Bilo je to vrijeme poezije...
Stigli smo u Istru. Srce se umirilo kao vjetar pred oluju… sluti navalu bujice ljepote… osjeća titraje neurona u prednjim režnjevima stisnutim iza čela… vrtloženje misli… njihovo slijevanje u simpatikus… ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti… neizrecivost uzdrhtalosti stanićja nutrine… nedokazivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma… neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca… Na usnama titra ljubav dolutala sa početka priče o nama i svemiru… tajna prvog helixa rasplinutog u prostornost vremena… sreća klija iz sjemena dolutalog sa Elizejskih polja… otrgnutog iz sedmodnevne iluzije nastajanja svijeta… nedjeljivost ovoga sada od pravremena... od praiskonskih stihova poezije oceana…
Pakao su uvijek oni drugi, raj je u meni... u mojim tragovima, u snovima... jer dok sanjam život, život postaje san. Ne dozvoli drugima da ti ukradu trageove u pijesku vremena, da ti pomute izvorište ljepote. Govorim sebi i sjećam se davno napisanog.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, zavoli izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemoj samo gledati, moraš vidjeti san. Osjećaj ga. Ne dozvoli nestajanje sunca na horizontu uma, dozvoli pticama da slijeću na hridi tvog oceana snova. Dozovi snovita sjećanja, dozvoli suncu da zaokruži svoj sjaj oko tvog Raja.
Dozvoli srcu da diše, dozvoli, viziji vilinske ljepote da postane bliska i tvoja. ...
ma ljudi moji život je poezija... osjetih to u ovom vikendu... potvrdila su se moja drevna osjećanja... i ovo moje davno, jako davno napisano...
Što je život
James Joyce stoluje na ulazu u stari grad...
nad gradom terasa i pogled na vrata grada.
Zašumilo je “More na dlanu” vremena. Iz podmorja ogoljele duše, iz dubina trajanja je izranjala četvrta dimenzija i oslikavala se na koordinatama srca. Na obzoru se užgano zlato pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave svjetlosti ucrtavao kraj odiseje carstvom pjesništva. Čuo se smijeh čovjeka. Sunce u oku sutona je zaokruživalo vječnost u bajkovitost sunoćja. Na oltaru prijateljstva je titralo ognjilo ljubavi. Izgovarali smo svatko svoju molitvu bogočovjeku u sebi. Iz kaosa, iz maternice osjećanja je izranjala zlaćana spirala pojavnosti, šarolikim nitima svijesti kukičala tkanicu života, tajanstveni veo zbilje iza kojega sretni trajemo u snu...
Srce je odjenulo odoru blaženstva, podmorje duše miruje tišinom, na dnu ključaju valovi plime, objavljuju noć punoće probuđenih čula, noć slavlja srebra i biserja u rascvijetanom zlatu Venerine kose, u tankoćutnom gnijezdu u kojem se rađa san. U strobosu struna svjesti se utjelovila ljubav, slijedila je ekliptiku Sunca.
Poluotok poluotoka, minijatura, djelić Istarske ljepote, poetski šapat arhitekture vremena. Raspeta na kotaču maloumlja, sveta Eufemija bdije nad njegovim krovovima, nad dimnjacima, svjedočanstvom spasenja čovjeka od pošasti kuge. U srcu Rovinja fontana, dječak sa ribom u rukama. Kao znamen čelopeka galeb slijeće na njegovu glavu i promatra sjaj zenitnog sunca. Ulicama odzvanja smijeh, glas pjesnika se čuje, podnevni performans izričaja duša.
zagrljaj umijeća poezije, instalacija slikarstva i glumišta... Zdenko je čitao pjesmu ovog svestranog i samozatajnog umjetnika... Branimira Turkalja...
Poetski krijes, licentia poetika, istina okrunjena bojom vremena,
anđeo vatre, stvaraoc prostora, Heraklitova iskra,
kap vode, zrno pjeska i titraj zraka.
Arkadijska se slika u srcu snatri.
Zavjet duše svijeta u znaku Lava živi,
u znaku Vage život sanja.
Budimo se, ombulus vremena titra vječnost,
budi Lovorku, bjegunicu iz bunila sumnji,
utjelovljuje svitanje sretne zbilje,
mirisni krijes čelo Apolona krasi.
Girlanda svijesti, bog nutarnjeg Sunca, poetika uma,
Nikin stijeg na bojišnici zbilje dušu
izričajem zlati.
i na koncu poezija okusa... Zdenko je uživao u kremšnitama, specijalitetu restorana Gianinno...
a ja, pošto ne volim slatko uživah u njegovoj sreći...
Bilo je to vrijeme poezije srodnih duša...
i njihovih odjeka Istrom...
Oznake: More na dlanu, pula, Rovinj, poezija
|
