dinajina sjećanja

srijeda, 28.02.2018.

Poezija svijesti...




MICHEL DE MONTAIGNE
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne.
Montaigne je u jednom eseju, slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… napisao…
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma.





Karl R. Popper i John c. Eccles, i njihova zajednička knjiga.
"Mudro "Ja" i njegov mozak"
Priča o evoluciji od Hominida do Homo sapiensa je jedna od najčudesnijih priča uopće. To je priča o nama i mi jednostavno moramo shvatiti da je hominidna evolucija bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa za nastajanje ljudskog života.
Karl R. Popper





U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, tvrde neurofiziolozi.
Pokušavam razumjeti tu izjavu.

Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta osjećam kada milujem dragu osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećam kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.


Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih osjećaja
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.


Stihom traim odgovore na pitanja.
Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?

On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.


Osjećam, nestvarno stvaran, ritam srca.

Revolucija u mojoj glavi traje... na barikadama se rađaju misli... njedre se stihovi... desetljećima... probam razdvojiti nebo, razumjeti govor oblaka i zvjezda, prevesti ga na jezik neurona. Izmišljam riječi nepostojeće u vokabularu svakodnevice... prevođenje je umijeće poručuje mi Umberto Eco... nove složenice lepršaju pred nutarnjim očima kao ptice... melem su nutarnjem sljepilu... u vrtu svjesti izranjaju kao cvijeće... da i govor cvijeća razumijem... melem su nutarnjem gluhoći. Čujem disanje vlati trave, proljeće diše rađanjem ljepote.
Sva su naša proljeća zgusnuta u ovom svitanju. Sva naša ništavila su prestala biti tegobe, horror vacui se ispunja mirisima dolazećeg. Osjetih razliku između tegobe i straha, tegoba je ono veliko ništa, a strah praznina. Istost u različitosti osjećaja.
U ekvinociju neba titra istina, objavljuje dolazak Sunčanih dana. Između disonanci i suzvučja tišina. Muk trošnih nadanja prelazi u rapsodiju trenutka.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Penfield


Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova se zrcali poezija svijesti.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


Oznake: ppoezija svijesti, revolucija u našim glavama
- 16:46 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 27.02.2018.

Davni razgovor...





Bila je divna ljetna noć.

"Nazdravimo ovoj prekrasnoj večeri, pogledaj kako nam se smiješe oči neba"
i ja pogledah u taj prekrasni beskraj.

Ljeto se rasplamsalo u svom punom sjaju. Nebo je noćima bivalo sve svjetlije. Imala sam osjećaj da se energija koncentrira i puni praznine univerzuma. Činilo mi se da svake noći jedna nova zvijezda zasja na njemu dok su moje misli o pokretu i njegovom umjeću postajale sve konkretnije. Dani i noći su se redali svojim ustaljenim tijekom. Sunce i mjesec su sjali i potvrđivali da se sve u univerzumu ponavlja nekim prorodnim redosljedom.

"Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah

"Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine."


"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora?"

"Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije koju sami stvaramo, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe."

"Svako jutro kada te još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava tvoj lik i ja znam da te volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni tvoja i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav." rekoh zamišljajući nas spojene u duplog Ouroborosa.

"To je poezija tvojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se ono ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti."
pogledao je u nebo i nastavio.

"Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama. Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle dvojna bića sa početka priče o Bogovima."


"Ako je to sve istina onda smo živjeli i u vremenu alkemije." rekoh mu smješeći se jer sam znala kako će reagirati.

"Možda smo kao i danas bili samo promatrači koji su željeli promjeniti svijet, a nisu imali moć. Možda smo već tada bili sigurni da je ovo što vidimo samo iluzija našeg uma, a možda smo stojeći pred ogledalom prepoznavali onaj drugi dio sebe u njemu ili smo doživjeli noć svih noći kada se otvaraju vrata neba i vidjeli uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težimo je upravo u strpljenju da savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog." reče on ispijajući malo konjaka.

"Spojio si Kafku i Zenona u alkemiju našeg sna. To mi se sviđa."

"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom nutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone."
reče prisjećajući me na stare priče.

"Misao vodi moju ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem živimo. "

"Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja."

Taj razgovor je u meni otvorio novu sliku stvarnosti. Činilo mi se da sam iz tog dialoga naučila mnogo više nego iz slaganja znanja čitanjem studija o novonastajućoj znanosti.

Dijana Jelčić ... Švicarska, ljeto 1997... naš razgovor posije samoubojstva moje prijateljice Ane.


Oznake: misaono sučeljavanje, van Gogh
- 08:28 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.02.2018.

Na obzoru svijesti...





U savršenstvu kruga otkrih nesavršenstvo nutrine, u simetriji iluzije nesimetriju stvarnosti. Sectio divina mi darova ljepotu istine. U vrtloženju zlatne zavojnice vidje izranjenje Nautilusa, ruža, suncokreta, kovitlanje oblaka, kapi kiše, izvora, potoka, rijeka i mora. Promatrah nastajanje svijeta, živjeh neživot u pustinji osjećanja, osjećah se kao usahla Jerihonska ruža. Pustinjski vjetar je kovitlao čežnju, raspršivao želje, gomilao oluje.

Postadoh sanjačica prostora, pustolovka vremena i postojanka zbilje. Trojstvo opsjene me vodilo putevima nepostojećim na zemljopisju.

Hodala sam stazama uma, zaustavljala se u cvjetnjacima osjećanja, na rubovima osjećajnih polja brala makove i ispijala opijum njihove nutrine.
Prognani iz polja plodnosti makovi svojom ljepotom omeđuju žitnicu budnosti, zatvaraju obodnicu jave, stražare na dverima snovitosti i omamljuju trezvenost. Omamljena prođoh kroz vrata mjerljivog vremena i uđoh u njegovu nemjerljivost, u carstvo trenutka.
Začudnost njegove prostornosti uspavljuje vanjska osjetila, omamljuje Demokritovu tamnu spoznaju i zrcali svjetlosnu dimenziju neistovremenosti. Na sceni se događa zagrljaj čestice i vala, igra pjeska i pjene, poezija prasikonskih oceana. Na žalu porijekla se otvara bisernica. Vizija Venerina poroda obznanjuje rađanje života.

Ponekad je dobro vratiti se u pustinju iz koje se uzdigo bogočovjek i slijedeći njegove korake oslobađati se pustinje osjećanja u sebi... preživjeti padanj pod križem... oćutiti svitanje nove svijesti.

Prelamanjem svjetlosti u zrncima uma, na obzoru svijesti tek ozrcaljena silueta ljubavi.
Oćutih cvjetanje pustinjske ruže, u pješčanoj oluji osjetih tvoju blizinu.





Bila sam eremit, došao si i izveo me iz špilje u kojoj nazirah tek siluete stvarnosti. Postao si moćnik moje zrelosti i poveo me ovozemaljskim putevima stvarajući poeziju zbilje.

Dijana Jelčić





TANKA ZA DIJANU - IZ "NA OBZORU SVIJESTI..."

pustinjski vjetar
pustolovki vremena
kovitla čežnju
iz poezije suza
cvjetaju osjećanja

Vida Herga za Dijanu, 19.02.14.

Dijanin tekst Na obzoru svijesti vrvi izrazima koje još nisam nigdje srela i zato sam došla na ideju da se malo poigram i na njeno i svoje zadovoljstvo napravim ovu japansku Tanku






početna fotografija... Vitruvijev čovjek u krugu i kvadratu... Vida Herga i moja malenkost... večer poezije Pod starim krovovima.

Oznake: pustinjska oluja, vizija ljubavi, vida herga
- 11:41 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.02.2018.

Alegorija proljeća...




Za sliku «La primavera» Sandro Botticelli je dobio nadahnuće iz mita o nimfi Hloridi i Zefiru, ugodnom proljetnom vjetru. Zefir hvata Hloridu, transformira je u božicu cvijeća i proljeća, Floru. Venera, centralna figura slike, predstavlja platonsku ljubav, uključuje sve što je manifestirano u fizičkom svijetu, u oslikanom vrtu. Nacrtano je drvo dobra i zla i tri Gracije predstavljaju tri vrline – ljepotu, čednost i zadovoljstvo. Jedna od njih gleda boga Merkura, dok na nju cilja Eros, mali anđeo koji se na slici pojavljuje iznad Venere. Odnos Merkura i Venere mogao bi ukazivati na vjenčanje, koje ne uključuje samo seksualno zadovoljstvo, već i mudrost, budući da je Merkur simbol intelektualne energije.
http://uploads5.wikipaintings.org/images/sandro-botticelli/the-birth-of-venus-1485(1).jpg






U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
lahorasti vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove proljeća u očima.





U ružičnjaku sna zamire jadikovka,
očaj sa izvorišta traganja,
trn u tkivu vremena,
lahor novog svitanja briše tragove
tihog umiranja.

U duši jeca zatišje,
ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca svemira.

U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
osjetih ljepotu ljepote.

Sjedinjujem sve misli u jednu jedinu,
za tebe pjesniče napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje slikarevih izmišljaja.



Iza nas razmrvljene boli,
u suncu carsko znamenje,
osmijesi čuvara vremena,
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.




Na žalu vjerovanja,
u sedefastom hramu sanja
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.

Sa žrtvenika svitanja
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
sunce gasi vatre noćnih mora,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
jesenjih tugovanja.

U stručku proljeća
bljesak sreće.

Dijana Jelčić




slike... Alegorija proljeća, Sandro Botticelli, oko 1482. tempera na dasci,
203 × 314 cm Uffizi, Firenca

Oznake: Sandro botticelli, primavera, Alegorija proljeća
- 09:09 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 24.02.2018.

Žig na vratima prohujalog vemena...




Jure Kaštelan, Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990

Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… zahvalna sam mu… šapnuo mi je… pisanje pjesama je na početku talenat, a onda postaje pokora… ili zvuk čarobne frule koja budi nadahnuće…

Čarobna frula

Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jure Kaštelan


Imala sam sreću. On je o tim zvucima pisao u osvrtu na moju zbirku pjesama.

"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja.
Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.

Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.

Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što u nama raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše..."

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





Zavolila sam dan u kojem se budim, dozvolila srcu da diše, zagrlila viziju mladosti, izmišljaj rođen u sjećanjima. Pod cvjetovima bijelog gloga smo čitali Prousta. Činilo nam se da razumijemo pročitano. Nismo razumjeli. Bilo je to posrnuće zajedničkog vremena...
Svaki put kada procvijeta bijeli glog sjetim se našeg potonuća u suze rastanka. Rekli smo „ne“ i otišli svatko u svoj nespokoj, u jedno veliko ništa.
Bolovali smo odvojeni istinom koju tek danas razumijem. Razgolićena tajna ljubavi se ukazala na horizontu svjesti… kao pokretna slika titra u mislima i pretaće se u osjećaj. Naše vrijeme uokvireno u uspomenu blijedi kao aquarel iscrtan nepostojećim bojama. Ispirale su ga sudbinske kiše i suze i krv prolivena na trnovitim putevima zaborava.

Uspijela sam zadržati sjećanja iz kojih izranjaju skice nedovršenih iluzija… godine odrastanja i ispit zrelosti… inicijacija u svijet odraslih… nedosanjani snovi, nenapisane pjesme.
Okuse sam zaboravila, nismo imali vremena za ispijanje čaja i kušanje Madelaina. Kule koje smo gradili u pijesku su davno razrušene, na plaži je ostao zagrljaj pjeska i pjene, zagrljaj iz kojeg se nije rodio biser.
Školjka je prerano otvorena, raspuknula se u dvije polutke između kojih je rasla razdaljina.

Ja svoju nosim zaleđenu u podsvjesti… nosiš li ti svoju?...
i to je pitanje na koje ne želim saznati odgovor… nije važan… ne bi promijenio ništa… zar ne?

Raspuknuta bisernica je zauvijek mrtva… beživotna… kao fosil uklesana u sjećanja… ne kao čuvarica, nego kao žig na vratima prohujalog vremena…

Dijana Jelčić

Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota
- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.02.2018.

Neka zora porodi ljubav...





Omamljena dahom samoće razgovarah s neznancem, vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
Pozvao me u igru s nedosanjanim snovima.
Dan je zalazio za planinu, srce se uspinjalo, padalo i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.
Vidjeh iluziju sebe na vratima srca, Iluziju njega na vratima uma,
dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću,
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.

U zvuku vjetra utjeha neba, u Lovrinim suzama ostvarenje želja.
Začuh vjetrom zapisano ime... osjetih, razumijem govor neba.

Poželjeh, neka zora porodi ljubav, neka joj sunce pročešlja kosu.
U bljesku jutrenja oćutjeh poljubac i srcem odapet let bijele golubice.
Zobala je zvijezde. Vidjeh umiranje tmine. Čekala sam.

Glas je došao kasnije...

Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro, odnesi me u plave daljine.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih dubina.

Razumjeli smo kazivanje poezije vremena...
zrcalila se u Chagallovim slikama...

krenuli smo stazama novonastajućih mogućnosti...
kvantni skok... da,
umjetnost je to... neuništiva... usrećuje...
Eto je... tu je... hrani... oplemenjuje... čini nemoguće mogućim...

Zora porađa ljubav... usrećuje...

Dijana Jelčić



slike... M. Chagall

Oznake: neka zora porodi ljubav
- 19:19 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 20.02.2018.

Kategorički imperativ...





"Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam,
Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… "
Immanuel Kant





Zvjezdana noć, zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma. Svjetlost, došla niotkuda, odlazeći nikamo plesom fotona zaobljuje prostor,
ritmom valova titra načelo vremena.
Vizija paralelnih svjetova. U dvokružju traganja tišina obznanjuje savršenstvo kruga.
Riječi, premosnice tišine, uranjaju u sluh, razgovor narušava bedeme zbilje,
uprisutnjuje bezgraničje.

Na oltaru trenutka čin bogoslužja, molitva Erato prividu.
Stihovnica zbilje je poetikon osmišnjen odkucajima srca. Ozrcaljen u osmijesima prolaznika,
u susretima na trgu cvijeća, u prozi dnevnih vijesti, htijenjima ljudskosti, djelima umjetnika pera, kista, dlijeta, gudala i klavijatura...

Poezija je umijeće umjetnosti, ushit blaženstva, vječno sunce na obzoru svijesti,
lakoća življenja u prozi svakodnevice.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije.
U suzvučju srca i tišine, u dvokružju trajanja sve mržnje, klevete, optužbe, osvete nestaju.

Jesmo li otuđeni od ostatka svijeta?

Dijana Jelčić

Oznake: Immanuel Kant, kategorički imperativ, Van Goh, starri night
- 08:28 - Komentari (48) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2018.

Na sceni neba...



Prošle godine, u srijedu na blagdan Pepelnice na Mjesecu se vidjela „pepeljasta svjetlost“ Kad je Mjesec blizu faze mlađaka na večernjem ili jutarnjem nebu, vidimo ga kao tanak „srp“ jer je izravno osvijetljen Sunčevom svjetlošću. Istodobno, vidi se i ostali dio Mjeseca obasjan „pepeljastom svjetlošću“. To je Sunčeva svjetlost koja se u svemir odbila od oblaka i snježnih površina našeg planeta Zemlje. Iako vrlo slaba „pepeljasta svjetlost“ omogućuje uočavanje Mjesečevih „mora“ i velikih kratera u predjelima gdje ublažuje tamu noći.
(www.icv.he,zk; foto: Zlatko Kovačević)





U titraju zbilje sumrak i tišina zapadnog neba.
Na sceni ljubavni trokut, Mjesec, Venera i Sunce.



Pater eius est sol, mater eius est luna, prvi je zapis na Tabuli smaragdini.
Sol i Luna su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetlosti i topline.
Mjesec i Sunce u vječnoj igri dana i noći.
Venera razotkriva zabludu,
Mlađak je iluzija, punina je uvijek tu...

Iz pepeljastog svijetla izranja istina,
nema je, ne postoji tamna strana mjeseca.

Pink Floyd razbija tišinu,
viziju vječnosti zgušnjava u blizinu.

Ti si Sunce... Mjesec se kupa u tvojim očima.

Postajem mekana trava, volim tragove tvojih koraka,
žedna pijem suze neba i ne dam životu
da ugasi tebe, veliko Sunce,
i mene podanicu Mjeseca.

Budimo ljubav.

Od tebe sebe u sebi skrivam,
a tebe u tebi volim,
sve što je naše,
za tebe i za sebe
u sebi
razotkrivam.

U pepeljastom svijetlu
Venerin trag odaje
varku neba,
osjećam,
tmina je
prevara
svijesti.

Sunce je uvijek tu…

Dobro je... tu si... usrećuješ...

hvala ti...

Dijana Jelčić

Oznake: tamna strana mjeseca, tabula smaragdina
- 13:31 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 17.02.2018.

Apoteoza ljubavi...





"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivao tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili."
Giordano Bruno, Herojski zanosi




Knjiga "Giordano Bruno ili Herojski zanosi", je godinama bila moj brevijar. Njegova vizija ljubavi je bila zvijezda vodilja prozno poetskim tekstovima Umijeće vremena.
Giordano Bruno je uzdizao čovjeka na pijedestal vremena... Bog je u nama, tvrdio je... Sjećam se njegovih riječi...

Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
svjetlosti.


Osjetih tog njegovog Boga u sebi, tu božansku iskru koju je on već onda osjećao...

17. veljače 1600. godine Giordano Bruno je živ spaljen na lomači zajedno sa svojim knjigama.
Na Campo di Fiori, rimskom Cvjetnom trgu, na kojemu je Giordano bio spaljen, 1889. podignut je spomenik s natpisom

"Vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um:
kroz njih on pokazuje svoje postojanje"





Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
putevi ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.

Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak, a spokojstvo beskraja se šulja ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titraj spomena, naše godine utkane u sjaj svijeće.
U brazdi sjećanja odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi.
Bruje strune misaone gitare, glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti, krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.

U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježavali epohe prepoznah oči boje sna.
Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java.

Kroz zavjesu kiše nazirem kuću na uglu naše ulice, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučer pretočeno u trenutak, u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma, u apoteozi ljubavi,
u uzdizanju čovjeka na Olimp, u alegoriji sreće,
u onom zrnu srca u kojem titra božanska iskra.

Dijana Jelčić



Oznake: Giordano Bruno. herojski zanosi, Apoteoza
- 08:48 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 16.02.2018.

Sectio divina...



umijeće današnje fotografije... utjeha vremena... Nedzib Vucelj me fotkao 10. 02. 2018... večer promocije zbirke Dušom tebi za Valentinovo...
dobro me ispeglao... promatram fotografiju i vidim onu mene iz vremena kada sanjah plave daljine...





Sectio Divina...

U tišini misaonog režnja titra tajna vječnosti, bdijenje u carstvu snovitosti.
Na zaslonu budnosti, u krugu trenutka se zrcali kvadrat.
Magija me odnosi u pustolovinu traganja za istinom.

U odrazu Vitruvijevog čovjeka tvoje obličje.
Učinimo nemoguće mogućim. Začuh govor cvijeća. Razumijem ga. Zlatna spirala se uvija oko svijesti. Završava u dubini tvoga pogleda.

Tu počinje san odsanjan u dolini zelene rijeke.
Miris dozrelog grožđa se širi prostorom. Vino dobrih ljudi ključa u venama.
Drhtaji u krošnji vremena skladaju baladu o ljubavi.
Podno Parnasa se lovor uzdiže obodom kruga, kvadrira Apolonov hram.
Dogodio se zagrljaj božanstva i čovjeka, sna i zbilje.
Ćutim nestajanje sumnji i strahova.

Vidim vrtloženje nebeskih sfera, rast ruža i suncokreta, rađanje Nautilusa, izrastanje antičkih hramova i da Vincievih slika.

U tvojim očima moj lik.

Dijana Jelčić



Ana Tomašković nas je obradovala svojim dolaskom... snimila je djelove večeri poezije... danas u 14 h...na HTV1 možete pogledati i doživjeti atmosferu...

Oznake: dušom tebi za valentinovo... sectio divina
- 10:40 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2018.

Apologija ljubavi...





15. veljače je dan Sokratove smrti.

"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli.
Uzvikivao je.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vam nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene.

Događao se prvi antropološki zaokret. Znanost je spustio u srce grada, usmjerio ka čovjeku i utemeljio etiku dijaloga. Ironijom, ja znam da ništa neznam i majeutikom, rađanjem istine je učio ljude razmišljnju o sebi i životu, razlučivanju dobra i zla.

Bio je zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Osuda je glasila smrt. Ispio je kukutu, umro ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.

Jučer smo slavili dan svetoga Valentina, dan ljubavi. Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o istini.

Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin viška i izobilja Pora i oskudice Pepeje, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni i branimo ga.

Ljubav u suzvučjima bijesa i plača traži riječi. U izvanjezičnom prostoru, u vrisku tlapnje činjenice bez pokrića.
Jednočlana porota odlučuje. Punoća praznine guši uzdahe, zrak je nerazumljiv. Uzaludno je poricanje grijeha, uzaludno je opijelo nečemu čega nema.
Tišina, jedina obrana, šutnja braniteljica. Neizgovorene riječi, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće.
Muk, prizor stare priče i bljesak uspomene. Dvoboj bezdana i srca i pogled u kojem vjekuje istina.
Vjerovali smo, obranili smo je.

Dijana Jelčić, Apologija ljubavi, zbornik, tebi za Valentinovo, 2014


Ljubav pripitomljava strasti, sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je kolijevka muza, kaos vremena i ljepota sna.

Dijana Jelčić




Oznake: Sokratova smrt, apologija ljubavi
- 09:49 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2018.

Dijalog za Valentinovo...




Bili smo u centru svijeta... Još su Rimljani na mjestu današnjeg Ludbrega, uočivši dobar geografski položaj mjesta, izgradili Castrum Ioviu, grad s cjelokupnom infrastrukturom, kanalizacijom, forumom, termama, koji je postao trgovačko i prometno središte i na čijim je temeljima izgrađen i današnji Ludbreg.

Iz tog vremena datira i legenda koja kaže da su upravo na ovom mjestu bili zamišljeni krugovi zemaljski, a na njihovim obodima velike metropole … iako ljubav živi u nama svaki dan, na dan svetog Valentina, uspomenu na njegovu žrtvu, kazivali smo ljubav želeći da se naši glasovi šire krugovima i prošire cijelim svijetom...






JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.
TAKO; SKUPI SVOJE STVARI I IDI !!!.
NASLONILA SE LEĐIMA NA VRATA I POVIKALA OČIMA:
»ZABOGA, MOLIM TE, NE»!
NO JA SAM ODMAH ZNAO DA MI JE TOGA DOSTA;
USTAO SAM, PODIGAO JABUKU,
ZAPRAŠENU I JOŠ ZELENU I POLOŽIO JE ZA STOL.

Jesmo li trajali u viru uzdaha, u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li iluzija vječnosti, iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova ili zbilja očiju boje meda?
Jesam li bol tvoga torza, prvi grijeh, uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

NIJE PRESTAJALA MOLITI, PRIŠLA JE STOLU I PLAKALA.
GLEDAJUĆI U MENE, BRISALA JE JABUKU I PLAKALA.
DOK NISAM REKAO:
»OSTAVI TU JABUKU I IDI»!

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima,
bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena, urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.

DOGAĐAJI SU SE ODVIJALI KAKO SAM PREDVIĐAO.
ŠTO MARI AKO PO DRUGOM RASPOREDU !
OTVORILA JE VRATA, PROBLIJEDIO SAM I REKAO:
»OSTANI»!
ALI ONA JE SKUPILA SVOJE STVARI I OTIŠLA.
JABUKA S ORMARA SKOTRLJALA SE NA POD.

U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji oćutih ljepotu
bezimenih godina, nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas. Vidjeh na stijeni uklesan žig strpljenja,
znamen neprolaznosti, otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno u nestvarno stvarnoj zbilji.

JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJET ĆE RUMENIM PLAMENOM.
NE ČUDI SE TOME, O NAJLJEPŠA,
SJETI SE KOLIKI JE SILAN ŽAR LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO U NEKOĆ ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI...

Nas dvoje, beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...

kazivali smo ljubav... u dvorani dvorca, u centru svijeta...


Oznake: kazivali smo ljubav
- 10:10 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 13.02.2018.

Ženom se postaje...






„ženom se ne rađa, ženom se postaje“
Jednom kad bude moguće da žena voli iz snage a ne iz slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, već da bi se pronašla, tog dana ljubav će joj postati, kao i muškarcu, izvor života, a ne smrtna opasnost. U međuvremenu, ljubav u svojoj najdirljivijoj formi predstavlja prokletstvo koje ostavlja ženu zatočenu u ženskom svemiru, osakaćenu, nedovoljnu za brigu o samoj sebi.

SIMONE DE BEAUVOIR






Odmah na ulazu u pariško groblje na Montparnasseu, u četvrti u kojoj je za života obitavala, leži ona, spisateljica Simone de Beauvoir.
Na grobu ocvale ruže i more papirnatih listića otrgnutih iz blokova, kamenčićima prikovani na njeno uzglavlje da se ne razlete po groblju. Na jednom piše:

"Hvala Simone. Vama zahvaljujem da mi se promijenio život."
Na drugom, slavni citat kultne spisateljice:
"Žena se ne rađa kao žena, ona ženom postaje"

Da, hvala Vam Simone, vaše knjige su promjenile i moj život. Naučih postati žena.

Pomislim, izgubljeni smo u stihiji vremena, a onda nas pronalazim u trenutku… Osjećam moć sudbine…
Sinopsis života bez didaskalija… put zlatne zavojnice, premostivost između simetrije i asimetrije, ljubav izranja iz pjeska i pjene i slika ornamente tek nastajućih geometrijskih oblika… tek naslućujućih boja… naših boja…

Vidim usnulo sunce… sjeverno nebo tka bijeli omotač oko svitanja… pahulje pod uličnom svjetiljkom sliće na razigrane strune uspomena… igra svjetlosti i sjena obznanjuje završnicu lazurne ljepote… početak profanog vremena… ljepota traje... vjetar dolutao iz kozmičkog vremena nebeske suze skuplja u kalež buđenja... oslobađa iz zatočeništva predrasuda...

Ženski svemir se širi... osjećam, osjećajući sebe osjećam tebe...

Miris prve jutarnje kave… zvona Petrove crkve pozivaju na jutarnjicu… otvaram okna i udišem svježinu… zavoli dan u kojem se budiš… zavoli misli i sjećanja… dozvoli srcu da diše…

kako srce diše?... čime?...

Radošću duše… romorom crvene rijeke… nježnošću dolutalom s tvojih dlanova… smirajem poslije otrgnuća iz olujnih misli… ritmom snovitih trenutaka… otapanjem lednice podsvjesti… njenim slijevanjem u lijepe privide… oslobodila sam se praiskonskih mjerila... događa se prevrednovanje vrijednosti... u ženi koja postaje...

divan osjećaj.... hvala Vam Simone...

Da, ženom se postaje.

Dijana Jelčić


Oznake: Ženom se ne rađa, ženom se postaje
- 11:11 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2018.

Mučnina...




Ja. Tijelo živi samo od sebe, kada je već jednom počelo. Ali misao – nju nastavljam, nju odvijam ja. Ja postojim. Ja mislim, da postojim. Oh, taj osjećaj postojanja je dug zmijast papir u koturu – a ja ga razvijam, sasvim polagano... Kada bih se mogao spriječiti da mislim! Nastojim, uspijevam: čini mi se, da mi se glava ispunja dimom... i eto nanovo počinje: „Dim... ne misliti... Ja neću misliti... Ja mislim, da neću misliti. Ne treba da ja mislim, da ja neću misliti. Jer je još i to misao.“ Dakle završetka neće biti nikada?
Moja misao, to sa ja; eto, zašto se ne mogu zaustaviti. Postojim po onome, što ja mislim... a ja ne mogu da prestanem misliti...

Jean- Paul Sartre, Mučnina




Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznavajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ. U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost. Zatomljavah je lažnom hrabrosti. Progonio me osjećaj gađenja.

Bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela.

Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.





U ateljeu slikara se zaustavih pred slikom clowna...
... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...

Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.

Samo iz nutrine se sanja, rekoh.
Umjetnost je eliksir tugama, šapnuo je.

Sjetih se kraja Sartreovog romana. Kupih sliku. Osjetih buđenje one davne mene.

Počela sam ponovo pisati.

Dijana Jelčić




Oznake: sartre, mučnina, umjetnost
- 11:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2018.

Dinajina sjećanja...



@mecabg me prisjetila na nastajanje nicka i imena bloga... prolutah prohujalim vremenom, davno napisanim... zaustavih se u 1988... na požutjelim stranicama ispovjest Dinaje... sretna sam što postoje dinajina sjećanja, svjedočanstva mojih lutanja plavim daljinama... evo jednog od pradavnih zapisa... a Chagalove slike zrcale moja sjećanja...






Ljubav je stvorila svijet, ljubav je sloboda koju sputavaju norme, zabrane i osude ukalupljenih pravila odgoja i kultorološke evolucije. Utapajući se u ograničavanju, u nametnutoj grižnji savjesti, u okovima civilizacije i uskraćenosti prauzora gubila sam vezu sa suštinom. Živjela sam u kavezu mediokritetskog morala. Bila sam pripitomljena, pristajala na otuđenost od patosa, na život bez strasti i žudnji. Postajala sam latentna opasnost samoj sebi.

Izgubljeni trenuci, ustaljena paradigma, život se događao izvan mene.

Iznenada vidjeh kako se u suzi na dlanu vremena prelama zraka sunca i objavljuje promjenu obrasca. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda.
Na monitoru svijesti vremeplov.
Vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj mladosti iz kojeg sam, skupljajući izlomljene linije srca, krenula ka plavim daljinama.
Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom siluete koja me neumorno pratila, živjela sam tekst koji je izgubio izvornost. Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena, beznadnost života, troličje sebstva. Kao Comedia dell arte u kojoj sam presvlačeći odore, improvizirajući radnju, igrala razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.

Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina me odvlačila u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja. Mjesec je prosipa srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Odlučila sam se na predavanje nečemu bezimenom, ali mom, nečemu bezuvjetnom utkanom u iskon instiktivnog samoosjećanja. Preživljavala sam intimno razotkrivanje u fragmentima, skidala sloj po sloj taloga sjećanja, uranjala u fokus Heraklitove vatre, u nesputanost početka svijeta.

Ti si progovorio jezikom života. Usmjerio si moje razuzdane misli, zgusnuo ih u osjećanje osjećaja. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti zasjala je je svjetlost boje vjenčanice, odjenuh je i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi.

Čekao sam te stoljećima, šapnuo si.
Čekala sam te eonima, odgovorih.

Sudbina mi darova Aleksandrov mač, probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti.
Oćutih sjene su tek nedostatak svijetlosti... sretna sam... osjetih moć svjetlosti...


Da, svjetlost je moć... ljubav je uvijek bila tu.

Dijana Jelčić


Oznake: dinajina sjećanja, dinaja, chagall
- 11:31 - Komentari (35) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2018.

Pepeo prohujalog vremena...



Gledali smo Wajdin klasik Pepeo i dijamant, po romanu Jerzy Andrzejewski... sjetih se mog davnog teksta...nema veze s knjigom niti filmom...ipak... prolutah arhivom... ovo je objava od lani... raznježili me vaši komentari... posebno me dirnuo komentar @semper contra... njegova bolna uspomena...

Moj komentar neće biti baš tako sentimentalan. Volio sam Grupu 220 i Dragu Mlinarića, no razlog komentara je što sam kao mlad inženjer počeo raditi u tvornici transformatora Končar u ispitnoj stanici u društvu s njegovim bratom.
Kod jednog ispitivanja doživio je strujni udar, a nakon ne dugog vremena desilo se to i meni. Srećom obojica smo ostali živi, za razliku od trećeg kolege koji je umro nakon što ga je pogodio napon od 70000 volti. Bio sam u ispitnoj stanici 6 mjeseci i onda otišao u vojsku. Unatoč kratkovidnosti i vjerojatno oštećenog srca, koje me i danas muči, za razliku od nekih današnjih uvaženih sabornika i Premijera, velikih domoljuba.
Iako je služenje vojske bilo sve nego lijepo, naučeno mi je ponešto koristilo kao pripadniku Narodne zaštite, prvih organiziranih vojnih postrojbi početkom domovinskog rata.

da, mnogo toga izranja iz pepela prhujalog vremena... tako i moj davni sladunjavi izričaj...





Susreli smo, nakon dugo vremena, starog prijatelja. Drago Mlinarec, susret s njim je uzburkao uspomene. Grupa 220... eh te davne sedamdesete godine prošlog stoljeća, da, divna je bila naša mladost... poezija uspomena daruje snovitost zbilji...



Ova pjesma uvijek u meni probudi sjećanja na vrijeme traganja za ljepotom, vrijeme koje nazivam olujom ruža. A onda iznenada susret sa očima boje sna...





Volim pepeo prohujalog vremena oko tvojih očiju, volim čarobni veo iza kojega naslućujem dubinu tvoga pogleda boje zlaćanog sunca, volim rosu na obroncima tvojih misli koje se kao vlati trave prostiru poljima mojeg trajanja u snu.

Tvoje oči su more svitanja na hridi na kojoj stoji hram iz čije nutrine skupljamo blago istinskog vjerovanja. Volim sjenke oko tvojih očiju, volim simfoniju boja koje odaju osmijehe i svjedoče neprolaznost zagrljaja vremena. Ostavlja samo tragove na licu koje ne stari. Nebeske ruže u kutevima tvojih očiju, mirisi na obroncima tvojih usana, balzam na tvojim dlanovima, baršun u tvojim dodirima očarava ljepotom ovog Edenskog vrta naših istina.

Danas imam dva lica, jedno satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora. Noćas volim tvoje ruke pune dugotrajnog traganja za suncem, volim žubor sa izvora tvoje duše, volim kada tvoj glas u noćima kao ova klizi nečujno preko bijelog mramora, a mjesec miluje more prozirnim prahom svjetlosti.

Gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu bezvremena. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa sonatom koja opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila ljubav.

Dijana Jelčić



Pepeo prohujalog vremena


Oznake: pepeo prohujalog vremena
- 11:21 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.02.2018.

Gundulićev san...



Himna slobodi...

O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

Ivan Gundulić



Na tvrđavi Lovrijenac u kamenu uklesan latinski natpis: "Non bene pro toto libertas venditur auro", što na hrvatskom jeziku znači "Sloboda se ne prodaje za svo zlato".







Golubovi slijeću na obrazinu dana, utjelovljuju iluziju vječno sanjanih plavih daljina, viziju slobode,
kap života na dlanu vječnosti.
Privid srca svemira zgusnut u titraj oka. U svetosti molitve moć spoznaje, ljepota rajskog perivoja i vjerovanje u besmrtnost duša.

Seoba ptica, metafora odlaska i povratka na obronke praskozorja, mjenjanje boravišta, put između istoka i zapada, Venerino bdijenje i smjena straže na kapijama postanka…

Dan… samo jedan okretaj oko žiže plamena, sjajem Danice objava zore, odraz srca pjesnika, zenit, prhut golubova na Gundulićevoj pjaci, pod Lovrijencom, na pučini, ogled sutona.

U Bokaru čovjek sa mjesecom u očima i žena sa suncem u kosi, lazur noći i bjelina dana, svjedočanstvo umiranja i rađanja ljepote, uzavrelost krvotoka svemira, četiri godišnja doba i četiri strane svijeta utkane u purpur sutona i carpaccio jutrenja, samasara,

"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje."




samo mjena stalna je... život i san… na zaslonu izmišljaja Gundulićev san... preporod svijesti...

Pod stijegom slobode drevna republika.

Dijana Jelčić


Oznake: preporod, Gundulićev san, dubrovnik, libertas
- 12:22 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 07.02.2018.

Ljubav u bisagama...




Jutros nebo pahuljama grli grad... čarolija zimskog neba nad našim prozorom... sjetih se jedne davne zime i teksta iz arhive...



Daleka i sama.

Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.

I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.

Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!

Cordoba,
Daleka i sama.

Federico Garcija Lorca






Bio je divan sunčan, jesenji dan. Opraštali smo se u predvorju odjela za rak. Šutjeli smo. Dijagnoza je zaledila kapljice krvi. Sjećam se ugnježdenog straha i pitanja na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine, ubitačne tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu.
Lorcina pjesma je bilo zadnje što je zapisao.

Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je šapat njegove duše cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote. U snu slušah topot kopita crne kobile, stih iz pročitane pjesme i vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu.

Bila je to najdulja zima u mom životu...

Proljeće je stiglo njegovim osmijehom, laste su se vratile u gnjezda koja su zimus bila tužno prazna. U dubini duše umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u bisagama, u konjaniku njega i osjetih, stići ćemo u željenu oazu sreće.

Smiješi se Kairos, osjećam trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku.

Deset godina kasnije osjećam, sudbina nam je sklona. Ti se smiješiš još uvijek. Osmijeh je zarazan, ćutim nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve.

Dijana Jelčić


Oznake: iz arhive, Lorka, ljubav u bisagama
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 06.02.2018.

Nestajanje u pripadanju...



O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

Tin Ujević






Nebo je pahuljama grlilo grad.
U vrtlogu pahuljica potražih središte, istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.

U tvojim očima kap privida. Okrutnost trenutačnog zgušnjavanja epohe u sindrom nedostatka sreće pretače u nježnost vjerovanja u zlatno doba sanjane vječnosti. Srce mjenja načelo vremena. Nedodirljivo i neopisivo obilježje znatiželje i čuđenja. San se slijeva u zbilju, premošćuje razvaline između jučerašnjih događanja i maglićastih daljina prostor- vremena. Dimenzija postojanja se grana u perivoj trenutka.

Osjećam buđenje davnih ludosti, ćutim naša mahnitanja u panorami spoznaje i dohvaćam nedohvatnost nutrine, pretačem je u štivo.

Čemu? Za koga?

Za sebe, za tebe, za nas.

Volim tvoje nemire. Budi tu, budi uvijek prisutna u prelamanju sna u javu, ostani čuvarica mojih vizija.

Ti si moćnik privida, a ja sam robinja srca koje ritmom slovka tvoje ime i ispisuje ga na pročelju života.

Nepobitnost trajanja u javi. Na obzoru bijela svijestlost puni prostor ljepotom dolazeće prolaznosti. Slijeva se u kalež života i obećaje lijep dan.
Ćutim život je san, lijepi san iz kojeg se ne želim probuditi dok se u ekliptici sunca tvoja i moja putanja križaju bez tragova prohujalog vremena. Poezija vjetra donosi miris podmorja, ljepotu uzavrelog pjeska iz kojeg izranja bisernica.

Daruješ mi suzu umrle školjke. Umire samo što je lijepo da bi se rodilo još ljepše.

Dan se kotrlja tračnicama mjena. Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana da bi se rodila noć punog mjeseca. Bespućem lazurnog privida se urušava sunčana svijetlost.

Čujem jecaj tišine. Ti se smiješiš. Osmijeh je zarazan, ćutim nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve.

Kontemplativnom molitvom uranjam u virovitu dubinu, u Tinovo mojstvo. Oćutih blijesak pripadanja ubrizganog u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite negdje duboko u nama.

Osjećam odvajanje svijesti od tijela, nestajanje u pripadanju.

Dijana Jelčić

Oznake: Tin Ujević, mojstvo, pripadanje
- 08:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.02.2018.

Cjelina je...



istovremeno dočitavam dvije knjige...Heinrich Böll ... Gledišta jednog klauna... iliti svakodnevica jedne ljubavi...Hans Schnier ne želi akceptirati da crkva ili država određuju što je to institucija braka... i pozivam se na izjavu autora tekstova i knjiga o kozmologiji ljudske svjesti... Karla Poppera... kada umre čovjek mjenja se harmonija univerzuma...svemir postaje bogatiji za jednu dušu, a zemlja bogatija za jednu raku...svaki čovjek je unikat u kozmosu i unikat na ovozemaljskim stazama...govorim o štivu izraslom poslije jungovih arhetipova...je li čovjek unikat u univerzumu?...ili ti tekstovi ipak potvrđuju izreku...cjelina je više od sume njenih djelova...






Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u odmaku od stvarnosti i budnosti u svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari na vratima svetišta ljubavi… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…

Jesmo li u vrtlogu života izgubili trenutke sreće? Njima smo se hranili koračajući pustinjskim pejsažima.

Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili poeziju suza? Njima smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.

Sunčev sjaj je iscjeljivao stigme, nutarnja vatra branila od hladnoće izvanjih kontradikcija.

Što je dobro, a što loše? Ima li vidljive razlike između ta dva entiteta stvarnosti?

Odabir je najteže iskušenje, pretakanje transcendentnih naslućivanja u iskustvenost spoznaje…

Razmišljali smo o neostvarenim željama… tugovanje preobrazili u traganje… Potražili smo krivca u dubinama poimanja, susretali trijumfirajuću beštiju iza zrcala svjesti… osjetili njenu osamljenost u lednici podsvjesti...

U Erato carstvu osjećamo istinu... poezija pobjeđuje sumnju… izronjena iz geometrije žudnji ona postaje kugla sretnog življenja…

skladna cjelina, vrijednija od sume njenih djelova… oslikana poezijom slikara...

BIVERZUM JE TO...

Dijana Jelčić



fotografije moje... slika harmonije ...Salim Ljuma

Oznake: Heinrich Böll, Karl Popper, cjelina, ljubav
- 11:31 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2018.

Večer poezije...





Prohujala je divna, poetska večer. Kako osjećaje pretočiti u osvrt, kako riječima dočarati atmosferu prepunu ljepote poezije, ljubavi i prijateljstva... Ostaju samo krhotine grimase... ništa više... pokret ruke... ukočen pogled... ništa više...cijeli život izvodimo nešto što živ čovjek ne razumije... što nitko ne razumije, ali mi stupamo tom stazom... uporno, uporno... jedinom mogućom... uporno, uporno, sve do svoje smrti...uporno, uporno...ni tada ne shvativši je li to bio život ili samo poezija... ludilo dragi prijatelji... ludilo...

Ipak...




Poezija me oduvijek odnosi u više sfere postojanja. Dogodilo se sinoć. Još uvijek osjećam miris ruža i lepršanje leptira u osjećajnom režnju.
Otvaram okna kristalnog zamka u kojem žive snovi. U perivoju sna osluškujem pjesmu ... prva ljubav... i putujem prostranstvom davnih snoviđenja.

Na tim putevima susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše i ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike.
Zakon zlatnog reza spiralnom dinamikom uzburkava ponornicu sreće. U odaji odraza i odjeka se rastaču boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno. Uranjam u oluju srca, tu nalazim razlomljene djeliće neke davne sjete. Vidim jahačicu carstvom poezije, umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u njenim bisagama.



U njenom pogledu moć, očima čita misli...



daljinama udiše ljubav...

Verica je to...

Dijana Jelčić

Oznake: promocija, Verica Kuharić, poezija
- 08:48 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 03.02.2018.

Galeb...



Dramu »Galeb« Čehov piše 1895. godine, a ona govori o kazalištu, književnosti, nepremostivim razlikama između stare i mlade generacije, ljubavi prema umjetnosti. Glavni lik »Galeba« je poznata glumica Irina Arkadina koja s ljubavnikom, književnikom Borisom Trigorinom dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina. Na imanju Irinin sin Konstantin Trepljov želi postaviti predstavu, pokušavajući pronaći novi kazališni oblik, no majka nema razumijevanja za sinovljeve pokušaje.



prvi put sam predstavu gledala kao dijete u dramskom kazalištu Gavella... Mašu je igrala moja mama Vesna Starčević...u desnom uglu fotografije...
Premijera: 11. travnja 1962.
Posljednja izvedba: 03. veljače 1963...na današni dan




drugi put u ZKM-u
Premijera: 26. 01. 2013.u režiji Bobe Jelčića






Galebov let...

Galeb kruži nad pučinom jave, ptica klikće odu novom svitanju, poziva me na mjesto događanja ljepote. Mješavina herojskih zanosa i tragikomedije skraćene do srži istine, nepostojanje ljubavi u vječnoj žudnji za njom. Teatar u teatru zatomljenih osjećanja, tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama, vrisak iznjedren iz pijanstva ćula, gromoglasni odgovor sudbine, poricanje života u vječnoj sanjariji o poetičnoj zbilji…

Posuđena Čehovljeva žudnja u letu galeba Jonathana, nagost duša u koridorima zamršenih sudbina. Tužna veselost koja kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine i smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem. Na Freudovom kauču vidjeh ljepoticu privida razotkrivenu u njenoj tuzi, vidjeh njeno ranjeno srce i dušu razgolićenu do boli, njenu nemoć da udahne, iz neke druge ljubavne priče, dolutalu požudu…

Siluete, izmišljaji oživjeli u prelamanju svjetlosnih zraka kroz prizmu oka promatrača. Svitanje ljepote na obzoru svjesti, konture nečeg nedosanjanog, proporcije privida, poliperspektivnost ljudske nutrine kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Uzvišena milina koju s vremena na vrijeme razbije tutanj iz razvalina podsvijesti, spas od potonuća u bezglasju imaginacije koja nije život…

Osjetih buđenje iz zanosnog nepostojanja u vremenu, povratak u zbilju iza koje se nazire san. Začudnost u neprisutnosti žrtve. Ubojica u svom ludilu ubija viziju slobode. Doživljaj kvantizacije tjelesnosti, nestajanje staničja u lahoru sudbine bez čekanja na ispisani kraj nekog tek započetog romana. Poetika nedovršene igre svijesti i podsvjesti, preljub utkan u žudnju za letom ptice, a oproštaj prepun lažnih suza i jecaja taštinom ranjenog osrčja. Hipokrizija izronjena iz ovisnosti neljubljenoj stvarnosti, prastara romansa kao svjedočanstvo prevrtljivosti osjećanja, njihova neprisutnost u postojanosti i pucanj, nevidljivo samoubojstvo na jezeru prepunom galebova… tišina…

Kraj bez vidljivog kraja…

A katarza se ipak događala u samom sudjelovanju u onome što se događa na sceni, u doživljaju slobodnog leta ptica, u slijedu etabliranih pojmova, umjetnost, ljubav, gluma, svih revolucija pretočenih u moć sadašnjeg trenutka. Prepoznatljivost klasika u sinopsisu novom razumjevanju iskonskih problema poetike i tragedije življenja, u odlasku u nepoznato, u novo, u drugačije postojanje...

Dijana Jelčić

Oznake: Čehov, Galeb, katarza
- 08:58 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2018.

U carstvu kamenih spavača...





"Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik."
Epilog, Buenos Aires, 31. oktobar 1960. J.L.Borges




Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… pričinja mi se, bili smo uklesani u mramor pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Sjećam se, misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje.

Živio si u zemlji iz koje pisma nisu dolazila, živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.

Postavih si pitanje…
Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom, ujedinjuje sa univerzumom, sljubljuje s energijom moje znatiželje...

Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...


Oznake: Radmilja, Stećci
- 09:19 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2018.

Kada oživi izmišljaj u izmišljaju... poezija je to...






Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.




Iznad bezdana samoće bizarni zaplet nedosanjanog sna. U ponoru sjećanja kovitlac zatomljanih osjećaja. Privid ludovanja nasmiješenih clownova. Bila sam izgubljena u razvalini samotne istine.

Izgubih se u paučinastom kaosu postojećeg i nepostojećeg, stvarnog i nestvarnog, prisutnog i odsutnog. Suprostavljah se emotivnom obračunu sa samom sobom, zaustavljah na sjecištima transcendentnog i iskustvenog. Na zaslonu tišine bljesak ogoljele istine, u odaji odjeka etika nutarnjeg dijaloga.

Dogodio se nestanak čemernog tugovanja za nečim čega nije ni bilo.
U Madridu, u Pradu, pred Velazquezovom slikom oćutih svanuće iznenađujućeg svjetla, izmišljaj oživio u izmišljaju, glas je došao kasnije.

Izmišljaj izmišljaja se pretočio u zbilju.

Mahnitali smo, hvatali kapi kiše i darivali slučajnim prolaznicima. Smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima. Poslije poludjelog dana smo uranjali u smiraj lazurne noći.

Padale su zvijezde, bila sam hvatačica želja, bio si iluzionist žudnji. Uz naklon razigranog pajaca izgovarao riječi iz rodovnika bogova, pleo nevidljivu, ali postojeću mrežu privida i zbilje.
Ne dozvoljavaš da zamre pjesma proljeća u nama. Još uvijek kao vjesnik mjena, kao zvuk večernjih zvona objavljuješ ljubičaste sutone.

Poezijom obznanjuješ ljepotu lazurnog mira i trajanje sunčanog sna.

Neka traje...

Dijana Jelčić


Oznake: kada oživi izmišljaj u izmišljaju
- 12:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>