dinajina sjećanja

utorak, 09.08.2016.

Hvala ti, ljubavi...



"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo gledati i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“

Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...






Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređjem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… one odaju sreću… nezaustavljivu stihiju ljepote… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam lepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango u nutrini…

Prisjećam se naših susreta u prolazu… u svitanjima na trgu cvijeća… bio si bezimeni pjesnik… bila sam drhtaj na lahoru tvojih šapata… neka tanana nit se provukla kroz prostornost i postala tihana, nevidljiva premosnica među našim srcima… bili smo pustolovi, tragači za smislom, neobuzdani pioniri dolazećeg vremena… poezija je bila zvijezda vodilja na svodovlju naših tumaranja nepoznatim stazama tek nazirućih žudnji… ljubav je titrala u zraku… ali, tada nismo znali što je ljubav… bili smo zaljubljenici u drhtaje koji su ostavljali tragove u srcu… vrijeme se kotrljalo tračnicama života u nedohvatnu budućnost… živjeli smo u paralelnim svjetovima… ali oni su se ogledali jedan u drugom… nismo bili svjesni prisnosti koja je kukičala mrežu u kojoj danas sretni živimo… lutali smo predklijetkama zbilje neulazeći u klijetku snovitosti… pod svjetlima velegrada smo razgovorima ni o čemu konkretizirali trenutke… sjećam se onog davnog sutona kada se vidjeh u dubini tvog jantarnog pogleda… usne su se umirile… zaustavio se dah… prestala sam govoriti… prestao si govoriti… trenutak tišine se slio u osjećanje osjećaja koji još uvijek dozrijeva u nama… recitirao si mi Villona… pričinjalo mi se da slušam najnježniju poeziju… a danas znam da je pjesnik u tebi prepoznao snagu pjesnika u njemu… ljubav je poezija… ono istinski neizgovorljivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu…
danas djelimo tajne kao nekada davno ručak u studentskoj menzi… jesi li gladna?… ne dragi, volim te…

Što u sebi kriju te dvije magične riječi?... imaju li one uistinu jačinu onoga što se događa u nama kada ih izgovaramo?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu poslije noći prepune ljepote… smiješiš se… pjevušiš… još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta…

Promatram tvoje lice očima ljubavi… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu… ostao si isti kao u dane prvih susreta… odgovaram sretna…

Naša životna priča je poezija ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstveni kod naših genoma… uklesana u hridi Scile i Haribde… iscrtana dodirima na koži koja pamti sve tankućtnosti… zgusnuta u očima ona je roman u nastavcima… kakav će mu biti kraj?... zar je to važno?...

Uspoređujem naše fotografije… tridesetak godina ljepote zaustavljene u osmijesima…

Hvala ti ljubavi...


Dijana Jelčić






Oznake: Herman Hesse, buket godina, život

- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 22.07.2016.

Ona i on... jučer u pjesmi, danas u zbilji...






Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Netko pokuca na prozor
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna
pod rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana,
u srcu strah.

Zalutala u močvari
nedosanjanog sna,
željela je čuti glas Sreće,
uokolo zvukovi tuđih života,
željela je sanjati,
budili je krici trenutka.

Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.

Na rubu svijesti začu glas istine:


"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

Herman Hesse


Oko nje mrak,
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
na obali tmine,
iz kaosa sna
izroni svjetli pogled
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana........

Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli, gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.

Vrijeme liječi rane
šapuće joj LJUBAV
pa kada se sretnete
u poeziji kiše
i kapima sna
gledat će te sa iste obale
kako se sjedinjuju
suze u kristale sna
na licu tvog i njegovog
vremena.

Noćas se nad njenim
čelom rađala
neka nova istina.
Suton otvori oči neba,
da ne zaluta
u tmini strahova.





Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju. Žudnja mrvi sram.
Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, stajali su kao skakač zaustavljen u skoku ili kao dijete u igri, a Ona je tražila svijetlo u maglovitom oblaku svoga sna. Iznenada su se iz te bijelo- sive sile, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije do nje, kao tonovi muzike uskovitlanih oblaka i sjedinjeni sa mirisom tek procvalih cvjetova dodirnuše sva njena osjetila. Zaustavljena u očima Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je, vjerovala je, Ona nekada bila.
Da, Ona vidje sebe na samom početku ženskosti. A vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju snova na vrhu planine, na krovu svijeta. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona izgubi prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu. Oblaka više nije bilo, planina je bila obasjana srebrom neba, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Dvije ruke zapališe vječnu vatru za nju koja više nije bila samo zemaljsko biće.
Vratila se kući, na početak sna.

Diše novim snom, njenim snom, lijepim snom. Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. Do ovog trena se sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve.
Oživjela ljepotom jedne nove istine.


Netko pokuca na prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba.
I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.

Bojama neba sjedinjeni,
Oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
da novo svitanje
bude svitanje spasenja.

Dijana Jelčić






Ona i on u vrtlogu ljetnog dana

Oznake: Herman Hesse, vrijeme tihog umiranja, danas

- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2016.

Kao igra...



Igra staklenih perli…roman sučeljavanja duhovnog i prirodnog, sakralnog i profanog, vita contemplativa protiv vita activa... i stoji starac sa perlama, stoji na ruševinama hrama, a znaci što su nekoć bili smisao sad su tek hrpa šarenog stakla...piše Hesse u svojoj pjesmi "Posljednji igrač staklenim perlama"...

vratimo im sjaj da oronule ruke ožive igrom djeteta u nama... vratili smo im...







Brojim bisere prosute po stazi sjećanja. Bilo je i crnih. Trinaest.
Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zavjese sreće.

Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja postaju riječi kojima pišem novu priču. Zaustavljam se u zagrljaju bajkopisca. Osluškujem. Govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu.

Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima.
Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete.

Volim se vraćati na početak. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta.

Srce se budi titrajima uspomena. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.

Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajstvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi.

Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz labirint želja. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja.
Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre. Šutim. Tihujem. Tugujem.






Tvoja ljubav me dodirnula sjajem sutonske zvjezde, obgrlila sjajem jutarnjice i unijela u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.

Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.

Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći pune besmisla iz kojeg je rođen smisao ovoga danas.

Nestaje jutarnja magla sa obzora budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj su zgusnute sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.


Dijana Jelčić... jedna priča iz neukorićene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2000.





Oznake: umijeće vremena, Herman Hesse, Igra staklenim prelama

- 07:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>