Volim jutrenja… oduvijek… i sunoćavanja… i srce koje diše ritmom vremena… i nebo u odori lazurne ljepote i purpurne nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… a kada se njegovim licem slijevaju suze svetoga Lovre tada se u meni rađaju želje, neostvarena htijenja, nedodirnute žudnje…
Volim noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća svih neostvarenih čežnji…
Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma iznjedrena iz vječnosti univerzuma… usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… iskukičana u bijelu čipku kojom svjetlost kiti dan i zvjezdani dijadem koji blješti u kosi Noći… uzorita u svom trajanju… kao kaluđerica oplemenjuje žudnje za susretom… upletena u kovitlanje nebeskog vretena ona prede zlaćanu nit koja nas sjedinjuje s harmonijom krajolika…
Ljubav utkana u prostornost i vremenitost… u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… u nesanjanom snu… i sanjanoj mudrosti uzavreloj titrajima neke davne boli…
Gledam kobaltnu Noć… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za Danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija pojavnosti neizbježne nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…
Iščekujem tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadam se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Sunca i Mjesečine… Venere i Danice...
Tvoje oči su izronile iz beskraja nadanja… dotaknuo si me pogledom koji se ne zaboravlja… zagrlio bjelinom svjetlosti i odnio u carstvo tišine… nebo se smiješilo zlaćanom poezijom… suze svetoga Lovre su ostvarile želju… rađale su se nove zvijezde… rađaju se još uvijek…
