More na dlanu...
Ushit svitanja...
Sanjala sam zagrljaj pijeska i pjene i vjetar nad morem, koloplet zlaćanih niti i njegove usne ucrtane u sedefu školjke iz oceana snova.
U suzvučju nas i vremena ushit jutrenja.
Iza otoka izranja mladi dan,
na obzoru rasprsnuće plama
ukradenog bogovima.
Sunce oslijepljuje tminu,
osmišljava konačnost.
Mjesec odlaskom odnosi more,
u pijesku umiruća školjka,
u sedefu ucrtane njegove usne.
Rađa se ljubav,
ostvaruje dimenziju zbilje.
Strune svjetla
zaobljuju prostor.
U mukloj tišini otkucaj srca.
Čuješ li u razbitoj amfori poeziju mora.
Čuješ li topot vremena.
U kaplji sna disanje zbilje
potopljene u osrčju nutrine.
Skupljah suze u kristalni suznik,
skriven u utrobi sjećanja.
Vidim srcem,
dišem muk svitanja.
Bez riječi sam u bdijenju
nad žrtvenikom vječnosti,
u bogojavljenju,
u prvoj i posljednjoj
istini.
Bog je u očima onih koje ljubimo.
Dijana Jelčić ... zajednička zbirka... More na dlanu, tijelo od soli... Kultura snova, 2017
Oznake: festival poezije, More na dlanu, Rovinj
|
