Izgubljen dan...
„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),....“
Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus al Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnice nigdje; Ezekijel, o anđelu s četiri lica, koji se istodobno obraća i Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, dotiču Alepha),
Jorge Luis Borges.
Izgubih dan lutajući bespućem, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti, u traganju za Borghesovim Alephom.
Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine?
Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati odraz u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u odaji ogledala i odjeka.
Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda se sjetih riječi rimskoga cara Tita, Diem perdidi.
On je svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom.
Bio je običan zimski dan. Nad modrinom mora tmurni oblaci. Kroz ogoljele krošnje je zavijao ziman, dokožan vjetar. Hladnoća se uvlaćila u kosti. U slutnji kapi se zrcalio suton. Zaustavih se na obali i šapnuh Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo povjerenja, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.
Spoznah, nedokazivost istine se sanja. Granice su stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere nutarnje tmine. Tu noć upoznah onu, ne bolju, nego drugačiju sebe.
Na obrubu svijesti zaiskri svitanje, a riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, raskrinkaše pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti i negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj.
Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.
Nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću.
Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše u onom kutku svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene.
Svjetlost je bojom vjenčanice kitila mladi dan. Zavoljeh dan nove budnosti, dozvolih srcu da diše.
Dijana Jelčić
fotografije... Jasna MarcelićOznake: Diem perdidi, Borges, Aleph
|
