Marketing
Ona i on... jučer u pjesmi, danas u zbilji...
Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?
Netko pokuca na prozor
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.
Bila je žedna
pod rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana,
u srcu strah.
Zalutala u močvari
nedosanjanog sna,
željela je čuti glas Sreće,
uokolo zvukovi tuđih života,
željela je sanjati,
budili je krici trenutka.
Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.
Na rubu svijesti začu glas istine:
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
Herman Hesse
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
Herman Hesse
Oko nje mrak,
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
na obali tmine,
iz kaosa sna
izroni svjetli pogled
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu odlazećeg ljeta.
Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom.
Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana........
Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli, gledajući laste kako odlaze.
Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.
Vrijeme liječi rane
šapuće joj LJUBAV
pa kada se sretnete
u poeziji kiše
i kapima sna
gledat će te sa iste obale
kako se sjedinjuju
suze u kristale sna
na licu tvog i njegovog
vremena.
Noćas se nad njenim
čelom rađala
neka nova istina.
Suton otvori oči neba,
da ne zaluta
u tmini strahova.
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju. Žudnja mrvi sram.
Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, stajali su kao skakač zaustavljen u skoku ili kao dijete u igri, a Ona je tražila svijetlo u maglovitom oblaku svoga sna. Iznenada su se iz te bijelo- sive sile, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije do nje, kao tonovi muzike uskovitlanih oblaka i sjedinjeni sa mirisom tek procvalih cvjetova dodirnuše sva njena osjetila. Zaustavljena u očima Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je, vjerovala je, Ona nekada bila.
Da, Ona vidje sebe na samom početku ženskosti. A vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju snova na vrhu planine, na krovu svijeta. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona izgubi prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu. Oblaka više nije bilo, planina je bila obasjana srebrom neba, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Dvije ruke zapališe vječnu vatru za nju koja više nije bila samo zemaljsko biće.
Vratila se kući, na početak sna.
Diše novim snom, njenim snom, lijepim snom. Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. Do ovog trena se sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve.
Oživjela ljepotom jedne nove istine.
Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, stajali su kao skakač zaustavljen u skoku ili kao dijete u igri, a Ona je tražila svijetlo u maglovitom oblaku svoga sna. Iznenada su se iz te bijelo- sive sile, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije do nje, kao tonovi muzike uskovitlanih oblaka i sjedinjeni sa mirisom tek procvalih cvjetova dodirnuše sva njena osjetila. Zaustavljena u očima Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je, vjerovala je, Ona nekada bila.
Da, Ona vidje sebe na samom početku ženskosti. A vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju snova na vrhu planine, na krovu svijeta. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona izgubi prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu. Oblaka više nije bilo, planina je bila obasjana srebrom neba, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Dvije ruke zapališe vječnu vatru za nju koja više nije bila samo zemaljsko biće.
Vratila se kući, na početak sna.
Diše novim snom, njenim snom, lijepim snom. Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. Do ovog trena se sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve.
Oživjela ljepotom jedne nove istine.
Netko pokuca na prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba.
I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.
Bojama neba sjedinjeni,
Oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
da novo svitanje
bude svitanje spasenja.
Dijana Jelčić
Ona i on u vrtlogu ljetnog dana
Post je objavljen 22.07.2016. u 07:27 sati.