dinajina sjećanja

srijeda, 31.05.2017.

Osjećam apstrakciju bitka...




Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)






Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. U odaji ogledala i odjeka zvuci preludija za Fauna. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.

Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.

Želim postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, postati suvremeni Faun.
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.

Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.
Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim slador svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda. Iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja.
Obznanjuje tajnu prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...

Osjećam lakoću postojanja u snu ove besane noći, u transcendentnom bdijenju, u apstrakciji bitka prostor- vremena, u zrcaljenju porijekla...

Ti si sišao sa zvijezde pod kojom sam rođena... ja sam rođena iz praha zvijezde tvog rođenja...

Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan. Nestaje čarolija njegove moći. Svitanje nas obavija ljepotom zbilje. Transcendentno postaje iskustvo.
Svjesna u budnosti svetkujem trenutak našeg susreta... svetkujem ljubav... tu tankoćutnu premosnicu među našim srcima.

Dijana Jelčić




Oznake: apstrakcija bitka, transcendentno, iskustveno

- 07:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 30.05.2017.

Knjiga snova...



Ova čudesna slika Wladimira Kush-a budi u meni djetinja vjerovanja u vile ljubavi. Gledajući je tonem u snove i vjerujem, jednostavno vjerujem u da će današnji dan donijeti konačno smirenje svim proteklim olujama našega života... to je bilo vrijeme tihog umiranja... davna 2008-a, godina u kojoj bježah od zbilje... tražih spas u nedosanjanim snovima... i kičastim slikama paralelnih svjetova...







Zaustavih misli da se ne utopim u strahovima. Otvorih knjigu od snova...
i iz nje mi se smiješi vila ljubavi, treperava,
lepršava ljepotica leptirovih krila.

Osjetih uzbuđenje i šapnuh
Neka ljubav pleše u mojem glasu,
neka se odmara u tvojoj tišini,
neka kroz moje srce stiže
do svih tvojih trenutaka.

Neka poput zvijezda sjaji
u tami mojega sna,
i neka rudi u tvojem buđenju.
Neka ljubav plamti
u vatri mojih želja
i teče tvojim venama
iz mene u tebi ljubavi moja.

Dopusti mi ljubavi
da u svom životu
nosim tvoju ljubav
i neka ljubav pleše
bojama nade i
strunama velike harfe
neka pleše nebom
ovog svitanja
i neka se vrati
u život
životom tvojim.

"Dozvoli srcu da ispuni obećanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede." šapnuh usnulom dječaku. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova.
Probudih se na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas oživjeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu.

Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir.

Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jesenskog jutrenja.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život ?

"Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš" začuh glas istine.

Osjetih mir, trenutak sreće
sudbina mi pokloni cvijet,
cvijet na kojem vrijeme ne teče,
cvijet koji ne vene,
cvijet koji vječno živi,
cvijet na čijim se laticama
rađaju leptiri i ljubav.

Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja.

Stojim na pragu novoga dana, boje nade zasjaše pred mojim očima!

Zagrlih trag sunca, krenuh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom dječaku očiju boje sna:

Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!

Dijana Jelčić








Knjiga snova

Oznake: vrijeme tihog umiranja, knjiga snova, budnost

- 07:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.05.2017.

Iz sjene naših pokreta...



Poezija je zarazna. Ona je u službi života.
Poezija je u životu. Ona je ispred života.
Postoji razlog poezije: to je razlog dobra.
(P. Éluard)






Govor tijela...

"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen.
Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery


Volim besane noći,
jezik zvijezda,
govor zlatne tišine.

Volim zvukove dana,
pjesmu ptica, huk breza, muk cvijeća, šutnju mirisa.

Volim budnost života, tvoju blizinu i dijalog naših tijela.

Osmijehom mi odaješ tajnu tvoga rodoslovlja,
razotkrivaš vrtložnicu tvoga genoma,
očima pričaš priču porijekla,
raskrinkavaš misteriju
trnovite putanje
ka zvjezdama.

Zagrljajem tihuješ jezikoslovlje ljubavi, bezriječno postojanje njenog svejezičja.
Tijelo je hermenaut, prevodioc i tumač osjećanja.

Koža razumije, sluša, sjeća se, pamti,
a usne cjelovima uspavljuju i bude svijest.

Dlanovi puni sjećanja, čuvaju nevinost prvih milovanja,
tajne obrisanih suza, na njima vjekuju obrisi uspomena.

Na rondu zabluda, na stazi odustajanja, umjesto tvoje poezije i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne baroknog pjesništva, postaje jezikotvorac nutanje tišine.

Sjene naših pokreta iščitavaju poruke, rješavaju rebuse,
novim obličjem tjelesne poetike, bezrječnom metaforikom čula,
tankoćutnim dodirima,nagomilavanjem nježnosti,
manirizmom žudnji premošćuju
usjekline neshvaćanja, provalije nesporazuma, ponore tuga.

Na licu sreća, raskošna ljepota neizrecivosti,
razumljivost jezika ljubavi.

Dijana Jelčić... zbirka pjesama "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014.







Oznake: nestvarno stvarni, govor tijela..., iz sjene naših pokreta

- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.05.2017.

Iza zrcala zbilje...




Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...
Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...
Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...

Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.

Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i ćulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...

Trošimo li život uzaludno?

Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…
Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog života…

Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...

Koreografija svakodnevice






Ušavši misaono u novi svijet, pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti da nemam sjećanja, da je svaki novi trenutak nova slika bez mogućnosti misaonog povezivanja s onom prošlom.
Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bezvremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe dijeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog dijeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći da bih tada bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.

Kocka je pala. Stojim na pozornici života pod reflektorima svakodnevice i igram premijeru trenutka. Zavirujem iza kulisa ove teatarske predstave i gle tu su se sakrile želje, nadanja, opraštanja i čežnja za životom, ljepota, matematički odnosi, boje, zvukovi, dakle sve ideje koje su kao i mogućnosti vječne. Zaborav ih je potisnuo u dubinu svijesti i ja u ovom trenutku neznam što bih s njima započela. Iz trenutka mi se smješi moj goli život bez atributa i poziva me natrag na rampu pod svijetla sna. Isprepletene misli i osjećaji, blješte pod reflektorima i podsjećaju na labirint. To je misaono osjećajni labirint po kojem lutam već godinama. Moram pronaći njegovo središte. Tu se krije tajna mog povratka u zbilju.

Trenutak se ispuni mirisima maslina, timijana i lavande, a jedino svijetlo koje vidim je ogroman svjetleći tepih. Ušla sam u polje puno krijesnica. Zatitrala je vizija odsanjane budućnosti.

Šapnuh, razgrnuo si tminu, pomiješao je s poezijom kapi, stvorio kolajnu i poveo me u svijet iza zrcala svijesti. Tu uronih u san, nedosanjan ali moj. Čuvarica Lunina hrama, boginja mjesečeva sjaja zatitra tajnim kodom izričaja. Zaustavio si me na rubu bezdana, nisi dozvolio da mi bezdan uzvrati pogled. Začuh tišinu nietzschenaske istine. U tvojim očima mjesec, bilo je zapisano u mojim zvijezdama. Nisi tražio ništa, samo si šapnuo, pronašli smo se na putevima obilježenim krijesnicama... sjetih se jedne davne noći... Uronih u dubine iz zrcala zbilje, u ljubičasti san, moj i tvoj. U njemu se ogleda istina o tebi i meni i snu. Ljubičastom, prepunom mirnih nemira, naših.


Ljubav, kao peta dimenzija, zaigra svoj do tog trena nečujni ples, sva "ja" se skupiše u ovom metatrenutku. Kao da sam ušla u svijet kristalnih ogledala predamnom zasja moje razlomljeno vrijeme. Milioni trenutaka se zazrcališe pred mojim očima. Nađoh se u središtu legendi o nastajanju svijeta. Iz svakog blještećeg ugla me gleda neko drugo vrijeme. Prepoznah Vergila i Dantea, Lukrecija i Giordana Bruna, vidjeh Petra Zoranića kako luta planinama. U tom razlomljenom vremenu osjetih bezbroj mogućnosti ostvarenja sna. Metatrenutak traje ljepotom misaonih slika.

Zatvorih oči i pomislih.

U kojem li ću se vremenu zaustaviti?

Dijana Jelčić





Nadahnuće u zrcaljenju vremena

Slike... Freydonn Rasouli

Oznake: zakon zlatnog reza

- 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 27.05.2017.

Djelić moga sna...




Anka brazilijanka, davno pročitana knjiga Mate Lovraka, filmovana. sjećanja na djetinjstvo. I ja, iz ljubavi prema anđeoskom svijetu u kojem sam odrasla, prema kraljevstvu čarobnjaka, iz ljubavi prema vilinskom svijetu u kojem sam provela sretne trenutka djetinjstva napisah bajku. Uspoređivala sam naše legende sa svjetskim legendama u kojima vilenjaci i čarobnjaci nisu tek štovatelji drveća, izvora, stijena, nisu tek mitska šumska stvorenja i duhovi vatre, zraka, zemlje i vode. Oni su bili ujedno i liječnici, iscjelitelji, filozofi, astrolozi, čarobnjaci, vidovnjaci, pjesnici, glazbenici i učitelji.

Šaputala sam u snovima riječi pretvorene u staklene perle kojima sam se igrala i igrajući pisala pjesme, svoje istine, svoje snove. Iz tadašnjih zapisa je izrasla ova priča "Pjevaju vile slovinske" vile koje sam susretala slavenskim legendama.






Pjesma tek rođenom...


"Samo tebi, tek rođeni,
ove riječi, samo tebi
ova zastava između dva boja krvava.
Tebi pišem ovu pjesmu.
Samo tebi, tek rođeni,
pjevam odu o ljubavi
pružam ruke koje zora
tvog rođenja već obasjava.
Pristižem žuborom potoka bistrog
i brzacima rijeka,
skrivena u vjetru,
stopljena s njim sanjam
bogojavljanje u sebi.
Pogledaj moj san,
njime sloboda kormilari.

Na nebu se rađa sunce
i miruje u korijenu trava,
a mene čeka daleki put
i oblaci lutalice.
Vilinski ples u slavu tvog rođenja,
simfonija iznad mora
što moj san brani.
Ne lete samo ptice.
Gledam zemlju u letu,
nebo svira budnicu tebi tek rođenom,
ja čekam da san postane java.
Tebi pišem ovu pjesmu.
Samo tebi, tek rođeni,
pjevam odu o ljubavi
pružam ruke ka svitanju
koje zora tvog rođenja
već obasjava."


Podno planine u malenoj pećini se u svitanje rađa djete. Kralj plemena stoji pored koljevke i miluje čelo sina. Starac sjede brade, nevidljiv u jutarnjem povjetarcu, promatra koljevku i vile koje se spustiše da budu čuvarice djetetova sna.

"Kada krenu uz planinu, osvjetli im put." šapnu vjetar Zori, vili svitanja " ti budi dječakova sudbina jer se rodio u tvom carstvu."

Pleme sjedi na vrhu zadnje planine i sluša tišinu svojih tek začetih misli. Ljubav, energija kojoj još nisu imena dali, buja u njihovim srcima. Širina plavetnila zatvorena u ono što im oči vide izmišlja novu riječ. Beskonačnost se otvori pred njima nakon dalekog lutanja mračnim šumama i dolinama bez horizonta. Na početku puta su krenuli prema suncu vjerujući da će u njegovoj maglovitoj ljepoti pronaći trenutak smirenja. Planine su se smjenjivale, snjegovi su zatvarali prolaze i ostavljali tragove njihova umiranja. Sunce ih je čekalo tamo u plavim daljinama, iza sljedećeg vrha i oni su se ponovo spuštali, u dolinama čekali da okopne snjegovi. Stoljeća su se smjenivala, vrhovi ostajali za njima i novi se uzdizali. Činilo im se da su sve bliže suncu i da će ga na zadnjem vrhu i dotaknuti.

Podno planine se širila velika voda koja je doticala nebo. Sunce je, još uvijek daleko, sjalo drugačije i bilo nekako bliže.
"To je mjesto na koje nas je poslao starac sjede brade." reče kralj
"Ali mi nismo stigli do sunca." reče dječak velikih tamnih očiju
"Stigli smo na vrata njegova carstva." šapnu mu majka "kada se spustimo sa planine ono će nas zagrliti kao svoje podanike."
I pleme krenu ka velikoj vodi.

Dječak je zavolio uvalu u kojoj sagradiše dom. Postao je podanik sunca, jutrom bi pozdravljao njegovo izlaženje, a uvečer bi mu zaželio dobar san. Bio je prvi mali princ i živio je na planeti svoga sna nedotaknut strahom od nepoznatog.

U sunčanom dvorcu su vile bile čuvarice njegova sna...

Dijana Jelčić







Pjesma tek rođenom

Oznake: pjevaju vile slovinske

- 07:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 26.05.2017.

Povratak snu...





Osluškuju govor oblaka koji dolaze s juga,
trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,
jedini put u koji vjeruju da ih ne proguta tuga.

Prisjećaju se stihova iz njene davne zbirke Odakle dolazi ljepota.

Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć, teške od zvjezda vise ruke neba nad prozorom. Velika Gala predstava traje, jesi li shvatio koliko sam jaka da mogu biti slaba u ljubavi.
Nebom je klizila ponoć, crvena Luna, ponoćno sunce širilo miris navlažene svile.
Na terasu se preko usnulog cvijeća u ljubičastom ogrtaću uspinjala zora, zatvorila snove u sunčanu kutiju. Ljubičasti tepih u predvorju dana, dva goluba poletješe u nebo, tišina na tren zustavi okretanje zemlje, pojača sjaj gorućeg sunca.
Šapnula je, sada, na rubu mladosti darujmo ljubavi još jednu šansu,

Dok dan nestaje na zapadnom nebu ljubav odjeva purpurnu haljinu,
kiti kosu zvjezdanom prašinomi
nebeskim cvijetovima jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak vremena. umire dan, rađa se noć
pale se oči neba
ne dozvoljavaju kolotečini zbilje da ih zarazi
rastu iz ograda i zidova tišine...
jer tamo je život prevara, a vrijeme rob.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine zaplesaše prvi Tango.

Ruke u klupku neznanja
zapletoše zbilju vir snova.

Noć miriše na vino i tišinu, tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.
Velika srebrna lopta upletena u plavu mrežu čuvarice snova
zapali krijesnice i razbi tminu prohujalog vremena.

Diana, boginja lova i Mjeseca je u njemu pronašla
zaštitinika svojih lovišta.

Iznenada

Ljubav procvjeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata,
pozdravom ljetu,
okupana kupkom sreće,
grijana suncem na pješčanom žalu, milovana maestralom,
slavljena pjesmom galebova,
zrcaljena u očima,
ogrnuta čežnjom,
ljubav je pokrenula planete njihova neba,
postala istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Dijana Jelčić- Stračević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987








Ruka kojom danas pišem je produžetak sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan.

Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi u promjenu istinskog doživljaja. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost.

Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.

Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.

Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove.

Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.

Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi, za mene, više ne postoji pa trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija.

Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Diana je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.

Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, postojanje utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja.

Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, stapam se Dianinom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija ljepšu formu kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu.

Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Diana, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.

Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Diana kao Giordanova svjesna spoznaja.

Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.

Dijana Jelčić






Povratak snu

Oznake: odakle dolazi ljepota, boginja lova i mjeseca

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.05.2017.

Oksimoronski likovi...




"O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno!
O hladna vatro, zdravlje bolesno!"

Shakespeare, Romeo i Julija





Iza zida vjerovanja britka zbilja, okaljana voljom tupih
moćnika. Nad zbiljom titraj arhetipskiog oksimorona
Crno sunce melankolije,dolutalo
sa slike Alberta Caldera

Malo previše boli, oksimoronski likovi
utkani u ikonografiju vremena.

Bježim od oštroumne ludosti,
a vječnost plače na žrtveniku početka,
zaziva Harmoniju da oživi legendu,
da sklad nadvlada kaos.

Živimo li u skladnom kaosu,
u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive
realnosti?

Zazivam rječitu tišinu
zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana,
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita.

Nad humkom istine tutnji pozauna ispraznih obećanja.
Ljudi umorni od čekanja, skrivaju lica u glasnoj tišini,
u skromnoj raskoši sanjanih iluzija.

Iza horizonta svijesti
ozrcaljena, odsanjana utopija,
majordomus trenutka
nas uvodi u zamak
dosanjane budućnosti.

Dijana Jelčić




Oznake: oksimoron, oštroumna ludost, crno sunce

- 07:47 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 24.05.2017.

Sinopsis apsurda...




Moja tri lica traže autora... (pirandelovski)

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.

Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.

Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.






U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.

Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.

Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.

Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.

Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.

Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.

Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!

Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.

Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.

Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina.

Vjerovanje u
Ljubav!

Dijana Jelčić









Oznake: osamnaest crvenih ruža, umijeće svakodnevnog pokreta, nestvarno stvarni

- 07:27 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 23.05.2017.

Sinestezija osjetila...




Sinestezija, suosjet... je sposobnost kojom nepodraženo osjtilo primi izazov upućen drugom osjetilu. U književnosti sinestezija predstavlja stilsku figuru povezivanja slika koje ne potječu od istoga osjetila.

"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona,
instinkta, intuicije, snage, slobode.

Pitala sam se
i slušla tvoj smijeh,
nebo je šutjelo,
i more je mirovalo.

Utiha noći se
miješala sa poezijom kapi
i gutljajima crnog vina.
Ispijah nektar tvoga stiha,
govorio si ljubav.

Riječi su, kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića
na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef
senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate
na osjećajnim putevima.

Oćutih pijanstvo čula,
sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.

Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom lazure noći,
odplesasmo ždralov ples.

U sjaju punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj gozbe osjetila.

Dijana Jelčić..."Umijeće svakodnevnog pokreta" ...
poglavlje sinestezija, str. 81... pretočih u stih... )




Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, sinestezija

- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.05.2017.

U ogoljeloj sebi...



Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges






U onim danima,
kada nutarnja gluhoća
otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo
zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane
punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde,
iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine
i daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

U prostoru trenutka
sklad vrije moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi
slutim ritam
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
obićnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizont
vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.

Dijana Jelčić






U ogoljeloj sebi

Oznake: vrata srca se otvaraju iz nutra...

- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.05.2017.

Pod lipom...



Pod lipama... bulevar u glavnom njemačkom gradu, ime je dobio po lipama koje rastu cijelom njegovom dužinom. Šetnja, omamljujuć miris i pjesma... Marlele Dietrich je opjevala to prastaro šetalište...



divna uspomena... i poveznica ka gradu na Neretvi. Čapljina... u proljeće pred prozorima Zdenkove rodne kuće se širi miris lipa u cvatu...





Predvečerje… sunoćavanje dana… osluškujemo poeziju kiše... u krošnji stare lipe se u kapima prelama sjaj bijele svjetlosti… isprepliće sa tek nazirućim cvjetovima… obećaje ljepotu, nježnost mirisa koji opija sva osjetila… iz kaleža života ispijamo ljepotu… gasimo žeđ za davnim snoviđenjima… omamljuju nas snoviti prividi prohujalog vremena… Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bjele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… jedino je šum krila preplašene ptice bio stvarnost… odvraćao me od nestajanja u mistici vjerovanja…
Jesam li jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?...

Možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave… Osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…
Koliko li se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…
Iluzionista ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža keltskog vjerovanja vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja pogled… ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima… i vraćam se u tvoju blizinu… sretna…






Neretva teče… dolazi iz vječnosti i odnosi trentke u ocean snova… šumi, romori, daruje nam sjećanja, budi čuvare pred zamkom uspomena… oživljava mirise, boje, zvukove, zagrljaje i poljupce… slike urezane u koru stare Lipe… srca umorna od vrtloga ljepote slute odmorište u tišini sutona… iza nas je ostala tišina močvare… lutali smo smaragdnim rukavcima velike rijeke… slušali pjev barskih ptica… pod Lipom pronalazimo smiraj nemirima uzburkane osjećajnosti… volim tvoje dodire otrgnute iz poezije kojom si opjevao dolinu tvoje mladosti… osjećam… Arkadija se krije u srcima… živi u nama tragovima ispisanih legendi… lišće titra zvukom Panove frule… sklada odu ljubavi koja bdije nad našim životima… ti i ja u vihoru prolaznosti ostajemo postojani u vjerovanju… sudbina nam je darovala zanos tisućljetnih traganja za istinom… svibanj se kortlja tračnicama ka mjesecu lipa… pod Lipom se gomila sreća… šutimo… riječi su nepotrebne… vjetar donosi zvuke naših davnih šaputanja… déjŕ vu… daruješ mi davno darovanu blizinu… prisnost iznjedrenu iz dolazećeg ljetnog solsticija… miris Lipe se pretače u ikonu susreta na obroncima mladosti… u ciboriju trenutka blješti zlatna hostija… svetost ljubavi… zagrljaj naših sutona i svitanja.


Dijana Jelčić





Oznake: Unter den Linden, pod lipama... pod lipom... Neretva Čapljina

- 07:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 20.05.2017.

Dolina zelene rijeke...



Osluškujem poeziju kapi. Čujem tišinu skrivenu u krošnjama bijelih breza… muk tužnih vrba… i šum vjetra… donosi miris tek procvalog jasmina… Rijeka teče, širi se u močvaru, slijeva u deltu... odlazi u more, u poeziju drevnih oceana.





Na delti njene ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu, na pješčanom žalu vjerovanja neka zalutala barka spusti jedra... U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće... na pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.

U zelenoj rijeci se grle tisućljeća, a ona vjekuje svojom prolaznošću. Heraklitova istina. Dolazimo, odlazimo i vraćamo se. Ona neumorna uranja sve dublje i dublje u bitak tvog rodoslovlja. Svjedokinja rađanja i umiranja romorom kapi ispisuje brevijare vjerovanja, ocrtava ikonografiju postojanja, oslikava ikone ljubavi…

Krotili su je, pripitomljavali… nisu uspjeli odagnati njenu prisnost sa plodnom dolinom iza njenih obala. Mirisi mandarina i grožđa nas omamljuju. Okus crnog vina oplemenjuje. Ona je ljubav ubrizgana u tajni kod genoma rođenih u njenim skutima.






Promatram sjaj u tvojim očima. Mir se ogleda u tvom pogledu i sjećanja na djetinjstvo. Govorio si mi... tamo na obali na mene oduvijek jedna vrba čeka...


Osluškujemo tišinu. Narušava je samo žubor rijeke. Osjećamo njeno bdijenje nad životima, ćutimo njeno samozatajno darivanje grudi zemlje na kojoj stoji hram u kojem izgovorismo ono sudbonosno… dok nas smrt ne razdvoji…

Dugo nas nije bilo. Vralili smo iz daljine, a ona je čekala kao što majka čeka. Nepokolebljiva u svojoj strpljivosti ona podnosi odlaske i hirovitost vremena… ne pokazuje tugu… guta suze neba i pretače ih u žitnicu sreće… i tišinu močvare u kojoj vjetar sklada ljubavne balade…
Šetamo njenom obalom… ona teče… u njenim kapima se zrcale uspomene… osjećamo neuništivost spomenka ljepote ugnježdenog u njeno trajanje… tihujemo… i volimo njen smaragdni sjaj …

Dijana Jelčić


Oznake: Neretva, delta, more, poezija kapi.

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2017.

Stihom ispisujem dušu...



Bio je san, mali predah,
kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre i utroba velike ribe,
a onda budnost.

Bojala sam se,
pričinjalo mi se,
sama sebi kradem sreću.

Vani zavija vjetar,
orkan juga kovitla nebo.

Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet,
onaj van vremena.

Lišila me neizvješća,
nepojmljivosti prisnosti
darovala ljepotu bliskosti.

Snovi su tek odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta
iz podsvjesti, opijum za nesretne.

Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida,
gluha kontura nutrine .

Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija slijepog oka,
bezmirisan obris,
praznina iza okna tišine,
nedohvatan s one strane suhozida.

Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe velike ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
kao ikonu iscrtanu u mom irisu.


Dijana Jelčić, zajednička zbirka pjesama „Stihom ispisujem dušu“... Kultura snova, Zagreb, 2014.




Oznake: stihom ispisujem dušu

- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2017.

U odaji ogledala i odjeka...




Prolutah sjećanjima... to mi se događa uvijek poslije oproštaja s zauvijek otišlim prijateljem... u sumi mojih godina takvi trenuci su sve češći... prebirući po uspomenama osjetih istinu... vječno ponavljajuću... ljubav se ne gubi... ona je uvijek tu... u nama i oko nas... 17. svibnja 2009- godine objavih na portalu Magicus ovaj davno napisani tekst... njime sam se opraštala davne 1997 s prerano otišlom prijateljicom... dvadeset godina, a ona je još uvijek prisutna u mojoj odaji ogledala i odjeka... promatram ovu fotografiju kojom sam tada ilustrirala napisano... ljubav dobijamo utkanu u tajni kod genoma... nosimo je u sebi... živimo je, često nesvjesni njene moći u našim odlukama... nesvjesni snage boje vjenančanice i tišine kojm ona kiti svaki naš dan... tada napisah odu ljubavi koja ostaje u galeriji pamćenja kao znamen prijateljstva...






Tu si
u mirisu svitanja,
u podnevnom suncu,
u vjetru predvečerja,
u purpuru sutona,
u ruci koja pali oči neba
ti dodiruješ misli,
budiš osjećaje,
zaustavljaš snove,
uvalčiš se u srce,
opijaš kao vino.


Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje.
Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.

ti si tu
pratiš nas u stopu,
griješ nas vatrom početka,
spavaš u osmjesima,
živiš u zagrljajima,
bdiješ nad umorom
ti si vječna straža
našoj snazi i
našim slabostima.


Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog izvora i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama.
Ljubav je proizašla iz titraja božjeg oka, sjedinjena s djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.

A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi.

Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke.
Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.

Ljubavi,
tvoje oči su jedino svijetlo
u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana,
žamor svakdnevice i
simfonija sna.
ti si
sreća na izvoru
ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u
ovom čudesnom titraju oka, u
trenutku koji nazivamo život


Dijana Jelčić... malo sladunjavo, ali moje...





postoji li predosjećanje?... objavih ovaj tekst kao znamen ljubavi i sjećanju na otišle prijatelje... upravo dobih obavijest... otišla je zauvijek draga mi prijateljica... Švicarska, naše prijateljstvo i naše godine... dugo se nismo vidjele... pet godina je prohujalo... otišla je Heidi Tschudi... ostala je uspomena i ljubav...









Samo ljubav

Oznake: sjećanja, prijateljstvo, ljubav

- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2017.

Appasionatta sna...




Sinoć smo bili na komemoraciji umrlom prijatelju. Laci Tulač, glazbenik, skladatelj, aranžer, pisac tekstova... čovjek koji je svojom glazbom obilježio naše vrijeme... i vrijeme generacija rođenih posije nas... ovoga se sigurno mnogi od vas sjećate...



Laci i Vesna Parun, glazba i poezija su obilježili naše izrastanje u ovo što smo danas... Zagrebačko kazalište mladih, u vrijeme naše mladosti pionirsko kazalište je bio hram u kojem smo upijali ljepotu, susretali prijatelje za cijeli život... sinoć smo ttu u susreli sa suzama u očima i oprostili od dragog prijatelja... on je bio sudinik naših prvih susreta, našeg vjenčanja, našeg vremena u Švicarskoj... on nas je godinama pozivao u snove...







Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove...

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.

Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te........
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te.......
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te......
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te.......
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te............
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te....
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

Dijana Jelčić...




jednostavno, volim te

Oznake: Ladislav tulač, prijateljstvo, glazba, poezija, san

- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 16.05.2017.

Sklad cjeline...




Kada su profesora Wolfa Singera, poznatog njemačkog istraživača djelovanja mozga, pitali; da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište duše?

" Ne" odgovorio je "duša spada u područje metafizike."

Njegov problem je, već, u samoj definiciji duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda ne spada u područje prirodnih znanosti i u to se može samo vjerovati. Prof. Singer je nakon dugogodišnjeg rada na Max- Plank institutu za istraživanje mozga u Frankfurtu, došao do zaključka da u mozgu nema jedno određeno mjesto gdje bi se smjestila svjesnost, kao što je davno vjerovao Descartes, smjestivši ga u epifizu i nazvavši promatračem.

Singer tvrdi da je naša spoznaja, mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, koji nastaju paralelno. Ti procesi su čudesno međusobno povezani i čine cjelinu spoznaje. Još uvijek se ne da objasniti kako iz tih procesa nastaje iskustvo," ja"- perspektive. Problem "ja"-konstitucije se ne može riješavati studirajući samo jedan mozak, nego se mora socijalnom interakcijom, više osoba, čak više različitih grupa ljudi, izvući zaključak o njihovom međusobnom doživljavanju i spoznaji.







Nad morem se prosula ljubičasta svjetlost. Posejdonovo carstvo je u svom vrenju izbacivalo kristale, gradilo most između nas i vječnosti. U daljini otok, privid izgubljenog kontinenta. Sanjarije drevnog mislioca oživješe pred našim očima.

Iznad otoka ples oblaka,
na nebu svijesti
plutaju jata ptica,
božanska matematika,
cjelina bez
zbrajanja i oduzimanja.

Sunčani mač
reže čvor sumnji,
nad perivojem uma
bljesak vječnosti,
svjedočanstvo
budnosti
u svijetu snovitosti.



Uronuli smo u davno napisani san. Mirisi prohujalog vremena otvoriše granice između predklijetke i klijetke vremena i dozvoliše nam da davne čežnje pretvorimo u žudnju sadašnjeg trenutka.
Atlantida krije u sebi bajku o ljubavi, šapnula sam. Atlantidu nosimo u sebi odgovorio si.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom koloplet sreće. U pamćenju utopija. U nama je raslo nešto bezimeno, nešto neshvatljivo lijepo, nešto nedodirljivo, a bilo je tu i bilo je naše.

Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne shvaćaš što je kvazar, a što sudar galaksija, govorio si. Tvoj glas se ispreplitao s tišinom romanse koja je titrala u eteru.

Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno.

Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski.
On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.

Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si.
Zar je tebi ljubav neshvatljiva? odgovorih pitanjem.

Dogodi se u izvjesnom trenutku našeg života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmogoniju, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma ljudskog uma.

Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u vječnosti.
Na tvojim dlanovima osjećam to neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo, u tvojim očima naslućujem kvazare, u našim pogledima se sudaraju galaksije i u našim glavama stvaraju svjetlost kojom osvjetljavamo tajne, ćutimo ono neshvatljivo i neobjašnjivo. Tada se sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, preobražava u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju trajanja.

Nebo više nije bilo ljubičasto, blistalo je ljepotom jantara, a mi smo još uvijek stajali na obali oceana sna i slušali tišinu te ljepote.

Je li peta dimenzija osjećanje osjećaja ljubav?

Jesmo li osjetili trajanje u petoj dimenziji?

Pitanja ostaju bez odgovora... za sada... ipak...

Tek sinergijom nas i svemira mi ostvarujemo sklad trajanja u vremenu

Dijana Jelčić


.

fotografije... Jasna Marcelić



Peta dimenzija

Oznake: wolf singer, multidimenzionalnost, paralelni procesi, peta dimenzija

- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2017.

Lječilište...





Tko je pročitao „čarobni brijeg“ pročitao je cjelokupnu kozmogoniju čovječanstva, tvrdio je profesor antropološke filozofije Vanja Sutlić. Bili smo u Davosu... doživjeli ambijent romana... “Čarobni brijeg” je jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća. To je studiozna analiza stanja duha i tijela u Europi u ozračju Prvog svjetskog rata. Mann prikazuje život u sanatoriju u švicarskim Alpama kao skriveni mikrokozmos gdje vrijeme ne protječe, gdje ljudi shrvani bolešću i udaljeni od stvarnog svijeta preispituju moralne i idejne probleme građanskog društva s početka prošlog stoljeća. Bolest pojedinca metaforički se preslikava na bolest cijelog tadašnjeg društva... bolest kolektivne svijesti... i tračak svjetla... mogućnost izliječenja... ostvarenje sna... roman treba dočitavati... osjetiti moć lječilišta.






U kozmogoniji svijesti lječilište, duše. Tišina je dodirivala njegova osjetila. Zrak je bio pun ushićenja. Šuteći se gledaju, njihovi pogledi govore sve.

Žena ga je vratila u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Čovjek udahnu još jedan put i šapnu.

Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš svemir, i mojim srcem širiš miris ljubavi. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što, u ovoj svetoj noći, drhti put zvijezde padalice. Ti si kći beskraja, imaš tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice praha sreće, ti zemlju pretvaraš u peludnicu žudnji. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja mirisom limuna i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju ocean žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.

Ona ga je promatrala sa žudnjom u očima i željom na usnama. Njegov dah je bio afrodizijak. U kaminu je pucketala vatra, na stolu su dogorijevale svijeće.

Lječilište, metafora mikrosvijeta, iluzija čarobnog bijega, romantično utočiste daleko od svrsishodnosti... teško se vratiti u stvarni svijet...

Dijana Jelčić




Oznake: Thomas Mann, Čarobni brijeg, izlječilište

- 07:27 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2017.

Dianin hram...




priču napisah davne 1989 godine...poslije našeg putovanja u Provansu... tamo sam čula legendu o gradnji

Avignonskog mosta






Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zatvoreni pejsaži koji se prelijevaju bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak sna.

Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.

Zaustavismo se pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji već svojim imenom stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji se koritom velike rijeke širi cijelom Provansom i mjenja ljudska raspoloženje. On je nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast. Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, čisteći nebo oslobađa nam put. Uskovitlane latice cvijeća prosipa kao tepih ispred nas i mi nošeni njim lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas uvijek vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.

Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.

Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.

"Čini mi se kao da smo ovdje već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke

"Ja sam prvi puta u Avignonu"

"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"

"Osjećam mirise nekog davnog sna"

"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta

Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.

Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova. " Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Stojimo ispod mosta dok se šum rijeke miješa s tonovima mistrala čini nam se da nam kamenje priča priču iz davnine.

Mladi je pastir čuo glas neba i sagradio most koji živi stoljećima i prkosi rijeci i ratovima.

Čiji glas je mogao čuti pastir, koja je boginja razgovarala s njim one davne 1177 godine? Koji anđeo ga je doveo s obronaka u grad vjetra, tko mu je pomogao nositi teški kamen do obale rijeke? Uništavan i ponovo građen most je izdržao vrijeme i mjenjao izgled. Kapela iznad njegovog drugog luka, mješavina stilova i epoha, me podsjeća na Dianin hram na hridi s koje smo krenuli na ovo putovanje.

Tu u Dianinom hramu na rijeci, osjetih mirise djetinjstva, vidjeh lavandina polja i vinograde. Miris se širio zrakom i mješao s mirisima vode i vina. Sinestezija tog doživljaja izmješa sjećanja i stvarnost. Uspomene oživješe novim snom. Svijetlost je ulazila kroz zidove i dodirivala naše misli. Bachuss i Diana zaustaviše vrijeme u sliku koja se zrcalila u rijeci. Zatvoreni u tom doživljaju čujemo muziku našeg stvarnog postojanja.

"Je li ovo isto san?"

" Slušaj ove tonove, to tvoje srce priča priču o nama."

Slika dobi dimenzije, ritam i dinamiku. Osjetih vrijeme u sebi, daleko vrijeme prvih susreta i trenutke budućih. Dijalektika prošlosti i budućnosti, misaona slika sreće koja ne prolazi nego traje i prelazi u prostor nekog davnog vremena...


Dijana Jelčić... jedna od priča iz neukorićene zbirke Umijeće vremena... ako vas zanima moja stilirizirana legenda o gradnji mosta možete je pročitati na dolje ostavljenom linku...






Dianin hram

Oznake: avignonski most, Dianin hram

- 07:57 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 13.05.2017.

Kako sam naučila...



Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj je darovano ime prostor- vrijeme, koja ustvari znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret i stvara prostor, univerzum, nas same. Kada razmišljamo o četvrtoj dimenziji, osjetilo za nju još uvijek nemamo, mislimo na Einsteina, kao njenog oca.

No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati Gaussova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala i uljepšava sliku svijeta, omogućavala bolje sjedinjavanje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno spoznati i doživjeti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam.
Ta pretpostavka je zainteresirala pisce, slikare, filozofe i mistike. Pružala je mogućnost maštanja, misaonog stvaranja neke nove stvarnosti u prostoru. U djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije. Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost.
Početak 20-og stoljeća je, znanstvenom terminologijom, ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentnog raja.

Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u slikarstvu. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam.

U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje.
Einsteinova teorija vezanosti mase i energije i teorija relativnosti i ovisnosti prostora i vremena i njihovo sjedinjenje u prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, je značila u isto vrijeme i otvaranje novih puteva ljudskoj spoznaji sebe u sebi i kozmosu.

dijana jelčić...

dinajina sjećanja, 12. 09. 2008.






Misterija vremena

Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj. Ljubav Selene i Helija osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim nutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.

"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana u kojem se budim.
"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine
"Tko si ti."
"Ja sam trenutak"
"A tko si sada?"
"Tvoj sretni trenutak buđenja u snu."






Gluho kolo

Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.

Potražih u kartama duše moju Arkadiu.

"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama tvog kozma. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu. " šapnu mi tek spoznati trenutak u meni.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovori mi trenutak "Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje."
"Kako ću pronaći Platoniju?"
"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom kvantnom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom bezbroju mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."

Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Misaono ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.

"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.

Tradicija nije uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje nutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj nutarnji dijalog prelazi u srebrenkaste tonove i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora.

Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa nutarnje veselje. Napetosti nestaju, prešla sam granice saznanja, ušla u svijet nastajanja. Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u ocean postojanja. Osjećam plimu i oseku. Slutim slijevanje ponornica u deltu i njihov povratak izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje.

U zrcalnim neuronima vidim gluho kolo ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom. Osjećam ritam srca, načelo mog vremena.

Dijana Jelić






Kako sam naučila osjećati trenutak i naslućivati četvrtu dimenziju

Oznake: četvrta dimenzija, gluho kolo

- 07:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2017.

Bile su to...



Pablo Picasso je napravio svoje prve kubističke slike na temelju Cézanneove ideje da se cjelokupni prikaz prirode može svesti na tri osnovna oblika: kocku, kuglu i konus. Picassove "Gospoice iz Avignona"iz 1907. godine, jedna je od najpoznatijih slika u povijesti umjetnosti. Njome započinje kubizam. Slika je nastala kao posljedica jedne studije u jednom bordelu u Barceloni koji je slikar u mladosti posjećivao. Nakon brojnih preslikavanja i više verzija, nastalo je djelo koje je šokiralo i njegove prijatelje.
Prvi komentar slikara Braqua bio je: „Kao da jedeš kadulju i piješ petrolej.“




A onda se dogodio analitički kubizam, (1909–1912), stil koji su Picasso i Braque razradili zajedno. Oba slikara upotrebljavaju tamne tonove i oba slikara slikaju, kao da posmatraju predmete iz više uglova odjedanput. Njihove slike su bile toliko slične da često odustajali od signiranja...






Uranjam u jutro puno maglovitih privida protekle noći iza koje se rađa sunce i pretvara tu zavjesu u ples blještećih kapljica. Promatram igru prirode i ćutim zagrljaj znanosti i umjetnosti, susret Einsteina i Picassoa na kopreni praskozorja. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost doživljavamo očima srca gledajući kroz okna duše. Ali u ovom tajanstvenom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama magličastog sjaja i sudjelujem u predstavi koja se obično događa iza zrcala svijesti. Pokušavam rukom dohvatiti tu čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije kojom nas svjetlost nečujno grli. Čarobnost ovog trena pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena. Šutimo.

Tren traje, vrtloži se titrajima nebeskog vretena, prelijeva se u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti. Njeno sjećanje je satkano od energije ljudskih duša koju ona omata odorom njihovih djela. Iz svakog treptaja njenih očiju izranja čujnost njene čulnosti. govoriš glasom koji se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima leda se prelama toplo zlato i pretvara panoramu horizonta u krunskog svjedoka geometrijske estetike.

Tišina izranja iz matematičke etike dodiruje naša čula titrajima zlaćane spirale. Ushićenje se vrtloži, grliš me dlanovima na kojima se gnjezdi divota vječnosti. Zlatna hostija se uzdiže i mijenja deskriptivnost vidokruga. Osjetih mirise Provanse u zraku i dašak njihove tajanstvene muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na cvjetove jasmina i našu prvu bračnu noć. Magličasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture mladoga dana.

Sretna sam da smo ovo doživjeli zajedno, odgovorih. Nasmiješio si se. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.

Bile su gospođice iz Avignona, potvrdio si istinitost moje vizije.

Dijana Jelčić







Oznake: Picasso, Braque, Einstein, Gospođice iz Avignona

- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2017.

Nešto iz davnina...




Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smiraj duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu postojanja.

Tvoje oči...
okna nutarnjeg sunca
moja sloboda je
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga
taži žeđ
na izvorima tvoje sreće
krsti me imenom
tvoje ljubavi


Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu vjere u samoga sebe" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u nevjeru.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka."
"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji. Čovjek je nevjeran samome sebi"

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.

Budimo drugačiji od drugih
jer mi nismo tek neki
ne dozvolimo monotoniji
ne dozvolimo kolotečini
ne dozvolimo strahovima
da nas zaraze.
Rastimo u slobodi
iza ograda i zidova
u kojima je život prevara
a vrijeme rob !


Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom vjernosti osjećajima i istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.

Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak u studenskoj menzi
Jesi li gladna?
Ne, volim te?


Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali rijeke sreće, tamo možemo posaditi plavo cvijeće !!!!!!!!!

Na livadi ispred mojih prozora se prosulo plavo more... Nezaboravak mi se u svakom svitanju nasmiješi, znakovi vječne vjernosti mojoj ljubavi i plavom snu koji još uvijek budna sanjam.

Dijana Jelčić... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987 i zbirka Umijeće vremena 1987 - 2007.






Moj san

Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena

- 09:29 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 10.05.2017.

Osvrt...




Neobično, čudno, a tankoćutno... danas prolutah sjećanjima... na današnji dan prošle godine u knjižnici Tin Ujević u Zagrebu je bila promocija zbirki poezije i vernisaž slika pjesnikinje i slikarice Nevenke Pupek... o njenom stvaralaštvu je predgovor napisao prof slavistike Fikret Cakan... Zdravko Odorić i Zdenko Jelčić su čitali njene pjesme... Neven Dužević je prebirao po strunama gitare... Nevenka me zamolila da napišem osvrt o njenim djelima...







Nevenku Pupek sam upoznala kroz njenu poeziju, davno na portalu webstilus. Virtualni svijet je bez okusa, mirisa, zvukova, tek prijateljevanje riječima na daljinu. Drukčije je trajanje izvan vremena, tajanstveni splet duša u zajedničkoj ljubavi... pjesništvo...

Nisam pjesnik, nisam kritičar, mogu samo govoriti o doživljaju koji ostavlja duboke tragove u pamćenju.

Nevenka piše:

Ono dragocjeno
dotičem mislima
nježno, obzirno...


I upravo tom tankoćutnošću dotiče osjećaje čitaoca...
Zbirkama Nedovršena, Korozija i Bizarne himne ona
riječima i bojama oblikuje trenutke, nisku svakodnevih događanja...

Danas
sve crvene i žute
blijede su
tihe...


Treba joj vatra, iz njenih dubina vrisak da dovrši sliku... a crno boji pjesmu otkrivajući u njoj djelove sebe...

Nevenka gleda kroz sebe i spoznaje nemogućnost zatvaranja dana u nepomičnost... ona to čini bojama... a divi se noći svijeta...

Čitajući Nevenkine minijature osjećam, život se ne događa u samoj materiji nego u njenoj srži, u suštini dubokih brazdi na licu vremena. U toj dimenziji svijesti naslućujem duljinu, širinu, visinu i dubinu sfera u kojima se zrcali život.

postat ću samo boja
na svojoj novoj slici
crna gusta, hladna


Čitam i čudim se njenoj sposobnosti da vješto ispreplete svoje dvije nadarenosti u negiranje vremena, lišavanje svega osim postojanja.

Prihvati me ovakvu
Beskorisnu
Raskomadanu
Na riječi i boje…


Poetika zbilje je obrazac ritma srca. Njena pričljivost je preslika osjećanja osjećaja. Pišući je postajemo mekana trava, bujica riječi, kapljica stiha, boja nebeskog spektra. Duša pjesme je božanska iskra. U svakom se biću nalazi klica savršenstva. Na poljanama ljudske duše, kao vlati trave, titraju žudnje i čežnje. Duboko u svemiru svijesti beskraj grli bezvremenost, zbilja se slijeva u stih. Dok srce otkucava melodiju tišine, usnuli spavač milovan daškom sna ustaje iz postelje probuđenog neba i po stazama vremena riječima oslikava nova snoviđenja.
Odhaja u pustolovinu nadahnuća.
Nevenka se budi na obali odlazeće noći. U sjaju jutra odsanjane slike ožive riječima. Postaju minijature prepune istina, šapat

pokloni mi tišinu
zvuk kiše na vrućem betonu
umorna sam
pokloni mi dan bez boja.


Nevenkine pjesme izazivaju kovitlac neurona u misaonom režnju. Gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Svibanjska noć odnosi trenutke proljeća, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" reče Schönberg objašnjavajući svoja djela.
Stihovi, pjesme, Nevenke Pupek su upravo to… Osluškujem prolazak konsonanci njenog vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Ubrizgati moć napisanog u ono zrno pamćenja u kojem pohranjujem posebne vrijednosti…

U olupini šutnje
Puzim kroz sate
Dan se raspada
Od soli i ozona…


Ova minijatura odzvanja u krošnji uvjerenja kao huk čuvarice drevne mudrosti. Najavljuje buđenje nove istine.

Bizarne himne, darovana mi zbirka, neobično, čudno, a tankoćutno stihovanje. Kao da koračam na na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansiram na sponi između sanjarija i životnih istina.

Dišemo oprezno
Vruće i tanke
Igle neoproštaja
Žive u aorti


U bizarnim hvalospjevima osjetih događanja drugačije, promatram ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene kafkijanske sloboštine koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njena izričaja sretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života na vrhuncu emocionalnih doživljaja.

Spavam u paukovoj mreži
Ispod mene
Moja pluća
Zarasla u slak
Broje udisaje
Dan će opet izmigoljiti


Cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u nacrtanim svjetovima.

Na papiru čekaju
Nacrtani svjetovi
Nevidljive dimenzije
Prizivaju dodir.


Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim nacrtane svjetove, mnogoprotežnost vječnosti.
Pisanje o pjesmama je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer bujaju nježni osjećaji.

Pokušah osjetiti Nevenkin osjećaj dok je pisala pjesme i slikala slike.





Što je osjećala slikajući ove strune koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njenu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njenu ruku u trenutku stvaranja.

Što ja osjećam čitajući pjesme i gledajući slike?
Je li to njena duša, je su li to kristalići njene svijesti, svila njenih osjećaja?





Ne znam što je to... ali znam ovo što osjećam je ono najintimnije, neopisivo osjećanje ljepote.

Dijana Jelčić




Oznake: Nevenka Pupek, Fikret Cakan, zdenko Jelčić, poezija, slike

- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2017.

Na oltaru sna...



"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh dobro poznatom osmjehu u mojim zrcalnim ćelijama.
"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.
"Einsteinov san traje u mojim mislima" rekoh
"Odživi ga svijesno." šapnu mi dobroćudni osmjeh moga djeda "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas boginje ljubavi koja te je pozvala na ovo daleko putovanje."
"Ali ja bih radije slijedila tebe. Zar ti nisi moj anđeo čuvar?"
"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće i da osjetiš ljubav, tu čudesnu energiju koju si rođenjem dobila."

U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Moje vrijeme otvori još jednom svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo.

"To je obaveza onih koji nisu uspjeli u sebi pronaći i spoznati vječnost."
"Što je vječnost?"
"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."
"Kako ću to spoznati?"
"Pitaj me kada odrasteš. Tada ćemo moći o tome razgovarati."
"Koliko puta moram još spavati dok ne odrastem?" upitah djetinje nevino.
"Ostani još dugo dijete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće....



Štivo je davno napisano i dugačko... moj misaoni dijalog sa dedom i moja razmišljanja o razlici između mikro i makrokozma... ako nekog zanima i želi odvojiti vrijeme za čitanje evo linka...

Ljubav na oltaru sna

završavam krajem priče o ljubavi na oltaru sna





"Stvarnost je trenutak u kojem postojim, trenutak u kojem spoznajem da materija moga tijela nije čvrsta, da ona nastaje vječnim procesom gibanja svih mojih djelova."
"To ti dokazuje da si ti uistinu cjelina, a ne zbroj djelova. U kugli tvog trenutka si vidjela Einsteinov san, spoznala nastajanje prostora pod utjecajem vječnog gibanja tvojih struna i energije vremena." djedov glas me je uvodio u najčudesnije putovanje života

Pomilovala me tajanstvena sila Svemira. Na nebu se zapalila tisuću i jedna želja odaslana sa vrata vremena. Zatitraše kristali noći u tišini. Osluhnuh titraje vremena. Suptilna tmina me obavila i oduzela mi onaj dio leda u koje upisah šifru zaborava. Rijeka je nestajala u delti vremena. Mjesec se smanjivao i nestajao u sjećanjima, tim nježnim čuvarima vrata vremena. Zakoračih u tišinu, prođoh pored čuvara vremena, zaustavih vrtloženje misli iza mirnog čela, zaustavih remećenje neusklađenosti sklada nemirnog mira u srcu. Odlomih komade leda, zgnječih ih u kristale zaborava i odbacih u tamu Svemira.

Hoće li mi donijeti dio tvojih nemira?
Hoće li u tišini pokušati odgonetnuti jednostavnu formulu moje duše?

Misterija vremena je jača. Nema odgovor. Dišem, osjećam izvorište ljepote, nemirno i prepuno sebe, slično mome srcu koje titra nemirnim ritmom mira. Tmina se pretače u tišinu.
Pred mojim nutarnjim očima se zakrivljuje velika lađa crkve, na oltaru se smanuju svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iizranja freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele.

Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući za mene simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred mojim očima.

Dijana Jelčić




Na oltaru sna

Oznake: Michelangela, nastajanje svijeta, einsteinov san

- 07:57 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.05.2017.

Peta zapovijed...



Imam pacemaker, pet stentova, a i odrezali su mi obje noge, da ne mogu nikom pobjeći. No, dobri duh Zagreba ostao je živjeti u meni. Nikad mi nije dosadno. Evo, danas promoviram roman “Peta zapovijed”, koji sam najavio prije 20 godina. To je moja četvrta knjiga, a osjećam je kao prvu obzirom na to koliko sam dugo radio na njoj.... rekao nam je Božidar Smiljanić... koji se odaziva na ime Darko... i objasnio nam naslov ...Perući krv sa svojih ruku, Nikola tiho mrmlja: „PETA ZAPOVIJED GLASI: „NE UBIJ!“. ..






Bila je to divna večer... promocija postmodernističkog povijesnog romana rijetkih vrijednosti... uživali smo u riječima Vladimira Brnardića povjesničara i Vladimira Lončarevića povjesničara književnosti... u pjevanju Lee Barba uz pratnju njenog oca na gitari... renesansna FROTTOLA je uronila u naša srca...

Božidar Smiljanić je napisao povijesni Roman... Peta zapovjed... u 685 stranica su zgusnute dvije povijesne godine... 21. prosinca 1536 do 27. listopada 1539... Nikole IV Zrinskog... promovirao ga dan prije otkrivanja spomenika Nikoli Zrinskom





Osnovna vrlina svakog (pravog) povijesnog romana je jest baratanje povijesnim podacima. U dokumentarnoj utemeljitosti Smiljanić je nenadmšan, o čemu svjedoći i njegov bogat "Glosarij i nužna objašnjenja". Kao da u Smiljanića ne postoji nijedan detalj koji nijepoduprijet injenicama, a oni pak detalji koji su plod autorovih osmišljanja (jer da ih nema bio bi ovo hirtoriografski rad) uvjerljivo su poduprijeti činjenicama, odnosno iz njih proizlaze.
No ta dokumentarnost nikad nije sama sebi svrhom, nego je svrhom tkanja uspješne artističke proze... Osoito se ogleda u dijalozima... neće Dalmatinci u Smiljanića govoriti školovanim štokavskim standardom, niti će Osmanlija srpskog porijekla progovoriti hrvatskim, nego srpskim idiomom...
Upravo zbog toga ti dijalozi nemaju premca u hrvatskoj prozi. I ne samo to, upravo u njima ponajbolje dolazi do izražajaono što prožima cijeli rukopis i što plijeni pozornost, a to je iznimna jezična osviještenost autora...

Denis Perišić... djelić predgovora knjizi.


Darko je bio i ostao dobročudan kritičar moga piskaranja... napisao mi je odličan osvrt na zbirku pjesama Pelinjak, rukovet gorkih stihova, Švicarska 1995... sudjelovao u ukorićavanju mojih zbirki Mostovi pod kojima se budim i Nestvarno stvarni... da, moram zaroniti u knjigu... i onda ću se potruditi, njemu za ljubav, napisati osvrt...

Još jedna misao mi titra u svijesti... promotori su rekli... ovaj roman je odličan predložak za TV seriju o Nikoli IV Zrinskom...

nadam se i režiseri će prepoznati tu vrijednost čitajući ovu savršenu povijesnu knjigu...

Dijana Jelčić




Oznake: Peta zapovijed

- 08:18 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2017.

U zrnu pijeska vremena...



Larina tema (engl. Lara's Theme) je naziv ponavljajućeg glazbenog motiva kojeg je za film Doktor Živago (1965) napisao skladatelj Maurice Jarre. Melodija je postala međunarodno poznata i omiljena do danas. Kasnije je Paul Francis Webster preuzeo temu i dodao joj stihove, pa je nastala pjesma "Somewhere My Love" (Negdje, moja ljubavi)... Pjesma o ljubavi opisanoj u romanu Borisa Pasternaka...

Tvoj smijeh, Lara, umro je s danom tim
Kada si ti zadnji put bila s njim.
Znam, znam, Lara, da mrziš onaj vlak
Lica kroz dim, ledeni zimski zrak.
Ti si pošla kroz snijeg, Lara,
A on u pakao vatre te,
Pamtiš li zvuk pjesme vojnika tih
I njegov glas tužan i tako tih?

Ti si pošla kroz snijeg, Lara,
A on u pakao vatre te,
Al sunčan dan vratit će drage sne:
Vjeruj, Lara, k o prije bit će sve...






U pejsažima daleke zemlje, opisanim na stranicama Pasternakove knjige, ljubav podnosi udare sjevernog vjetra i u zaleđenoj dači otapa trenutke straha i strave. Uranjam u priču o trganju carskog znamenja i koračam dalekom stepom ka susretu u ljubičastim snovima. Probijam se kroz sniježnu oluju i izranjam na sunčanoj strani ulice grada u kojem je ljubav proklijala proljećem. Zaustavljam se na tračnicama tramvaja zvanog čežnja i ne dozvoljavam da se odigra kraj ispisan na pergamentu svijesti. Sa asfalta nas ljubav odnosi u renesansni perivoj davnih snoviđenja, a tonovi vječne melodije nas sjedinjuju sa trenutkom u kojem praznina postaje punina postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo izaći među koplja sunčeve svjetlosti i u svakom zrncu pijeska vremena zrcaliti ljubav.


U sunčanoj zraci iskri istina o porijeklu svjetlosti. U arboretumu sjena odzvanja zenit vječnosti.


Pitam se je li ovo san ili java ili je tek kristalna suza vremena u kojoj se zrcali prošlost i sanja budućnost. Uz mene koračaš ti. Osjećam te dušom vjetra koji mi mrsi kosu i miluje sjenu mjesečeva sjaja na mojim obrazima. U biserima sedefastog horizonta spavaju razlomljene linije sudbine i čekaju buđenje suđenice koja će utakati nova križišta na stazama stvarnosti.

Dijana Jelčić



Oznake: dr.Živago, Boris Pasternak, Larina tema

- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 06.05.2017.

U ritmu tišine...



"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrst muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško."
(Svila) Alessandro Baricco.






Pročitala sam knjigu. Osluškivala bijelu glazbu. Čula zvuk tišine, osjetila, ritam neizgovorenih riječi, nedotaknutih krajobraza, neobjašnjenih životnih pojavnosti. Daleki Japan, miris trešnjih cvjetova, trenuci postojanja u priči. Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada…

Bijela glazba je nešto prokleto teško. Ipak zvuk se u nezvuku čuje. Kao pjev ptica oslobođenjih iz krletke. U njihovom letu je ljepota. I ne može se zaustaviti. Može se osjećati kao dodir svile. Kao život. Kao radost.

Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji… da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba… kroz vrijeme….zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog prostora i briše privid beskonačnosti… a pogled se kupa u bezimenom jezeru nad kojim se bijela glazba iskri u zvuku nekih novih vjetrova i nekih drugih boja, a prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Kada poželim bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti, blješti rapsodija boja otrgnuta iz oka nutarnjeg svemira.

Vidim te... došao si tišinom i buketom bijele svjetlosti u rukama. Zlaćani suton se mješao s ljubičastim oblacima zapadnog neba. Venera je odjevala krajolik u odoru tajanstvene prisnosti... Zakoračili smo u krug bliskosti... Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama. Vratili se na početak priče.

Nad močvarom sjaj sunca i tonovi tišine. Zaplesali smo ritmom tišine.

Dijana Jelčić






filozofija djetinjstva

Oznake: Alessandro Baricco, svila, bijela glazba, ritam tišine

- 07:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 05.05.2017.

Aleph, beskonačnost i...




„Radius Alepha bio je neka dva ili tri centimetra, ali kozmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari. Jasno sam ih vidio iz svih točaka kozma. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.






Umijeće odraza, igre svjetlosti i sjene, sužanjstvo trenutka u okviru trajanja, krhotine vremena ubrizgane u purpurne oblake, u ljepotu krajobraza uspomene. Snovid, privid duše vizionara, u beskraju zagrljaj odlazećeg i dolazećeg.

U ekliptici Sunca istovremenost zore i sutona, Aleph, dvokružje istine, početak bez kraja. znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, svijest u porama vječnosti. Na obrubu jutra, u piramidi vremena Arahne tka tkivo dolazeće ljepote.

Ulazim u labirint, budna sanjam, ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu sveprostora, u zrcalu svevremena, u sumi povijesnih metafora. U poeziji vjetra šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo, rađa se još ljepše. Na tračnicama mjena, iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan,
rađa se noć. Na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost, ostaje uspomena. Iza mrkih čempresa bljesak Danice, bijela svjetlost se prelama u spektar i oslikava carppacio jutrenje. Pod svodovljem ljepote
se budi grad.

U Alephu kontemplacijski čin, u znaku beskonačnosti bezimeno ništa postaje sve. Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda. Ćutim pročišćenje nutrine, sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić


Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost, ljubav

- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2017.

Lice tišine...




Moć sadašnjeg trenutka... naše naglo ljeto i Hutovo blato i naša desetljeća osluškivanja tišine... izbrisali smo lice tuge... i naličje tugovanja... ostala su lijepa sjećanja... i tišina močvare koja oplemenjuje dolazeće vrijeme... i istina ... u odaji zrcala i odjeka čujem još uvijek neizbrisano lice tišine... rekoh Mariti.

Draga moja,koliko sam toga jednom mislila napisati upravo o Hutovu blatu,o magičnoj moći prirode i divnih doživljenih trenutaka...Tvoje i njegovo naglo ljeto, a moja je bila jesen... prisjetila se Marita



Ti čuješ moju tišinu... bila si u njenoj odaji... Hutovo blato je uistinu carstvo ljepote i tišine... mi smo se vozili čamcem... u jednom trenu je lađar zaustavio plov i rekao slušajte... šutjeli smo... prvo nisam čula ništa, a onda polako začuh muk prostor vremena... tajac prirode... moć tišine...

Ovaj dijalog smo vodile pri prvom susretu na obali zelene rijeke. Marita je na FB zidu pročitala moju, u jesen 1987, napisanu pjesmu...tada još nisam imala računalo, svaki rukopis sam signirala dušom... a onda 2007 počela prebacivati u virtualu...







Jakovljeve ljestve...

Što joj je kazivalo podne toga dana?
Život pod groznim suncem...
Korito rijeke vremena bez poezije kapi...

Bila je žedna na izvoru, u zenitu sparnog dana,
pod rascvjetalim suncem mrak,
slijepilo osjetila...

Zalutala je u močvari nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a uokolo tama,
željela je slušati tišinu, a uokolo zvuci tuđih života,
željela je sanjati, a budili je krici prošlosti.

Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima
ona krenu rijekom bez povratka.

Na rubu svijesti začu glas Hesseove istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš se bojati.
Moraš voljeti... Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"


a onda ponovo zvuci tuđih života,
oko nje mrak, u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
a ona još nije vidjela sunce.

Začepila je uši i šapnula...

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora, u tmini kao ova,
pozdravljam tvoju zvijezdu, tvoj put k meni...


i pružila ruke ka naslućenom suncu,
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan,
među prstima pramen njegove kose.

Jedan svjetli pogled izroni na obalu mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu sparnog dana. ,

Opijena blagošću njegovih očiju ona zaboravi put nazad...

Čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom... čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca.

Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,
jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,
a rijeka bez povratka je
oživjela ljepotom prohujalih dana...

I ja sam živjela u Arkadiji,
pomisli, gledajući kako laste odlaze.

Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi sreće na obrazima.

Kiše su počele.......a oni su spavali na jastucima želja.

Vjetar je podigao zastor vremena, da daljina bude bliža.

On joj je mjesečinom blažio tugu rastanka...

Ispijali su vino sreće...suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,
jedini trag na njenoj postelji...

Njihovo vrijeme je započelo tišinom,
uramljeno susretima, rastancima i pismima...

a onda je

Orionovo zvježđe prosulo zlaćanu prašinu,
Jakovljeve ljestve među srcima,
ljubav je stvorila dvorac među zvjezdama...

Mliječnom stazom povezani,
u krugovima sna sjedinjeni
više se nikad nisu morali rastajati...

Dijana Jelčić





evo i dodatka... danas na blog.hr je zatitrala moja 1010 objava... (mnoge objave sam izbrisala... mea culpa) ali ova brojka 1010 titra moć mog duplog tetrakisa... i Pitagorinu molitvu ... a na FB zidu se javila Marita...

Hvala ti Dijana na ovom podsjećanju! Imaš pravo,magične su te močvarne tišine. Daju osjećaj pripadnosti nekom drugom svijetu...za nas stvorenom,magičnom...mističnom. Nadahnjujuće i iscjeljujuće! I u ljeto...i s ranom jeseni. I da...oni koji su u krugovima sna sjedinjeni...nikad se ne rastaju. Ljubeći pritom sve nadolazeće patnje i boli! Uljepšala si mi dan! I ne samo ovaj!... sretna sam...

Hvala ti draga Marita... veselim se skorom susretu u dolini zelene rijeke...







Oznake: lice tišine, naglo ljeto, jakovljeve ljestve...

- 07:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2017.

Moćnica zbilje...



Ova noć odnosi trenutke, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju koja me opija znatiželjom i čuđenjem.
Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bljesak pamćenja budi sjećanja.






Čujem tonove Debussyeve opere i poetičan jezik, stapanje glazbe i govora. Vidim, u čudnovatom pejsažu prohujalog vremena, mističnu šumu i susret muškarca i prestrašene žene. Na scenu trenutka izranjaju slike Maeterlinckove drame o vječno ponavljajućem ljubavnom trokutu.




U mreži snovitost pradavna glazba, premosnica ka jutrenju. Lebdimo nad bezdanom, postajemo tkivo noći, promatrači tragične ljubavi Pelleasa i Melisande. Nepredvidivi su putevi srca i smrt kao pobjeda nad nevjerom. Ljubav je izgubila bitku s ljubomorom.

U osjećajnom režnju kovitlac osjećanja, brzina misli u kreativnom univerzumu, neizračunjiva konstanta nutarnjeg vremena. U odaji zrcala odjek smiraja, skladan znatiželjom, čežnjom, željom smjenjuje strahom i sumnjom skladane titraje kaosa.

U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti. U krošnji uvjerenja buja misao o tebi, hukom se oglašava čuvarica drevne mudrosti, izranjaju nove istine, samo naše. Poezijom darujemo prednost nutarnjim previranjima. Vanjska su tek prolaznost vremena... Mi trajemo u vremenu, a kada odemo vrijeme ostaje.

Bio je to čudan san... Budim se... Misli se roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri osjećanja.

Na horizintu svitanja, sa stijegom pobjede, izranja lik moćnice naše zbilje...



Dijana Jelčić



Oznake: Pelleas i Melisandra, ljubavni trokut, moćnica zbilje

- 08:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2017.

Sinestezija...




Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?

Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?

Tri riječi, koje Goethe koristi u svojoj uvodnoj pjesmi u njegovu teoriju boja: oko, svjetlost, božansko – spadaju skupa i međusobno su povezani. U oku svijet, čovjek i božansko postaju jedno. Biće čovjeka, njegova nutrina, njegova duša zrcale se u oku. Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi. U oku svijet susreće čovjeka. Te Goetheove misli su probudile nutarnjeg hermenauta, tumača nerazumljivog, izazvale kovitlac neurona u misaonom režnju. pokrenule mašineriju razmišljanja, uzburkale želju za istinskim doživljajem boja. Oko je suncu nalik, tvrdi pjesnik, u nama je božanska iskra tvrdi Goethe, dozvolih sebi ushit u carstvo sinestezije. Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja. Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta...


.

Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se, u pjevu nebeskih ptica, čujem žubor rijeke vremena. U suzama oblaka čujem poeziju univerzuma, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju svevremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša.
Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje.

Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada, u blještavilu boja, vidim vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati.

Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna rapsodija boja, tajna skrivena u bespućima beskraja. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta.

Tada mi se pričinja, nebo se raduje mojim pustolovinama, a onda me, na obroncima jave, kišom tuge poziva na povratak u trenutak. Prave stvari se događaju u titraju oka i ne ponavljaju. Onda sam sigurna u sutonu umiru tišine, pred mojim očima se šire jutra razigrana, sve su staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.

Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi romorom pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu dječijeg osmijeha. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Razmišljam i osjećam slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke.

U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama boja koje uzimam iz varljivog spektra prosutog na horizontu svijesti.

Dijana Jelčić




Sinestezija

Oznake: sinestezija, Goethe, boje

- 07:27 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2017.

Miris mjeseca ruža...



Svibanj je mjesec ruža, rožnjak... prolutah arhivom... stare pjesme, staro štivo... prohujale godine... Švicarska... bila sam daleko, ali sjećanja sam nosila sa sobom... prva ljubav, rastanak, odlazak u nepoznato... slavlja rođendana su me uvijek prisjećala na osamnaest crvenih ruža koje dobih za inicijaciju u punoljetstvo... 06. 10. 1967...

06. 10. 1977 napisah pjesmu...






Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.






Oplakivah ljubav, oplakivah sebe bjegunicu iz doline suza. Ljubovah sa noćnim pustolovom, stihovima lutah nebeskim daljinama i oceanskim dubinama. Nisam osjećala uzaludnost traganja, nisam uspjevala metaforiku sanjane poetike pretočiti u svakodnevicu.

Zbilja je bila okrutna... ili mi se tada to samo činilo?... Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, iluzije paralelnih svijetova u kojima se družih sa božanstvima iz legendi. Nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova...

Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća... susreti na trgu ptica... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine... zbirka “Osamnaest crvenih ruža” umjesto željenog buketa...

A onda otkrih poeziju Ingeborg Bachmann. Bio je mjesec maj. Naslov njene zbirke „U oluji ruža“ i njena pjesma Isplovplov ostaviše neizbrisiv trag u duši. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine, to sam bila ja u tom vremenu. Ingeborg je poetizirala ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta, kretati se...

Rađali su se i umirali dani... bez pomaka vremena... živjeh vrijeme potopa osjećanja. Na ozoru jednog jutrenja let gugutke. Osjetih utjelovljenje slobode. Kao u legendi, objava spasenja. Trenutak povratka mene meni. Začuh zvona... poziv na zornicu. Na stolu su ležali ispisani papiri...

Odakle dolazi ljepota?... zapitah se zadnji puta... udahnuh miris tek nazirućih pupoljaka majskih ruža... Na već požutjelom papiru zapisah zadnji stih... „zavoli dan u kojem se budiš... zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...“

Oprostih se od tugovanja, osušeni buket crvenih ruža bacih u zaborav, Dianu i Aktaiona vratih u legendu... i zakoračih slobodna u mjesec ruža... osjetih izvorište ljepote u srcu... mjesec dana kasnije izdadoh svoju nutrinu... objavih zbirku pjesama „Odakle dolazi ljepota“... i krenuh u naše naglo ljeto...

Gomilale su se godine, vrijeme oluje ruža je davno završilo. Događalo se vrijeme snova, ljubičastih... Ruže su promijenile boju, a buket je svake godine sve veći... zrcali buket mojih godina...

Dijana Jelčić




Oznake: prvosvibanjka radost, osamnaest crvenih ruža, buket godina

- 07:37 - Komentari (35) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>