dinajina sjećanja

ponedjeljak, 14.05.2018.

More na dlanu... kao prvi put, a sedmi put...



Sve se događa prvi put…

U pustinji sam vidio mladu Sfingu koju tek što su isklesali.
Nema ničeg starog pod suncem.
Sve se događa prvi put, ali na vječni način.
Onaj što čita moje riječi izmišlja ih.
Borges







Sutonska zvijezda nad arenom, glas pjesnika zaziva Erato bdijenje nad danima
što dolaze.

Zlatna hostija izranja iz lazura noći, Rovinj se budi, daruje lječilište suncem
i morem i poezijom…

Da, ljepota se svaki put događa prvi put, uvijek iznova uranja u duše
hrani srca... postaje vječnost... stihove šapuće školjkama...






Oksimoronska lica...


Budimo drugačiji od drugih
daruj mi viziju britke zbilje,
neokaljane voljom tupih
heroja vremena.

Malo previše boli, oksimoronski likovi
moćnici oštroumne gluposti,
a vječnost jeca na žrtveniku početka,
zaziva sklad da oživi legendu,
da nadvlada kaos.

Živimo li u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive
realnosti ?

Zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita.

Nad humkom istine urlici ispraznih
obećanja.

Skrivam lice u glasnost tišine,
srce neumoljivo otkucava trenutke.

Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine,
u prostoru razuma gomilanje
okusa, mirisa i glasova.

Iz uspomene dozivam bitak vremena,
naša mahnitanja neotrovana
prolaznom svrsishodnošću.

Iza horizonta svijesti ozrcaljena utopija,
majordomus trenutka
nas uvodi u zamak
dosanjanog zlatnog doba.

iluzija je lijepa...

Dijana Jelčić



Oznake: festival poezije, More na dlanu, Rovinj i Pula
- 07:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 31.10.2017.

Vratili smo se...



Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. Dogodilo se u Dubrovniku, u Saloči od zrcala. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv, nepredvidiv i lijep.

Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje, izrasta u geometriju bivstvovanja…

postaje smisao...

U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…

To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga.

To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije... njegov glas je objavio slavlje pjesništva






I doći će dan
kad neće biti
pjesnika.
Postojat će samo pjesme.
od okova,
od lanaca,
od molitve
i žubor česme.
I jedno veliko nebo,
prozirno i plavo
i zbogom pjesnička mašto
i ljubavi
i slavo.
Pjesme će same sebe pisati,
pjesme će same sebe stvarati,
same disati.
Maglu ćemo zabraniti,
dugu dići da stoji
vječno na nebu
i pjesmom ćemo
pjesmu hraniti,
voliti vrapca
voliti zebu
i prepelici lakoj
otvoriti put
ka nebu.




Odgovorih mu Afroditinim brojem...

Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.

Lipe su ocvale,
miris je ostao,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak
plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.

Ljubav je sišla s neba
i ostala.

Zauvijek.

Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.

U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
obnavljajuće uskrsnuće.

Bilo je to vrijeme ljubavi, prijateljstva i poezije… usrećuje... !!!

Dijana Jelčić




Oznake: Dubrovnik na dlanu, festival poezije
- 07:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #

petak, 09.06.2017.

More na dlanu...




Ushit svitanja...

Sanjala sam zagrljaj pijeska i pjene i vjetar nad morem, koloplet zlaćanih niti i njegove usne ucrtane u sedefu školjke iz oceana snova.

U suzvučju nas i vremena ushit jutrenja.
Iza otoka izranja mladi dan,
na obzoru rasprsnuće plama
ukradenog bogovima.

Sunce oslijepljuje tminu,
osmišljava konačnost.
Mjesec odlaskom odnosi more,
u pijesku umiruća školjka,
u sedefu ucrtane njegove usne.

Rađa se ljubav,
ostvaruje dimenziju zbilje.
Strune svjetla
zaobljuju prostor.

U mukloj tišini otkucaj srca.

Čuješ li u razbitoj amfori poeziju mora.
Čuješ li topot vremena.

U kaplji sna disanje zbilje
potopljene u osrčju nutrine.

Skupljah suze u kristalni suznik,
skriven u utrobi sjećanja.
Vidim srcem,
dišem muk svitanja.

Bez riječi sam u bdijenju
nad žrtvenikom vječnosti,
u bogojavljenju,
u prvoj i posljednjoj
istini.

Bog je u očima onih koje ljubimo.

Dijana Jelčić ... zajednička zbirka... More na dlanu, tijelo od soli... Kultura snova, 2017



Oznake: festival poezije, More na dlanu, Rovinj
- 08:18 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2017.

Poezija uspomena...



i misaone slike...




Misli se roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Ova noć odnosi trenutke, pretače ih iz noćas u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.

Osluškujem suglasje vremena na stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bezglasna muzika vječnosti uranja u tišinu dolaska trenutka i probija opnu sumnje, otvara vrata vjerovanju i novim notama piše sonatu od snova na horizontu svitanja.
U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina.
Tkivo spoznaje izvire iz napuknute čahurice i tka svilene niti među kristalnim cvjetovima mog malog svemira. Bez milosti, bez sažaljenja odbacuje ugasle iskre na nebu svijesti i pali nove vatre na brežuljcima praskozorja.
Vidim ples leptira na kristalnim pupoljcima ljetnih ruža koje šire simfoniju boja novog sna i sjednjuju ga sa zvukovima prošlog.
Čujem odu vječne mladosti u svjetlosnom zagrljaju svijesti i prestajem biti pustolov na vratima vremena, ulazim u novi eon pretakanja istina. Trenutak me grli velom sudbine, uzburkava ponornice osjećaja i kistom umočenim u boje povjerenja slika novu istinu na platnu života. Nevidljiva ruka vjerovanja ispisuje nove riječi u brevijar znanja i pretvara misli u poeziju ruža, spaja napukle niti u mrežu vjerovanja.

Jučer, danas i nepostojano sutra zaobilaze crne rupe u dubini nutrine, nedozvoljavaju nepovjerenju da guta energiju postojanja, sjedinjuju se u melodiju trenutka, u umirujuću muziku ovog jednog jedinog treptaja oka, čipkastu stvarnost ispravnog djelovanja.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
pogl. "Misaone slike", str, 103.




Samo će ravnica znati
je li to bila tama,
ili su prazne oči
slušale urlik umirućih ptica
na bodljikavoj žici,
na granici svijeta.

Život u tuđinskoj ruci
i pokret luđaka
više ni nije život,
ali nesnosno su dugi sati
do vješala crnih.

Put presječen uskipjelom bjesnoćom,
ukraden osmijeh s usana,
a tuđinska zvijer udara,
podivljala zvijer
gladna sreće, smijeha i ponosa.

Zvijer – sudbina crna.

Samo će ravnica znati
je li to bila tama,
ili su prazne oči
slušale urlik razvratne žene
što patnjama tuđim
svoju djecu hrani
iza bodljikave žice,
iza granice svijeta.

Dijana Jelčić



Ravnica mi je odgovorila tišinom Kopačkog rita...

Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sami muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvjezda kad sja, ja svjetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umro. s tobom sam sav.

Mary Elizabeth Frye... prepjev Eenes Kišević


šapnula sam... Slavonijo tko te ne bi volio...




Oznake: slavonija na dlanu, kopački rit, festival poezije
- 08:48 - Komentari (40) - Isprintaj - #

petak, 27.05.2016.

More na dlanu...




U krošnji vječnosti
titraju krila jutrenja.
More šumi zornicu,
odu povratka u ljepotu.

Kao trag pjesme
na dlanu jutra
grad i miris kasnog proljeća.

Volim pomake u zbilji,
u iskri budnosti
povijest prohujalih
praskozorja,
svjedočanstvo vremena.

More guta naše tajne,
odnosi ih u dubinu,
u dimenziju nepostojeću
na koordinatama prostora,
slijeva ih u pjesak i pjenu,
skriva u bisernicu.

Jednoga dana će,
Erato kao glasnica
izroniti na žalu
dalekog oceana
i pričati priču
o nama, sanjarima
vremena.

Dijana Jelčić



Oznake: More na dlanu, festival poezije
- 09:49 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>