dinajina sjećanja

srijeda, 09.05.2018.

Mučnina...







Ponovo sam pročitala Mučninu... a onda opet moje zapise iz davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća... uspoređivala sam se s glavnim junakom...

Antoine Roquentin je tridesetogodišnji povjesničar. Iako je proputovao svijetom i imao naizgled uzbudljiv i ispunjen život, nije sretan. Živi potpuno sam, bez prijatelja ili obitelji; teško komunicira s ljudima. Ima dovoljno novca za život, a posao mu se sastoji od povjesničarskog istraživanja i pisanja knjige. Ništa ga ne obvezuje i od njega nitko ništa ne očekuje. Kako se mučnina razvija, sve više se otuđuje od okoline. Našavši se s druge strane očaja, nešto nade za opravdavanje vlastite egzistencije pronalazi u umjetničkom stvaralaštvu...

ponavljam davno napisano...






Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznavah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznvajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ.

U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost koju zatomljavah lažnom hrabrosti. To je bio osjećaj gađenja koji me je progonio. Shvatih, bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela. Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.




Bilo je proljeće 1986... slavlje u ateljeu slikara... zaustavih pred slikom clowna...
... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...
Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.
Samo iz nutrine se sanja, rekoh.
Umjetnost je izlječenje tugama, šapnuo je.

Sjetih se kraja Sartreovog romana. Čovjek u potpunosti odgovoran za svoju prirodu i izbore. Oćutih istinu, život počinje na drugoj strani očaja. Pogledah još jednom sliku. Smiješio mi se clown. Glumac u bezimenom pjesniku mi reče...
Poezija je srce umijeća umjetnosti, kao što je gluma sretna agonija zbilje.

Kupila sam sliku, mučnina je prestala. Osjetih buđenje one davne mene.

Počela sam ponovo pisati.

Dijana Jelčić






tekst pjesme Tarantela za starog clowna... Zdenko Jelčić

Oznake: sartre, mučnina

- 07:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.02.2018.

Mučnina...




Ja. Tijelo živi samo od sebe, kada je već jednom počelo. Ali misao – nju nastavljam, nju odvijam ja. Ja postojim. Ja mislim, da postojim. Oh, taj osjećaj postojanja je dug zmijast papir u koturu – a ja ga razvijam, sasvim polagano... Kada bih se mogao spriječiti da mislim! Nastojim, uspijevam: čini mi se, da mi se glava ispunja dimom... i eto nanovo počinje: „Dim... ne misliti... Ja neću misliti... Ja mislim, da neću misliti. Ne treba da ja mislim, da ja neću misliti. Jer je još i to misao.“ Dakle završetka neće biti nikada?
Moja misao, to sa ja; eto, zašto se ne mogu zaustaviti. Postojim po onome, što ja mislim... a ja ne mogu da prestanem misliti...

Jean- Paul Sartre, Mučnina




Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznavajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ. U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost. Zatomljavah je lažnom hrabrosti. Progonio me osjećaj gađenja.

Bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela.

Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.





U ateljeu slikara se zaustavih pred slikom clowna...
... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...

Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.

Samo iz nutrine se sanja, rekoh.
Umjetnost je eliksir tugama, šapnuo je.

Sjetih se kraja Sartreovog romana. Kupih sliku. Osjetih buđenje one davne mene.

Počela sam ponovo pisati.

Dijana Jelčić





Oznake: sartre, mučnina, umjetnost

- 11:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 12.02.2016.

Mučnina...



Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznvah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznvajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ.

U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost koju zatomljavah lažnom hrabrosti. To je bio osjećaj gađenja koji me je progonio. Shvatih, bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela. Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.





U ateljeu slikara se zaustavih pred slikom clowna...

... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...

Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.

Samo iz nutrine se sanja, rekoh.
Umjetnost je izlječenje tugama, šapnuo je.

Sjetih se kraja Sartreovog romana. Mučnina je prestala. Osjetih buđenje one davne mene.

Počela sam ponovo pisati.

Dijana Jelčić




tekst pjesme Tarantela za starog clowna... Zdenko Jelčić

Oznake: mučnina, sartre, tarantela za starog clowna

- 11:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.09.2015.

Zamka lijepih uspomena...



U krajobrazu duše, u svemiru svijesti osluškujem rapsodiju procvjetalog jutra, osjećam snagu zamke lijepih uspomena i prisjećam se tišine satkane u obrise davnih snova. Neka nestvarna svjetlost počiva u biserju razasutom pješčanim žalom sjećanja.

Otok sreće, neispisana utopija, zatvoreni krug ljepote i spokoja, dodirljiva snenost sanjanog raja.
Raj na zemlji, poetika postojanja ispisana u hrid na kojoj buja život. Jezero sreće u kojem žive vjerovanja.

Drevna Melissa, medovina pretočena u doživljaj ljepote, u miomirisne slike u galeriji uspomena. Koračam padinama sjećanja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca. Udišem miris ružina drveta koje niče na obroncima snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. U pukotini željenog zaborava, u riffu nutarnje gitare čujem jecaje iz vremena nepostojanja.

Čujnost me uvlači u šušanj tišine. Osluškujem buđenje ljubavi. Na dnu kaleža života, u klijetkama življenja vrije sreća.

Razmišljam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijem njenu dubinu. Sartrovo vrijeme je bilo vrijeme zatajivanja snage nutrine, vrijeme nevrednovanja emocionalnog uma. On je filozofirao iz sebe samoga, fenomenološki koračao stazama duhovnosti, odrekao se materijalne nagrade. Paul i Simone su živjeli Raj i Pakao živeći ljubav...

Raj i pakao su u svakome od nas, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe, o nama ovisi u šta ćemo pretvoriti život. Na nebu nutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti, plešu ples tetrijeba i ždrala.

Osjećam blizinu srodnih duša, vidim dlanove na kojima blješte zrake izlazećeg sunca. Razmiću oblake, sijeku Gordijski čvor nagomilanih sumnji.

Život je uistinu jednostavan i lijep... živimo ga!

Dijana Jelčić

Oznake: sartre, enomenologija uma, život

- 08:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>