dinajina sjećanja

subota, 24.02.2018.

Žig na vratima prohujalog vemena...




Jure Kaštelan, Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990

Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… zahvalna sam mu… šapnuo mi je… pisanje pjesama je na početku talenat, a onda postaje pokora… ili zvuk čarobne frule koja budi nadahnuće…


Čarobna frula

Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jure Kaštelan


Imala sam sreću. On je o tim zvucima pisao u osvrtu na moju zbirku pjesama.

"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja.
Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.

Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.


Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što u nama raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše..."

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






Zavolila sam dan u kojem se budim, dozvolila srcu da diše, zagrlila viziju mladosti, izmišljaj rođen u sjećanjima. Pod cvjetovima bijelog gloga smo čitali Prousta. Činilo nam se da razumijemo pročitano. Nismo razumjeli. Bilo je to posrnuće zajedničkog vremena...
Svaki put kada procvijeta bijeli glog sjetim se našeg potonuća u suze rastanka. Rekli smo „ne“ i otišli svatko u svoj nespokoj, u jedno veliko ništa.
Bolovali smo odvojeni istinom koju tek danas razumijem. Razgolićena tajna ljubavi se ukazala na horizontu svjesti… kao pokretna slika titra u mislima i pretaće se u osjećaj. Naše vrijeme uokvireno u uspomenu blijedi kao aquarel iscrtan nepostojećim bojama. Ispirale su ga sudbinske kiše i suze i krv prolivena na trnovitim putevima zaborava.

Uspijela sam zadržati sjećanja iz kojih izranjaju skice nedovršenih iluzija… godine odrastanja i ispit zrelosti… inicijacija u svijet odraslih… nedosanjani snovi, nenapisane pjesme.
Okuse sam zaboravila, nismo imali vremena za ispijanje čaja i kušanje Madelaina. Kule koje smo gradili u pijesku su davno razrušene, na plaži je ostao zagrljaj pjeska i pjene, zagrljaj iz kojeg se nije rodio biser.
Školjka je prerano otvorena, raspuknula se u dvije polutke između kojih je rasla razdaljina.

Ja svoju nosim zaleđenu u podsvjesti… nosiš li ti svoju?...
i to je pitanje na koje ne želim saznati odgovor… nije važan… ne bi promijenio ništa… zar ne?

Raspuknuta bisernica je zauvijek mrtva… beživotna… kao fosil uklesana u sjećanja… ne kao čuvarica, nego kao žig na vratima prohujalog vremena…

Dijana Jelčić


Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota

- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.12.2017.

In Memoriam...






Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.

"Pisanje pjesama je na početku dar koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakoniku. U Dijaninim pjesmama se može naći stih koji govori o "hramu koji je postao gubilište". težnja za pročišćenjem, za katarzom, protiče kao vodena struja kroz cjelinu njene knjige pjesama. A katarza ima ovdje psihološke i kreativne konotacije. Ta pročišćena ljepota se zrcali u pjesmi koja počinje stihom "Sunce obasjava još jednom dvorište naše ljubavi"... Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore.
I tebi i meni. "

napisao je Jure Kaštelan, davne 1987 godine u recenziji mojoj zbirci. pjesama "Odakle dolazi ljepta"...

sretna sam što sam bila djelić ljepote njegove zbilje... i što je on tada oplemenio moje piskaranje... ako je pisanje put pokore, koračala sam ga 27 godina zaustavljala se na postajama i 2014 se odvažila ukoričiti i promovirati napisano...




Pjesma...

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama KULTura sNOVA, Zagreb, rujan, 2014.

još uvijek koračam putem pokore... jer... teško je objasniti zašto se pišu pjesme...možda se opet jednoga dana odlućim za izdavanje i promoviranje osjećanja osjećaja... do tada samo pišem i korigiram samu sebe... brišem i dodajem... igram se riječima kao dijete staklenim perlama...



Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota, mostovi pod kojimase budim, nestvarno stvarni

- 07:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.12.2016.

Sjećanje na...



Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.






Kaštelanova pjesma Talasanje iz darovane mi zbirke njegovih rukopisa... bio mi je učitelj, od njega naučih... pisanje je na početku talent, a kasnije postaje put pokore... pišem već desetljećima...


Pjesma...

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama KULTura sNOVA, Zagreb, rujan, 2014.



Oznake: Jure Kaštelan

- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 24.02.2016.

Žig prohujalog vremena...



Jure Kaštelan, Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.

Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… Imala sam sreću poznavati ga, učiti od njega. Davne 1987 godine mi je darovao osvrt na prvu zbirku pjesama “Odakle dolazi ljepota”...

"Riječ nije mrtva stvar, nego živo biće koje samô osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći, izvan pjesme, nema. Pjesma je kao živo biće, ljudsko je djelo. Riječ ne raste iz zemlje i ne pada iz neba pa je postojanje pjesme izvan ljudskog kruga nezamislivo i nemoguće. Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, a riječ je razgovor među ljudskim bićima. Razgovor između pjesme i čitatelja uvijek je neposredan, iako ga nije uvijek lako započeti. Magija poezije skrivena je upravo u tom sukobu riječi i čitatelja, u susretu. Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidlji svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo, Njena shvaćanja poezije počinju u žarištu dubljem od površine razine stvarne vidljivosti. Izvore ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije lako imenovati unutarnja stanja, ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči to "nešto bezimeno što raste" kako Dijana kaže u jednom stihu…

"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše......
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti."

Pisanje pjesama uvijek je, u početku dar, koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakonu. Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni."

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Sjećajući se vremena provedenog s Jurom, sjećam se i vremena opraštanja od prve ljubavi, vremena koje nazivam olujom ruža... zbog osamnaest crvenih ruža...






Zavoljela sam dane u kojema se budim, dozvolila srcu da diše, zagrlila sam tvoje tijelo bez kostiju, viziju mladosti, izmišljaj rođen u sjećanjima. Bili smo na otoku sreće... tako smo nazivali perivoj prepun grmova bijelog gloga. Čitali smo Prousta i činilo nam se da razumijemo pročitano. Naša vječna tema je nestajala u uspomenama. Promijenili smo temu, morali smo. Bilo je to posrnuće zajedničkog vremena...

Proust je utjelovio taj osjećaj, mi ga nismo osjetili. Svaki put kada procvijeta bijeli glog sjetim se našeg potonuća u suze rastanka. Rekli smo „ne“ i otišli svatko u svoj nespokoj, u neko veliko ništa. Bilo je bolno, ali obećavalo je nova svanuća...

U eteru je titralo pitanje bez odgovora… Zašto?... još uvijek nemam odgovor na njega… odgovor se krije u životu poslije „nas“… u začudnoj ljepoti koju pronađosmo odričući se onog „nas“ i onog „mi“… zamjenica koje nisu imale sadržaj… i onih obećanja koja smo izgovarali opijeni mirisom tek nazirućih pupoljaka… obećanja bez srži, bez vjerovanja u njih…

Odlutali smo u jedno veliko ništa, koračali svatko svojom obalom osluškujući u sebi krik ranjenog galeba. Bolovali smo odvojeni istinom koju tek danas razumijem. Razgolićena tajna ljubavi se ukazala na horizontu svjesti… kao pokretna slika titra u mislima i pretaće se u osjećaj. Naše vrijeme uokvireno u uspomenu blijedi kao aquarel iscrtan nepostojećim bojama. Ispirale su ga sudbinske kiše i suze i krv prolivena na trnovitim putevima zaborava. U našim tragovima su nicale nove ruže, za one koji su tek dolazili u naše živote…

Uspijela sam zadržati sjećanja iz kojeg izranjaju skice nedovršenih iluzija… godine odrastanja i ispit zrelosti… inicijacija u svijet odraslih… izmješani prividi Danteovog Raja i Proustovog traganja…

Okuse sam zaboravila, nismo imali vremena za ispijanje čaja i kušanje malenih kolačića koji sliće Jakovljevim školjkama. Kule koje smo gradili u pijesku mladosti su razrušene. Na plaži oceana sna je ostao zagrljaj pjeska i pjene, zagrljaj iz kojeg se nije rodio biser. Školjka je prerano otvorena, raspuknula se u dvije polutke između kojih je rasla razdaljina.

Ja svoju nosim zaleđenu u podsvjesti… nosiš li ti svoju?... i to je pitanje na koje ne želim saznati odgovor… nije važan… ne bi promijenio ništa… zar ne?

Raspuknuta bisernica je zauvijek mrtva… beživotna… kao fosil uklesana u sjećanja… ne kao čuvarica, nego kao žig na vratima prohujalog vremena…

Dijana Jelčić





Oznake: Jure Kaštelan

- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 18.12.2015.

Sjećanje na...



Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.






Kaštelanova pjesma Talasanje iz darovane mi zbirke njegovih rukopisa...


Pjesma...

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama KULTura sNOVA, Zagreb, rujan, 2014.



Oznake: Jure Kaštelan, pjesma, nestvarno stvarni

- 07:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.12.2015.

Volim svitanja...



Riječ nije mrtva stvar nego živo biće koje osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći izvan pjesme nema. Pjesma, kao živo biće, ljudsko je djelo... Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, magija poezije skrivena je upravo u tom susretu riječi i čitaoca... Dijana Starčević piše pjesme odavna... ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine...

Jure Kaštelan... djelić recenizije zbirci pjesma "Odakle dolazi ljepota"


Riječi
zaustavljaju dah,
odnose me u pjesme
davno napisane.

Sjećanje se opire zaboravu.

Ludost pamćenja,
svod katedrale,
na žrtveniku uspomena
svijeća života i ljubavi.

Prosvjetljenje,
Objava,
Proglašenje.

Mirujem u nemiru trenutka,
u lakoći življenja
na putevima
nejasnih zbivanja
tražim izvorište
ljepote.


Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše!


Riječi uramljene stihom
stare pjesme,
slobodno disanje srca,
odgovor na pitanje
odakle dolazi ljepota.

Po nekom
nevidljivom zakoniku
koračam stazom pokore,
i uz tebe,
u zavjetrini zbilje,
volim svitanja.

Dijana Jelčić... zbirka, Odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987.


fotka... Jasna Marcelić


Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota

- 11:45 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 22.09.2015.

Odakle dolazi ljepota...


ona JA, na dan promocije zbirke, ljeto 1987...

Produljila sam djetinjstvo do ženskosti,
iz sobe pune plišanih igračaka,
noseći pepeo djevojaštva
u buketu bjelog cvijeća
jurnula u život.



Gazeći po snjegu
U lakiranim cipelama
Željeli smo sreći
Odrediti smjer,
Podijeliti hladnoću...
Skidao si cvijeće iz moje kose,
Stavio ruke na leđa
Voljela sam dodir tvoje kože
I sudbinu
I decembar
I vjerovala
Plivajući uz rijeku
pobjedit ćemo
prolaznost.



Velika srebrna lopta
Zapletena u plavoj mreži
Čuvarice snova
Zapali krijesnice,
Razbi tamu zaborava
Čista ljepota
Spusti se noćas
Prozirnim ljestvama
I dotaknu moj prozor.
Zamagljeno staklo
Zasja očima
Sreće.
Milovanje svjetla
Probudi uspomene
Tragovi tvog tijela
Oživješe
Na ružičastom satenu
Pored mene.

<3

Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
slavim slobodu,
a nazdravljam s tugom
na usnama gorčina
na ognjištu uspomena
izgara zanji panj.

Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio lumin
na oltaru želja,
iz kaleža žudnji
prosuo pepeo
nedosanjanih snova.

Na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.

Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja
u februaru.

Tvoja sreća
dotaknu misli,
zaustavi želje.
U zrcalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.

<3

U meni žive uzbuđenja
prvih pripadanja
Tiha vatra skrivena u
kutovima sjećanja.
Prošlost na granici stvarnosti,
okus izmješanih previranja,
hrana za emociju sreće.

Pozdravimo zajedno izlazak sunca,
neka to bude vjenčanje bez svjedoka,
bez potpisa.
Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada,
odrasli smo,
u našoj ljubavi je snaga.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





ova ja... ljeto 2015...


Oznake: Jure Kaštelan, zbirka pjesama

- 20:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 19.09.2015.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...



Ispod mosta Mirabo teče Sena.
I ljubav naša
zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene...

Guillaume Apollinaire, Le Pont Mirabeau



Privid trajanja,
iskra u kutku
pamćenja,
sjećanja,
mostovi pod kojima
se budi.

Netko pokuca na prozor!
Je li to sumnja?

Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.

Počela je pisati pjesme...

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama
neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću
na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu leže
krhotine čaše
iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira...

Netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
život tako jednostavan
i lijep
pruži dlanove.

Stajala je na mostu Mirabo...

Dijana Jelčić… „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987…

istina Kaštelanove recenzije… pisanje je na početku talent, a onda postaje pokora… tim putem koračam još uvijek… preživjeh padanja pod križem, sjetih se Kristovih riječi… neka baci kamen onaj koji nije griješio...

danas, 19. 09. 2015- e se prisjećam… da, bilo je to vrijeme oluje ruža i srca… tiho umiranje... tragovi u pijesku vremena još postoje… preživjeli smo, vratili smo se sa vrata smrti... danas stojimo na mostu iznad rijeke lijepih sjećanja... sretni...


Krug ljubavi

slika... E. Munch

Oznake: Jure Kaštelan, krug ljubavi, sjećanja

- 12:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 15.09.2015.

Zagrljaj prohujalog i trenutka...



U zagrljaju rijeke i mora,
na delti snova odživjesmo
strepnju,
gušismo se u strahu,
bojasmo se nečega,
nepostojećeg,
sluteći izgubljenost
u vremenu.

premladi,
nezasitni,,
nesigurni,
titravi
upijali smo tuđe misli,
činilo nam se
razumijemo.

Nismo razumjeli,
nismo osjećali
nestajanje
u neprostoru
i nevremenu.

Ruka u ruci,
obraz na obrazu,
udisali smo isti zrak,
u simbiozi misli
i osjećanja
izgovarali iste rečenice,
izmiješali
objektivnost i subjektivnost,
ljubav i posesivnost,

željeli budućnost,
a stvarnost nas
gušila.

voljeli smo se,
krenuh za suncem,
doživjeh
sreću na izvoru,
nagovještaj dolazećeg
vremena.

Ljubav je tu,
moćnica trenutka,
ne dozvoljava
gubljenje
prostora
i vremena.

Odrasli je živimo.

Sretni!

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota", zbirka stihova, Zagreb 1987.




"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti." "

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


čitam davno napisani osvrt... sretna... hvala Kaštelanu... moje pamćenje oplemenjuje ovo ovdje i ovo sada... trenutak u kojem se susreće odsanjana i tek sanjana budućnost...



Oznake: odale dolazi ljepota, Jure Kaštelan, ljubav, poezija

- 12:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>