Marketing
Žig prohujalog vremena...
Jure Kaštelan, Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.
Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… Imala sam sreću poznavati ga, učiti od njega. Davne 1987 godine mi je darovao osvrt na prvu zbirku pjesama “Odakle dolazi ljepota”...
"Riječ nije mrtva stvar, nego živo biće koje samô osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći, izvan pjesme, nema. Pjesma je kao živo biće, ljudsko je djelo. Riječ ne raste iz zemlje i ne pada iz neba pa je postojanje pjesme izvan ljudskog kruga nezamislivo i nemoguće. Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, a riječ je razgovor među ljudskim bićima. Razgovor između pjesme i čitatelja uvijek je neposredan, iako ga nije uvijek lako započeti. Magija poezije skrivena je upravo u tom sukobu riječi i čitatelja, u susretu. Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidlji svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo, Njena shvaćanja poezije počinju u žarištu dubljem od površine razine stvarne vidljivosti. Izvore ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije lako imenovati unutarnja stanja, ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči to "nešto bezimeno što raste" kako Dijana kaže u jednom stihu…
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše......
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti."
Pisanje pjesama uvijek je, u početku dar, koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakonu. Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni."
dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Sjećajući se vremena provedenog s Jurom, sjećam se i vremena opraštanja od prve ljubavi, vremena koje nazivam olujom ruža... zbog osamnaest crvenih ruža...
Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… Imala sam sreću poznavati ga, učiti od njega. Davne 1987 godine mi je darovao osvrt na prvu zbirku pjesama “Odakle dolazi ljepota”...
"Riječ nije mrtva stvar, nego živo biće koje samô osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći, izvan pjesme, nema. Pjesma je kao živo biće, ljudsko je djelo. Riječ ne raste iz zemlje i ne pada iz neba pa je postojanje pjesme izvan ljudskog kruga nezamislivo i nemoguće. Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, a riječ je razgovor među ljudskim bićima. Razgovor između pjesme i čitatelja uvijek je neposredan, iako ga nije uvijek lako započeti. Magija poezije skrivena je upravo u tom sukobu riječi i čitatelja, u susretu. Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidlji svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo, Njena shvaćanja poezije počinju u žarištu dubljem od površine razine stvarne vidljivosti. Izvore ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije lako imenovati unutarnja stanja, ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči to "nešto bezimeno što raste" kako Dijana kaže u jednom stihu…
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše......
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti."
Pisanje pjesama uvijek je, u početku dar, koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakonu. Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni."
dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Sjećajući se vremena provedenog s Jurom, sjećam se i vremena opraštanja od prve ljubavi, vremena koje nazivam olujom ruža... zbog osamnaest crvenih ruža...
Zavoljela sam dane u kojema se budim, dozvolila srcu da diše, zagrlila sam tvoje tijelo bez kostiju, viziju mladosti, izmišljaj rođen u sjećanjima. Bili smo na otoku sreće... tako smo nazivali perivoj prepun grmova bijelog gloga. Čitali smo Prousta i činilo nam se da razumijemo pročitano. Naša vječna tema je nestajala u uspomenama. Promijenili smo temu, morali smo. Bilo je to posrnuće zajedničkog vremena...
Proust je utjelovio taj osjećaj, mi ga nismo osjetili. Svaki put kada procvijeta bijeli glog sjetim se našeg potonuća u suze rastanka. Rekli smo „ne“ i otišli svatko u svoj nespokoj, u neko veliko ništa. Bilo je bolno, ali obećavalo je nova svanuća...
U eteru je titralo pitanje bez odgovora… Zašto?... još uvijek nemam odgovor na njega… odgovor se krije u životu poslije „nas“… u začudnoj ljepoti koju pronađosmo odričući se onog „nas“ i onog „mi“… zamjenica koje nisu imale sadržaj… i onih obećanja koja smo izgovarali opijeni mirisom tek nazirućih pupoljaka… obećanja bez srži, bez vjerovanja u njih…
Odlutali smo u jedno veliko ništa, koračali svatko svojom obalom osluškujući u sebi krik ranjenog galeba. Bolovali smo odvojeni istinom koju tek danas razumijem. Razgolićena tajna ljubavi se ukazala na horizontu svjesti… kao pokretna slika titra u mislima i pretaće se u osjećaj. Naše vrijeme uokvireno u uspomenu blijedi kao aquarel iscrtan nepostojećim bojama. Ispirale su ga sudbinske kiše i suze i krv prolivena na trnovitim putevima zaborava. U našim tragovima su nicale nove ruže, za one koji su tek dolazili u naše živote…
Uspijela sam zadržati sjećanja iz kojeg izranjaju skice nedovršenih iluzija… godine odrastanja i ispit zrelosti… inicijacija u svijet odraslih… izmješani prividi Danteovog Raja i Proustovog traganja…
Okuse sam zaboravila, nismo imali vremena za ispijanje čaja i kušanje malenih kolačića koji sliće Jakovljevim školjkama. Kule koje smo gradili u pijesku mladosti su razrušene. Na plaži oceana sna je ostao zagrljaj pjeska i pjene, zagrljaj iz kojeg se nije rodio biser. Školjka je prerano otvorena, raspuknula se u dvije polutke između kojih je rasla razdaljina.
Ja svoju nosim zaleđenu u podsvjesti… nosiš li ti svoju?... i to je pitanje na koje ne želim saznati odgovor… nije važan… ne bi promijenio ništa… zar ne?
Raspuknuta bisernica je zauvijek mrtva… beživotna… kao fosil uklesana u sjećanja… ne kao čuvarica, nego kao žig na vratima prohujalog vremena…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 24.02.2016. u 08:08 sati.