dinajina sjećanja

petak, 29.03.2019.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...







Ispod mosta Mirabo teče Sena.
I ljubav naša
zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene...

Guillaume Apollinaire, Le Pont Mirabeau




Privid trajanja,
iskra u kutku pamćenja,
sjećanja,
mostovi pod kojima se budi.

Netko pokuca na prozor!

Je li to sumnja?

Ona sklopi oči, osluškuje tišinu.

Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.

Počela je pisati pjesme...




Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.

Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.





Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove,
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila pod mostovima.

Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.

Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove,
a na stolu leže krhotine čaše
iz koje smo ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira...





Netko pokuca na okno njenog srca.

Ona otvori oči.

život tako jednostavan i lijep pruži dlanove.


on joj šapnu... zavoli dan u kojem se budiš
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...

Udahnula je život i ljubav...


Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža, Zagreb 1986 i „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987…








Oznake: sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim
- 12:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 21.04.2018.

Mladosti...







Fotografija budi sjećanje,
u sjaju odraza umijeće igre svjetlosti i sjene,
sužanjstvo trenutka u okviru trajanja,
krhotine vremena ubrizgane
u ljepotu uspomene.

Mladost utkana u viziju sutona
i postojanje u snu.

Beztjelesni smo, ovijeni aurom prisnosti,
osjećam budnost mene u meni.

Palainovka, snovid, privid duše vizionara,
zagrljaj odlazećeg i dolazećeg.

U sjećanju tragovi naših koraka
na stazi ka ushitu
života.

Trajali smo radosni od pjeva slavuja do cvrkuta ševe,
bezbrižni na obodu dana grlili svitanja,
pozdravljali perače ulica,
dočekivali jutra
bistrih voda.

Ćutim zgusnuće godina u kap Mnemozine,
u poeziju vremena,
u tren sreće.

Nježna je točnost pamćenja!

Dijana Jelčić


Oznake: mladost, sjećanja, Palainovka
- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2018.

Medresa sna...



U jednom davnom snu osjetih protok vremena. Vidjeh ozrcaljene prohujale godine. Zaustavih se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikom neke meni nepoznate divljine.

Što se to događa na pozornici ovog trenutka buđenja?
Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine?

Marionete plesom pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Karađoz me poziva u teatar sjena. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam da sam tu. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi iz trnoružicinog sna, diše,
govori...

Đulistanom se širi miris ruža, a iz šedrvana pršte kapi novih trenutaka.

Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči, kojim jezikom govorim?
Koji dio mene uzmiče i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju?

Budim se. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje.

Vidim sebe u odori praskozorja. Ti ulaziš u trenutak darujući mi buket nježnih pupoljaka. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Pretvorio me u siluetu one davne žene koja je sanjala pogled dječaka očiju boje sna. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus nektara iz doline zelene rijeke.

Čujem govor tišine, sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva, kazivao Heineov stih

"Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!"




na obali smaragdne rijeke u kujunđiluku mi darovao filigransko srce i uveo u medresu sna.

Dijana Jelčić


Oznake: medresa, sjećanja, život
- 07:37 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 30.01.2018.

Uskrsnuće zaborava...




Sinoć smo obnavljali uspomene... Mirjana Rakela, Slobo Milovanović, Lordan Zafranović i mi... Zdenko i Slobo glumci, prijatelji iz vremena akademije...Lordan Zafranović,režiser... Mime urednica Radio Europa u Pragu... tri sata su prohujala kao u snu... sjećanja, ti mostovi pod kojima se budimo sretni... oživljavali smo zajedničke sretne trenutke... sjetih se ovog davno napisanog teksta...






Praskozorje svijesti, snovita budnost, prelamanje noći u dan… U bijelini svjetlosti promatram odlazak nebeskog skitnice… krao mi je san… budio me sjećanjima… pozivao u godinama neistraživane koridore podsvijesti…
Zablještale su stare slike na porculanu pamćenja, iskrile su nepostojeće boje na horizontu snovitog svijeta. U carstvu tišine osluškivah muk ljepote, neizovorene misli skrivene u svetom Gralu, u osjećanjima srca, u njegovoj memoriji…
Doživjeh uskrsnuće zaborava, ustajanje umrlih sjećanja, povratak bjegunica sa vrata vremena. Prisjetih se pješćanih kula koje je razrušila rijeka vremena. Mislenost postojanja u javi je uništila ljepotu mladalačkih privida…
Noćas su ponovo padale zvijezde. Bila sam hvatačica sreće, sanjačica prohujale budnosti… Bila sam djevojčica sa cvijećem u kosi, mladenka sa buketom ljubičastih ruža.
Jahačica mjesečevog sjaja se rađala i umirala u budnosti… dolazila i odlazila vrtloženjem sjećanja… bila sam boginja lova, bio je bog veselja… Artemida i Dionis… voljeli smo se u davno napisanoj priči…

„Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi.





On je moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo sa kojeg zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor. Kada bi se uspjeli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, kada bi uspjeli premostiti jaz između jučer i sutra, zakoračili bi u vrtove sna i osjetili, zbilja je kristalno jasno zrcaljenje naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ovog trenutka iznajmljenog od vječnosti, oblike našeg bezvremenog postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi.
Bez nešeg sudjelovanja ne bi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo kreatori vremena, mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo.

Pijemo prvu kavu…

Prohujala je noć punog Mjeseca… mjesečarila sam… ti si spavao… nisi osjetio moj odlazak izvan stvarnosti… na premosnicu između prohujalog i dolazećeg vremena…
Varaš se… sudjelovao sam u tvom bdijenju… osjetio sam… ostala si vjerna svojoj istini… snažna u nježnosti kojom tkaš tkivo ljubavi…
Bilo je kao nekada. Dobro se vratiti u neuzaludnost i još jednom odživjeti puninu prolaznosti. Na tren je zaustaviti i osjetiti beskonačnost sanja u konačnosti zbilje. Divno je na nutarnjem nebu osjetiti rasprsnuće zvijezda u tisuće ideja, u milione želja, u lakoću življenja…

Budućnost se ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor odvojen iz bezbrojnih mogućnosti koje nam se nude. Ona se dogodi kao prisna sila teže koja nas odnosi u pustolovinu u kojoj prošlost ne sudjeluje. Sve poznato ostaje tek u sjećanjima… mi uranjamo u bezimeni svijet vremena koji u bezgraničju sunčeva sjaja preživljava stoljeća…

Dijana Jelčić


Oznake: večera s prijateljima, sjećanja
- 11:41 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 23.12.2017.

Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa...



Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
"Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače",
a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».

I nastavlja

Pet cirkuskih clownova umrlo je ove godine. Jutarnje novine su pisale o njihovom životu i o tome kako su oni ležeći sa krvavo crvenim usnama i brašnjavo bijelim licem, na smrtnoj postelji, posljednjom gestom svojih ruku, udešenim za tu priliku, od strane grobara, natjerali tisuće ljudi da se previjaju od smijeha...

Kako tada tako danas nakon 46 godina, sada već stari provincijalac, davno napisanom pjesmom i glasom Ibrice Jusića, odgovara isto.






Što su nama danas Euripid, Seneka, Milton, Čehov?
Očito, povod da u vezi s njima nešto kažemo o sebi, da se nad njihovim davno ispisanim pitanjima zamislimo pitajući se o sebi danas, i da pomoću njih uobličimo svoj izričaj,da pokušamo onom bezimenom u nama darovati ime.

Hamlet se pita, zamišljen nad glumcem, “Što je njemu Hekuba, i on njoj, da za njom toliko plače?”. I sve te emocije, suze i drhtav glas, a ni zbog čega. Zbog Hekube. Zbog davnog mita.

Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku, pjena ga oblikovaše u biser. Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje. Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji. bio si tu, ćutih te
u mjericama tankoćutnih nemira, u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda. Plakala sam na sudbinom Hekube u meni... Jesam li? ... ili je to bio osjećaj samosažaljenja?... bjesomućno traganje za izvorom ljepote izvan sebe?
U velikom kristalnom ogledalu odraz prohujalog vremena. Vidjeh zgusnuće svjetlosti, u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine
porod ljubavi.






"Zahvalimo njoj,nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše.Njoj, stablu samomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu, njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše. "


sjetih se Meštrovićeve misli... i njegove statue žene, majke, ljubavi.

Vidjeh nježnu snagu, ljepotu, osjetih pretakanje iluzije u zbilju.

Da, zahvalimo njoj za sreću, za ljepotu, za mir ovoga ovdje i ovoga sada...

Dijana Jelčić


Oznake: sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim
- 06:46 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 14.11.2017.

Kod mame na kavi...




... Probudilo me tmurno jutro nad Zagrebom... bila kod mame na kavi... prolutale obiteljskim fotoalbumom... prisjećale se sretnih trenutaka...



Bile smo u vremenu bez vrata, u prostoru bez zidova, u beskraju zavijutka, u tvrđi vjerovanja, u spletu snovitosti.
Iza nas proljeća, suma sretnih godina, svijet iza zrcala zbilje, galerija uspomena i odeon tišine.



jedna davna zima, deda i ja na ulazu u Maksimir...



jedno davno ljeto... pred ulazom u Maksimir... lutka se zvala Bella...



mama kao Antigona u Gavelli



mama i ja davne 1986 pred Gradskom kavanom...



bili smo na vrhu svijeta



u ozračju plavoga



slavili sedam godina braka




prisjećanje na zauvijek otišle... moji praroditelji...



zauvijek zaspala teta Zlata i ja na humku praroditelja



moja prerano otišla prijateljica

Lica onih koji više nisu među nama su ostala ovjekovječena fotografijama i zauvijek oslikana u galeriji naših sjećanja.

Dijana Jelčić

Oznake: fotoalbum, sjećanja
- 08:28 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2017.

Dan poezije i sjećanja...



In Memoriam...
"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević




i bila je to Kristalna kocka vedrine... da, bila je to Tinova poetska kristalna kocka vedrine, bila je to opet divna večer poezije i ljubavi i sjećanja na vječnog Tina... da, poezija je to...



Klatno vremena…

"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije

Klatno vremena
otkucava prolaznost,
nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.

Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u
pamćenju,
klatno vremena.

Dijana Jelčić...




klatno moga vremena odbrojava 68, 69 otkucaja u buketu godina...

Oznake: Tin Ujević, poezija, sjećanja
- 12:12 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.11.2017.

Tu smo...




Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.


Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.

Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.


Došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Bergsonizirao si vrijeme, u svijest ubrizgao elan vital. Osjetih želju za prevrednovanjem vrijednosti. Pozvao si me u prošlost da pronađem sebe izgubljenu u sebi.

Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… šaptao si pokazujući mi dolinu tvoje mladosti. Začuh tišinu, vidjeh rodoslovlje uklesano u kamenu, vidjeh ljepotu sačuvanu u znamenju tisućljeća, suhozid iza kojeg se širila povijest krša.

Na obali zelene rijeke je orkestar svirao mjesečevu sonatu, na lazurnom baršunu se smiješila Luna.

Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.


Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.

Iz zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost u ovitku vremena. Ljepota pejsaža uokvirena prastarim krajolikom.

Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.


Rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo, ti i ja u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova. Ti i ja u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma.

Dijana Jelčić



Oznake: Neretva, Hercegovina, sjećanja
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.08.2017.

Senzualno pamćenje...




Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš






Razbuktalo se nebo… posljednji drhtaj umiruće zvijezde, bljesak rađanja nove, istovremenost skupljanja i širenja, nestajanje i nastajanje iluzije. Nad usnulom ravnicom, punina Lune obećava noć mjesečarenja, slobodu lutanja priviđenjima, traganje po maglovitim sjećanjima, susret sa plemenom odlutalih ptica. Čujem riječ zastalu na usnama,
nečujni romor klijetki srca, neizgovorivost žubora krvi, neprevodivost jezika duše, dijalog misaonog i emotivnog uma i
negiranje teatra apsurda.

U neizgovorenim pitanjima je moć.

U kapi jutrenja odraz ljepote, u sjaju suze na licu zore zavojnica genoma. Riječ na usnama vremena, nečujni romor svemira uranja u klijetku sanjara, oslobađa nemire, uzburkava senzualno pamćenje, budi vladaricu poezije vode. Nimfa Stix me rijekom svete krvi odnosi u snoviđenja. Tišina se probija kroz tkivo čujnosti, dotiće srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost bdijenja u snu…

Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. Osjetih nestajanje slutnje u jecaju strasti, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku. Osluhnuh dodir, na dlanovima oda sudbini, zvuk bubnjeva šamana vremena,
proricanje ljepote.

Probudih se u stvarnosti, u zamotuljku sreće, u toplini tvojih dlanova. Ti si vitez istine, podanik mjeseca, ratnik sunca, glasnik neba, šum vjetra u krošnji budnosti. Zagrljaj je govor srca srcu, svjedočanstvo želje.

Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Pore su udisale mirišljavu nježnost bliskosti, blago peckanje se širilo tijelom. Koža pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo proprioceptivnog sjećanja, preslikava u uratke uspomena, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.






fotografije... Tihomir Franov

Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 07.06.2017.

Trg cvijeća...




Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, Budili smo se mi. Okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana stvarali smo nove svjetove. .

Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu.

Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora,

Revolucija cvijeća, naš cvjetni plac i naša dolazeća poetska proljeća, susreti u praskozorjima, miris svježeg kruha i tek procvalih ruža.
Mi i grupa iz "Blata", Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

Trg cvijeća







1986- e godine zavoljeh sjetu na obroncima pamćenja, tajnovitu bezimenost osjećanja, ples anđela i demona, bogova i muza, vrtlog strasnog zanosa i poetskih žalopojki, zagrljaj zrna vječnosti i iskre stvarnosti. U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Mi ponovo na trgu cvijeća.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote.

U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti, ikona nad oltarom trenutka, mjenja se, širi u prostor nedohvatne dolaznosti.
U disonancama suzvučja poetskih dijaloga, ritmom srca skladam oratorij ljubavi,
pjevom nutrine se uzdiže do svetih istina.

Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja, krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja, punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima. Još uvijek neumorni u traganju nestajemo u dohvatnim svjetovima, slijede nas galebi i oblaci.

Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se bijeli svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.

Carpe diem... još jedan u nizu kotrljajuće ljepote.

Dijana Jelčić



eto nas opet na cvjetnom placu... bio je dan narcisa.

Oznake: umijeće vremena, trg cvijeća, sjećanja
- 07:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2017.

U odaji ogledala i odjeka...




Prolutah sjećanjima... to mi se događa uvijek poslije oproštaja s zauvijek otišlim prijateljem... u sumi mojih godina takvi trenuci su sve češći... prebirući po uspomenama osjetih istinu... vječno ponavljajuću... ljubav se ne gubi... ona je uvijek tu... u nama i oko nas... 17. svibnja 2009- godine objavih na portalu Magicus ovaj davno napisani tekst... njime sam se opraštala davne 1997 s prerano otišlom prijateljicom... dvadeset godina, a ona je još uvijek prisutna u mojoj odaji ogledala i odjeka... promatram ovu fotografiju kojom sam tada ilustrirala napisano... ljubav dobijamo utkanu u tajni kod genoma... nosimo je u sebi... živimo je, često nesvjesni njene moći u našim odlukama... nesvjesni snage boje vjenančanice i tišine kojm ona kiti svaki naš dan... tada napisah odu ljubavi koja ostaje u galeriji pamćenja kao znamen prijateljstva...






Tu si
u mirisu svitanja,
u podnevnom suncu,
u vjetru predvečerja,
u purpuru sutona,
u ruci koja pali oči neba
ti dodiruješ misli,
budiš osjećaje,
zaustavljaš snove,
uvalčiš se u srce,
opijaš kao vino.


Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje.
Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.

ti si tu
pratiš nas u stopu,
griješ nas vatrom početka,
spavaš u osmjesima,
živiš u zagrljajima,
bdiješ nad umorom
ti si vječna straža
našoj snazi i
našim slabostima.


Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog izvora i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama.
Ljubav je proizašla iz titraja božjeg oka, sjedinjena s djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.

A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi.

Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke.
Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.

Ljubavi,
tvoje oči su jedino svijetlo
u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana,
žamor svakdnevice i
simfonija sna.
ti si
sreća na izvoru
ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u
ovom čudesnom titraju oka, u
trenutku koji nazivamo život


Dijana Jelčić... malo sladunjavo, ali moje...




postoji li predosjećanje?... objavih ovaj tekst kao znamen ljubavi i sjećanju na otišle prijatelje... upravo dobih obavijest... otišla je zauvijek draga mi prijateljica... Švicarska, naše prijateljstvo i naše godine... dugo se nismo vidjele... pet godina je prohujalo... otišla je Heidi Tschudi... ostala je uspomena i ljubav...









Samo ljubav

Oznake: sjećanja, prijateljstvo, ljubav
- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 04.04.2017.

Dijalog...



Poslije ljepote Slavonije probudila su se sjećanja. Sjetih se naših davnih putovanja i Zdenkove knjige... Sretna sam, što je moj davno napisani tekst, bez navođenja mog imena, postao djelićem njegove ispovjesti... divno je djeliti život sa umjetnikom... usrećuje...


Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala...





«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika... ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u punoj ljepoti sredinom slike. Zidovi gube čvrstinu i obrise, sljubljuju se s prostorom i postaju vrijeme kroz koje je krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju.
Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem naslućivanje i sjedam na ždrijebca da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Jašući na njemu i sama postajem pjesma koja dahom naslućuje i istovremeno naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dopustila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav koju osjećam postojeći u njoj. Ljubav, tajnovita dimenzija, satkana od materije sna. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi.

Vidim misao o ljepoti isprepletenu sa svjetlošću koja bdije nad mojim snom.Tisuće razigranih konja treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta sveti gral, posuda u čijem središtu žare oči.
Velika svjetlost se uvlači u moju nutarinu. Sni me odvode u carstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje ponovno rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim snove istinskih sanjara.

"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u drhtaju mladog pastuha. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije, u prohujale godine u kojima nisam živjela.

"San je ljepši, jer nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa."

Sjedinjujem se s mirisima. Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti. San i zbilja se spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak. Granice se gube. Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj. Biti dobija drugo značenje.»

«Ponovi mi onaj stih gdje se spominje Gral».

«Dostojanstveni, razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta Sveti Gral, posuda u čijem središtu žare oči».

« Upravo me ovaj prizor potsjeća na Gral. Jedna lijepa posuda puna strasti i istine postavljena na držak u obliku jonskog stupa...Iz posude teče slađani nektar, slijeva se niz stup i bedra, a posuda podrhtava kao kapa vulkana, kao zatvoren mirisni pupoljak koji će svaki čas otvoriti latice i postati ruža...Gral je ruža...Tvoja ruža...»

Pupoljak se otvori, a iz ruže poteče mirisni, gusti, opojni rozolin. Ona podiže ruke nebu, zgrči se u čvrsti luk, a iz grla proključa hropac:

«Je suis au ciel»...»Je suis au ciel»....»Le ciel est Ardeche»... «





U nebu sam...U nebu sam... Nebo je Ardeche...


Bili smo u Ardecheu, ljepota juga Francuske je ostavila traga u našem pamćenju... Zaustavljeni u zjenici vremena u mislima se vraćamo na izvorište naših nadahnuća... Stvarno je divno dijeliti život sa umjetnikom i sudjelovati u njegovoj slavi... on, moj največi i "najokrutniji" kritičar je moje štivo utkao u svoju knjigu... hvala mu...





Vrata vremena

Oznake: Sponzoruša u Parizu, zdenko Jelčić, sjećanja
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2017.

Možda je u snu...



Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.

Antonio Machado






Život je igra sjećanja i iluzija. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim djetinjstvo u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu dimenzije. Sva moja lica, uplakana i nasmijana, tužna i sretna žive u ovom trenutku. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Treba ga osjetiti, uhvatiti se u koštac s njim, odabrati i pamtiti one trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.

Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?

Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti poetikom misaonosti, ja misaonom poetikom.

U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.

U čemu smo slični? Dotičemo se izmaštanim pentagramima nedodirljivih osobnosti i gradimo ikosaeder kovitlajućeg zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more. Uživamo stajati na vratima beskraja. Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi.

Na rouletti zbilje se kockamo slovima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo rečenice nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.

Pokušavam, ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su.
Vjeruj mi.

Dijana Jelčić

Oznake: sjećanja, iluzije, riječi život
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2017.

Možemo li zaboraviti?...




Promatram fotografiju svitanja u gradu mojih pradjedova... Zadar se budi... bude se sjećanja...

Želimo li zaboraviti?... Što li nas to uvijek vraća u sjećanja?... u Mnemozininu rijeku nezaborava… u traganje za otiscima uspomena… za pečatima utisnutim na pergamentu pamćenja… žigovima sreće…tuge… radosti… ožiljcima rana i boli… Je li to moć režnja pamćenja ili memorija srca?

Koliko života živimo?... živimo li ih?... odakle stižu deja vu bljeskanja?...

Zašto osjećam bliskost sa Mjesecom?... Jesam li u nekom prijašnjem životu bila čuvarica njegova hrama?... Nosim li doista u sebi Dianine gene?... Jesam li bila gemini Apolonu i zbog njegove ljubomore ubila Oriona?... Volim li zbog toga Orionovo sazviježđe i lutanja sjevernim nebom?

Postoje li slučajni susreti na ovozemaljskim stazama ili su to tek zrcaljenja naših praživota?... Proganjaju li nas utvare sadašnjosti ili tek sjenke prohujalog vremena?... Jesmo li prespori za brzinu svjetlosti kojom nas perfekt prijeteći sustiže, ponekad srmoglavo prestiže i čeka u zasjedi trenutka?… postaje nadahnuće za tugaljive pjesme i vječne jadikovke nad grobom umrle ljubavi… tada piešmo žalopojke ne pitajući se tugujemo li nad sobom ili za nečim čega nije ni bilo…

Može li ljubav umrijeti?... ili je rastanak tek njeno pretakanje u drugači oblik… ljepši, zreliji…svjesniji…

Kada se prisjetim prvog poljupca osjećam lepršanje leptira u glavi i pjenušanje krvi u venama… ne osjećam njegovo uzbuđenje nego svoje… prvi zagrljaji su ispunjali nutrinu lakoćom… popunjavali prostornost žudnje i čežnje… palili ognjilo strasti u meni… njegove želje nisam osjećala… u nagosti srca stojim uvijek sama iščekujući njegov ritam kao načelo sreće ili nesreće… radosti ili tuge… u polutami svjesti izranja Sunce i hrani me ljepotom novih osjećanja… mojih, ne njegovih…

U pomacima vremena sam bila uvijek sama sa sobom… ćuteći pretakanje pijeska vremena kroz tkivo osjećanja… kada sam drugovala sa Mjesecom i njemu priznavala samoću to je bila samo moja istina… kada sam postajala bjegunica na stazama ka nekom novom sutra bila sam prognanica sebe same…

On je svoje boli i svoje tuge… svoju sreću živio u svom svemiru… moja nedovršena priča o nama je ispisana na zaslonu sjećanja… i svjetli kao lijepa uspomena u galeriji pamćenja… kakva je njegova… to zna samo on…

U zbroju mojih godina, u sumi mojih proživljenih života, u susretima sa novim mudrostima, u vremeplovu sjećanja naučih, sve, baš sve se događa u oku, srcu i svijesti promatrača… tek kada se pomirimo sa prošlosti, kada je vidimo na dlanu svoga vremena, kada otpustimo tuge, oprostimo sebi, tek tada smo spremni za promjene… za izrastanje u drugačijeg, a istog sebe… Volim, da volim sva moja sjećanja, sve moje tuge i isplakane suze… volim život u kojem odživjeh sve postaje pokore...

Ljubav je bila vodičica ka svitanju nove svjesti... ka uskrsnuću lakoće postojanja u zbilji.

Dijana Jelčić





fotografije... Tihomir Franov ...

Oznake: zadar, sjećanja, uspomene, pamćenje
- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 06.12.2016.

Vjerujte mi...



Razmišljam o putevima koje smo prelazili da bi bili ovo što jesmo, o našim odvajanjima od sredine u kojoj smo odrastali… o našim bjegovima iz nježnog okrilja roditeljskog doma… pitam se postoji li u nama alter ego… ono drugo Ja koje nas zaustavlja pri uzletu u više sfere postojanja.

Promatram naše fotografije iz mladosti, uspoređujem. Godine nisu promjenile osmijeh tvoje misaonosti. U tvojim očima vidim isti sjaj kao u vrijeme prvih susreta, Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim mladost u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu mnogoprotežnost. Sva moja lica, uplakana i nasmijana, tužna i sretna se zrcale u tvojim zjenicama, žive u ovom trenutku. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Vidim srcem odapet let ptice, lebdim bespućem pamćenja, odabirem trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.

Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju?
Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?

U bijelini te daleke prostornosti se naziru tragovi naših koraka. Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti poezijom misaonosti, ja misaonom poetikom.

U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak politološkog pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.

U čemu smo slični? Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo.

Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more. Uživamo stajati na vratima beskraja. Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo sintakse nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.

Pokušavam, ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja. Lijepe su. Vjeruj te mi.

Dijana Jelčić




a onda se sjetim davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća... glazbe naše mladosti... i vjerovanja u pjesmu... negdje postoji netko... eto susreli smo se...


Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim
- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2016.

Laterna magica...



laterna magica (lat.: čarobna svjetiljka), prvi uređaj za optičku projekciju. Drži se da ga je 1659. konstruirao Nizozemac Ch. Huygens, iako se tim izumom istodobno bavio i Danac Thomas Walgenstein. Detaljni opisi uređaja pronađeni su kod Nijemca A. Kirchera 1646. u njegovu djelu Visoka umjetnost svjetla i sjene (Ars magna lucis et umbrae). Laterna magica opisuje se kao uređaj što se sastoji iz kutije u kojoj je smješten izvor svjetla (uljna svjetiljka ili svijeća), zrcalo za bolju usmjerenost svjetla, sabirne leće i objektiv. S pomoću nje na zaslon se projiciraju rukom nacrtane slike na staklenu ploču, prvotno pojedinačne, a poslije po osam slika.
U drugom izdanju svoje knjige iz 1671. Kircher piše: »Slika projicirana na zid ostavlja na gledatelja jači dojam nego živa riječ ili tiskano slovo«. Danas se isti naziv rabi za kombinaciju živih prizora i filmskih projekcija, jedinstvene predstave maksimalnog iluzionističkoga stupnja koje se u Češkoj izvode od 1958. i gdje su svoju karijeru započeli mnogi češki filmaši.

izvor...Hrvatska enciklopedija...






Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam, misao je jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

Kada postanem putnik galaksijama, srceplovac, dušonaut, srećonaut tada dohvatim istinu ispisanu u bezbrojnim knjigama, živim u paralelnim svemirima svjesti, na različitim razinama spoznaje, budim u sebi usnulog spavača i uvodim ga u prostor- vrijeme, u dimenziju vječnosti. Igrajući se čarobnom svjetiljkom on postaje umjetnik umijeća igre svjetlosti i sjene.

Laterna magica neprozirnu tamu zaborava pretvara u staklena okna. Kao u crkvenim vitrajima islikane legende pred mojim nutarnjim očima se slažu slike proživljenog života. Ožive sve duboko skrivene tajne, zaiskre neriješeni rebusi, jave se neobjašnjene zagonetke kojima sam prestala davati značenje zbilje. U trenucima potpune sreće se vraćam i u onaj djelić prošlosti u kojem sam se bojala usnuti. Snovi su bili zrcaljenje praznine, bezdana u kojem sam ćutila samo ništavilo nesudjelovanja u njemu.

U staklenom ovalu svijesti vidim konjanika bez lica, jednog od jahača apokalise i dubinu tmine u kojoj prostor postaje tamnica, a vrijeme rob. Tajanstvenost tih snova je Freudov kraljevski put ka podsvijesti i odlična terapija za potapanje pijanih lađa na kojima demoni slave pobjedu. Slike se slažu u albumu svijesti oživljene snagom volje, znanjem i moći sadašnjeg trenutka.

Bezglasje nečuvenog, rapsodija boja u magli pamćenja. Sve postaje vidljivo i moje. Sva prohujala svitanja i svi sutoni zrcale prisutnost ljubavi.
Vidim je kao viteza tužna lica u borbi sa vjetrenjačama svijesti, kao nježan zagrljaj na balkonu drevene Verone, kao konjanika ka dalekoj Cordobi, kao dječaka sa obronaka velike rijeke, kao sjaj u očima boje sna.

Tada znam, vratila sam se u zagrljaj u kojem se nastavlja san. Anđeo izvjesnosti bdije nad našim životom i dozvoljava nam da budemo ono što jesmo, dva bića s prošlošću (koja ponekada zaboli) u moći sadašnjeg trenuka.


Dijana Jelčić

Oznake: laterna magica, čarobna svjetiljka, sjećanja
- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 21.10.2016.

Ukoričen san...




Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.

Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može. Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.

Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog. Ona je ovom zbirkom ukoričila svoj san.

U Zagrebu, 14. veljače 2014. Enes Kišević






Jednostavno ljubav.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."

Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007... zbirka prozno- poetskih tekstova.




fotka snimljena krajem listopada 2014 u knjižnici u Županji... naš vječni dijalog... jednostavno ljubav i hvala pjesniku koji je obilježio našu mladost... vjerovali smo mu... jer poezijom se izriće ono inače neizgovorljivo... i hvala Enesu, svjedoku mojih previranja, onog vremena koje nazivam olujom ruža i početka naših početaka prije ovoga ovdje i ovoga sada...
i hvala vama blogoprijatelji što čitate moje štivo... usrećujete me... :) .




Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim, Carl Sandberg
- 12:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2016.

Sretni ljudi...



Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala.
Rekli su mi da se tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem,
poželi pričati o sebi i ja im nisam vjerovala.

Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam.
Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli.

Zalječene boli?

Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?

Da, znači, znači suočiti se sa suncem, dozvoliti mu da prži sjećanja,
da zaboli misli, da zagrije osjećanja, a onda u toj toplini postojanja iznenada osjetiti da si slobodan, beskrajno slobodan.

Slobodan čovjek drži glavu među kopljima vječne svjetlosti.
Usudimo se samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome. Tek tada ćemo osjetiti da nam je srce ispunilo obećanje i da je krv čista i toga trena možemo krenuti među ljude čistih ruku, čistih za dnevnik toga dana i za kroniku onih što slijede.

Stajala sam tako dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,

a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u
beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv
nije ona tišna
koju sam željela slušati.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i umrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba
kao ljepotu i kao mir.

Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu
među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.

Da, tada više nije važno hoće li sljedeći doći, ni ono uvijek nepoznato sutra nije važno, ni smjena dana i noći, ni smjena godišnjih doba više nije važna. Desetljeća, stoljeća, tisućljeća, eoni sve je skupljeno u tom trenutku sreće na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi.

Taj trenutak u meni još uvijek traje, čuvam ga i branim kao sakrament i
danas doista vjerujem

Sretan čovjek ima lijepa sjećanja, ali nema prošlosti, a budućnost?

O budućnosti ću razmišljati tek sutra !

Dijana Jelčić



i sjetih se ove pjeme...


i ovog davnog teksta... da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... živimo je...

Sretni ljudi

Oznake: prošlost, budućnost, sjećanja
- 07:27 - Komentari (46) - Isprintaj - #

subota, 17.09.2016.

U kamenom gradu...



Područje Stoca je poznato po brojnosti i raznolikosti kulturno- povijesnih spomenika koji datiraju iz vremenskog raspona od oko 14.000 godina. U tom bogatstvu kulturno-historijske baštine se gubi važnost i značaj, a prije svega posebnost, ostataka Ilirskog grada Daorsona. Daorson je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve.






Kiklopski zidovi, zaustavljeni u vremenu... uramljuju Daorson...


Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli dohvatiti sunce.





Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.






Bili smo u kamenom gradu, a onda se spustili u dolinu stećaka, u svijet kamenih spavača, u Radimlju... tišina… sparina odlazećeg ljeta se razlila dolinom… stigli smo sa Suncem… osluškujemo razotkrivanje tajne… ti i ja contra mundum… ti i ja u kukuljici trenutka… iza nas je ostao svijet neizrecivosti… ispred nas je svijet neizgovorljivosti… univerzum svjetla i sna… stojimo u središtu zbilje… oko nas četiri okna… četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije postojanja… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli I osjećanja… naš let iznad točke prividnog mira… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka ničemu iza kojeg se krije savršenstvo smiraja…

"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
staza uspona od gnijezda do zvijezda."
Mak Dizdar


Čujem zov daljina… iz srca prostora izvire vrijeme... uvija se oko nas blagošću dozrijevanja u želji… u trenutku raskošne spoznaje lakoće nastajanja I postojanja u zbilji… promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja… mlado jutro izranja iz tvog pogleda… slijeva se u zenit života… vječno ponavaljajuća ljepota… vjekujemo u srži vječnosti… ti I ja contra mundum… protiv ne talasanja, protiv jednoumlja, protiv spletki I kučina… protiv zavisti I ljubomore… protiv taštine…

Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na obzoru... šapnuo je

Boginjina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
trenutak će tada postati vječnost ...

Ne dozvoljavamo nikome da nam zamuti izvor svijesti… iz te tajnovite vrulje izvire svjetlost koja obasjava pučinu oceana i okna ka četverostranoj stvarnosti… a mi u sebi nosimo quintu esenciju… i uvijek iznova se
odlučujemo za ljubav…

Sve drugo se događa samo od sebe…

Dijana Jelčić

hvala @Annabony i @Sve ostalo su priče što su me prisjetile na ovo moje davno napisano...

Oznake: Daorson, Radimlja, sjećanja
- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2016.

A sjećanja?




Bila sam pustolovka pred vratima podsvjesti u koju se nisam usudila ući… godinama sam činila rutinsko pospremanje nutarnje prostornosti… glancala okna svijesti… nisam dozvoljavala suzama da zamagle prozirnost kristala spoznaje… trudila sam se obuzdati emocije… pripitomljavala ih… jahala bez sedla podivljalom čulnosti da bih životu darovala osmijeh… srce je bilo izdajnik, zaboravljenim otkucajima je odavalo prevaru ljepote…

Jesam li bila obićan slučaj u svijetu transcendentnih događanja?... Jesam li uspjela razotkriti tajne samoosjetilnosti?... ne znam…

Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj osjetila, Elizej sanja… u njemu se krije fontana svjetlosti… izvorište ljepote, srce prepuno emocija, vječno traženi sveti Gral u kojem ključaju osjećanja… govorili su mi…

Misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom, poveznica među svjetovima, čuvateljica tajni, ratnica na bojišnici svijesti… učili su me…

Pamtila sam metaforiku tihe pedagogije… pokušavala je protumačiti, prevesti na jezik uma, razumjeti, očutiti njeno djelovanje… tragala sam za Arkadijom, nastojala pronaći njena vrata, zakoračiti u odaje tišine… lutala sam koridorima spoznaje… otkrivala prostranstva nepoznatih pejsaža, začudne panorame misaonih slika… prerije prepune divljih vranaca svjesti...

Još uvijek u dubinama osjećam tragove izdajničkog ritma… onog iznenadno zaboravljenog otkucaja srca… iako sam prijateljevala sa literaturom nisam si uspjela do temelja razjasniti tajnovite šumove, onu skoro nečujnu škripu zalisaka na izlazu krvi iz predklitke i njenog prelaska u klijetku…

Sjećam se, tematizirala sam lutanja gradom sanjajućih knjiga… pisala pjesme ispunjene bezimenim osjećanjima… istine i maštarije skrivene među pročitanim stranicama su postajale moja svakodnevica… moje prijateljice, učiteljice, braniteljice… još uvijek se sjećam mojih bjegova iz života… mojih nestajanja u izmišljajima poezije… bila sam zatvorena u krletci riječi ne osjećajući mrtvilo zbilje.

Danas ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i živim vrhunac samoće.

S buketom godina u tijelu više ne tematiziram i ne teoretiziram nego konkretiziram izmišljaje… darujem im svoju krv… mirise, okuse, zvuke, boje… ne obuzdavam osjećaje… i srce diše, uistinu diše ritmom mene jahačice na vrancu živućih čula… u vrtlogu jave naučih pokazati i ljutnju i bijes i tugu i sreću i veselje...

A sjećanja?...

Tu su, zatvorena u škrinji nezaborava… satkana od misaono- osjetilno- osjećajnih slika ona čine teoretski nemoguće mogućim… oživljavaju utopiju o putovanju kroz vrijeme… bez njih ne bih mogla analizirati, umrežavati ni uspoređivati osjećanja osjećaja… ne bih osjetila da život nije palanka u kojoj stoluje osrednjost i ustaljena svrsishodnost… tek trodimenzionalna prostornost oslikana Euklidovom geometrijom… apsolutna vremenitost bez pomaka u zaobljenost svijesti…

Vizualizirajući uspomene osjećam život kao nezaustavljiv proces multidimenzionalnog univerzuma uma… kao vječno nastajuću geometriju nutarnjeg Svemira...

Dijana Jelčić






Oznake: sjećanja, uspomene, pamćenje
- 18:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2016.

Ratnica sjećanja...





Zatomljena osjećanja
bez objašnjenja,
bez nadahnuća
i budućnosti,
sve tuge i
nesretna stanja
ukrcah u košmar
željenog zaborava.

Iz međuslovlja tišine
izranjahu onomatopeje,
ponavljajući suglasnci
i samoglasnici
praznine.

Probudili su ratnicu
na bojištu
ranjivosti,
izronila je
iz obilja pamćenja,
zavijorila stijegom
pobjede.

Osjećam je
iscjeljiteljicu
mrtvih oceana
i umrtvljenih
osjećaja.

Krenimo,
poziva me…
kamo,
pitam…
u odbjegle svjetove,
u tugu,
u bol,
u patnju.

Oćuti njihovu moć,
ohrabri se,
oslobodi se,
sloboda je šum tišine,
romor nijemosti,
tihi lepet krila leptira
u univerzumu uma.

Čujem ih,
razumijem,
ne odbacujem,
ali ne živim ih,
tek slažem kao slike
u galeriju uspomena.

Dijana Jelčić

Oznake: boginja lova i mjeseca, sjećanja
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2016.

Zagrljaj pod maslinom...






Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram sunoćavanje… prelamanje dana u noć… stojimo spramčiok Suncu… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… dogodilo se jučer u dolini zelene rijeke, pod maslinom utjelovismo davni osjećaj i davno napisanu pjesmu...






Mogu li tako živjeti
pitala sam se i
sanjala plave daljine.

Od praotaca
naslijedih obalu sna,
hridi u dnu vječnosti.

Upoznala sam prkosna
zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidu,
bježala u zavjetrine tmine,
doživjela tugu dubina.

Osjetih njihanje zipke ljepote
i istost kolijevke i snova.

San je sidro u oceanu jave.
Na obroncima vjerovanja
šest je vrhunaca iza kojih
izlazi i za koje zalazi
zlatna hostija.

Stajala sam pod
maslinom,
na obzoru svijesti
zasjaše mnoga sunca.

U prozirnoj tišini
vidjeh anđela vatre,
bljesak zbilje u iluziji.

Izronio si iz privida i
uronio u uzbibanost nutrine,
u zagrljaj pod maslinom
u kraj vremena čekanja...

Dijana Jelčić

Oznake: Hercegovina, dolina Neretve, sjećanja
- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2016.

Miris jasmina i tek procvalih lipa...



Mostovi pod kojima se budim... naslov zbirke eseja posudih od sebe same, iz podnaslova moje davne zbirke pjesama, "sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim" ... vratili smo se u dolinu Neretve, na početak priče o nama i biverzumu... miris jasmina i tek procvalih lipa... sjećanje na prohujala proljeća...






Noćas odsanjah san nad snovima. Ti, zelena rijeka i rascvjetani grm jasmina. Doživjeh ljepotu triptiha, njegovu istinitost. Lice i naličje magije, budnost iluzioniste, nježnog prevaranta zbilje. Dotaknuh lazur neba i vatru pakla. Osjetih ples anđela i demona u nutrini. Tvoja blizina me smirivala. Spavao si. Osluškivala sam tvoje disanje. Pričinjalo mi se da sanjaš isti san. Smiješio si se. Vidjeh viziju tvoje snovitosti. Vodio si me u tišinu smaragdne rijeke. Postajem Sukub, kradem ti san, pomislih i pogledah kroz prozor. I mjesec ima lice i naličje. Krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći. Mjesečarim uspomenama.

Ulazim u trojstvo zlaćanih trokuta. Ti i ja u zakonu zlatnog reza, u ostvarenju simetrije i asimetrije vječne istine. Stojimo na litici osjećanja. Ne dozvoljavamo bezdanu da nam uzvrati pogled. Naličje sreće nestaje u beskraju.

Na obzoru mladog dana sviće zora zlatnom hostijom iznjedrenom iz kaleža vjerovanja…
Sretna sam. Pripitomili smo Sukuba i Inkuba… oslobodili se noćnih mora. Uronili u poeziju drevnih oceana. Budi nas miris tek procvalih lipa.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.



Na žrtveniku trenutka sagorijeva tmina, u zagrljaju mirisa jasmina i lipa mi bešumno razlijevamo ćuvstva, osjećamo višestrujnost tišine koja žitkost riječi i mekoću šutnje povezuje u muk genius loci, u dašak istine.





Oznake: dolina Neretve, miris jasmina i lip, sjećanja
- 07:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 13.04.2016.

Volim dan u kojem se budim...




...Sva čuda svijeta se skupiše u trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu. Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života...






Aboli bibelot,
kao razbijena igračka
odbačena sjećanja,
izgubljena u pukotini zaborava,
nestala u bujici Lette,
u metafori napuklina,
u pjesku vremena.

Čujem zov ptice rugalice,
dotiće me milosnica uma,
zaustavlja misli na delti,
ne dozvoljava umiranje
rijeke osjećanja.

Prolazim kroz
tjesnac vremena,
kroz pješčanik uspomena
ulazim u grad sanjajućih knjiga.

Ćutim potres nutrine,
bljesak vječnost,
savršenost početka,
lux primus,
u napuklini vremena
uzbibanost ljepote.

Iz savršene pukotine sjećanja
skupljam krhotine vremena,
a sačuvana razbijena igračka
me vraća u vrijeme
djetinjih vjerovanja.

Volim dan u kojem se budim,
volim misli i sjećanja,
osjećam,
srce diše sadašnjim
trenutkom.

Dijana Jelčić

slika... Ivan Rabuzin


Oznake: razbijena igračka, sjećanja, moć sadašnjeg trenutka
- 07:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2016.

Sinopsis ljubavi...




Poezija Dijane Starčević predvidiva je samo u jednom, to je uvijek i nanovo buduće vraćanje u ljubav... Sve do patosa srednjoškolske fatalizacije ljubavi, kao da se neminovno radi o živoru i smrti... Možda u toj iznenadnoj ljepoti otkrića postojećeg i znanog, ali zapretenog leži i odgovorno retoričko pitanje u naslovu zbirke... odakle(doista) dolazi ljepota?
Iz ljubavi valjda!
Tako se tu našlo poglavlje ... sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim... te stihove piše zrela osoba osuđena da bude intelektualac, čak i daleko od rodne grude, negdje na krovu Europe, a zanos je to i snaga ljubavi, zagrljaja i snova.

tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć... teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim rozorom... trg cvijeća je šutio suncem... recite, ali iskreno, da li bi samo zbog ovih nadahnutih stihova i maštovitih pjesničkih slika valjalo objaviti ovu zbirku?... Zasigurno bi!

svibnja 1987... dr. Dragutin Feletar, u kontekstu "gladi za snovima"... nešto kao predgovor.






Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovlju sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći znakovlje prolaznosti vremena i simbole postojanosti ovog osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično nedeljno poslijepodne se objavljuje prividom žuđene čarolije iznjedrene iz magije srca. Ništa se ne događa i događa se sve. U tihovanju prostornosti ove lijepe vremenosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene.

U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca dok su morske orgulje svirale baladu ljubavi. Mjesec je sjao samo za nas ogledajući se na pučini želja. Uzburkavao je valove želja i igrajući se pretakao ih u plimu strasti. Šapatima si dodirivao srebrene niti i pretvarao ih u mrežu koju si ovio oko moga srca.

Ulovljena u mreži snova, slobodna u životu. Umrežana u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala. Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.

Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao crno vino. Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.

Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?

Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i duše koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie me ovija svjetlosnim zrakama i sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo.
Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.

Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

Dijana Jelčić...
kolaž djelića 1987 objavljene zbirke "Odakle dolazi ljepota" i još neukoričene zbirke prozno- poetskih tekstova "Umijeće vremena"... desetljeća ubrizgana u štivo... možda se jednoga dana ohrabrim i zaokružim to vrijeme koricama... mnogo tekstova još Imam u rukopisu na već požutjelim papirima... vrijeme prije compa... možda te rukopise i pisma ukorićim... kao dar sebi i njemu za trideseti tri godine zajedništva i trideset godina braka... možda...


prva fotografija... dizajn... Zdenka Knežević
fotografija u sredini teksta... Erik Johansson

Oznake: odakle dolazi ljepota, Dragutin Feletar, sjećanja
- 11:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2015.

Zaustavljeno vrijeme...



Bio je to vrijeme tihog umiranja... daleka jesen 2008... blogosfera... U snu začuh čudesan stih sudjelovanja u boli.
@morska zvijezda mi šapuće:

U JARKU NOĆI

Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme,
u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta
i samilostan, mlaki zagrljaj sada
nesebično mi nudi još samo tiha sjeta.

Hvalisave je zvijezde ušutkao
jednim zamahom plašta ljutiti oblak,
da čvrsto zatvorim prozore duše
i skrijem se, to nebo šalje mi znak.

Polažem tijelo u dubok jarak noći,
plačljivo nebo cijedi se na lice.
Povremen bunovni lepet krila
da nisam sama govori mi tiho,
u crnim krošnjama snivaju ptice.



17. 11. 2008... šapnuh... hvala ti draga @morska zvjezdo...

Stavila sam srce na proplanak
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti izrasti iznad horizonta prolaznosti

Tamo gore je sunce tamo gore je beskraj i san.
Začuh treptaje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju rijeka se jutrom oblaći,

a ljubav bdije među zvjezdama do noći kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće gola želja mog i tvog sjedinjenja.




Zanos vječnosti,
život usidren u snu
i suma godina.

Kotrljali se trenuci,
rušile planine,
nestajala mora,
rađali oceani.

Nad nama
nezalazeće sunce,
u ljuljačci vremena
budno srce.

Ljubav je
zaustavila
vrijeme.

Dijana Jelčić

jednostavno ljubav




Oznake: sjećanja, prijateljstvo, uspomene
- 19:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.10.2015.

Crno- bijeli slijed odrastanja...



Moja mama iz vremena njenog rada u dramskom kazalištu Gavella



Poklonili su mi ime i boginju lova i Mjeseca. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trenutku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti, željeli su mi darivati ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi moga rođendana i voljeli me nekom čudnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske poticaje i ružno pače je zaplivalo uz rijeku nespremno za život.





Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom.
Promatram staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života.





Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.





Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.





Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.
Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti... pisala sam pjesme... dogodila se i prva promocija... sjećam se Lapidarija, jutra poezije i moga uzbuđenja... osamnaest crvenih ruža je iznjedreno pod svjetla dnevne svjetlosti...




davna 1986 - a godina... poezija, prijatelji i ja... a ljubav?... dogodila se i ona...





bili smo na vrhu svijeta... sretni...





Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, svojom nevidljivom rukom pokreće roulletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja i osvijetljava puteve kroz labirint života.





Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, nevidljivim vretenom iz kojeg izvire naše tkivo, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi svjetlosni trag izrastao iz ljudskih vrlina. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali nebo, cijeli univerzum, u njoj je skupljen život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Tu, na ovoj tvrdoj grudi mi živimo, tu smo svjetlost, tu smo da živimo ovaj, jedan jedini, ovozemaljski život i kada ga svjesno, slijedeći svoje unutarnje svijetlo, živimo, onda postajemo i ostajemo vječno svjetlo.




Dijana Jelčić...

Zbirke pjesama "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb 1986.
"Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987. Dijana Starčević
poglavlje; "Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim"

hvala ti draga što si me pozvala... nastavite od @Lastavice započetu igru crno bijelih fotograija... pozivam blogera @Sjedokosi
i blogericu @mecabg

Oznake: crno bijele fotograije, sjećanja
- 12:20 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 19.09.2015.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...



Ispod mosta Mirabo teče Sena.
I ljubav naša
zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene...

Guillaume Apollinaire, Le Pont Mirabeau



Privid trajanja,
iskra u kutku
pamćenja,
sjećanja,
mostovi pod kojima
se budi.

Netko pokuca na prozor!
Je li to sumnja?

Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.

Počela je pisati pjesme...

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama
neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću
na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu leže
krhotine čaše
iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira...

Netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
život tako jednostavan
i lijep
pruži dlanove.

Stajala je na mostu Mirabo...

Dijana Jelčić… „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987…

istina Kaštelanove recenzije… pisanje je na početku talent, a onda postaje pokora… tim putem koračam još uvijek… preživjeh padanja pod križem, sjetih se Kristovih riječi… neka baci kamen onaj koji nije griješio...

danas, 19. 09. 2015- e se prisjećam… da, bilo je to vrijeme oluje ruža i srca… tiho umiranje... tragovi u pijesku vremena još postoje… preživjeli smo, vratili smo se sa vrata smrti... danas stojimo na mostu iznad rijeke lijepih sjećanja... sretni...

Krug ljubavi

slika... E. Munch

Oznake: Jure Kaštelan, krug ljubavi, sjećanja
- 12:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>