dinajina sjećanja

nedjelja, 04.02.2018.

Večer poezije...





Prohujala je divna, poetska večer. Kako osjećaje pretočiti u osvrt, kako riječima dočarati atmosferu prepunu ljepote poezije, ljubavi i prijateljstva... Ostaju samo krhotine grimase... ništa više... pokret ruke... ukočen pogled... ništa više...cijeli život izvodimo nešto što živ čovjek ne razumije... što nitko ne razumije, ali mi stupamo tom stazom... uporno, uporno... jedinom mogućom... uporno, uporno, sve do svoje smrti...uporno, uporno...ni tada ne shvativši je li to bio život ili samo poezija... ludilo dragi prijatelji... ludilo...

Ipak...




Poezija me oduvijek odnosi u više sfere postojanja. Dogodilo se sinoć. Još uvijek osjećam miris ruža i lepršanje leptira u osjećajnom režnju.
Otvaram okna kristalnog zamka u kojem žive snovi. U perivoju sna osluškujem pjesmu ... prva ljubav... i putujem prostranstvom davnih snoviđenja.

Na tim putevima susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše i ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike.
Zakon zlatnog reza spiralnom dinamikom uzburkava ponornicu sreće. U odaji odraza i odjeka se rastaču boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno. Uranjam u oluju srca, tu nalazim razlomljene djeliće neke davne sjete. Vidim jahačicu carstvom poezije, umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u njenim bisagama.



U njenom pogledu moć, očima čita misli...



daljinama udiše ljubav...

Verica je to...

Dijana Jelčić

Oznake: promocija, Verica Kuharić, poezija
- 08:48 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2018.

Međusobno...






‘Razmjena mišljenja je neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.’
J. Borges




Međusobno razumjevanje je temelj zajedništva. Razmijena mišljenja ne znači istost, nego kreativan dijalog, traganje za istinom.
Istina je kći vremena, ljepotica koja u obličju sreće, boli, tuge, straha iskri postojanost. Često u haljama prosjakinje, bjegunice, prognanice blista sjajem nepobitnosti. Slušam tvoje misli izgovorene jezikom Justicije.

Naši razgovori ne počinju i ne završavaju. Traju i onda kada govorimo očima, dlanovima, šutnjom. Svjetlost se gasi samo u prebrzo dosanjanim snovima, u prividima utopija koje to prestaju biti, u srcu koje zaboravlja da ne postoji u riječima nego u ritmu cjelova, u tankoćutnosti usana.
Uz tebe koračam stazama sretnih ljudi, putujem trgovima na kojima slušamo tišinu i razumjemo govor knjiga, cvijeća i ptica.
Život je tu, na trgovima Zagreba, Züricha, Pariza, Londona, Madrida. Snovi su iscrtani u Klovićevim dvorima, Louvru, Pradu, Figuerasu. Naši izmišljaji žive u izmišljajima, ožive u slikama. U spoznaji konačnosti se ozrcali iluzija beskonačnosti.

Osjećam je u paradoksu Zenonove strijele koja u letu miruje, u Ahilevoj nemogućnosti dostizanja kornjače, u zmiji koja samu sebe ubija i rađa.

Pitamo se je li život Kafkin „Zamak“, vječno kretanje ka cilju koji ne dosežemo. Postoji li konačno odredište na koje želimo stići? Gdje se ono krije?
Možda se istina krije u stihu Borgesove pjesme,

Danas bih mogao…
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko…puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću…


U našim dijalozima ćutim moć poezije. Oslobađa me od stege zbilje. Slobodna nestajem u maštarijama, živim srcem odapet let ptice, njišem se na ljuljačci sunca, promatram krunisanje bogova na oltaru vremena, magiju čarobnjaka u krilu tisućljetne vizije, čaroliju pretočenu u život.

Dijana Jelčić


Oznake: međusobno razumjevanje, ISTINA, poezija
- 09:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2017.

Dan poezije i sjećanja...



In Memoriam...
"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević




i bila je to Kristalna kocka vedrine... da, bila je to Tinova poetska kristalna kocka vedrine, bila je to opet divna večer poezije i ljubavi i sjećanja na vječnog Tina... da, poezija je to...



Klatno vremena…

"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije

Klatno vremena
otkucava prolaznost,
nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.

Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u
pamćenju,
klatno vremena.

Dijana Jelčić...




klatno moga vremena odbrojava 68, 69 otkucaja u buketu godina...

Oznake: Tin Ujević, poezija, sjećanja
- 12:12 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.10.2017.

Kladionica ljubavi...



Sinoć smo bili na autorskoj večeri Duške Musić... autorica nam je na svoj način govorila o ljubavi... misaono, osjećajno, duhovito... Valunzi i Mamac za lignju su zbirke vrijedne čitanja...






Govorim o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.

Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku, u meni samoj, ostala bez odgovora.

Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla s buketom loše savijesti u naručju punom želja. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u između lucidnih snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.

Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.

I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, ja osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće.
Danas znam, pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i više ne mogu zalutati u slijepoj ulici života.

Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ima za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi.

Kako vi zovete taj osjećaj?

Dijana Jelčić




Oznake: Cinkuš, poezija, ljubav
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.07.2017.

O ljubavi i ogoljeloj meni...




Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges






"Što je ljubav?" pitam
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."

Podižem pogled k nebu i vičem.

"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih kako se misao pretvara u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav?
Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?
Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?

Da bih si uistinu odgovorila na bujicu pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ulazim u labirint zrcala i spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.

U ogoljeloj meni istina...

U onim danima,
kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

U prostoru trenutka sklad vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja ogleda i odjeka postaje bezgraničje
tek naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let, u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.


Dijana Jelčić

O ljubavi i ogoljeloj meni

Oznake: Borges, Heraklit, poezija
- 07:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 30.06.2017.

Izložba mentalni sklop...



MENTALNI SKOP 2 sljedbenik/mentor
SINIŠA MAJKUS / DUŠAN DŽAMONJA

C ast nam je pozvati Vas na otvorenje izloz be

Dušan Džamonja – Siniša Majkus
devete iz ciklusa Mentalni sklop 2, koja ce se odrz ati u c etvrtak, 29. 06. 2017. s poc etkom u 20 sati.

Otvorenju izloz be prethoditi ce razgovor kustosa izloz be Mladena Luc ica s Fedorom Džamonjom, voditeljem ostavštine i sinom Dušana Džamonje, te umjetnikom Sinišom Majkusom.

Izloz ba ostaje otvorenom do 08.07.2017. godine, a moz e se razgledati
radnim danom od 11 – 19 sati, subotom od 11 – 14. Nedjeljom zatvoreno.

Ako izuzmemo sličnost minuciozne izvedbe skulpturalnih volumena izvedene nekiparskim materijalima, ako zanemarimo čipkastu strukturu skulptura jednog i drugog umjetnika, pa čak ako se i ne osvrnemo na sličnost građenja (ispune i praznine) prostornosti kiparskih volumena, preostaje još nekoliko poveznica ovo dvoje autora, a jedna od onih najbitnijih je traženje različitih prostornih manifestacija skulpture koje izmiču njezinim uvriježenim gabaritima i zakonitostima. (iz teksta, Mladen Lučić)




Izložba u nastajanju...



Galerija Forum je zrcaljenje mog osjećanja osjećaja... poezija je srž svake umjetnosti... <

U Galeriji Forum danas je aktualna živa slika br. 2, ali uz zamjetne nove kompozicijske, kolorističke i koreografske varijacije.

bili smo jučer u gledalištu ispred Galerije Forum i uživali živoj slici i doživljaju publike te njezinim interakcijama sa sjanim aktericama iza galerijskog stakla ...


Kad Bobo Jelčić radi, svi gledaju! Ovih dana zaustavljajte se ispred Galerije Forum od 20 - 21 h.
nama je bilo divno... izložba živih slika...
doživjeli smo scenografiju, kostimografiju, koreografiju izričaja veselja, tuge i bijesa... trojstva naše nutrine...

Bila je to večer umijeća umjetnosti... večer prepuna poezije... sjetih se davno napisane pjesme...





Lotovo more...

Nemir izronjen
sa dna,
iz točke
prividnog mira,
aktus purusa,
početka beskraja.

Obavija nas svjetlost,
utjelovljenje čežnji,
ostvarenje
kozmičkih zakona,
na obodu vremena
porod ljubavi.

Pisac, boginja, mjesec
i lovac na spoznaju.
Svitanje na trgu cvijeća.

Plam brezovine,
smrt heretika,
umorstvo sna.

U Kohinoru svijesti renesansa,
naćeto stoljeće i vječno proljeće.

Sa one strane duge
nestaje neznanje,
uzaludne ljutnje,
rasplinjuju bjesovi,
utiha nesklada
i surovosti vremena.

Elegija suza,
Lotovo more,
spas od potonuća
u strahovima.

Besmrtnost, bezgraničje,
bezuvjetnost tvoga imena,
sol na usnama,
u srcu
dašak sna
i poezija zbilje.

Dijana Jelčić



Oznake: Galerija Kranjčar, žive slike, poezija
- 08:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.06.2017.

Bilo je to vrijeme poezije...



Stigli smo u Istru. Srce se umirilo kao vjetar pred oluju… sluti navalu bujice ljepote… osjeća titraje neurona u prednjim režnjevima stisnutim iza čela… vrtloženje misli… njihovo slijevanje u simpatikus… ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti… neizrecivost uzdrhtalosti stanićja nutrine… nedokazivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma… neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca… Na usnama titra ljubav dolutala sa početka priče o nama i svemiru… tajna prvog helixa rasplinutog u prostornost vremena… sreća klija iz sjemena dolutalog sa Elizejskih polja… otrgnutog iz sedmodnevne iluzije nastajanja svijeta… nedjeljivost ovoga sada od pravremena... od praiskonskih stihova poezije oceana…

Pakao su uvijek oni drugi, raj je u meni... u mojim tragovima, u snovima... jer dok sanjam život, život postaje san. Ne dozvoli drugima da ti ukradu trageove u pijesku vremena, da ti pomute izvorište ljepote. Govorim sebi i sjećam se davno napisanog.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, zavoli izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemoj samo gledati, moraš vidjeti san. Osjećaj ga. Ne dozvoli nestajanje sunca na horizontu uma, dozvoli pticama da slijeću na hridi tvog oceana snova. Dozovi snovita sjećanja, dozvoli suncu da zaokruži svoj sjaj oko tvog Raja.

Dozvoli srcu da diše, dozvoli, viziji vilinske ljepote da postane bliska i tvoja. ...

ma ljudi moji život je poezija... osjetih to u ovom vikendu... potvrdila su se moja drevna osjećanja... i ovo moje davno, jako davno napisano...

Što je život




James Joyce stoluje na ulazu u stari grad...





nad gradom terasa i pogled na vrata grada.




Zašumilo je “More na dlanu” vremena. Iz podmorja ogoljele duše, iz dubina trajanja je izranjala četvrta dimenzija i oslikavala se na koordinatama srca. Na obzoru se užgano zlato pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave svjetlosti ucrtavao kraj odiseje carstvom pjesništva. Čuo se smijeh čovjeka. Sunce u oku sutona je zaokruživalo vječnost u bajkovitost sunoćja. Na oltaru prijateljstva je titralo ognjilo ljubavi. Izgovarali smo svatko svoju molitvu bogočovjeku u sebi. Iz kaosa, iz maternice osjećanja je izranjala zlaćana spirala pojavnosti, šarolikim nitima svijesti kukičala tkanicu života, tajanstveni veo zbilje iza kojega sretni trajemo u snu...





Srce je odjenulo odoru blaženstva, podmorje duše miruje tišinom, na dnu ključaju valovi plime, objavljuju noć punoće probuđenih čula, noć slavlja srebra i biserja u rascvijetanom zlatu Venerine kose, u tankoćutnom gnijezdu u kojem se rađa san. U strobosu struna svjesti se utjelovila ljubav, slijedila je ekliptiku Sunca.




Poluotok poluotoka, minijatura, djelić Istarske ljepote, poetski šapat arhitekture vremena. Raspeta na kotaču maloumlja, sveta Eufemija bdije nad njegovim krovovima, nad dimnjacima, svjedočanstvom spasenja čovjeka od pošasti kuge. U srcu Rovinja fontana, dječak sa ribom u rukama. Kao znamen čelopeka galeb slijeće na njegovu glavu i promatra sjaj zenitnog sunca. Ulicama odzvanja smijeh, glas pjesnika se čuje, podnevni performans izričaja duša.



zagrljaj umijeća poezije, instalacija slikarstva i glumišta... Zdenko je čitao pjesmu ovog svestranog i samozatajnog umjetnika... Branimira Turkalja...




Poetski krijes, licentia poetika, istina okrunjena bojom vremena,
anđeo vatre, stvaraoc prostora, Heraklitova iskra,
kap vode, zrno pjeska i titraj zraka.
Arkadijska se slika u srcu snatri.

Zavjet duše svijeta u znaku Lava živi,
u znaku Vage život sanja.

Budimo se, ombulus vremena titra vječnost,
budi Lovorku, bjegunicu iz bunila sumnji,
utjelovljuje svitanje sretne zbilje,
mirisni krijes čelo Apolona krasi.

Girlanda svijesti, bog nutarnjeg Sunca, poetika uma,
Nikin stijeg na bojišnici zbilje dušu
izričajem zlati.



i na koncu poezija okusa... Zdenko je uživao u kremšnitama, specijalitetu restorana Gianinno...



a ja, pošto ne volim slatko uživah u njegovoj sreći...





Bilo je to vrijeme poezije srodnih duša...
i njihovih odjeka Istrom...






Oznake: More na dlanu, pula, Rovinj, poezija
- 07:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2017.

Appasionatta sna...




Sinoć smo bili na komemoraciji umrlom prijatelju. Laci Tulač, glazbenik, skladatelj, aranžer, pisac tekstova... čovjek koji je svojom glazbom obilježio naše vrijeme... i vrijeme generacija rođenih posije nas... ovoga se sigurno mnogi od vas sjećate...



Laci i Vesna Parun, glazba i poezija su obilježili naše izrastanje u ovo što smo danas... Zagrebačko kazalište mladih, u vrijeme naše mladosti pionirsko kazalište je bio hram u kojem smo upijali ljepotu, susretali prijatelje za cijeli život... sinoć smo ttu u susreli sa suzama u očima i oprostili od dragog prijatelja... on je bio sudinik naših prvih susreta, našeg vjenčanja, našeg vremena u Švicarskoj... on nas je godinama pozivao u snove...







Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove...

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.

Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te........
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te.......
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te......
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te.......
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te............
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te....
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

Dijana Jelčić...



jednostavno, volim te

Oznake: Ladislav tulač, prijateljstvo, glazba, poezija, san
- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 10.05.2017.

Osvrt...




Neobično, čudno, a tankoćutno... danas prolutah sjećanjima... na današnji dan prošle godine u knjižnici Tin Ujević u Zagrebu je bila promocija zbirki poezije i vernisaž slika pjesnikinje i slikarice Nevenke Pupek... o njenom stvaralaštvu je predgovor napisao prof slavistike Fikret Cakan... Zdravko Odorić i Zdenko Jelčić su čitali njene pjesme... Neven Dužević je prebirao po strunama gitare... Nevenka me zamolila da napišem osvrt o njenim djelima...







Nevenku Pupek sam upoznala kroz njenu poeziju, davno na portalu webstilus. Virtualni svijet je bez okusa, mirisa, zvukova, tek prijateljevanje riječima na daljinu. Drukčije je trajanje izvan vremena, tajanstveni splet duša u zajedničkoj ljubavi... pjesništvo...

Nisam pjesnik, nisam kritičar, mogu samo govoriti o doživljaju koji ostavlja duboke tragove u pamćenju.

Nevenka piše:

Ono dragocjeno
dotičem mislima
nježno, obzirno...


I upravo tom tankoćutnošću dotiče osjećaje čitaoca...
Zbirkama Nedovršena, Korozija i Bizarne himne ona
riječima i bojama oblikuje trenutke, nisku svakodnevih događanja...

Danas
sve crvene i žute
blijede su
tihe...


Treba joj vatra, iz njenih dubina vrisak da dovrši sliku... a crno boji pjesmu otkrivajući u njoj djelove sebe...

Nevenka gleda kroz sebe i spoznaje nemogućnost zatvaranja dana u nepomičnost... ona to čini bojama... a divi se noći svijeta...

Čitajući Nevenkine minijature osjećam, život se ne događa u samoj materiji nego u njenoj srži, u suštini dubokih brazdi na licu vremena. U toj dimenziji svijesti naslućujem duljinu, širinu, visinu i dubinu sfera u kojima se zrcali život.

postat ću samo boja
na svojoj novoj slici
crna gusta, hladna


Čitam i čudim se njenoj sposobnosti da vješto ispreplete svoje dvije nadarenosti u negiranje vremena, lišavanje svega osim postojanja.

Prihvati me ovakvu
Beskorisnu
Raskomadanu
Na riječi i boje…


Poetika zbilje je obrazac ritma srca. Njena pričljivost je preslika osjećanja osjećaja. Pišući je postajemo mekana trava, bujica riječi, kapljica stiha, boja nebeskog spektra. Duša pjesme je božanska iskra. U svakom se biću nalazi klica savršenstva. Na poljanama ljudske duše, kao vlati trave, titraju žudnje i čežnje. Duboko u svemiru svijesti beskraj grli bezvremenost, zbilja se slijeva u stih. Dok srce otkucava melodiju tišine, usnuli spavač milovan daškom sna ustaje iz postelje probuđenog neba i po stazama vremena riječima oslikava nova snoviđenja.
Odhaja u pustolovinu nadahnuća.
Nevenka se budi na obali odlazeće noći. U sjaju jutra odsanjane slike ožive riječima. Postaju minijature prepune istina, šapat

pokloni mi tišinu
zvuk kiše na vrućem betonu
umorna sam
pokloni mi dan bez boja.


Nevenkine pjesme izazivaju kovitlac neurona u misaonom režnju. Gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Svibanjska noć odnosi trenutke proljeća, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" reče Schönberg objašnjavajući svoja djela.
Stihovi, pjesme, Nevenke Pupek su upravo to… Osluškujem prolazak konsonanci njenog vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Ubrizgati moć napisanog u ono zrno pamćenja u kojem pohranjujem posebne vrijednosti…

U olupini šutnje
Puzim kroz sate
Dan se raspada
Od soli i ozona…


Ova minijatura odzvanja u krošnji uvjerenja kao huk čuvarice drevne mudrosti. Najavljuje buđenje nove istine.

Bizarne himne, darovana mi zbirka, neobično, čudno, a tankoćutno stihovanje. Kao da koračam na na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansiram na sponi između sanjarija i životnih istina.

Dišemo oprezno
Vruće i tanke
Igle neoproštaja
Žive u aorti


U bizarnim hvalospjevima osjetih događanja drugačije, promatram ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene kafkijanske sloboštine koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njena izričaja sretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života na vrhuncu emocionalnih doživljaja.

Spavam u paukovoj mreži
Ispod mene
Moja pluća
Zarasla u slak
Broje udisaje
Dan će opet izmigoljiti


Cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u nacrtanim svjetovima.

Na papiru čekaju
Nacrtani svjetovi
Nevidljive dimenzije
Prizivaju dodir.


Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim nacrtane svjetove, mnogoprotežnost vječnosti.
Pisanje o pjesmama je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer bujaju nježni osjećaji.

Pokušah osjetiti Nevenkin osjećaj dok je pisala pjesme i slikala slike.





Što je osjećala slikajući ove strune koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njenu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njenu ruku u trenutku stvaranja.

Što ja osjećam čitajući pjesme i gledajući slike?
Je li to njena duša, je su li to kristalići njene svijesti, svila njenih osjećaja?





Ne znam što je to... ali znam ovo što osjećam je ono najintimnije, neopisivo osjećanje ljepote.

Dijana Jelčić



Oznake: Nevenka Pupek, Fikret Cakan, zdenko Jelčić, poezija, slike
- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.03.2017.

Deseta muza...



"I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe.

Horacije, ’Lirske pjesme’IV, 9"






Zarobiti ružin cvijet, pjevati kao slavuj i šapnuti "Volim te", sa žudnjom da planet ispuni osjećanjima. To je bila njena želja.

Sapho, najveća grčka pjesnikinja porijeklom s Lezbosa, je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, ljubav pretočila u poeziju. Njena poezija odiše lakoćom i ljepotom tajanstvene energije koja opija kao droga, koja uspavljuje i budi istovremeno.

Nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja, ona još uvijek živi u nama. Ljubav je bespolna, ona je duplo biće koje živi u svakom čovjeku, anima i animus, bezvremeni alkemijski pir, ljubav oplemenjuje i blješti, prelijeva se u spektar čudesnih boja, postaje svjetlosna simfonija, rapsodija boja, mirisan perivoj želja, izričaj sreće, san koji budni sanjamo.

Osjećam, dakle postojim, to je istina koja se 2600 godina proteže pjesništvom, postaje tihani govor cvijeća, antologija snova i zrcaljenje anime candide u našim dušama. Voli sebe i onda čini ono što želiš, jer onda želiš samo dobro, želiš sreću, mir, spokoj, život. Ova misao svetog Augustina je svjedočanstvo čudoriječja ljubavne poezije. To je izričaj nutarnje tišine, dušom kanalizirana čulnost i čujnost, pretakanje titraja srca u sitnozor svjesti u kojem se ogleda čovjek u čovjeku.

Slijedimo poslanje drevne pjesnikinje, probudimo desetu muzu u sebi, darujmo joj obličje osjećanja osjećaja, pretočimo život u poetiku postojanja. Uronimo u vrtloženje zlaćane spirale, zaronimo u podmorje oceana snova, oćutimo zagrljaj Afrodite i Erosa u biserju naše svijesti, osjetimo da naše tijelo živi u našoj spoznaji. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo.

U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom labirintu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena muza života, Ljubav.

Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada progledamo očima ljubavi tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika.

Osluhnimo tihi romor nutrine, jecaj tišine, to je bezglasni žubor nezaustavljive rijeke vremena, oćutimo njeno izvorište i njeno ušće u vječnost. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća, u poeziji suza, u zagrljaju duše i tijela, u kristalnom zamku naše svjesnosti blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenuci našeg postojanja.

Dijana Jelčić





Oznake: Sapho, Horacije, poezija, ljubav
- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2017.

Prvi dan proljeća i put pjesništva...



Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
Vesna, boginja proljeća...

Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i dana koji se rađa...

Nećujna kao nježnost s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta...

danas je imendan mojoj mami... sretno ti bilo!






Put pjesništva...

Pjesnici su čuđenje u svijetu…
u dubini duše
titra misao umrlog poete.

Sa vrha Parnasa,
Eratho bdije nad
susretom poeta,
a na žalu noći
Afrodita izranja iz školjke
i prosipa biserje
na stazu pjesništva.

Tugovala sam... proljeća su se mijanjala ustaljenim slijedom... rađale su se ruže... i umirale... bjesnile su oluje... tugovala sam nijemo... tugovala sam bezriječjem... tišinom i snovima... tugovala sam pustinjom nutrine i umiranjem zvjezda... tugovala sam lutanjem ka nepostojećem gradu... bila sam konjanik koji nikada nije stigao u Cordobu... u bisagama sam krila suze i muk svitanja... skrivala sam želje u ljubičastim sutonima... na praznini dlanova... u gluhom zvonu Platonije koja je odbrojavala trenutke... u njemosti srca i zaboravljenom okusu kolačića utopljenih u topli čaj... tugovala sam u Proustovskom vremenu i Lorcinoj smaragdnoj ljubavi... bježala od trgovaca koji su na sajmištima prodavali obećanja... maglu omotanu u celofan ljubavi... tugovala sam dugo... a onda na trgu cvijeća uronih u mirise buđenja i ljepotu pogleda boje snova... bezimeni pjesnik je šaputao poeziju suza... pjesnici su čuđenje u svijetu... sjetih se stiha...

Osjetih pucanje kukuljice zimovanja… proljetni lahor se ušuljao u nagruvanu tišinu... pomilovaše me svilenkaste latice antologijskog govora cvijeća… začuh poetične šapate, cvrkut sanjalica… srce je odbrojavalo korake do zagrljaja… melankonija se zrcalila u rosi sjetnih sjećanja… u zrncima pjeska vremena… u biseru izronjenom iz pjenušave kupke uzbuđenja… dubrava još spava… na purpurnom nebu svitanjska zvijezda objavljuje zoru poetične stvarnosti… dan slavlja poezije ruža…

Osluškivah smijeh razigranog djeteta u pjesniku… pozivao me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu… u zagrljaj iz kojeg sam krenula ka blaženstvu… nedostaju mi riječi za nisku osjećanja… tihujem srećom… put pjesništva iskri putanju snova… dar akademije ljepote je stigao na izvorište sna…

Pjesmom ću ti reči koliko te volim… šaputao je dječak u čijim očima se zrcalila ljubav… i kraj tugovanja…

Pjesme izranjaju iz snova, govor cvijeća, pjev ptica sanjalica, poslanje poetskih duša, ukoričenje dubina
u bezgraničju riječi.


Prvi dan proljeća, u srcu vječno proljeće... da, pjesnici su čuđenje u svijetu…

Dijana Jelčić



Oznake: Vesna, prvi dan proljeća, poezija, Botticelli, primavera
- 07:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2017.

Zaboravljene riječi...



U tišini vremena vidjeh alegoriju poezije. Pod podnevnim suncem je zasjala razgranata krošnja osjećanja i četiri sjene kao četiri strane svijeta. Vizija proizašla iz razlomljenog zrcala svijesti, privid nastao nepravilnim lomljenjem svijetlosti u prizmi postojanja.

Ukazao se zlaćani most između tebe i mene, put svile savladan ritmom srca i drhtava ptica na dlanu istine. Tihim lepetom krila je spustila tvoje nebo u moje oči, vezala godišnja doba u jedno jedino, zaustavila klatno sata koji prebrzo otkucavaše doživljaj ljepote. Zakoračih na trg uspomena, među tragove tvojih koraka. Kao poslije tople ljetne kiše oćutih bujanje sjećanja, vidjeh sebe u srcu vjetra, osjetih kako me odnosi na obalu tvoga oceana.

U podneblju tvoje poezije nahranih dušu tankoćutnim stihovima i zvukom Erato lire. Oplemenjena snagom tvoje boginje, progovorih riječima zaboravljenim u nenapisanim pjesmama.





Ti ne znaš...

Ugasnuo je dan jedan od onih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku i palim oči neba… tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć… teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom…

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim… ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu i tvoj put k meni… velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova zapali krijesnice razbi tminu zaborava…

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srernom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango… poslije toga opet tišina… zatvorila sam tvoju šutnju među dlanove… a na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora… zatvorila snove u sunčanu kutiju… i prosula svježinu na umor naših zagrljaja…



Dijana Jelčić... malo nostalgije... kolaž davnih stihova... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987... utkani u osvrte o knjizi... umijeće svakodnevnog pokreta...





Umijeće svakodnevnog pokreta i trideset godina uspomena

Oznake: Erato, poezija, odakle dolazi ljepota, umijeće pokreta
- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2016.

Parfem koji je obilježio moj život...





Bertold Brecht, Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.

Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...


Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.
Bertolt Brecht






U galeriji uspomena je iskrila slika susreta u vlaku, na obroncima svijesti sam čekala ponovni susret… pitala se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu… lutala sam gradom sanjajućih knjiga… prebirala tajne ljubavnih zanosa… zaustavljala se u sonetima… živjela u baladama… osjećala njihov ritam… ćutila, nije moj… geometrija poezije je svijet tuđih istina…

Ljubav je bdijela u kutku moga svemira… strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni… samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu…

U poeziji Ingeborg Bachman osjetih poslanje božanske istine, moć Arkadije i oluje ruža... U Brechtovim pjesmama pronalazih moć suprostavljanja okrutnosti vremena...

Poezija je hraniteljica srcu... oćutih vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja… vrijeme tugovanja… shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici… vrijeme pri svom letu eonima ostavlja tragove prolaznosti…

Lutah svjetovima… tražih vrata vremena… uzaludnost se ogledala u trenutku… spoznah vrijeme je tu, u meni…

Sjećanja su se gomilala… stvarala kaos u mislima… neusklađenost osjećaja… dozivale su me plave daljine… pisala sam tugaljive pjesme… u jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova…

Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem… koračala sam poznatim ulicama… prolutala cvjetnim placom, promtrala lica prolaznika, prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, revolucije cvijeća i mimohoda mladih buntovika... da, tada smo željeli promijeniti svijet... pomislih i krenuh u suton.
Zaustavih se Talijinom hramu… u svetištu davnih uspomena... uronih u nutarnji teatar zatomljenih osjećanja… u odaju ogledala i odjeka... osjetih zadovoljstvo...

Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na nedavni susret u vlaku… spuštena pogleda si šapnuo… danas sam osjećao tvoj dolazak...

Sjetih se stiha pjesme... zadovoljstvo je ponovo pronađena stara knjiga... koža je zatitrala željom za zagrljajem… osjetih izljevanje znoja srca… vrijeme je trenutak… dogodilo se vrijeme zrelosti… upoznah jednu drugaćiju sebe…

Imaš još uvijek isti parfem… govorio si dižući pogled… u tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira…





Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva u nijanse boja i tonove melodija, uvlači u pore, probija kroz sve barijere svijesti, luta galerijom uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Coco je željela parfem za žene koji miriše kao žena… uspjela je... stvoren je miris koji vjekuje u svijetu žena... to je parfem koji je obilježio moj život…


Ispijamo nektar vremena… svaki gutljaj omamljuje budnost… pijemo polako prepuštajući se čaroliji bezimenog okusa… mješaju se osjeti… sa nepca sjećanja kaplju trenuci prepuni mirisa ruža i jasmina i bijelog mora kojim koračasmo u medenom mjesecu… osjećajne slike prepune sjećanja… Provansa, Grass, zemlja mirisa… Coco i njen Chanel No 5…

U mirisu prepoznajem siluetu nezaborava… i sjenu dolazeće ljepote… u prahu iz kojeg smo nastali se krije iskon prapočetka… prvi titraj vremena… trenutak rađanja ljepote… još uvijek osjećam njegovu moć… osjećam koliko je još nenapisanih pjesama, eseja, nedovršenih romana… nepročitanih knjiga… neizovorenog ostalo zatomljeno u željama, čežnjama, znatiželji… sretna živim ovo ovdje i ovo sada… i radujem se svakom dolazećem trenutku... mom mirisu na tvojim dlanovima... prvom pogledu kroz prozor u zoru... pronađenoj staroj knjizi...

Da, zadovoljstvo je to...

Dijana Jelčić




u Talijinom hramu

simfonija mirisa

Oznake: Bertolt Brecht, poezija, Chanel No5
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2016.

Kolovoz je...



Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Dragojević Danijel






Lucidan san...

Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala
pjevajući.
Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi
budnost.
Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje.
Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom.
Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede.

Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana,
podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za
dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena.






Budim se.

Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Pokušavam razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.

Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.

Da, Šmić je imao pravo. Pjesnici su čuđenje u svijetu, oslobađaju od grijeha,
stihom daruju okus jabuke, oprostom hrane dušu,
ushićuju srce, oplemenjuju svijest.

Kolovoz je!

Kao djevojka sanjah plave daljine... Da, treba putovati.
Putovat ćemo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjesnikova sna.

Poezija je ljubav i sloboda!

Dijana Jelčić





Oznake: Danijel Dragojević, Toskana, poezija
- 07:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.07.2016.

Ona i blizina...



Važno je možda i to da znamo
čovjek je željen- tek ako želi
i ako cijelog sebe damo
tek onda možemo biti cijeli.

Saznat ćemo tek ako kažemo
riječi iskrene istovjetne
I samo onda kad i mi tražimo
moći će netko i nas da sretne

Dobri stari Mika Antić...






Sa dvadeset godina je zavoljela njegovu poeziju. Ipak bila je premlada da bi razumjela poruku. Godinama je zatvorena srca sanjala ljubav i odsanjala mladost ne dotaknuvši istinu, ne znajući darovati sebe cijelu, ne osjećajući... zbog toga nije cijela.

Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i pitanjem "odakle dolazi ljepota" i stihom
"ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim... put zvijezde pod kojom sam rođenea, moj mut k tebi u noćima kao ova".... je zazivala tišinu baršuna noći i zvijezdu koja je svojim padom dotaknula njenu tišinu...

Dječak očiju boja snova je čuo njen zov i pokrenuo mašineriju njenog uspavanog bića. Dogodio se susret.

Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On. U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde,rađa se mladi dan. Na horizontu zasja duga.u njegovim očima odraz njeng lica.
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnla je sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav." odgovorio je.

Njegov glas razbi led njene nutarnje gluhoće. Začula je glas istine o sebi. Morala je otići da bi se vratila cijela.

Antić je pisao onima koji tek počinju živjeti, a Ona je propustila početak.





Sjedila je polutami svoga stana u srcu Europe, sve je oko nje odisalo blagostanjem, a sve je bilo nepomično,
tmurno nezbivanje, entropija vremena, težina neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Misaono je prodirala u odaju ogledala i odjeka. Uranjala u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i odživjela vrhunac samoće i osjetila koliko je izgubljenih trenutaka prošlo pored nje.

Zašto je bila potrebna ova prostor- vremenska udaljenost da bi osjetila blizinu?...Tvoju blizinu?
Kakva je tvoja moć da uspijevaš otvarati pupoljke na već dozrelim granam života?
Daljina nas je zbližila, ali ja se pitam hoćemo li znati jedno uz drugo jedno drugom nedostajati?
Daljina nas danas zbližuje.
Hoće li jednom blizina početi raditi protiv nas?

U polutami sobe u srcu Europe u tom trenu zazvoni telefon.
Na njenom licu se pojavi osmijeh sreće.

"Do sutra ljubavi, da, do sutra!"

Hoćemo li doista zagrljajem uspjeti pobijediti blizinu? pomisli gledajući prema istoku gdje se ljubičastom bojom njenoga sna nazirao novi dan.

Počela je ponovo čitati Mikinu poeziju.

Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke prozno- poetskih tekstova "Umijeće vremena" Švicarska, 1987- 2000.

Oznake: Mika Antić, poezija, daljina, blizina, ljubav
- 19:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 13.02.2016.

Promocija...



Čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)






danas promoviramo "Tebi ljubavi za Valentinovo" međunarodna zbirka ljubavne poezije u izdanju KULTura sNOVA, Zagreb...

do sada su izdane mnoge, moje pjesme su u tri zbirke... evo pjesama...


Apologija ljubavi…

Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u sazvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.

Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.

Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.

Zar je sve bila zabluda?
Istina gurnuta u zaborav?

Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.

Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
Šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunce iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.

Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.

Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.

Dijana Jelčić

U vrtlogu…

tražim središte,
nepobitnu istinu
o prazagrljaju
iz kojeg se rodio
svijet.

Nebo pahuljama
grli Zoru.
Kontemplacija
ljubavnog čina,
vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju,
nestvarno stvarna
vizija ljubavi.

Plešem
u strukturi
kaosa.

Bestjelesna sam,
odiljam se u
paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u dubinu
tvoga pogleda.

Osjećam katarzu,
nježnost povratka
u budnost.

Osvanulo je bijelo jutro.

Dijana Jelčić

U zvuku vjetra utjeha neba...

Otrovana dahom samoće
razgovarah sa neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
zvao me u igru umirenih sanja.

Dan je zalazio za planinu,
srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.

Čujem budnost, iluziju sebe na vratima srca,
Iluziju njega na vratima uma...
dva usamljenika
pod nevidljivom svjetlošću...
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.

U zvuku vjetra utjeha neba,
u zvuku orgulja utjeha mora.

Želim da zora porodi ljubav,
da joj sunce pročešlja kosu.

U bljesku jutrenja
oćutjeh poljubac.
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih daljina...

Dijana Jelčić

slika... Ophelia (1889) di John William Waterhouse

Oznake: promocija, valentinovo, ljubav, poezija
- 12:12 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 28.11.2015.

Dan poslije...



No dakle..
DANAS RUŠIMO GRANICE NAMETNUTE NERAZUMJEVANJEM I GRADIMO MOSTOVE PRIJATELJSKIM ZAGRLJAJIMA






da, stihovim smo rušili granice nerazumjevanja... naše pjesme na slovenskom jeziku zvuče isto... razumjeli smo se...




u ozračju pjesništva, ljubavi i prijateljstva...







... sinoć divna, poetska večer...prijatelji nam darovaše tortu za godišnjicu braka... moj stih ispisan na njoj... putovali smo kroz vrijeme...



Prisjećanje…

Vrijeme se događalo na otoku mira. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.

Zemlja je uistinu okrugla.

U prirodi ne postoje ravnine. Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti. Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji. Naslutismo bestjelesnost u prividu istine.

Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti. Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov. Zakoračismo u sanjanu vidljivost mnogoprotežnosti, u iluziju sanjara. Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.

Mi rođeni u najnježnijoj od četiri temeljne sile, u sili zemljine teže hodamo obodom kugle, uspinjemo se ka sjevernoj polarnici i spuštamo ka južnoj, živimo u zaobljenosti prostor- vremena, u mističnoj nedjeljivosti kozmičkih zakona.

Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta. Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama me vraćao u stvarnost.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetski tekstova ...1987- 2007..






Oznake: poezija, poetska večer, torta, prijateljstvo
- 08:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2015.

Rekao si mi...



Vodim te
u dolinu smaragdne rijeke.
Tamo se čuje tišina.

U viziji zelene pjesme,
lik pjesnika,
volim zeleno… šapnuh.
Kakav je zvuk tišine?

Korijandoli sreće
i tišina,
anđeoska rapsodija,
skladana mukom
svjetlosti,
iskra čuđenja
i bljesak želje.

Čekala sam na obzoru žudnji,
život se poigravao s nama,
bio si pustolov,
bila sam tragačica,
u zavjetrini daljine
oboje sanjali susret.

Desio se na žrtveniku trenutka,
stijenj snovitosti je planuo zbiljom,
objavio kraja lutanja.

Muk je glasanje sreće,
prauzor,
iskon melodije srca.
Samo je vjetar tiši,
vjetar što tihuje u krošnji
masline

Grliš me,
Penelopa sam,
koja zna čekati,
da se vratiš
na moje obale.

Došao si... postao moje nadahnuće... i ostao poslije promocije zbirki
"Mostovi pod kojima se budim" i "Nestvarno stvarni"...

još uvijek jesi...

hvala ti... <3

Dijana Jelčić



Oznake: ljubav, on i ja, poezija
- 19:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Demetra i njena večer...



Soba moga djetinjstva…

Plaši me polutama sobe,
na ormaru petrolejka tinja,
a po sobi sablasni ples sjena...




Vratiti se možemo samo tamo gdje smo već jednom bili… U pamćenju Antonije Željke Kahlik još uvijek iskri slika sobe njenog djetinjstva… u galeriji sjećanja se redaju pejsaži rodne grude… djedova kuća, konji, jutra, kasno poslijepodne pod starim hrastom, i njena proljeća slavonska…čitjući njenu posljednju zbirku „Pocjek“ začuh i Tonkin šapat Slavonijo tko te ne bi volio… vidjeh žitnicu mora, začuh đerma pjesmu, rzanje vranca… Tonkina duša je ranjena u svijetu bez slavonskih jutrenja, bez bagrema i lipa…

Divota Tonkina izričaja, ljepota napisanog uranja u srža, nježi do suza… njeno prozno- poetsko štivo je krcato predivnih osjećajnih slika… buhtle, miris bagrema, boja žita, pašnjaka, snijega… dodiruju sva osjetila… sinoć smo u punoj dvorani Knjižnice August Cesarac u Zagrebu doživjeli slavlje osjetila…




Tebi Slavonijo…

Što ima to tako
snažno u tebi
dal' tvoje mirisne trave
cvijeće jaglaca i visibabe
šume hrastove tek
titranje na povjetarcu
lišća jablanova.

Što me to toliko
snažno uzbudi
kad dođem k tebi
slavonska ravnico
dal' nostalgija davna
što nikad ne izblijedi
iz sjećanja mojih.

Dal' mi to želiš
porukom dalekom
vratiti sjećanja
kad sanjao sam snove
u hladu stabala tvojih
i sunčevih zraka u
krošnji boja duginih.

Dal' svjetlo podariti mi želiš
u vijuge moje beskrajne
sjećanja na tvoju ravnicu
i šume i polja zelena
da nikad ne nestanu
te slike meni predivne
u duši mojoj radosnoj.




Parafrazirat ću riječi Jure Kaštelana… Tonkino štivo treba čitati, ono samo govori…

Dijana Jelčić



sjedokosi je pisao Demetrinoj promociji, vrijedi pročitati

Oznake: Demetra, poezija, Slavonija
- 10:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 15.09.2015.

Zagrljaj prohujalog i trenutka...



U zagrljaju rijeke i mora,
na delti snova odživjesmo
strepnju,
gušismo se u strahu,
bojasmo se nečega,
nepostojećeg,
sluteći izgubljenost
u vremenu.

premladi,
nezasitni,,
nesigurni,
titravi
upijali smo tuđe misli,
činilo nam se
razumijemo.

Nismo razumjeli,
nismo osjećali
nestajanje
u neprostoru
i nevremenu.

Ruka u ruci,
obraz na obrazu,
udisali smo isti zrak,
u simbiozi misli
i osjećanja
izgovarali iste rečenice,
izmiješali
objektivnost i subjektivnost,
ljubav i posesivnost,

željeli budućnost,
a stvarnost nas
gušila.

voljeli smo se,
krenuh za suncem,
doživjeh
sreću na izvoru,
nagovještaj dolazećeg
vremena.

Ljubav je tu,
moćnica trenutka,
ne dozvoljava
gubljenje
prostora
i vremena.

Odrasli je živimo.

Sretni!

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota", zbirka stihova, Zagreb 1987.



"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti." "

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


čitam davno napisani osvrt... sretna... hvala Kaštelanu... moje pamćenje oplemenjuje ovo ovdje i ovo sada... trenutak u kojem se susreće odsanjana i tek sanjana budućnost...


Oznake: odale dolazi ljepota, Jure Kaštelan, ljubav, poezija
- 12:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>