More na dlanu...
Kao čvorom
MORE NA DLANU
svezan stihom...
divan osjećaj lahoraste miline se širi tijelom... divno je pjesmom biti vezan u poetsko klupko... bez oštice mača smo ga rasplitali u nit kojom smo se sidrili u zatonu poetskog oceana... utapljali u dubinama praiskonske ljepote...
Na obrubu večeri, kraj zidina prastare arene, je grmio glas Zdenka Jelčića... osjetili smo stih umrlog poete... pjesnici su čuđenje u svijetu... i misao Nikice Petrača...
časna riječ koju ste jednom dali poeziji ostaje časna riječ...
Održimo je!.
HARONOV ČUN...
U magličastom oblaku straha
se nazirao čun smrti.
Stavih srce na
dlan vremena,
tamo gdje osjećajne oluje
obaraju tek procvale sne.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti,
izrasti iznad horizonta prolaznosti
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san.
Pogledah u sjaj
tek naslućenog sunca,
iz kaosa sna izroni vizija,
privid boga sretnog trenutka.
Osjetih njegovu moć,
pogled očiju boje sna,
svjetlost na obali mraka
probudi želju,
kao maestral u sutonu
dnevne sparine,
razbi tugu umirućeg ljeta.
Čun je nestajao,
začuh tišinu druge obale,
zalutah među lotose,
na laticama suze,
na pučini Aheronta
odsjaj rađajućeg sunca.
Ljeto, to naglo ljeto,
spusti zavjesu,
sakri lice Harona.
Jesen je stigla tiho,
u vrtu umiru ruže.
Začuh šapat srca!
Zvijezde nad tvojim čelom
ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblači,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom vremena
poteće tvoje i moje
vjerovanje u
moć ljubavi.
Dijana Jelčić...
Oznake: More na dlanu, estival poezije
|
