dinajina sjeæanja

Nešto sam što nisam.
I zato sam sada to što jesam.
A nisam ništa.

Julije Knifer

Nakon knjige “Sapiens: Kratka povijest èovjeèanstva” prevedena je i knjiga “Homo deus: Kratka povijest sutrašnjice” izraelskog povjesnièara Yuala Noaha Hararija.

Što nas èeka u buduænosti? Odgovor na to pitanje nije lako dati, ali znanstveni nam napredak kaže da bi to mogao biti iduæi korak u evoluciji èovjeka. Homo deus.
Ova knjiga prouèava projekte, snove i noæne more koji æe oblikovati dvadeset prvo stoljeæe – od prevladavanja smrti do kreiranja umjetnog života – i nastoji odgovoriti na osnovna pitanja, meðu njima i ova: Što je naš sljedeæi korak? Kako æemo ovaj krhki svijet zaštititi od razornoga ljudskog djelovanja? To je iduæa faza evolucije. To je Homo deus.

Memoarska sjeæanja "Pješèana ura" Bogdana Žižiæa nalik su albumu posveæenom znaèajnim osobama i dogaðajima iz njegova života. Ova dokumentarna elaboracija zbilje krije u sebi i niz sentimentalnih anegdota o danima odrastanja (prièa o pticama, o skakanju s broda "Lina Campanella", o beskrajnicama, o igrama u ruševinama). Dominiraju njima zapisi koji nalikuju mikroesejistièkim portretima osoba s kojima je autor bio blizak.

Isprièati æu vam tajnu postanka, možda, možda otkrijete neku svoju tajnu sakrivenu u kutku svoga svemira. Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana, u sazviježðu „lava“, rodio se pjesnik.
Pjesnici su èuðenje u svijetu, Oni idu zemljom i njihove oèi velike i nijeme rastu pored stvari. Da, Šimiæ je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa, u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja. Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.

djeliæ poetske drame “Ako sutra nikad ne doðe” Dijana Jelèiæ, Laura Klapka, Hanna Klapka.

"Ugodno je boraviti u zaštiæenom prostoru palanke, slatke male palanèice, pored vatrice u kaminu, dok oluje bijesne napolju, izvan našeg skamenjenog svijeta. Vani haraju vuci, zmije i hajduci, ali to nas uopæe ne zanima. Vatrica pucketa, toplo je. Oko nas je drvena ograda. Mi smo u svijetu u kojemu svatko zna svoje mjesto, i koji se sreæom neæe mijenjati godinama. To je naša civilizacija."
Radomir Kostantinoviæ

Ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u prièama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pijesku titra u zraku, u nama. U nama zaziva radoznalost, èežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša, i njihove seobe. Zaziva glasom nimfe, razotkriva do nagosti, do katarze...

U sjaju noæi punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne doðe”.

Slobodni kao ptice na žici, živimo trenutak,
kao da sljedeæi neæe doæi.

Ako sutra nikad ne doðe...

Gdje je poèetak, a gdje kraj misaono-osjetilno- osjeæajnog labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeæi njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisuæljeæima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konaènom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizljeèenja.
U davnim vremenima su iz èovjekovog misaono- osjetilno- osjeæajnog labirinta izrastale prièe i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je prièa o Arijadni i Teseju. Legenda nas uèi da tko ne pronaðe njegovo središte više nemože izaæi iz njega. To je pravilo po kojem je izgraðen prvi labirint i do današnjih dana dokaz njegovog postojanja u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja.
misaono- osjeæajni labirint