Ponovo sam pročitala Mučninu... a onda opet moje zapise iz davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća... uspoređivala sam se s glavnim junakom...
Antoine Roquentin je tridesetogodišnji povjesničar. Iako je proputovao svijetom i imao naizgled uzbudljiv i ispunjen život, nije sretan. Živi potpuno sam, bez prijatelja ili obitelji; teško komunicira s ljudima. Ima dovoljno novca za život, a posao mu se sastoji od povjesničarskog istraživanja i pisanja knjige. Ništa ga ne obvezuje i od njega nitko ništa ne očekuje. Kako se mučnina razvija, sve više se otuđuje od okoline. Našavši se s druge strane očaja, nešto nade za opravdavanje vlastite egzistencije pronalazi u umjetničkom stvaralaštvu...
ponavljam davno napisano...
Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznavah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.
Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznvajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ.
U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost koju zatomljavah lažnom hrabrosti. To je bio osjećaj gađenja koji me je progonio. Shvatih, bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela. Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.
Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.
Bilo je proljeće 1986... slavlje u ateljeu slikara... zaustavih pred slikom clowna...
... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...
Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.
Samo iz nutrine se sanja, rekoh.
Umjetnost je izlječenje tugama, šapnuo je.
Sjetih se kraja Sartreovog romana. Čovjek u potpunosti odgovoran za svoju prirodu i izbore. Oćutih istinu, život počinje na drugoj strani očaja. Pogledah još jednom sliku. Smiješio mi se clown. Glumac u bezimenom pjesniku mi reče...
Poezija je srce umijeća umjetnosti, kao što je gluma sretna agonija zbilje.
Kupila sam sliku, mučnina je prestala. Osjetih buđenje one davne mene.
Počela sam ponovo pisati.
Dijana Jelčić
tekst pjesme Tarantela za starog clowna... Zdenko Jelčić
