Osluškujem poeziju kapi. Čujem tišinu skrivenu u krošnjama bijelih breza… muk tužnih vrba… i šum vjetra… donosi miris tek procvalog jasmina… Rijeka teče, širi se u močvaru, slijeva u deltu... odlazi u more, u poeziju drevnih oceana.
Na delti njene ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu, na pješčanom žalu vjerovanja neka zalutala barka spusti jedra... U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće... na pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene.
U zelenoj rijeci se grle tisućljeća, a ona vjekuje svojom prolaznošću. Heraklitova istina. Dolazimo, odlazimo i vraćamo se. Ona neumorna uranja sve dublje i dublje u bitak tvog rodoslovlja. Svjedokinja rađanja i umiranja romorom kapi ispisuje brevijare vjerovanja, ocrtava ikonografiju postojanja, oslikava ikone ljubavi…
Krotili su je, pripitomljavali… nisu uspjeli odagnati njenu prisnost sa plodnom dolinom iza njenih obala. Mirisi mandarina i grožđa nas omamljuju. Okus crnog vina oplemenjuje. Ona je ljubav ubrizgana u tajni kod genoma rođenih u njenim skutima.
Promatram sjaj u tvojim očima. Mir se ogleda u tvom pogledu i sjećanja na djetinjstvo. Govorio si mi... tamo na obali na mene oduvijek jedna vrba čeka...
Osluškujemo tišinu. Narušava je samo žubor rijeke. Osjećamo njeno bdijenje nad životima, ćutimo njeno samozatajno darivanje grudi zemlje na kojoj stoji hram u kojem izgovorismo ono sudbonosno… dok nas smrt ne razdvoji…
Dugo nas nije bilo. Vralili smo iz daljine, a ona je čekala kao što majka čeka. Nepokolebljiva u svojoj strpljivosti ona podnosi odlaske i hirovitost vremena… ne pokazuje tugu… guta suze neba i pretače ih u žitnicu sreće… i tišinu močvare u kojoj vjetar sklada ljubavne balade…
Šetamo njenom obalom… ona teče… u njenim kapima se zrcale uspomene… osjećamo neuništivost spomenka ljepote ugnježdenog u njeno trajanje… tihujemo… i volimo njen smaragdni sjaj …