dinajina sjećanja

subota, 24.03.2018.

Ne gordi se...





Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.





Pobratimstvo lica u svemiru… gorda šifra postojanosti utkana u tkivo ljudskosti... poetika vjerovanja u čovjeka... sviće jutro boje mramora... osjećam dušu kamena... grlim statuu ovog jutrenja... smiješi mi se praiskon vremena... osmijeh uklesan u bitak života... trag dostojanstva i molitve... stajali smo često na rubu bezdana... palili vatre na obroncima umiranja... izranjali iz pepela... rađali se na povjesnim zgarištima i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse... iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje rodoslovlja... svi smo mi od istog tkiva satkani... isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge... u istim uraganima smo šaputali... homo homini homo... u patnjama smo zaboravljali Hobesovog vuka... on je zavijao u osami... na padinama samotnih visova... u razvalinama izdaje... nestajao u muku tišine... u rijeci zaborava...
Tajnoviti su i različiti naši putevi istine… staze ka svijetu budnosti i snovitosti… usponi i padovi na zaobilaznim drumovima… mi pustolovi na cestama koje nikamo ne vode… buntovnici na barikadama trenutka… mi pobjednici sotonskih zavjera… mi izronjeni iz ambisa bezvremena i pretočeni u bitak prolaznosti… svjesni svoje konačnosti mi živimo vječnost u iluzijama… sanjamo božji san iz kojega se ne želimo probuditi… šapućemo Tinovu pjesmu i vjerujemo u poeziju beskraja…

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Dijana Jelčić

Oznake: Tin Ujević, pjesmonauti
- 07:57 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 06.02.2018.

Nestajanje u pripadanju...



O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

Tin Ujević






Nebo je pahuljama grlilo grad.
U vrtlogu pahuljica potražih središte, istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.

U tvojim očima kap privida. Okrutnost trenutačnog zgušnjavanja epohe u sindrom nedostatka sreće pretače u nježnost vjerovanja u zlatno doba sanjane vječnosti. Srce mjenja načelo vremena. Nedodirljivo i neopisivo obilježje znatiželje i čuđenja. San se slijeva u zbilju, premošćuje razvaline između jučerašnjih događanja i maglićastih daljina prostor- vremena. Dimenzija postojanja se grana u perivoj trenutka.

Osjećam buđenje davnih ludosti, ćutim naša mahnitanja u panorami spoznaje i dohvaćam nedohvatnost nutrine, pretačem je u štivo.

Čemu? Za koga?

Za sebe, za tebe, za nas.

Volim tvoje nemire. Budi tu, budi uvijek prisutna u prelamanju sna u javu, ostani čuvarica mojih vizija.

Ti si moćnik privida, a ja sam robinja srca koje ritmom slovka tvoje ime i ispisuje ga na pročelju života.

Nepobitnost trajanja u javi. Na obzoru bijela svijestlost puni prostor ljepotom dolazeće prolaznosti. Slijeva se u kalež života i obećaje lijep dan.
Ćutim život je san, lijepi san iz kojeg se ne želim probuditi dok se u ekliptici sunca tvoja i moja putanja križaju bez tragova prohujalog vremena. Poezija vjetra donosi miris podmorja, ljepotu uzavrelog pjeska iz kojeg izranja bisernica.

Daruješ mi suzu umrle školjke. Umire samo što je lijepo da bi se rodilo još ljepše.

Dan se kotrlja tračnicama mjena. Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana da bi se rodila noć punog mjeseca. Bespućem lazurnog privida se urušava sunčana svijetlost.

Čujem jecaj tišine. Ti se smiješiš. Osmijeh je zarazan, ćutim nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve.

Kontemplativnom molitvom uranjam u virovitu dubinu, u Tinovo mojstvo. Oćutih blijesak pripadanja ubrizganog u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite negdje duboko u nama.

Osjećam odvajanje svijesti od tijela, nestajanje u pripadanju.

Dijana Jelčić

Oznake: Tin Ujević, mojstvo, pripadanje
- 08:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2017.

Dan poezije i sjećanja...



In Memoriam...
"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević




i bila je to Kristalna kocka vedrine... da, bila je to Tinova poetska kristalna kocka vedrine, bila je to opet divna večer poezije i ljubavi i sjećanja na vječnog Tina... da, poezija je to...



Klatno vremena…

"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije

Klatno vremena
otkucava prolaznost,
nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.

Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u
pamćenju,
klatno vremena.

Dijana Jelčić...




klatno moga vremena odbrojava 68, 69 otkucaja u buketu godina...

Oznake: Tin Ujević, poezija, sjećanja
- 12:12 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.08.2016.

Kristalna kocka vedrine...



„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević





Misaono uranjam u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davna snoviđenja… Prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane, Hercegovine, Istre… putujem kroz antologiju soneta, heksametara, pjesama nepoznatih autora i pjesme nad pjesmama...
Kristalna kocka vedrine, poslanje pjesnika, izazov smrtnicima, poziv na zaborav konačnosti. Iz daljina ničega se rađa svjetlost, tajna skrivena u bespućima beskraja, vrulja ljepote, izvorište vremena …

Lutam nepreglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u koloritu nekog drugog svijeta…

Pričinja mi se… nebo se raduje mojim pustolovinama… poezijom kapi me poziva na vraćanje u trenutak… jer prave stvari se događaju i ne ponavljaju. Sutonom umire dan, Venera budi noć, Danica jutra razigrana. Stazama utabanim osmjesima nadolaze dani kao kolona duša iz prapostojanja…




Zaustavljam se u trenutku… šapat pješčanoga sata nagovješta sljedeći… U zrncima pjeska sam sakrila kolonu svih mojih "Ja", davne tuge i spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji. Još uvijek sam znatiželjna i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu vjerovanja u vedrinu svijeta...

Pružam dlanove ka šarenilu svemira, kradem purpur nebu, suncu zlatni sjaj i ucrtavam nove pute na globusu želja… Mislim i osjećam, dakle postojim.

U svakom svitanju iz kocke vedrine otkidam komadiće vremena i osjećam bitak sreće... nevidljivo, ali postojano zdanje životne istine…

Dijana Jelčić

Oznake: kristalna kocka vedrine, Tin Ujević, radost svijeta
- 08:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 23.08.2016.

Glazba oblaka...



Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,
nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snu, jedinom snu.
Sutra će biti bolje vjerovali su i sunce kao da je sišlo s neba.
Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije je umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,
vratio porušeni most povjerenja.

Osluškivali su glazbu oblaka.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.
Izabrali su daljinu zapadnog neba
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i osjetili miris tek procvalih ruža.
Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova,
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica, poeziju ruža
i šum metalne rijeke
na dugačkoj cesti
između jučer i sutra.

Slijedili su glazbu oblaka.


Dijana Jelčić

Oznake: ljubav, daljina, Tin Ujević
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 05.07.2016.

Vječni Tin...



In Memoriam... Tin Ujević...
5. srpnja 1891., Vrgorac... 12. studenoga 1955., Zagreb

Igračka vjetrova...

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.




Kao igračke vjetra...

U vjetru pjanom osjetih bolni krik života
tvoj život kao list u jeseni jednoj
zadrhato je elegijom sna

Bili smo u tmini
u oblaku straha
ti i ja jedini,
ljubljeni,
ti istino sna,
snu mojega života.

Sjedinjeni nekim dalekim
samo nama vidljivim svijetlom
ostadosmo jaki u
vrtlogu strahote.

Vjetar je pjevao o ljudskim čežnjama
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.

Ti i ja jedini sjedinjeni
u tužnoj istini
zastadosmo
u univerzumu ljepote,
u svemiru dobrote
u kozmosu toplote.

Vjetar je donio miris proljeća
na horizontu podignu zavjesu umiranja
u srcima zasja
čudesno svijetlo istine,
nježni zagrljaj maestrala, pjeska i pjene
rodi biser spasenja.

Ti i ja jedini
pred Tinovom kulom,
u snazi poezije vremena
postadosmo sretna igračka vjetra.

Dijana Jelčić ...



i dva nezaboravna velikana...



Kao igračke vjetra

Oznake: Tin Ujević, igračka vjetra
- 07:27 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2015.

Bili smo kod Žnidaršića...



U sklopu 6. festivala Zagreb grad poezije održana je predstava

Razgovor s Tinom i projekcija filma Tin...

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama…






Sinoć pod starim krovovima...





Razgovor sa Tinom, tekst i režiju potpisuje Željko Senečić.





Tin, (Antun Tunjić) i novinarka (Monika Stojanovići) u razgovoru...




Ambicioznu novinarku Jasnu, koju tumači Monika Stojanović, urednik pošalje u kavanu na intervju s pjesnikom Tinom Ujevićem koji je umro prije šezdeset godina. Jasna ne vjeruje da će se Tin Ujević pojaviti, ali pjesnik kojeg tumači Anto Tutić dolazi s onog svijeta. U razgovoru Ujević govori o poeziji, literaturi, Matošu, politici i daje kritiku društveno političke situacije uz zaključak da je na drugom svijetu – sve isto.






Atmosfera u prepunoj odaji je bila prisna, puna ljubavi i poezije... da, veliki Tin je sinoć bio s nama... uživali smo...





i osjećali stih... poleti dušo, za let si stvorena... lebdjeli smo...


fotografije... Antun Bukovac



Oznake: Tin Ujević, Željko Senećić
- 07:29 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>