dinajina sjećanja

srijeda, 16.05.2018.

Peta dimenzija...





Otkrićem četvrte dimenzije je čovjek dobio mogućnost nove spoznaje svijeta, time i sposobnost širenja znanja. Ubrzo se postavilo pitanje o mogućnosti postojanja i pete dimenzije.
Još ne dokazana, matematički izračunata, naslućena je u elektromagnetizmu 1919-e godine prošlog stoljeća. Theodor Kaluza ju je izračunao i time dokazao da je elektromagnetizam jedna vrsta gravitacije, ali ne one obično objašnjavane u fizici.
Elektromagnetizam je gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se počele događati promjene u modernoj fizici otkrivanjem sve manjih i manjih čestica unutar atoma.
Pored gravitacije i elektromagnetizma su otkrivene i dvije nove fundamentalne sile, slaba i jaka nuklearna sila, sile koje drže jezgre atoma zajedno i održavaju stabilnost materije.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma?
Hoće li se jednoga dana ostvariti Einsteinov san?
Hoćemo li se uspjeti uzdignuti u više sfere svijesti?

Peta dimenzija koju je naslutio Kaluza me intrigira već godinama.......... pa iako danas znanost govori o dvadesetak dimenzija, a mi se borimo sa spoznajom četvrte...onog svjesno spoznatog trentka u kojem nema ničega drugog do naše svijesti. Ja sanjam o Einsteinov san i pokušavam zamisliti kako bi bilo divno kada bi se teorije reltiviteta i kvantna teorija sjedinile u petoj dimenziji našeg postojanja, koju ja ponekad poetično nazivam moja peta protega ili LJUBAV





Na vratima mediterana...

Na vratima Mediterana smo slušali poeziju oceana. Nad zaljevom se prosula zlačana svjetlost. Posejdonovo carstvo je ključalo mirom, premosnicom između nas i vječnosti.

Uronili smo u davno napisani san, našli se među zidinama razrušenog grada.
Atlantida živi u našim srcima, rekao si dok sam ja u tvojim očima promatrala ljubičasti sjaj kristala koji su kapali s neba i tkali mrežu oko nas. Vidjeh kapiju potonulog kontinenta i zaučuh pjesmu delfina, vječnih stražara na ulazu u drevna snoviđenja.
Suton se polagano pretakao u noć, a mi smo sanjajući lutali koridorima drevne utopije, dokazivali mogućnost istovremenosti i voljeli ovo ovdje i sada u kojem možemo živjeti ono jučer i naslućivati nedosežno sutra.

Mirisi prohujalog vremena izbrisaše granice između predklijetke i klijetke vremena i dozvoliše nam da davne čežnje pretvorimo u žudnju sadašnjeg trenutka.

Atlantida krije u sebi bajku o ljubavi, šapnula sam.
Atlantidu nosimo u sebi, odgovorio si.
U nama je raslo nešto bezimeno, nešto neshvatljivo lijepo, nešto nedodirljivo, a bilo je tu i bilo je naše.

Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne shvaćaš što je kvazar, a što sudar galaksija, govorio si tišinom koja se sjedinjavala sa tonovima romanse koja je titrala u eteru.
Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno.
Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski. On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.

Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si me bezglasjem uma.
Zar je tebi ljubav neshvatljiva? odgovorih ti pitanjem.

Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmogoniju uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma uma.
Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u beskraju vječnosti. Tek sinergijom nas i svemira ostvarujemo harmoniju postojanja.

Slušala sam tvoj glas i osjećala izrastanje gejzira neshvatljivosti u tijelu. Na tvojim dlanovima osjećam to neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo, u tvojim očima naslućujem kvazare, u našim pogledima se sudaraju galaksije i u našim glavama stvaraju svjetlost kojom osvjetljavamo tajne, ćutimo ono neshvatljivo i neobjašnjivo. Tada se sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, preobražava u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju milovanja.

Kada se na levantu pokazalo sunce osjetih istinitost vječne mjene. Nebo više nije bilo zlatno, blistalo je porodom bijele svjetlosti. Stajali smo na obali oceana sna i slušali tišinu svitanja.

Dijana Jelčić





peta dimenzija

Oznake: einsteinov san, peta dimenzija, elektromagnetizam

- 07:27 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 16.05.2017.

Sklad cjeline...




Kada su profesora Wolfa Singera, poznatog njemačkog istraživača djelovanja mozga, pitali; da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište duše?

" Ne" odgovorio je "duša spada u područje metafizike."

Njegov problem je, već, u samoj definiciji duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda ne spada u područje prirodnih znanosti i u to se može samo vjerovati. Prof. Singer je nakon dugogodišnjeg rada na Max- Plank institutu za istraživanje mozga u Frankfurtu, došao do zaključka da u mozgu nema jedno određeno mjesto gdje bi se smjestila svjesnost, kao što je davno vjerovao Descartes, smjestivši ga u epifizu i nazvavši promatračem.

Singer tvrdi da je naša spoznaja, mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, koji nastaju paralelno. Ti procesi su čudesno međusobno povezani i čine cjelinu spoznaje. Još uvijek se ne da objasniti kako iz tih procesa nastaje iskustvo," ja"- perspektive. Problem "ja"-konstitucije se ne može riješavati studirajući samo jedan mozak, nego se mora socijalnom interakcijom, više osoba, čak više različitih grupa ljudi, izvući zaključak o njihovom međusobnom doživljavanju i spoznaji.







Nad morem se prosula ljubičasta svjetlost. Posejdonovo carstvo je u svom vrenju izbacivalo kristale, gradilo most između nas i vječnosti. U daljini otok, privid izgubljenog kontinenta. Sanjarije drevnog mislioca oživješe pred našim očima.

Iznad otoka ples oblaka,
na nebu svijesti
plutaju jata ptica,
božanska matematika,
cjelina bez
zbrajanja i oduzimanja.

Sunčani mač
reže čvor sumnji,
nad perivojem uma
bljesak vječnosti,
svjedočanstvo
budnosti
u svijetu snovitosti.



Uronuli smo u davno napisani san. Mirisi prohujalog vremena otvoriše granice između predklijetke i klijetke vremena i dozvoliše nam da davne čežnje pretvorimo u žudnju sadašnjeg trenutka.
Atlantida krije u sebi bajku o ljubavi, šapnula sam. Atlantidu nosimo u sebi odgovorio si.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom koloplet sreće. U pamćenju utopija. U nama je raslo nešto bezimeno, nešto neshvatljivo lijepo, nešto nedodirljivo, a bilo je tu i bilo je naše.

Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne shvaćaš što je kvazar, a što sudar galaksija, govorio si. Tvoj glas se ispreplitao s tišinom romanse koja je titrala u eteru.

Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno.

Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski.
On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.

Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si.
Zar je tebi ljubav neshvatljiva? odgovorih pitanjem.

Dogodi se u izvjesnom trenutku našeg života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmogoniju, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma ljudskog uma.

Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u vječnosti.
Na tvojim dlanovima osjećam to neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo, u tvojim očima naslućujem kvazare, u našim pogledima se sudaraju galaksije i u našim glavama stvaraju svjetlost kojom osvjetljavamo tajne, ćutimo ono neshvatljivo i neobjašnjivo. Tada se sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, preobražava u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju trajanja.

Nebo više nije bilo ljubičasto, blistalo je ljepotom jantara, a mi smo još uvijek stajali na obali oceana sna i slušali tišinu te ljepote.

Je li peta dimenzija osjećanje osjećaja ljubav?

Jesmo li osjetili trajanje u petoj dimenziji?

Pitanja ostaju bez odgovora... za sada... ipak...

Tek sinergijom nas i svemira mi ostvarujemo sklad trajanja u vremenu

Dijana Jelčić


.

fotografije... Jasna Marcelić



Peta dimenzija

Oznake: wolf singer, multidimenzionalnost, paralelni procesi, peta dimenzija

- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>