Volim ovaj san.
Koji san?
San o snu u snu.
Kaži.
Sanjala sam polje makova. Bila sam kukolj.
Bila si mak.
Postadoh osjetivši tvoj dah kao lahor istine, kao obranu od tragača za opiumom života. Omamio si me bajkom dok ne prođe oluja zlih proročanstva.
Bila si sokolica.
Bio si vuk.
Do onog svitanja kada su noć i dan postali istovremenost, kada su se Sunce i Mjesec zagrlili da bi prokletsvo izgubilo moć.
Tada se poželjeh probuditi.
Ti još uvijek sanjaš.
Snovita beskrajnost me obgrlila krugom svih krugova i daruje mi osmijeh neba u kojem slušam glasove sretnih ljudi.
Volim jutrenja… oduvijek… i sunoćavanja… i srce koje diše ritmom vremena… i nebo u odori lazurne ljepote i purpurne nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… a kada se njegovim licem slijevaju suze svetoga Lovre tada se u meni rađaju želje, neostvarena htijenja, nedodirnute žudnje…
Volim noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća svih neostvarenih čežnji…
Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma iznjedrena iz vječnosti univerzuma… usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… iskukičana u bijelu čipku kojom svjetlost kiti dan i zvjezdani dijadem koji blješti u kosi Noći… uzorita u svom trajanju… kao kaluđerica oplemenjuje žudnje za susretom… upletena u kovitlanje nebeskog vretena ona prede zlaćanu nit koja nas sjedinjuje s harmonijom krajolika…
Ljubav utkana u prostornost i vremenitost… u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… u nesanjanom snu… i sanjanoj mudrosti uzavreloj titrajima neke davne boli…
Gledam kobaltnu Noć… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za Danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija pojavnosti neizbježne nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…
Iščekujem tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadam se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Sunca i Mjesečine… Venere i Danice...
Tvoje oči su izronile iz beskraja nadanja… dotaknuo si me pogledom koji se ne zaboravlja… zagrlio bjelinom svjetlosti i odnio u carstvo tišine… nebo se smiješilo zlaćanom poezijom… suze svetoga Lovre su ostvarile želju… rađale su se nove zvijezde… rađaju se još uvijek…
