Ispričati ću vam tajnu postanka, možda, možda otkrijete neku svoju tajnu sakrivenu u kutku svoga svemira. Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana, u sazviježđu „lava“, rodio se pjesnik.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Da, Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa, u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja. Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.
djelić poetske drame “Ako sutra nikad ne dođe” Dijana Jelčić, Laura Klapka, Hanna Klapka.
Koračajući po tananoj niti vremena upitajmo se što je život, a što je misao kojom pišemo portret našega života i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj predstavi koju nazivamo život. Da li smo uistinu svjesni da živimo u vremenu reformi i brzih promjena obrazaca, da živimo u kaotičnom vremenu punom ideja koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?
Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja definirani procesi, procesi određeni čvrstim zakonima koji se moraju izvršavati bez pogovora ulijevaju sigurnost, ali to je sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice koju smo nekada davno nazivali, danas zaboravljenom filozofijom palanke.
"Ugodno je boraviti u zaštićenom prostoru palanke, slatke male palančice, pored vatrice u kaminu, dok oluje bijesne napolju, izvan našeg skamenjenog svijeta. Vani haraju vuci, zmije i hajduci, ali to nas uopće ne zanima. Vatrica pucketa, toplo je. Oko nas je drvena ograda. Mi smo u svijetu u kojemu svatko zna svoje mjesto, i koji se srećom neće mijenjati godinama. To je naša civilizacija."
Radomir Kostantinović
Ta teško podnošljiva nepromjenjivost, takav se život ne osjeća, on je umjetno stvoren, on se guši u racionalnosti uma i u tijelu okovanom emocionalnom sterilnosti. Priroda je kreativna, njeni osnovni zakoni izrastaju iz dinamike mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše svijesno postojanje u ovom svijetu.
Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Tada ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, živim vrhunac samoće.
Cvjetanje tisuća ideja, stvara privid kaotičnosti, ali kretivna misao, misao u čijim se temeljima kriju osjećaji autonomije, slobode, ljubavi i otvorenosti, stvara nove, prave vrijednosti i upravo ta misao utire put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.
Ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u pričama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pijesku titra u zraku, u nama. U nama zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša, i njihove seobe. Zaziva glasom nimfe, razotkriva do nagosti, do katarze...
U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Slobodni kao ptice na žici, živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.
