dinajina sjećanja

utorak, 31.10.2017.

Vratili smo se...



Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. Dogodilo se u Dubrovniku, u Saloči od zrcala. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv, nepredvidiv i lijep.

Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje, izrasta u geometriju bivstvovanja…

postaje smisao...

U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…

To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga.

To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije... njegov glas je objavio slavlje pjesništva






I doći će dan
kad neće biti
pjesnika.
Postojat će samo pjesme.
od okova,
od lanaca,
od molitve
i žubor česme.
I jedno veliko nebo,
prozirno i plavo
i zbogom pjesnička mašto
i ljubavi
i slavo.
Pjesme će same sebe pisati,
pjesme će same sebe stvarati,
same disati.
Maglu ćemo zabraniti,
dugu dići da stoji
vječno na nebu
i pjesmom ćemo
pjesmu hraniti,
voliti vrapca
voliti zebu
i prepelici lakoj
otvoriti put
ka nebu.




Odgovorih mu Afroditinim brojem...

Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.

Lipe su ocvale,
miris je ostao,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak
plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.

Ljubav je sišla s neba
i ostala.

Zauvijek.

Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.

U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
obnavljajuće uskrsnuće.

Bilo je to vrijeme ljubavi, prijateljstva i poezije… usrećuje... !!!

Dijana Jelčić




Oznake: Dubrovnik na dlanu, festival poezije
- 07:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #

petak, 27.10.2017.

Granatne jabuke...



Zemlja dobrih ljudi, dolina zelene rijeke i obronci prepuni šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote.




Noć mladog mjeseca, šetamo obalom. Prisjećamo se... Rasli smo, podnosili sušu i puštali korijenje u dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim godinama. Izdržali smo, vjerovali u zapadno nebo i ljepotu sunoćavanja tuge. Trgaš šutnju Šimićevim šapatom.

Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veče javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu...


Gorimo pjesmom, zbrajamo godine u nisku rubina i sladimo ovu jesen. Volim tvoju zrelost sličnu raspuklom šipku. Prepuna je mladosti zaustavljene u osmijehu i borama na tvom licu. I sretna sam što nam ruke stare uporedo, što na dlanovima nosimo zajednički prošle životne pute.

Dijana Jelčić



Oznake: A.B. Šimić, Neretva, šipak
- 06:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.10.2017.

Dubrovnik nas ponovo zove...





Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).

Dragutin Tadijanović






Triptih na oltaru života...

Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

Na Mjesečevom obličju se još uvijek zrcale konture tijela koje je čuvar našeg vremena spustio na vrh svjetlosne planine i pokazao nam put ka ovome ovdje i ovome sada. Nije nam rastumačio razliku između dobra i zla, nije nam ispričao priču o pejsažu koji se krije s druge strane duge. To smo morali sami otkriti lutajući riznicom, od naših praotaca, naslijeđenog blaga. Prepustio nas je vihorastoj sudbini koja dodiruje bademove jezgre i uči nas što je strah, što tuga, što bol.

Sreću ne treba učiti, ona je jednostavno tu u plamenu probuđenog srca, na dlanovima kojima se dodirujemo otkrivajući reljefe smrtne materije, kojima slikamo vječnost i pišemo pjesme veličnstvenom moru naših sanja.

Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.

Dijana Jelčić…






napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje... ispisano titrajem srca na žrtveniku vremena... sutra nas Dubrovnik ponovo prima u svoje skute...



Oznake: Dubrovnik na dlanu
- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 25.10.2017.

Zajesenilo...




Skarletno slovo,
u jesen ruža cvjeta
svjetlom početka.

Tih života zov.
Titra titraj vremena
bojom jeseni.

Zlaćan muk iskri
nježno tkanje jutrenja.
Jesenje ruho!

Veo nad koljevkom rađanja… pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti… putnik putevima svile… ronioc Mnemozinom… kapima dolazećih i odlazećih sjećanja… nad spoznajom bdije pamćenje… odbijam mogućnost uspoređivanja… dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji sjećanja…

Nad ružičnjakom
lahor vremena i mir.
Jesen stoluje!

Nad pučinom
magličasto svitanje.
Zajesenilo!

Buket od voća
jabuka, kesten, šipak.
Jesen u srcu!

izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti… umrežava iluzije u percepciju jeseni...
izvija se do azurnog svodovlja i dokazuje mi, tek sam djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira… sretna Zemljanka u panorami jeseni.

Dijana Jelčić... (haiku... haibun?... možda... )







Oznake: haiku... haibun?... možda...
- 07:57 - Komentari (39) - Isprintaj - #

utorak, 24.10.2017.

Tužaljka Grada...



Na hridini stoji grad,
Republika,
vječnost uklesana u stijenu,
utkana u romor valova
i tužaljku kamena.

Vratite mi dušu da budem
ono što jesam,
njedra čovjeku.

Odvojiste me od majke,
od kamenjara,
od doline sna,
od vrulje koja me pojila,
od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje plesom milovahu moje tlo.

Začahureni u pohlepi,
opsjednuti bljeskom dolazećeg vremena,
sjajem isklesanih kipova,
mramornih stupova,
granitnih postolja,
topotom kopita
ne čujete jecaj kamena.

Galebi slijeću na kameni krijes Lovrijenca,
u vjetru tužaljka zgaženog kamena.

Branite me
od tuđinskih koraka,
od trgovaca maglom,
od pohlepnih dlanova.

Ostavite me zvijezdama,
neka me noćima zlatom miluju,
neka u svitanjima, kao golubice,
ka suncu uzlijeću,
dozvolite mi da budem,
samo
Grad na hridini
i koljevka čovjeku.

Dijana Jelčić.. zbornik pjesama "Dubrovnik na dlanu" Kultura snova, Zagreb, 2017




Oznake: Dubrovnik na dlanu
- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.10.2017.

Koordinate srca...



Budim se iz bdijenja, tu si, sanjiv u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu, jecajem tišine utopljen u pore, krikom žudnje dozvan u klijetke srca, nezamjenjiv na dlanovima, nesalomljiv uraganom podavanja, neizbrisiv sa koordinata srca.
U djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi prohujalih kiša koje su ostavile kristalni trag u njegovoj duši. Nad srcem je bdijelo podne puno treperavih čestica. Iscrtavale su krug na koordinatama sna. Svemir je mirovao tajanstvenom eksplozijom boja i tišinom svjetlosti koja je skladala spiralu dolazećih zvukova. Na orkanskim visovima želja vjetar se igrao sa vrtlogom nevidljivog vretena i zatvarao atome strasti u kozmičku energiju vječnosti. U sutonu izađoh iz putanje duše i zaronih u orbitu nečeg nepoznatog što se tek naziralo na istoku znatiželjnog uma. Gledala sam prazninu koje nije bilo, uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir polja u kojem procvjetaše pupoljci ljubičastog cvijeća.

Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće i satkaše dugu na horizontu buđenja. Na spiralnoj putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova. Nevidljiva ruka sudbine podignu poklopac i ja začuh kako neisplakane tuge napuštaju dubine nutrine i nestaju u nedohvatnim širinama prohujalog vremena.

Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja. Probudih se tonovima nečeg nepoznatog u meni. Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja.
Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio opnu trodimenzionalnog nepostojanja i propustio svjetlost u titraj mog još snenog oka.

Kristali prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja,u srce krošnje vremena.

Dijana Jelčić







Oznake: koordinate srca
- 08:38 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.10.2017.

Sveta školjka...




U sjenama neizgovorenih riječi naslutih umiranje sna… okamenjena osjećanja stajahu na obzoru sunoćavanja... užgano zlato se pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave ljepote se nadvijao nad budnost... plamsala je Večernjica, blještao mač neba... Mars je uranjao u orbitu trenutka i sijekao čvor zle sudbine...

Daleko zvono je uranjalo u okrilje tišine…

Zatitrale su strune nebeske gitare, riffovi se rasuše užitkom podavanja titraju žudnje… sveta školjka izrodi miljenicu i darova nam ljubav u Zemlji jecaja… da čuva uzavrelo sjeme početka, da proklija cvijet svanuća i najavi uskrsnuće…

Bjelinom zaslona svjesti se prosulo poetično bezriječje istine, jeka vjetra u razvalinama prošlosti objavi oprost grijeha… osjetih slijevanje rastopljenog vremena, očutih uzburkanost krvi u kaležu sna, vidjeh dim nad žrtvenikom prohujale noći…
Na vječnoj vatri svitanja zapalih baklju i ponesoh je u mladi dan…

Dijana Jelčić




Oznake: stvaranje svijeta, porod Venere
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 21.10.2017.

Možda...




„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."

Carl Sandburg






Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandburg mi je zbirkom Tumačenje ljubavi, odgovarao na mnoga pitanja.

Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.

Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.

Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovah sa tugom i igrah se sa kristalnim suzama neba.

A onda iznenada, u onom davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez onog uvijek prisutnog... možda.

Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala.

Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala.

Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zbirka prozno- poetskih tekstova, Zagreb, 2014.




Oznake: Carl Sandburg ili Karl Sandberg
- 07:57 - Komentari (42) - Isprintaj - #

petak, 20.10.2017.

Lux in tenebris... svjetlost u tmini...




"Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "

Danilo Kiš...MANSARDA






Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti… moment istinske misaonosti… tren u kojem osjetih smisao postojanja…

Prostor je bio prepun utvara
zidovi išarani sjenama prošlosti
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem insomije.

Noktima tugovanja
klesah pjesme
u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj
nutarnjeg sunca.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.

Bijah inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje, a onda odrastoh do zrelosti djeteta, oćutih moć sadašnjeg trenutka...

Ako postoje reinkarnacije, u ovom utjelovljenju osjećam ljubav… druga mi nisu važna… ne opterećujem se njima… živim trenutak kao da sljedeći neće doći…

Darovao si mi buket bijelih ruža, širile su miris ljubavi. Ne dozvolih im umiranje u zaboravu.
Sretna pišem ljubavnu pjesmu lux in tenebris… tebi i tvom imenu u kojem ćutim snagu danje svjetlosti… više ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote…

Izgovaram molitvu geometriji trenutka i na laticama osušenih ruža ispisujem moju pjesmu nad pjesmama… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…

U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.


Dijana Jelčić... zbornik gornjogradskog festivala, 2014.





Oznake: lux in tenebris
- 07:17 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.10.2017.

Sjećanje...




Jutra poezije... u Zagrebu... Lapidarij na gornjem gradu... 1986...

"Mi smo si u vlaku, koji nas je vozio prema jugu, govorili Ti" rekoh da dobijem na vremenu
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.

Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se i odgovorih sama sebi
"Uđi, to nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."






Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila žena očiju poput srne. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.
Ogromna žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planeta vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."


Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.

"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne.
Žena nastavi.

"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"


Začuh njegovo šaputanje iza sebe,

"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."



Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao moj bezimeni pjesnik.

" Živiš daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Pogledi su nam se sreli. Njegov glas utihnu.

"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" šapnuh.

Njegov glas mi odgovori.

"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"

Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom.

Ustala sam i prišla stolu.

"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."

Njegov glas prekine moju misao:

"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."

"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"

"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"

"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."

"A možda je sve samo ljubav"

"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj

"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života.


Dijana Jelčić





Oznake: jutra poezije., Lapidarij, 1986
- 07:47 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 18.10.2017.

Pohlepa...





Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... oglušujemo na njenu banalnost prepunu izvješća o ljudskim nesrećama, tugama, zloćama, zlobama, taštinama... odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostornosti oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vremenitost metuzalemskih razmjera… ideokinetičnost nutarnjeg neba postaje kalendar neprolaznih trenutaka… sakupljačica metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti čujne ćulnosti u razumljivu tekstualnost…

Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali smo do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… zakoračili smo na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost…

Igra za sanjare?… postali smo igrači sa mjehurićima vječnosti… promatrali pretakanje ničega u ništa… nestvarnu stvarnost u kapi vode na dlanu kozmosa… jedino je svjetlost bila sveprisutna i snažna u svom prelamanju u rapsodiju boja… igralii smo se sa nijansama njena dolaženja… hvatali trag njenog odlaženja… nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja…

Obogaćeni nadzemaljskim svitanjima slušamo zemaljske riječi prepune prekora i osuda...

Horror vacui je praznina u koju se ugnjezdila POHLEPA… nedozvoljavamo njenim slijepim očima da nam uzvrati pogled… zaobilazimo njenu okrutnost uklesanu u izričaj bez sadržaja… njenu ponavljajuću simboliku okrunjenu nemoćnom metaforikom polusvijeta… otrcalom semantikom… beznačajnom semiotikom…. bezbojnost njenih boja odaje ne poznavanje izvorišta ljepote… njen posuđeni glamur za vanitas maskenbal… njene gluparije iznjedrene iz srca izgubljenog u pohodu na objavu hvalospjeva… njeno groteskno klanjanje na oltaru svetišta u koje ulazi slijepa i gluha na titraje istine… usidrena u moru lažnosti i prevara ona druguje sa Posejdonovom djecom, sa demonima koji hrane njenu već otrovanu krv…

Svjesni njene proždrljivosti zatvaramo vijesti o njoj u škrinju i potapamo u rijeci zaborava…

Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista…

A izdajnici, odmetnici i bjegunci sa Scene događanja?...

Tko sam ja da im sudim?

Dijana Jelčić




Oznake: Tko sam ja da nekome sudim?
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 17.10.2017.

Velika gala predstava...



život na sceni vremena... kaleidoskopska igra misli i osjećanja... dana i noći... godišnjih doba... predstava u kojoj igramo glavnu ulogu... premijeru bez reprize...
Nad nama nebo prepuno legendi... sazviježđima ispisani mitovi... nedjeljivost beskraja i konačnosti... zvjezdoznalci iz astralnih konstelacija čitaju sudbinu, daruju rođendanima znamenje, razotkrivaju tajne upisane u vrtložnici genoma...
Snovoznalci obznanjuju mističnost snova, vidovnjaci proriču budućnost... a kovitlanje vječnosti još uvijek zaziva radoznalost... čežnju za otkrivanjem tajni... uranjane u prošle živote... vjerovanje u starost duša i njihove seobe...

Ljubav, ta vječna misterija, zauvijek ovijena velovima tajanstvene ljepote, nedodirljiva u osjetilnosti, neuništiva u osjećajnosti, promjenjiva u obličju vjekuje u strunama beskonačnosti... živi u de la Barcinom djelu „Veliki svjetski teatar“... u pričama naših pradjedova... u baladama drevnih rapsoda... u poetskim sonetima... skriva se u nedosanjanim snovima... u tugama, čežnjama, žudnjama...

Razotkriva se srećom u nama samima... u jednom jedinom titraju zjenice... ozrcali se u vidokružju... ogleda u panorami sutona i pejsažu jutrenja... kaplje s neba, izranja iz mora... titra u zraku...

U jednom činu životne predstave... dok je u meni raslo nešto bezimeno, u amfiteatru nutrine, odigrah jednu drugu sebe... nju, bjegunicu iz stvarnosti... tragačicu za istinom...

Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je … purpurni suton je obećavao ljepotu… nadala se…

Prolazila je istim putevima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?

Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zamrsi utegnutu kosu i donese privid jednog davnog sna.

Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande, mora i privida. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao vječnu istinu u ljepoti sna.

Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu naglog ljeta… Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena rastrga korotu… želja se prosu opustjelim srcem… noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisne ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih…

Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život… udahnula je novi san, njen san, lijepi san… oživjela eliksirom istine, ona osjeti odakle dolazi ljepota…

Dijana Jelčić







Velika gala predstava

Oznake: velika gala predstava
- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.10.2017.

Kod mame na kavi... sjećanja...



Premijera Anouilh- ove Antigone... Zagrebačko dramsko kazalište Gavella, 1956... Antigona, Vesna Starčević... Kreont, Sven Lasta

Diže se zavjesa i na pozornici velikog svjetskog teatra hodaju stoje i sjede ljudi. Neki igraju karte, a tišina užasna i duga tišina se širi prostorom. Nekom slučajnom promtraču ove sličice iz života se pričinja da se sve zrcali u nekom nevidljivom ogledalu. U pozadini dubine, tamo iza ogledala su troja vrata. Iznenada iz tame izlazi čovjek i i progovora metalnim glasom:

"Dakle dobro, ove spodobe ovdje će vam ispričati priču o Antigoni. Antigona je ona mala mršava, ona što tamo sjedi i šuti. Gleda pred sebe. Razmišlja. Razmišlja o tome da će vam uskoro odigrati Antigonu, da više neće biti najmlađa kćer, najmanja sestra koju nitko nije shvaćao ozbiljno. Razmišlja o tome da kako će se odjednom suprostaviti svijetu i Kreontu, ujaku i kralju. Ona razmišlja o smrti i o svojoj mladosti koju je željela sretno odživjeti. Ali tu se ne da ništa mjenjati. Ona je Antigona i mora odigrati svoju ulogu do kraja. Zavjesa je podignuta i ona osjeća strah i svoje udaljavanje od sestre Ismene, one koja tamo u uglu radosno šapuće s onim mladićem. Mala Antigona će se večeras oprostiti i od svih nas, od nas koji večeras ne moramo umrijeti."






Da je Talija znala...

Polutama razbijena zrakom sunca koja pada na otvorene ladice stola iz neke od garderoba nekog od kazališta. Na stolu paleta boja koje skrivaju ili naglašavaju sve impresije prošlih godina. U pepeljari zapaljena cigareta, a pored vaza sa ogromnim buketom ruža. U ogledalu se vidi dim i profil žene koja sjedi u rasklimanoj fotelji. Može joj biti trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Na njoj neuredno ispeglana izbljedjela haljina sa znakom Chanelove elegancije. Kosa podignuta na zatiljku ističe ljepotu danas umornog lica. Cipele s visokim potpeticama u istom tonu boje umirućeg sunca, kao i haljina. U ruci kristalna čaša, na stolu otvorena boca šampanjca.

Prisjećala se početka i glasa starog profesora, koji je prilično bučno ušao u njenu garderobu:

" Znaš kaj mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilh- ovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona."

Premjera je bila uspjeh. Stajala je na rampi novog života i karijere. Talija u njoj se smješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja ju je čekao u garderobi. Njena boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti.

Veta u velikom gradu, daleko od velikog kristalnog ogledala i u njemu skrivenih snova, krijući porijeklo i ideale, živeći na rubu između sna i jave, poče svoje srce hraniti nepovjerenjem u izgovorene riječi. Buketi cvijeća i pisamca sa znakom upitnika su stizala, ona ih je pospremala u ladici svog toaletnog stola u teatru.

Ona prilazi korpi s pupoljcima. Gleda ceduljicu i prepoznaje znak upitnika. Osmijeh nestaje s njenog lica. Kucanje na vratima. Ona uzima čašu i otpije gutljaj. Prilazi ogledalu i popravlja šminku.

"Dragi moj nepoznati prijatelju danas je kasno, kasno za sve, a ja sam tako malo željela"

Buket cvijeća i pismo sa znakom upitnika je vrati na početak. Osluškujući glas pred garderobom odjednom osjeti uzbuđenje. Ljubav, koju je godinama sanjala, je dotaknu sjećanjem na dan kada je on, čovjek iza upitnika, otišao u zemlju iz koje pisma više nisu stizala.

Dijana Jelčić

Oznake: Antigona, Vesna Starević- Smiljanić
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.10.2017.

Dan i Noć...



Volim jutrenja… oduvijek… i sunoćavanja… i srce koje diše ritmom vremena… i nebo u odori lazurne ljepote i purpurne nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… a kada se njegovim licem slijevaju suze svetoga Lovre tada se u meni rađaju želje, neostvarena htijenja, nedodirnute žudnje…

Volim noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća svih neostvarenih čežnji…

Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma iznjedrena iz vječnosti univerzuma… usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… iskukičana u bijelu čipku kojom svjetlost kiti dan i zvjezdani dijadem koji blješti u kosi Noći… uzorita u svom trajanju… kao kaluđerica oplemenjuje žudnje za susretom… upletena u kovitlanje nebeskog vretena ona prede zlaćanu nit koja nas sjedinjuje s harmonijom krajolika…

Ljubav utkana u prostornost i vremenitost… u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… u nesanjanom snu… i sanjanoj mudrosti uzavreloj titrajima neke davne boli…

Gledam kobaltnu Noć… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za Danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija pojavnosti neizbježne nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…

Iščekujem tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadam se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Sunca i Mjesečine… Venere i Danice...

Tvoje oči su izronile iz beskraja nadanja… dotaknuo si me pogledom koji se ne zaboravlja… zagrlio bjelinom svjetlosti i odnio u carstvo tišine… nebo se smiješilo zlaćanom poezijom… suze svetoga Lovre su ostvarile želju… rađale su se nove zvijezde… rađaju se još uvijek…

Dijana Jelčić

Oznake: Ladyhawke, dan i noć, ljubav
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 14.10.2017.

Lady Greensleeves...





Tvoje su oči oslikane kistom vječnosti, u njima se zrcali snaga ljubavne balade iz vremena renesanse, govorio si mi u noćima našeg naglog ljeta.
Tvoj glas je glas rapsoda sa trga sna, odgovorih ti.
Osluškivali smo melodiju i uranjali u vrijeme prije vremena, u magiju drevnoga skladatelja čija se osjećanja pretakaše u tonove našeg trenutka.

Pjesma iznjedrena iz ljubavi, zaustavljena u vremenu i pretvorena u renesansni san. Na obali jezera mira i spokoja vidjeh drvo spoznaje. Bacalo je sjenku na sve četiri strane svijeta. Sve protekle epohe se zgusnuše u zrno srca.

Na pučini sjaj mjesečine, u nama mijene osjećanja. Osjetih plimu nečeg novog, nečeg bezimenog kako nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove, uranja u zbilju.

Ti si znao odlediti moje srce zaleđeno sumnjama, skidati inje sa duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio si i ostao bog sunca koji stoluje u mom univerzumu. Branio si me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima. Vratio si me u trenutak iz kojeg sam izašla onog davnog ljeta vjerujući da je ljubav napustila moje odaje, probudio si usnule želje i pozvao, mene odmetnicu sreće, na slavlje osjetila.

Uranjam u tkivo sna i dozvoljavam dionizijskoj opijenosti da pripitomi um. Ti mi šapućeš stih pjesme Lady Greenleeves, budiš usnule leptire u perivoju srca, nevidljiva ruka prebire po tipkama nebeskog klavira i svira vječnu melodiju o ljubavi. Srcem se bolje vidi šapuće mi Empirejska ruža iznikla u duši i ja joj vjerujem

Dijana Jelčić


Oznake: My Lady Greensleeves...
- 08:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 13.10.2017.

Gospođice iz Avignona...



Na kopreni praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost vidimo očima srca. U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena.

Šutimo.

Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti.

Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti.
Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka geometrijske estetike.

Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebesog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga.




U zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na licu. Bude se sjećanja na cvjetove jasmina i prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.

Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.
Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.


Bila je to vizija gospođica iz Avignona.

Dijana Jelčić




Oznake: Einstein, Picasso, igra prirode
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.10.2017.

Boginja lova i mjeseca...






Pričinja mi se, Diana mi je krštenjem darovala prostornost svojih lovišta i sjaj mjesečine... osjećam njeno bdijenje nad koljevkom zbilje… ćutim je kao stvoriteljicu i čuvaricu sudbine… roditeljicu moga vremena… graditeljicu geometrije mojih misli… čudotvorku moga štiva… eseisticu mojih osjećanja…

U bljesku Lune u tvojim očima naslućujem njen zov… u zvuku zvona večernjice smjernicu ka ponoćnom suncu… ka suptilnim nemirima uzavrelih dubina… poziv na lutanje stazama vječnosti do Dianinog hrama… jednog od nestalih zemaljskih čuda… na iščitavanje ikonografije na zidovima pamćenja… i užganje svijeće na olatru ovozemaljskog vremena…
Volim naša lutanja beskrajem… zaustavljanja na legendarnim mjestima… na imaginarnom izvorišu iz kojeg izranja rijeka nevraćanka… na kojem nas je posvetilo zrno bezuvjetne ljubavi…

Volim naše susrete sa čuvaricom vrata našeg vremena… naša uranjanja u srebro mjesečine koje nas, dolinom tvoje mladosti, odnosi u deltu Neretve… u predvorje zbilje u kojem naučismo slušati tišinu…

Je li to Diana san ili zbilja?… pitam se tragajući za istinosti naših puteva… vodi li nas, kao u drevnim zapsisima Giordana Bruna, ka litici svijesne spoznaje… uči li nas slušanju zova praiskona… razumjevanju govora cvijeća i srna… jesu li njihova glasanja ispisivala znakovlje na zidovima svetišta ljubavi?…

Brani li nas ona od krivolovaca nutrine… od sjena prošlosti koje ponekad nagrizaju tkivo snovitosti… narušavaju odaju tišine?…

Pitanja se gomilaju… a odgovori se kriju u sjećanjima, tim mostovima pod kojima se budim… bude nadahnuća poetske zbilje… pišem je prozom… i srcem…

Dijana Jelčić



slike... naslovna Bane Milenković, Dianin hram u efezu...

rimska mramorna skulptura 1 illi 2 stoljeće, Diane_de_Versailles_Leochares

Oznake: Diana, boginja lova i mjeseca
- 07:47 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 11.10.2017.

Dobih knjigu na dar...



U Borgesovom vrtu razgranatih staza nelineranost vremena. U razigranim fraktalima osjećam lepet leptirovih krila i nastajanje uragana, u geometriji svemira naslućujem pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve.




U buketu ruža, govor cvijeća i miris vječnosti, utkane uspomene,
bilo ih osamnaest i budućnost u celofanu, borba protiv navika,
danas utrostručene sa dodatkom četrnaest godina zrelosti.

Danas živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

Bježim od fikcija, od izmišljenih priča.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.
Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživjeh pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i
sigurnost povratka
u budnost.

Tu si... nestvarno stvaran u nepobitnoj zbilji.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.



dobih knjigu na dar...


Oznake: Borges, Aleph, Vrt razgranatih staza
- 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 10.10.2017.

Nenapisana pjesma...




Čekala sam te izvan vremena, na nebu prepunom noći susretah čuvaricu tuge.
Na pročelju svitanja odgonetah tajnu moje odsutnosti iz trajanja, uzroke isplakanih suza,
uzroke zavaravanja.

Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora, usnuli anđeo čuvar i ljestve prema vječnosti.
Hladnoća na dlanovima, akordi nijeme pjesme, tvoja prisutnost, dotaknuta nepomičnost vremena.

U vrtlogu nastajanja čovjeka, vidjeh knjižara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevni spisi nestaju.

Vidljivost prekorači granicu horizonta, pretočio se u želje.

Sunce u očima istine, oćutih ljepotu u vremenu, u kovitlanju godina, dana, sati, trenutaka.
Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu,
u podnožju neba buknu plamen, probudi uzbuđenja,
onu tihu vatru u uglovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.

Čekala sam te izvan vremena i susrela na vrhu svijeta u još nenapisanoj pjesmi.

Dijana Jelčić






Oznake: nenapisana pjesma
- 08:28 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.10.2017.

Pobijeđena melankonija...




Psiha oslikana kao djevojčica s leptirovim krilima… vizija duše… Eros oslikan sa krilima, lukom i strijelom je njen smisao… njena sudbina… njihovo zajedništvo je privid naše dvojnosti… sklada tijela i duše… zemaljske i nebeske… ovo i onostrane… a ljubav premosnica među svjetovima… uvijek nastajuća snaga… uvijek kovitlajući nevidljiv, ali osjetljiv elan vital… besmrtnost ubrizgana u gustoću smrtnosti… nenestajuća sila savršenstva vječnosti… a kada se Psiha i Eros razdvoje… kada nestane strast i požuda… kada zavlada nesklad… kao se iznjedri kaos… ljubav postaje tajanstvena iscjeljiteljica i duše i tijela… osloboditeljica iz stanja melankonije… iz tunela na čijem kraju nema svjetlosti... iz koridora samosažaljenja... iz labirinta nepostojanja u trenutku...





Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.





Dođi, zagrli me,
voli me u zemlji
koju smo zajedno
gradili u snovima...

Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljupcima učili opraštati,
tamo gdje je ljubav izražavana deminutivima.

Dođi jedno veče i donesi snove
snove ogrljene čekanjem trenutka,
trenutka koji nismo spoznali.

Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima...

Nije došao… pjesme napisane u vremenu koje nazivam olujom ruža su svjedočanstvo tadašnje melankonije koju pobjedih osjećajući ljubav u sebi… ljubav je izlječila i Psihu i Erosa u meni… ljubav je zasjala u očima jantarnog sjaja… u očima u kojima se svakodnevno ogledam… sretna...

Ljubav u meni danas piše nove, zrelije tekstove... piše eseje o ljubavi... toj začudnoj energiji koja se ne gubi... samo mijenja oblik i postaje moćnica sadašnjeg trenutka...

"Osamnaest crvenih ruža“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1986

prva slika... dio Dürerove melnkolije...

Oznake: osamnaest crvenih ruža
- 07:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.10.2017.

Kladionica ljubavi...



Sinoć smo bili na autorskoj večeri Duške Musić... autorica nam je na svoj način govorila o ljubavi... misaono, osjećajno, duhovito... Valunzi i Mamac za lignju su zbirke vrijedne čitanja...






Govorim o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.

Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku, u meni samoj, ostala bez odgovora.

Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla s buketom loše savijesti u naručju punom želja. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u između lucidnih snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.

Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.

I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, ja osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće.
Danas znam, pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i više ne mogu zalutati u slijepoj ulici života.

Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ima za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi.

Kako vi zovete taj osjećaj?

Dijana Jelčić




Oznake: Cinkuš, poezija, ljubav
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 07.10.2017.

Ti jesi što u srcu nosiš...



Srce, ljubav i vječna svjetlost našeg postojanja ozrcaljena u poruci anđela kojeg od supruga dobih na dar...




U ovoj plodnoj jeseni zbrojenih godina ulazim u svijet iza zrcala stvarnosti, u galeriju sjećanja, u bezglasje čudoriječja, u odaju tišine u kojoj ljubav život sanja. Njen odraz, ta stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav, ta istina istinom ogrnuta svakim novim svitanjem život životu daruje. Osluškujem zvuk campanile. Kampanom svijesti odjekuje zornica naćetoj godini. Budim se u skutima sna, izranjam iz oceana lijepih privida. U tvojim očima se zrcali novozorje i ljubav.

Kao bezvremenost u svevremenosti postojanja, kao sretan trenutak u bisernoj niski vremena, svako jutro kada još sretno snena uronim u dubinu tvog pogleda, u jantarnu svjetlost tvojih očiju, rapsodiju boje lijepih privida,
odlučujem se uvijek iznova za ljubav.
To je svaki puta nova nježnost ćulnosti, čujnost u kojoj odjekuje stara, to je raskrižje puteva sudbine i
rondo staza vječnosti.

U srcu uznemirenom ogleda se tvoj lik i ja ćutim, dakle postojim i volim.
Svaki novi trenutak je nova istina, alkemijsko vjenčanje, Helio i Luna u zagrljaju
svijest i podsvjest u milovanju.

Srce, fontana svjetlosti,
izvorište rijeke uspomena,
Ciborij svete krvi,
Kalež vjerovanja,
Zrcalo istine,
Tvoja i moja slika
Titrave u suzama neba,
blještave u kapljicama sunca,
sretne u kristalima sna,
sjedinjene u osjećanju osjećaja,
u ljepoti života pretvorene u ljubav.

Dijana Jelčić... jedna iz memorije srca... malo sladunjava ali moja...



ovu kičastu fotku dobih na dar... ali poručuje... zatvorimo svoje vrijeme u srce... tu ga najbolje osjećamo...



Oznake: dan poslije
- 08:58 - Komentari (39) - Isprintaj - #

petak, 06.10.2017.

Put iz sna...



Dijalog iz poetske drame... Ako sutra nikad ne dođe... i čestitka...

"Poput školjki ste punih bisera
a izbacujete samo gorak okus sedefa
kao da su vas izbrazdale ruke starog ribara"

"Tvoje ruke pune ljubavi
Izvadile su nas iz školjke traženja
Nadvila si se nad nas
I grliš nas sjajem sedefa..."

Dok ove riječi ne dobiju smisao kroz koji sat
Ovdje ti želim sretan...najsretniji rođendan!!!

Volim te .... moja DiDi... tvoja Laura...






Elegantno odlazi noć, crna pantera. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Zlaćani muk iskri nježno tkanje, veo nad koljevkom rađanja. Lepršam stazom iz snovida u snovitost, u ekliptiku svakodnevice.
Pričinja mi se… leptir sam u kukuljici vječnosti, koračam putevima svile, uranjam u Mnemozininu rijeku, u kapi dolazećih i odlazećih sjećanja, u kovitlac vremena.

Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja i pokazuje mi da sam tek djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira.

Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka na zvjezdanim stazama. Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u prostornosti prerije, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.

Možda, toga se ne sjećam. Ne poznajem sve postaje rodoslovlja, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.

Još uvijek ne mogu prepoznati tajanstveni “kod” genoma…

Dijana Jelčić “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno- poetskih tekstova ...1987- 2007... tiskano Zagreb, 2014.



Kažu da se Pustinjske ili pjeskovite ruže nježan i osjetljiv fenomen, kažu da su one prirodno remek djelo u kojem se isprepliće igra vjetra, pijeska i vode.
Stopljene Vas dvije u jednom činite ovaj svijet bogatijim.
Sretan Ti rođendan draga ... tvoja Lidija

Oznake: Mostovi pod kojima se budim
- 07:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.10.2017.

Prije svega žena...




Žena utkana u bitak vremena,
u srž života,
u fokus svemira...

žena ratnica svjetlosti,
pobjednica tmine,
sa krijesom ljepote u očima
i Nikinim stijegom u rukama…

Žena uvijek lijepa u svojoj nagosti,
uvijek snena u tkivu življenja,
uvijek hrabra na bojišnici materinjstva,
spremna umirati za sreću djeteta,
ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka,
žena uvijek blaga u željama
i snažna u odlukama…

žena pjesnikinja tuge,
poetesa sreća,
autorica antologije vječnosti,
neuništiva nit koja povezuje
eone vjerovanja,
epohe nadanja,
tisućljeća rodoslovlja…

Ponekad samotna u svojim žudnjama,
cesarica trenutaka,
svećenica svetišta,
čuvarica oltara života,
stražarica na vratima snova,
lađarica na pučini poezije oceana.

Uzvišena u darivanju,
ponizna u dobijanju,
ranjiva u izdaji,
razigrana u strasti,
nježna u zagrljaju,
patetična u alkemijskom činu,
prekaljena u gubicima,
vječna u osjećanjima,
utjelovljena u sutonima i svitanjima.

Žena u svakoj ženi,
jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić



slike... Sandro Botticelli, porod Venere

Oznake: žena u svakoj ženi, ljubav
- 07:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 04.10.2017.

Srećonauti...



Pravilnost odnosa nutrine i vanjštine, otkrivenu kroz geometriju muzike i etiku matematike je Pitagora nazvao harmonija… zagrljaj različitosti, usklađenost suprotnosti, odnos dijelova prema cjelini… usklađenost između čovjeka i Svemira…

Ponekada mi se pričnja da čujem tihani govor univerzuma, tankoćutnu muziku nebeskih sfera… u metamorfozi svijesti živim Vergilijevu četvrtu eklogu… vidim objavu rađanja ljubavi… osjećam sjedinjenje prirode i čovjeka … u snazi tvoje blizine ćutim dozrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno... tišina, u bukolici vječnosti, dobija puninu dvojstva… napuštamo obruč stvarnosti… prolazimo kroz kapije sunca i ulazimo u pastoralu sna... u vječno obnavljajuću viziju početka bez kraja…
Sjeverno nebo je bez zvijezda… punina se slila u ljepotu bijele noći… u solsticij dolazečeg ljeta… huk oceana je poezija školjki i koralja otrgnutih iz arhipelaga uspomena… iz sjećanja tih svjetlucavih mostova pod kojima se sretna budim… kovitlanje vrtenice preobražava tišinu suncostaja u jesenju sonatu…

Zbrajam ljepote prohujalih godina… ognjilo sreće iskri … osvjetljava tajnu tvoga genoma… tajnovitu zavojnicu iz koje se rađaš… uvijek isti a uvijek drugačiji… uvijek ovijen tajanstvenom snovitosti… rascvjetanom zbiljom na obroncima iluzija… obgrljen lakoćom prisne blizine…

Noćnom nebu se vraća zimski sjaj… bježeći pred Orionom Plejade ponovo izranjaju na sceni beskraja… plešu svoj vječni ples... legenda živi... obnavlja se pred našim očima... misaono uranjamo u mistiku... preispitujemo dihotomije vrijeme-vječnost, spoznaja-svijest, ljubav- život... dvočlanost istosti... nedjeljivost skupnosti postojanja...

Ti i ja putnici vrtlogom istina... zatočeni u mjenama... pustolovi putevima sanja... tragači stazama osjećaja... misaoni hazarderi... igrači riječima... srećonauti nadanjima i željama... vjerovnici i dužnici sebi samima... oslobođeni dažbina... slobodni letači prostor- vremenom...

Dijana Jelčić



slike... M. Chagall

Oznake: srećonauti, putnici kroz vrijeme, pustolovi snovima
- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 03.10.2017.

Na izložbi...



Uprizorenja

U slikama Lovre Artukovića nema ni traga iluzionizmu; one namjerno otkrivaju svoje “specijalne efekte”. U slici Na krilima slikarska izvedba proizvodi utisak čujnosti zvuka naslikane aluminijske folije koja tu postoji u funkciji neprozirne, ali zato reflektirajuće pozadine pred kojom se lik djevojke u bijeloj haljini doima kao da leti. Krila, još bjelja od prebijele haljine, naramenicama pričvršćena za leđa, naslikana su takvom verističkom preciznošću da je gotovo moguće osjetiti mekani dodir njihovog perja na vlastitoj koži. Artuković ne slika let, ni pravi ni fingirani, nego osjetilnu senzaciju, transformativnu silu – to “jedinstvo istkano iz osjetilne raznolikosti” koje pogled, odnosno mrežnica oka, ne može verificirati. I utoliko još jednom potvrđuje Nancyjevu tezu da je slika očitost nevidljivoga. Stoga je posve irelevantno konotiraju li naslikana krila anđela ili Ikara, jer radi se o padu, o tijelu u ponoru vlastite karnalnosti, o bezdanu koji Artukovićeve slike, resemantizirajući aspekte dobro nam poznatih mitova, dovode do prezentnosti. (...)

Ulomak iz teksta "Kao da je melankolični Alien", kustosice izložbe Leonide Kovač







Bili smo na izložbi. Doživjeli vernisaž Lovrinih osjećanja, njihovu moć... Uspoređivah njegova i moja ... Da, događalo se vrijeme snovitosti… lutali smo galerijom nutrine... vernisažem osjećajnih slika smo, sami sebi, promovirali ljubav… razbijali govor svakodnevice… oslobađali se ustaljene strukture razgovora… slijevali je u lepršavost metaforike… širili granice razumljivosti… poetikom vječnog trenutka uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim… u spajanje nespojivog… u novonastajuću naraciju svijesti… u življenje etike i estetike… egzistencije i esencije… pokreta i kruga, nemira i smirenosti… filozofiju , melankolije preobražavali u mudrost radosti…

Rušili smo stara obličja… stvarali nova… izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja… vječnna dvostruka poruka istosti… istoznačni zov različitosti… negacija jednoumlja i nametnutih konvencija kao simbolika permanentnog dvojstva… dočekali svanuće istine… prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog… bez traganja za plavim daljinama… bez razarajuće žudnje za dohvaćanjem nedohvatljivih tuđinskih impresija...

One su tu, u nama… u riječima kojima darujemo smisao… u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena… u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom… u osmijesima prijatelja… u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav…

Dijana Jelčić



Oznake: Lovro Artuković, vernisaž osjećanja osjećaja
- 08:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.10.2017.

U Gradu...




Promatram fotografiju... slavlje 40 godina mature... susret i sjećanja... na kasnijem životnom putu upoznavah mnoge ljude… u njihovim očima promatrah odraz sebe… različitost preslike se ogledala u osjećanjima… trenutačna prisnost, bliskost ili razdaljina se obznanjivala kao istina… susreti na obzoru vremena… slučajni… dogovoreni… radni…

Istine pohranjivah u uspomene… kao znakove izrastanja u osobnoj istini… tužne kao obranu od utapanja u iluziji… u vjerovanju da prvi pogled vara… ne, prvo zrcaljenje sebe u očima drugoga je put ili bezdan… punina ili praznina… tišina ili urlik upozorenja… U misaonom režnju vir, u osjećajnom vrtlogu borba sna i jave, sukob mene i mene.

Pitala sam se... Kako zaustaviti mahnitanje, osmisliti kaos, ostvariti geometriju nutrine?... Odgovor se krio u meni, pronađoh ga u očima boje sna...





Ti i ja u Gradu, pod kišom Perzeida. Stojimo na vrhu Lovrijenca. Bijela Luna se ogleda na pučini.

„Vidiš li dušu Mjeseca?“
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
„Putujem putevima znatiželje i čuđenja.
Sklapam mir sa luđakinjom, odupirem se nestajanju
u visinama tek naslućenih svijetova.“
„Ostaješ li tu?“
„Za sada.“

Smiješiš se.

U odmaku između trenutka i vječnosti, u nanosekundi nečega izgovorih zavjet
sretnoj budnosti.
Zajedno bdijemo u tisućljećima, lutamo gliptotekom osjećanja, svaka kameja postaje reljef lijepog sjećanja.
Tvoj glas smiruje. Izmišljaš riječi stvarajući viziju ozrcaljenu u mojim čulima.

Padaju zvijezde. Poželjeh kameju satkanu od sna. Darovao si mi želju.

Zelenci otkucavaju vrijeme, a mi živimo izvan njega, u onim drhtajima vječnosti koje poznaju samo cvjetovi i anđeli.

Dijana Jelčić


Oznake: matura, Lovrijenac, kameja
- 08:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.10.2017.

Vječno živuće dijete u nama...





Nevidljivi iluzionist stoluje na sceni života… vječno živući, dobročudan opsjenar nas odnosi na slavlje sjetila… daruje nam trenutke sreće...
Ne smijemo dozvoliti zrelosti da zaustavi let bijele golubice… tankoćutne titraje osjećajno- osjetilnih začudnosti i iskrene djetinje znatiželje…
ne smijemo se zadovoljiti tek letimičnim pogledom u galeriju sjećanja… u njoj se kriju naše prohujale žudnje i čežnje, naša nadanja i vjerovanja u ljepotu dolazećeg vremena… tvrdim drhtajem osjećanja… tvojom prisnošću uzburkanog mira...

Može li se ljubav vidjeti?... pitaš me…

Ljubav se ne gleda očima… njima vidimo sve osim obzorja zjenice i krug irisa u kojem se ogleda ljepota… ljubav se krije u očima promatrača, ona živi iskričavim iskonom u žiži, u srži bitka, u apsurdima koje svjesno živimo… njome upoznajemo Prometeja i Sizifa u sebi... njome gradimo mostove među ljudima, tim nama bliskim, paralelnim svemirima… odgovaram sretna što upoznah i pripitomih stranaca u sebi... svjesna da se služim Camusovim mislima…

Zov ljubavi se ne sluša ušima… njima čujemo izvanje zvuke… čujem glas maloga princa izronjenog iz tvojih šapata… oživljava bajku… glas ljubavi se sluša srcem… njen zov izranja iz odeona sna… strunama osjećanja ljubavi skladamo rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu od snova… njome pišemo pjesme, eseje, priče i sretni smo… obznanjuješ istinu...

Osluhnimo dijalog homo ludensa i homo fabera u nama… osluhnimo tišinu neizgovorenog… zagledajmo se u svjesnost ogrnutu svilenkastim velom egzistencijalnih strahova i uspomena, utkanu u čipku sjećanja... uronimo u magličasti privid ljepote dolutao iz nedohvatnih visina univerzuma ljudske misaonosti…

Tajanstvene ruke krojačica sudbine… tri suđenice bdiju u nama… tri Moire su trojstvo utkano u helix našeg genoma… nitko, do nas samih, ne kroji odoru sudbine… tvrdiš osmijehom…

Zakoračimo u nepoznato... budimo hazarderi u igraonici sreće… uzdignimo Nikin stijeg nad zlim slutnjama, sumnjama, strahovima... igrajmo se, budimo iluzionisti trenutka, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični, okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, budimo i ostanimo dijete veselja i sreće…

Homo ludens bdije nad našom zrelosti… u njegovoj krhkosti se krije most ka dolazećem vremenu... ogleda snaga ljubavi… sloboda i život… zbilja okrunjena ljepotom misaonosti i osjećajnosti onih koji su živjeli prije nas...

Dijana Jelčić



Oznake: homo ludens
- 07:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>