dinajina sjećanja

utorak, 31.10.2017.

Vratili smo se...



Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. Dogodilo se u Dubrovniku, u Saloči od zrcala. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv, nepredvidiv i lijep.

Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje, izrasta u geometriju bivstvovanja…

postaje smisao...

U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…

To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga.

To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije... njegov glas je objavio slavlje pjesništva






I doći će dan
kad neće biti
pjesnika.
Postojat će samo pjesme.
od okova,
od lanaca,
od molitve
i žubor česme.
I jedno veliko nebo,
prozirno i plavo
i zbogom pjesnička mašto
i ljubavi
i slavo.
Pjesme će same sebe pisati,
pjesme će same sebe stvarati,
same disati.
Maglu ćemo zabraniti,
dugu dići da stoji
vječno na nebu
i pjesmom ćemo
pjesmu hraniti,
voliti vrapca
voliti zebu
i prepelici lakoj
otvoriti put
ka nebu.




Odgovorih mu Afroditinim brojem...

Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.

Lipe su ocvale,
miris je ostao,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak
plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.

Ljubav je sišla s neba
i ostala.

Zauvijek.

Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.

U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
obnavljajuće uskrsnuće.

Bilo je to vrijeme ljubavi, prijateljstva i poezije… usrećuje... !!!

Dijana Jelčić





Oznake: Dubrovnik na dlanu, festival poezije

- 07:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.10.2017.

Dubrovnik nas ponovo zove...





Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).

Dragutin Tadijanović






Triptih na oltaru života...

Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

Na Mjesečevom obličju se još uvijek zrcale konture tijela koje je čuvar našeg vremena spustio na vrh svjetlosne planine i pokazao nam put ka ovome ovdje i ovome sada. Nije nam rastumačio razliku između dobra i zla, nije nam ispričao priču o pejsažu koji se krije s druge strane duge. To smo morali sami otkriti lutajući riznicom, od naših praotaca, naslijeđenog blaga. Prepustio nas je vihorastoj sudbini koja dodiruje bademove jezgre i uči nas što je strah, što tuga, što bol.

Sreću ne treba učiti, ona je jednostavno tu u plamenu probuđenog srca, na dlanovima kojima se dodirujemo otkrivajući reljefe smrtne materije, kojima slikamo vječnost i pišemo pjesme veličnstvenom moru naših sanja.

Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.

Dijana Jelčić…






napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje... ispisano titrajem srca na žrtveniku vremena... sutra nas Dubrovnik ponovo prima u svoje skute...



Oznake: Dubrovnik na dlanu

- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 24.10.2017.

Tužaljka Grada...



Na hridini stoji grad,
Republika,
vječnost uklesana u stijenu,
utkana u romor valova
i tužaljku kamena.

Vratite mi dušu da budem
ono što jesam,
njedra čovjeku.

Odvojiste me od majke,
od kamenjara,
od doline sna,
od vrulje koja me pojila,
od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje plesom milovahu moje tlo.

Začahureni u pohlepi,
opsjednuti bljeskom dolazećeg vremena,
sjajem isklesanih kipova,
mramornih stupova,
granitnih postolja,
topotom kopita
ne čujete jecaj kamena.

Galebi slijeću na kameni krijes Lovrijenca,
u vjetru tužaljka zgaženog kamena.

Branite me
od tuđinskih koraka,
od trgovaca maglom,
od pohlepnih dlanova.

Ostavite me zvijezdama,
neka me noćima zlatom miluju,
neka u svitanjima, kao golubice,
ka suncu uzlijeću,
dozvolite mi da budem,
samo
Grad na hridini
i koljevka čovjeku.

Dijana Jelčić.. zbornik pjesama "Dubrovnik na dlanu" Kultura snova, Zagreb, 2017





Oznake: Dubrovnik na dlanu

- 08:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>