"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti." "
dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
čitam davno napisani osvrt... sretna... hvala Kaštelanu... moje pamćenje oplemenjuje ovo ovdje i ovo sada... trenutak u kojem se susreće odsanjana i tek sanjana budućnost...