Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.
Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.
Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.
Došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Bergsonizirao si vrijeme, u svijest ubrizgao elan vital. Osjetih želju za prevrednovanjem vrijednosti. Pozvao si me u prošlost da pronađem sebe izgubljenu u sebi.
Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… šaptao si pokazujući mi dolinu tvoje mladosti. Začuh tišinu, vidjeh rodoslovlje uklesano u kamenu, vidjeh ljepotu sačuvanu u znamenju tisućljeća, suhozid iza kojeg se širila povijest krša.
Na obali zelene rijeke je orkestar svirao mjesečevu sonatu, na lazurnom baršunu se smiješila Luna.
Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.
Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.
Iz zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost u ovitku vremena. Ljepota pejsaža uokvirena prastarim krajolikom.
Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo, ti i ja u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova. Ti i ja u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma.
Dijana Jelčić