«Oproštaj razdire srce», reče Rimbaud. Ne povratak, koji putnik potiskuje, ne povratak nego odlazak.
Grozničavog srca, s torbom na ramenu, čekamo s pogledom na tablu s odlascima, na kojoj se lupkajući mjenjaju letvice voznog reda.
Uzbuđeni ljudi promiču u žurbi, žene s djecom, s novinama, s mačkama i koferima na kotačima, preglasne grupe mladeži, zalutali, izgubljeni, napete familije, fantomi iz cijelog svijeta, obojeni, luđaci koji pričaju sami sa sobom.
Mjesto ponovnih viđenja i rastanaka,mjesto bolnih priča,smušenih odluka, pobjedničkih odlazaka, mjesto svih patnji, svih pitanja i svih nadanja,mjesto toplih suza, isprepletenih ruku i žestokih obećanja,mjesto posljednjih osmjeha, riječi koje se ne zaboravljaju i poljubaca koji se daju za cijeli život, - kolodvor:on igra glavu ulogu, on zna i on nas uči.
Glavni kolodvor: «Startno mjesto želja , poticajno mjesto nemira».
MALE ŽUTE ZVIJEZDE
Ovdje na ovaj kolodvor s ledenim
podom došli su neshvaćajući.
Ovdje su čekali nepitajući.
U vrijeme malih žutih zvijezda.
Primali su udarce bez riječi.
Pognuli glavu pod lavežom i uvredama bez pogovora.
Nisu znali gdje bi okrenuli pogled, bili su kao goli.
S malom žutom zvjezdicom na reveru.
Otišli su ne okrenuvši se.
Nitko nije došao da se od njih oprosti.
Nitko iz plemena nije pokušao da pobjegne,
Iz onog plemena koje je suhih nogu prešlo preko mora.
Jedan iz gomile,mlad, tako mlad
Koji je u rukama nosio loše zavezan paket
Baci taj loše svezani paket na peron
Ženi, koja je stajala i drhteći gledala,
Čopor malih žutih zvijezda.
Taj paket sam bila ja.
Svi su nestali.Svi koji su bili moji i svi ostali,
o kojima ne znam ništa.
Posljednja slika ove gostoljubive zemlje
bio je ledeni pod ovog kolodvora.
Ušli su u vagone.
Vlak je pravio oblake od toplog dima
I odnio ih u daljinu, gdje će uskoro, uskoro
Od njih ostati samo topli dim.
To bješe vrijeme malih žutih zvijezda.