada ona koju je čekao ne dođe...okreće se i lagano odlazi. Lice ostaje skriveno.
Jedna žena prolazi, kofer joj se otvara i haljine i rublje se prospe po podu. Posramljena brzo sprema intimne stvari , ali kad hoće zatvoriti kofer vidi da je brava pokvarena. Uzima kofer pod ruku i užurbano odlazi.
Prolazi čovjek iz kofera mu viri pojas, kravata i noga od pidžame.
Prolazi žena gurajući dječja kolica.Djete plače. Žena ubrza i trčeći odlazi.
Sa plafona se počnu spuštati grozdovi kofera.
Jedan mladić prolazi natovaren sa koferom,zavežljajem,ruksakom,velikom kutijom i kavezom za mačke.
Jedan čovjek vuče zakačeno jedan za drugoga pet kofera na kotačima. Zadnji je velik kao paket šibica.
Jedan čovjek udari u nešto i izgubi ravnotežu , vesla po zraku rukama da bi ostao stajati. Ne shvata što mu se desilo. Ide nazad. Ne može naći za šta je zapeo. Ljutito udara nogom u mjesto na kojem je posrnuo.

K R A J





Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zgusnuti pejsaži koji se prelijevaju bojama pamćenja.

Točna je nježnost pamćenja!

Oznake: Koncertno izvođenje drame, čitanje poezije
- 07:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2015.

Bili smo kod Žnidaršića...



U sklopu 6. festivala Zagreb grad poezije održana je predstava

Razgovor s Tinom i projekcija filma Tin...

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama…






Sinoć pod starim krovovima...





Razgovor sa Tinom, tekst i režiju potpisuje Željko Senečić.





Tin, (Antun Tunjić) i novinarka (Monika Stojanovići) u razgovoru...




Ambicioznu novinarku Jasnu, koju tumači Monika Stojanović, urednik pošalje u kavanu na intervju s pjesnikom Tinom Ujevićem koji je umro prije šezdeset godina. Jasna ne vjeruje da će se Tin Ujević pojaviti, ali pjesnik kojeg tumači Anto Tutić dolazi s onog svijeta. U razgovoru Ujević govori o poeziji, literaturi, Matošu, politici i daje kritiku društveno političke situacije uz zaključak da je na drugom svijetu – sve isto.






Atmosfera u prepunoj odaji je bila prisna, puna ljubavi i poezije... da, veliki Tin je sinoć bio s nama... uživali smo...





i osjećali stih... poleti dušo, za let si stvorena... lebdjeli smo...


fotografije... Antun Bukovac



Oznake: Tin Ujević, Željko Senećić
- 07:29 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 11.11.2015.

Na oštrici trenutka...




Tuđina,
nemogućnost bijega,
sukob dva jezika
i oluja ruža.

Misao i san
jedan san,
jedini san.

Sutra će biti bolje,
vjerovala sam
i sunce je
sišlo s neba.

Pozlatilo prostor,
a danas,
zatvoreno u iluzije,
nestajaše
purpurom
dolazećeg
danas.

Na južnom nebu
glazba oblaka,
trag sreće,
put ka
ostvarenju
sna.

Bilo bi teško
živjeti bez utjehe,
tugu povjeravati
mjesečevim
mjenama,
čekati seobu ptica
kao znak susreta
i rastanaka.

Otvorih srce
beskraju,
na dlanovima
čuvarica sna.

U sjeni tek
probuđenih
jablanova,
opijena proljećem
ljubav postade istina,
kao znak
indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv
za sve buduće kiše.

Akt mašte,
dalekosežnost
dlanova,
dodir,
most nad
pejsažem nedosežne
radoznalosti.

Zatočena u snu
zavoljeh
dolazak lastavica,
miris majskih ruža,
šum metalne rijeke
na cesti između
juga i sjevera.

Istost stvarnosti
i pomisli o njoj.

Dijana Jelčić

fotografija... iz vremena prvih susreta... tada je nastala i ova pjesma... 1986...

Oznake: jedna iz davnina
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.11.2015.

Šapat svjetlosti...



"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche


U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja, u susretima sa siluetama vidjeh sebe zagrljenu tugom. Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora. Svjetlo se pretakalo u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimao snagu.
San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka.
Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo panoramom spoznaje, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti.

A onda iznenada... (osjetih čuda se događaju)

U misaonom režnju kovitlac neurona, utjelovilo se vrijeme, osmislio prostor. Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita, ničim povezan, povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa, iz utrobe kozmosa.

Osjetih tjelesnost, sebe u sebi. Odgonetnuh tajnu genoma, proputovah kroz rodoslovlje, vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca, mislioca, pustolova, pjesnika.

U zrcalu svijesti ples zavojnica, metafora susreta na vratima vremena. Šapat svjetlosti. Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima. Pronašli u močvari tišine... u šapatu svjetlosti... davna 1985- a godina... osjetismo...

Odgovori nisu bili važni.

Osjećali smo ih.

Bili su ljubav.



na današnji dan, 09. 11. 2006... bila je promocija

Dijana Jelčić... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.

slika... Salim Ljuma

Oznake: utjelovljeni um, ljubav, svjetlost
- 20:25 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 07.11.2015.

In memoriam...




Nepostojeća uzaludnost...
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

A. Camus,

na današnji dan je rođen... R.I.P. od njega naučih živjeti trenutak...




Mit o Sizifu, zauvijek bdije u mom kutku svemira... i pobija uzaludnost... poziva na svjesno življenje apsurda zbilje... živimo ih...



Srela sam te u apsurdnosti trenutka, na rubu vječnosti, u zajedništvu mene i svijeta u kojem sam tek egzistirala. Čuo si vapaj mog tužnog srca i objavio rađanje zlatnog doba. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah bezvremena.

Apsurdnost tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si apsurdne zidove kojima sam se branila od života. Osjetih da slično djelima velikana umijeća pisanja dugoka osjećanja znače više nego što su svjesna da to kazuju. Postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje.

Osjetih moć nečeg bezimenog u srcu, naslutih, svjesno ulazim u vrijeme nedokazljive istinitosti postojanja na rajskim poljana sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.

Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na horizontu novog praskozorja i Sunce nam je zrcalilo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Šaputava svjetlost njegova uranjanja u jutrenje sna je potvrđivala istinu. Ono nikada ne odlazi, ono stoluje u našim dušama, sutoni su tek iluzija, apsurdi našeg suzvučja sa svemirom.

Zaustavljeni u zagrljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti, na obodu mladog dana osjetismo okus božanskog pića.
Sretni otplesasmo ponoćni tango, ljubičasti valzer svitanja i doživjesmo lakoću apsurdnosti u kojoj sami sobom stvaramo ljubav.

Jednostavno ljubav...

Dijana Jelčić



Oznake: filozofija, filozofija egzstencijalizma, Mit o Sizifu
- 19:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2015.

Rekao si mi...



Vodim te
u dolinu smaragdne rijeke.
Tamo se čuje tišina.

U viziji zelene pjesme,
lik pjesnika,
volim zeleno… šapnuh.
Kakav je zvuk tišine?

Korijandoli sreće
i tišina,
anđeoska rapsodija,
skladana mukom
svjetlosti,
iskra čuđenja
i bljesak želje.

Čekala sam na obzoru žudnji,
život se poigravao s nama,
bio si pustolov,
bila sam tragačica,
u zavjetrini daljine
oboje sanjali susret.

Desio se na žrtveniku trenutka,
stijenj snovitosti je planuo zbiljom,
objavio kraja lutanja.

Muk je glasanje sreće,
prauzor,
iskon melodije srca.
Samo je vjetar tiši,
vjetar što tihuje u krošnji
masline

Grliš me,
Penelopa sam,
koja zna čekati,
da se vratiš
na moje obale.

Došao si... postao moje nadahnuće... i ostao poslije promocije zbirki
"Mostovi pod kojima se budim" i "Nestvarno stvarni"...

još uvijek jesi...

hvala ti... <3

Dijana Jelčić



Oznake: ljubav, on i ja, poezija
- 19:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Demetra i njena večer...



Soba moga djetinjstva…

Plaši me polutama sobe,
na ormaru petrolejka tinja,
a po sobi sablasni ples sjena...




Vratiti se možemo samo tamo gdje smo već jednom bili… U pamćenju Antonije Željke Kahlik još uvijek iskri slika sobe njenog djetinjstva… u galeriji sjećanja se redaju pejsaži rodne grude… djedova kuća, konji, jutra, kasno poslijepodne pod starim hrastom, i njena proljeća slavonska…čitjući njenu posljednju zbirku „Pocjek“ začuh i Tonkin šapat Slavonijo tko te ne bi volio… vidjeh žitnicu mora, začuh đerma pjesmu, rzanje vranca… Tonkina duša je ranjena u svijetu bez slavonskih jutrenja, bez bagrema i lipa…

Divota Tonkina izričaja, ljepota napisanog uranja u srža, nježi do suza… njeno prozno- poetsko štivo je krcato predivnih osjećajnih slika… buhtle, miris bagrema, boja žita, pašnjaka, snijega… dodiruju sva osjetila… sinoć smo u punoj dvorani Knjižnice August Cesarac u Zagrebu doživjeli slavlje osjetila…




Tebi Slavonijo…

Što ima to tako
snažno u tebi
dal' tvoje mirisne trave
cvijeće jaglaca i visibabe
šume hrastove tek
titranje na povjetarcu
lišća jablanova.

Što me to toliko
snažno uzbudi
kad dođem k tebi
slavonska ravnico
dal' nostalgija davna
što nikad ne izblijedi
iz sjećanja mojih.

Dal' mi to želiš
porukom dalekom
vratiti sjećanja
kad sanjao sam snove
u hladu stabala tvojih
i sunčevih zraka u
krošnji boja duginih.

Dal' svjetlo podariti mi želiš
u vijuge moje beskrajne
sjećanja na tvoju ravnicu
i šume i polja zelena
da nikad ne nestanu
te slike meni predivne
u duši mojoj radosnoj.




Parafrazirat ću riječi Jure Kaštelana… Tonkino štivo treba čitati, ono samo govori…

Dijana Jelčić



sjedokosi je pisao Demetrinoj promociji, vrijedi pročitati

Oznake: Demetra, poezija, Slavonija
- 10:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.11.2015.

Napisano i ja...



godina 1986, zbirka "Osamnaest crvenih ruža" ugledala svjetlo dana, godina 1987, zbirka "Odakle dolazi ljepota" ogledala svjetlo dana... hvala svima koji me bodriše...


Čitam davno napisano. Živim naše naglo ljeto. Uspoređujem osjećanja. Osjećam, vjekuju u meni, ponavljaja se negubeća energija, tek mijenja geometriju izričaja, zablista kao nova ideja, kao nova zvijezda na obzoru moga neba. Prisjećam se odaje tugovanja, njene bjeline. Prelamanjem neboje u spektar dugina sjaja stihovi plešu tarantelu uzbuđenja. Slažu se u novi izričaj.
Davna pjesma se slijeva u esej trenutačne mudrosti. Ćutim pomak osjećaja, davne disonace se slijevaju u suglasje samoglasnika i suglasnika. Rađaju se sintakse, oslikava se nova arhitektura misli.





Promatram je na zaslonu računala i osjećam njenu četverodimenzionalnost. Napisano i ja, promatrač sebe same. Na putevima dolazeće noći se obznanjuju osjećanja. Pamćenje oplemenjuje nadahnuće. Svjesna sam ponavljajuće ljepote, opetovanja misli i novonastajuće čulnosti.
Sretna prepisujem samu sebe. U drevnom izričaju se zrcali svitanje novog.

Ti se smiješiš. Volim odraz prohujalog vremena na tvom licu. U njemu stoluju sva moja osjećanja, antologija slovkanja i preslaganja svetog petoslovlja.

Ljubav.

Ekvinocij dana, top s Giča, i sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...

Dijana Jelčić ... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.
ukorićena 2014, Zagreb.



Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota, izvor nadahnuća
- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2015.

Muk svjetlosti...



Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.

Rađa se dan
iz sna.
Bezglasje svjetla
traje,
neumorno.

Zvuk dolazi
niotkuda,
iz bljeska,
možda
iz šutnje.

Širi se,
šumi,
suzvučje mora
i tišine
omamljuje.

Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe
nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.

Neka ljubav
bude vatra
u venama
i voda na
dlanovima,
neka pali želje
i gasi strahove.

Neka se odmara
bezglasjem svjetlosti,
pleše ritmom
svitanja, zenita i sutona
i bude
blaga moćnica
životu
tvom
i mom.

Dijana Jelčić

fotografirala i igrala se slikama... @dinaja

Oznake: svjetlost, tišina, ljubav
- 07:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 03.11.2015.

Sjedinjeni u obećanju...



Izgovorili smo molitvu,
dogodilo se davno,
obećanje sebi u sebi
ispunjava se...

Krenimo do
kraja svijeta,
dotaknimo
tajne svemira
i vremena,
te daleke ljepote
zgusnute u naše
ovdje i sada.

Slušajmo tišinu
na trgovima,
osluškujmo pjev ptica
u parkovima,
romor rijeka
na mostovima.
u srcima titraj
istine vremena.

Ti šapućeš
mirisom sna,
okusom meda
na usnama,
probudi se ljubavi,
zavoli ovo
svitanje.

Krenimo zajedno
do kraja svijeta
sjedinjeni
u obećanju
da ćemo,
u svakoj travki,
svakoj kapi rose,
svakom
zrncu pjeska
zrcaliti ljubav.

Tri desetljeća nadahnuća,
obećanje se ispunjava
iz trenutka u trenutak.

A srce diše,
ritmom ispisuje
odu istini,
načelu
našeg
vremena.


Dijana Jelčić

Oznake: vječno nadahnuće, ljubav, vječna tema
- 12:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.11.2015.

Nježna je točnost pamćenja...



sjećanje na prerano otišlog prijatelja


Djetinjstvo
na dlanu vremena
romori smijehom,
romori snom.

Svjedoci ljepote
odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe
i oči koje pamte.

Trajali smo
između pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
u slijevanju
nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini
vječne djece,
u odori anđela
koji sanjaju život,
u tišini snijega
nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu…


Danas vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Nježna je točnost pamćenja.

Dijana Jelčić



četrdeset godina mature... tu već nije bio s nama...

Oznake: sjećanje, pamćenje, seoba duša
- 11:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.11.2015.

Sjećajući se...



Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju.

Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?

Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?

Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.
Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje.
Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće. Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007.



Oznake: Bachelard, voštanica, plaha svjetlost
- 06:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>