Marketing
Hvala ti, ljubavi...
"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo gledati i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“
Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...
Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...
Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređjem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… one odaju sreću… nezaustavljivu stihiju ljepote… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam lepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango u nutrini…
Prisjećam se naših susreta u prolazu… u svitanjima na trgu cvijeća… bio si bezimeni pjesnik… bila sam drhtaj na lahoru tvojih šapata… neka tanana nit se provukla kroz prostornost i postala tihana, nevidljiva premosnica među našim srcima… bili smo pustolovi, tragači za smislom, neobuzdani pioniri dolazećeg vremena… poezija je bila zvijezda vodilja na svodovlju naših tumaranja nepoznatim stazama tek nazirućih žudnji… ljubav je titrala u zraku… ali, tada nismo znali što je ljubav… bili smo zaljubljenici u drhtaje koji su ostavljali tragove u srcu… vrijeme se kotrljalo tračnicama života u nedohvatnu budućnost… živjeli smo u paralelnim svjetovima… ali oni su se ogledali jedan u drugom… nismo bili svjesni prisnosti koja je kukičala mrežu u kojoj danas sretni živimo… lutali smo predklijetkama zbilje neulazeći u klijetku snovitosti… pod svjetlima velegrada smo razgovorima ni o čemu konkretizirali trenutke… sjećam se onog davnog sutona kada se vidjeh u dubini tvog jantarnog pogleda… usne su se umirile… zaustavio se dah… prestala sam govoriti… prestao si govoriti… trenutak tišine se slio u osjećanje osjećaja koji još uvijek dozrijeva u nama… recitirao si mi Villona… pričinjalo mi se da slušam najnježniju poeziju… a danas znam da je pjesnik u tebi prepoznao snagu pjesnika u njemu… ljubav je poezija… ono istinski neizgovorljivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu…
danas djelimo tajne kao nekada davno ručak u studentskoj menzi… jesi li gladna?… ne dragi, volim te…
Što u sebi kriju te dvije magične riječi?... imaju li one uistinu jačinu onoga što se događa u nama kada ih izgovaramo?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu poslije noći prepune ljepote… smiješiš se… pjevušiš… još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta…
Promatram tvoje lice očima ljubavi… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu… ostao si isti kao u dane prvih susreta… odgovaram sretna…
Naša životna priča je poezija ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstveni kod naših genoma… uklesana u hridi Scile i Haribde… iscrtana dodirima na koži koja pamti sve tankućtnosti… zgusnuta u očima ona je roman u nastavcima… kakav će mu biti kraj?... zar je to važno?...
Uspoređujem naše fotografije… tridesetak godina ljepote zaustavljene u osmijesima…
Hvala ti ljubavi...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 09.08.2016. u 07:07 sati.