dinajina sjećanja

subota, 20.05.2017.

Dolina zelene rijeke... Osluškujem poeziju kapi. Čujem tišinu skrivenu u krošnjama bijelih breza… muk tužnih vrba… i šum vjetra… donosi miris tek procvalog jasmina… Rijeka teče, širi se u močvaru, slijeva u deltu... odlazi u more, u poeziju drevnih oceana. Na delti njene ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu, na pješčanom žalu vjerovanja neka zalutala barka spusti jedra... U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće... na pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene. U zelenoj rijeci se grle tisućljeća, a ona vjekuje svojom prolaznošću. Heraklitova istina. Dolazimo, odlazimo i vraćamo se. Ona neumorna uranja sve dublje i dublje u bitak tvog rodoslovlja. Svjedokinja rađanja i umiranja romorom kapi ispisuje brevijare vjerovanja, ocrtava ikonografiju postojanja, oslikava ikone ljubavi… Krotili su je, pripitomljavali… nisu uspjeli odagnati njenu prisnost sa plodnom dolinom iza njenih obala. Mirisi mandarina i grožđa nas omamljuju. Okus crnog vina oplemenjuje. Ona je ljubav ubrizgana u tajni kod genoma rođenih u njenim skutima. Promatram sjaj u tvojim očima. Mir se ogleda u tvom pogledu i sjećanja na djetinjstvo. Govorio si mi... tamo na obali na mene oduvijek jedna vrba čeka... Osluškujemo tišinu. Narušava je samo žubor rijeke. Osjećamo njeno bdijenje nad životima, ćutimo njeno samozatajno darivanje grudi zemlje na kojoj stoji hram u kojem izgovorismo ono sudbonosno… dok nas smrt ne razdvoji… Dugo nas nije bilo. Vralili smo iz daljine, a ona je čekala kao što majka čeka. Nepokolebljiva u svojoj strpljivosti ona podnosi odlaske i hirovitost vremena… ne pokazuje tugu… guta suze neba i pretače ih u žitnicu sreće… i tišinu močvare u kojoj vjetar sklada ljubavne balade… Šetamo njenom obalom… ona teče… u njenim kapima se zrcale uspomene… osjećamo neuništivost spomenka ljepote ugnježdenog u njeno trajanje… tihujemo… i volimo njen smaragdni sjaj … Dijana Jelčić Oznake: Neretva, delta, more, poezija kapi.

četvrtak, 15.09.2016.

Povratak... Tamo gdje riječi šute, gdje su misli nepotrebne a ljubav u nama raste, tamo gdje rijeka vremena deltom grli more snova a ljubav u nama traje. Tamo ćemo na obali spokoja i sreće zagrljajem ubiti hladnoću i vidjeti cvijetanje nezaboravka, tog čudesnog plavetnila, znaka vječnosti želje i trajanje plavog sna. Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… u obilje uspomena utkanih u pamćenje… u hitrovitost vremena na obroncima sjećanja… Sjećam se… vrti se film kao san, film kao glazba, film kao beskraj utopljen u suzu radosnicu na licu trenutka… vrtoglavi osjećaj čarobnosti se razlijeva… slijeva u prostornost nedogađanja… u ovo tromo nedeljno poslijepodne… u kreaciju neplanirane iluzije… u odraz stvarnosti koja postaje preslika one prohujale… Kao u pejsažu sna krećem se mjesečarskom sigurnošću… uprizorujem vizije u titrajuće strune neprolaznosti… zaustavljam slike… kucam na vrata prizora odigranih na sceni prošlosti… osjećam probijanje kroz opnu zaborava… ulazim u najtajnije kutke uma… ćutim bujanje podneblja percepcije… uzletanje ptica u perivoju svijesti… kupanje u jezeru… u bistroj vodi iznad izvora Krupe… rijeke dvosmjernice… izmjenu plime i oseke osjećanja... dodiruju me lopoči… cvjetovi iznikli iz dubina te ljepote… izlazim na stazu ka djevičanskoj šumi… koračam među siluteama lahorastih breza… dodiruje me svitanje… i tvoj osmijeh… Koračamo rame uz rame ka staništu ljepote… otkrivaš mi tajne svoga sna… u svitku metafora otkrivam magiju tvoga izričaja… znakovlje puteva kroz panoramu tvoje misaonosti… razotkrivaš mi sebe iz sebe… sjećam se dubine tvog pogleda u kojem vidjeh početak zajedničkog sna… Da, povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… a bili smo na izvorištu vječnosti… u iluziji božanske istine… u okrilju neizrecivosti mi tihujemo stvarnost… u odlascima i dolascima u dolinu zelene rijeke uokvirujemo besmisao u smisao… Koračamo rame uz rame sudbinskim putevima… ti u tebi… ja u sebi… a zajedno u prisnoj bliskosti osjećamo nedjeljivost cijeline koju, korak po korak, zaobljujemo u život… Dijana Jelčić Oznake: močvara, dolina Neretve, delta

četvrtak, 19.11.2015.

Iza misli... Ulazim u svijet podsvjesti, u riznicu zatomljenih uspomena i vidim slike iz vremena prije pamćenja. Uranjam u svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog čina i osjećam ljubav na izvoru, tu osnovnu energiju svih drugih događanja. Osluškujem romor fotona i znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. U djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić. Spavajući na krevetu od ruža sam čekala poljubac princa očiju boje sna. Njegove oči i snagu njegova pogleda nosih kao znamen, kao svjedočanstvo tvrdnje da voda dolazi iz zemlje. Panta rei, sve teče, a mi smo samo kapi u rijeci vremena. Njegove oči su titrale su u pamćenju kao Heraklitova istina. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim maštarijama i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u dugogodišnjem snu o dječaku očiju boje jantara. Bio je bezimen, bio je poeta moje snovitosti, vidjeh srcem odapet let ptice, oćutjeh snagu davnog zenita, poeziju vremena i vjetrom zapisano ime. Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli breze i vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti. S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život je otvoren do labirinta osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost. Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice??? Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještava ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mliječnom stazom u beskonačnost sna. On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U titrajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama. Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san. Dijana Jelčić http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4973 http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6153 Oznake: podsvjest, Neretva, delta