Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne
a ljubav u nama raste,
tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav u nama traje.
Tamo ćemo
na obali spokoja i sreće
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje plavog sna.
Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… u obilje uspomena utkanih u pamćenje… u hitrovitost vremena na obroncima sjećanja…
Sjećam se… vrti se film kao san, film kao glazba, film kao beskraj utopljen u suzu radosnicu na licu trenutka… vrtoglavi osjećaj čarobnosti se razlijeva… slijeva u prostornost nedogađanja… u ovo tromo nedeljno poslijepodne… u kreaciju neplanirane iluzije… u odraz stvarnosti koja postaje preslika one prohujale…
Kao u pejsažu sna krećem se mjesečarskom sigurnošću… uprizorujem vizije u titrajuće strune neprolaznosti… zaustavljam slike… kucam na vrata prizora odigranih na sceni prošlosti… osjećam probijanje kroz opnu zaborava… ulazim u najtajnije kutke uma… ćutim bujanje podneblja percepcije… uzletanje ptica u perivoju svijesti… kupanje u jezeru… u bistroj vodi iznad izvora Krupe… rijeke dvosmjernice… izmjenu plime i oseke osjećanja... dodiruju me lopoči… cvjetovi iznikli iz dubina te ljepote… izlazim na stazu ka djevičanskoj šumi… koračam među siluteama lahorastih breza… dodiruje me svitanje… i tvoj osmijeh…
Koračamo rame uz rame ka staništu ljepote… otkrivaš mi tajne svoga sna… u svitku metafora otkrivam magiju tvoga izričaja… znakovlje puteva kroz panoramu tvoje misaonosti… razotkrivaš mi sebe iz sebe… sjećam se dubine tvog pogleda u kojem vidjeh početak zajedničkog sna…
Da, povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… a bili smo na izvorištu vječnosti… u iluziji božanske istine… u okrilju neizrecivosti mi tihujemo stvarnost… u odlascima i dolascima u dolinu zelene rijeke uokvirujemo besmisao u smisao…
Koračamo rame uz rame sudbinskim putevima… ti u tebi… ja u sebi… a zajedno u prisnoj bliskosti osjećamo nedjeljivost cijeline koju, korak po korak, zaobljujemo u život…
Slap Koćuša se nalazi na rijeci Mlade koja niže slapa mijenja ime u Trebižat. U blizini slapa nalaze se mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade. Dolina zelene rijeke prepuna poezije kapi. Trnuci provedeni tamo ostaju u riznici sjećanja kao blješteći dragulji, kao vjerni čuvari lijepih uspomena... kao tkivo snova
Sanjam te… promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrće…
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...
Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…
Mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…
Dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, u vrijeme savršenog postojanja u snu...
Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom… nama darovaše san.
I osvetu, poslije Atlasove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…
To je razlog tvom bdijenju?
Da, preuzela sam Finnegansovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetlosti u Koćuši, u poeziji slapa…i sanjam život…
Trenuci na Koćuši... utjelovljenje sna... slike govore više od tisuću riječi...
Da, to je bio nezaboravan dan... dan poezije kapi, snova i zagrljaja...
Postoje li konture u kojima se krije govor vječnosti?
Koje li je boje ta nečujna magija eonske tajne?
Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun sna u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.
Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode. Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.
Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu?
Vidjela sam njenu nevidljivost, odgovorih utapljajući se, kao leptirica, u jantaru tvojih očiju.
Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Svjetlost suncozlata prkosi odlazećem danu probijajući se kroz staklo prozora i zaobilazeći me slika sjenku moga tijela na parketu. Ti se smiješiš jer osjećaš da se divim njenoj duljini. U sutonima, igrajući se zrakama sunca, sama iz sebe rastem. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam. Stavio si prst na usne. Muk mi odgovori tvojim osjećanjem.
Živimo život pun svjetlosti, igramo sa iluzijom silueta koje nam tišinom potvrđuju prolaznost naših ovozemaljskih tijela, ali siluetu tišine još nismo vidjeli.
Nema je, ne postoji, ona je tek poetična slika sanjanog Raja, tankoćutna glazba duše, rapsodija boja i nevidljiva pratilja sna.
Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram sunoćavanje… prelamanje dana u noć… stojimo spramčiok Suncu… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… dogodilo se jučer u dolini zelene rijeke, pod maslinom utjelovismo davni osjećaj i davno napisanu pjesmu...
Mogu li tako živjeti
pitala sam se i
sanjala plave daljine.
Od praotaca
naslijedih obalu sna,
hridi u dnu vječnosti.
Upoznala sam prkosna
zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidu,
bježala u zavjetrine tmine,
doživjela tugu dubina.
Osjetih njihanje zipke ljepote
i istost kolijevke i snova.
San je sidro u oceanu jave.
Na obroncima vjerovanja
šest je vrhunaca iza kojih
izlazi i za koje zalazi
zlatna hostija.
Stajala sam pod
maslinom,
na obzoru svijesti
zasjaše mnoga sunca.
U prozirnoj tišini
vidjeh anđela vatre,
bljesak zbilje u iluziji.
Izronio si iz privida i
uronio u uzbibanost nutrine,
u zagrljaj pod maslinom
u kraj vremena čekanja...
Mostovi pod kojima se budim... naslov zbirke eseja posudih od sebe same, iz podnaslova moje davne zbirke pjesama, "sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim" ... vratili smo se u dolinu Neretve, na početak priče o nama i biverzumu... miris jasmina i tek procvalih lipa... sjećanje na prohujala proljeća...
Noćas odsanjah san nad snovima. Ti, zelena rijeka i rascvjetani grm jasmina. Doživjeh ljepotu triptiha, njegovu istinitost. Lice i naličje magije, budnost iluzioniste, nježnog prevaranta zbilje. Dotaknuh lazur neba i vatru pakla. Osjetih ples anđela i demona u nutrini. Tvoja blizina me smirivala. Spavao si. Osluškivala sam tvoje disanje. Pričinjalo mi se da sanjaš isti san. Smiješio si se. Vidjeh viziju tvoje snovitosti. Vodio si me u tišinu smaragdne rijeke. Postajem Sukub, kradem ti san, pomislih i pogledah kroz prozor. I mjesec ima lice i naličje. Krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći. Mjesečarim uspomenama.
Ulazim u trojstvo zlaćanih trokuta. Ti i ja u zakonu zlatnog reza, u ostvarenju simetrije i asimetrije vječne istine. Stojimo na litici osjećanja. Ne dozvoljavamo bezdanu da nam uzvrati pogled. Naličje sreće nestaje u beskraju.
Na obzoru mladog dana sviće zora zlatnom hostijom iznjedrenom iz kaleža vjerovanja…
Sretna sam. Pripitomili smo Sukuba i Inkuba… oslobodili se noćnih mora. Uronili u poeziju drevnih oceana. Budi nas miris tek procvalih lipa.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
Na žrtveniku trenutka sagorijeva tmina, u zagrljaju mirisa jasmina i lipa mi bešumno razlijevamo ćuvstva, osjećamo višestrujnost tišine koja žitkost riječi i mekoću šutnje povezuje u muk genius loci, u dašak istine.
