Zagrljaj pod maslinom...
Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram sunoćavanje… prelamanje dana u noć… stojimo spramčiok Suncu… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… dogodilo se jučer u dolini zelene rijeke, pod maslinom utjelovismo davni osjećaj i davno napisanu pjesmu...
Mogu li tako živjeti
pitala sam se i
sanjala plave daljine.
Od praotaca
naslijedih obalu sna,
hridi u dnu vječnosti.
Upoznala sam prkosna
zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidu,
bježala u zavjetrine tmine,
doživjela tugu dubina.
Osjetih njihanje zipke ljepote
i istost kolijevke i snova.
San je sidro u oceanu jave.
Na obroncima vjerovanja
šest je vrhunaca iza kojih
izlazi i za koje zalazi
zlatna hostija.
Stajala sam pod
maslinom,
na obzoru svijesti
zasjaše mnoga sunca.
U prozirnoj tišini
vidjeh anđela vatre,
bljesak zbilje u iluziji.
Izronio si iz privida i
uronio u uzbibanost nutrine,
u zagrljaj pod maslinom
u kraj vremena čekanja...
Dijana JelčićOznake: Hercegovina, dolina Neretve, sjećanja
|
