Ljubav i suze...
Jedan je čovjek sjedio na morskoj obali i promatrao svjetlucavu pučinu u kojoj se kupalo sunce u odlasku i širilo svoj zlatni zagrljaj uvalom na kraju svijeta.
Niz obraze su mu se kotrljale suze, zrcala njegovih godina.
Lepršava kao vila, slična sedmom osmjehu boga, u maglici njegovih sjećanja, pjeskom je koračala djevojčica s mjesecom u kosi. Zaustavila se na granici između svjetla i tame, na granici između radosti i tuge i promatrajući ga upita:
Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne, oči koje su na kraju životnog puta vidjele pravi pravcati život.
Čovjek je gledao horizont, njegove bjele suze su se kao
biseri kotrljale niz obraze i padale na pjesak.
Čovjek je plakao svjestan ne življenog života, svjestan propuštenih trenutaka koji su se kao, sada bezvrijedna, ogrlica slagali pod njegovim nogama.
Djevojčica se smiješila osmjehom prohujale mladosti i odskakutala niz plažu, a čovjek je šaputao vjetru.
Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla:
Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obećanje. Nasmiješila se i rekla:
Ja sam kći Sunca, tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa.
Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj
tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka.
Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je, obukla haljinu i otišla.
Čovjek je promatrao kako sunce tone u more. Na njegov dlan sleti bjela golubica.
U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja,
mirisi pjenušave sreće,
kupka davnog postojanja.
Golubica ga je promatrala sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kap tuge i svoje lice.
Željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Pod tušem ispirali tragove dodira, poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
željeli smo biti čisti, neokaljani grijehom,
a nismo osjetili da ništa nijeprljavije
od neživljene ljubavi.
Kristalno jasna kap tuge skliznu na njegov dlan.
Danas na granici sna i jave,
na krhotinama boli i želja,
na krateru ugašenog vulkana
zapalimo još jednom vatru,
darujmo ljubavi još jednu šansu.
Sunce u ovom sutonu sna
se zrcali u tvojim očima,
obasjava ta dva mala okna
iza kojih još uvijek ljubav spava
i sanja naše ne dosanjane snove
Zagrli me novim snom.
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se titrajem sreće
uzdahom ljepote,
dodirom dobrote,
milovanjem želje,
volimo se u trenutku
za sve propuštene.
Jedan je čovjek sjedio na obali i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješčane plaže.
Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala dijadem u svojoj sijedoj kosi.
Niz njeno lice su se, ritmom tek probuđenog srca, kotrljale suze.
U njima se zrcalio život.
Dijana Jelčić
Ljubav i suze Oznake: amuleti, življeni ivot, buket godina
|
