Marketing
Kao igra...
Igra staklenih perli…roman sučeljavanja duhovnog i prirodnog, sakralnog i profanog, vita contemplativa protiv vita activa... i stoji starac sa perlama, stoji na ruševinama hrama, a znaci što su nekoć bili smisao sad su tek hrpa šarenog stakla...piše Hesse u svojoj pjesmi "Posljednji igrač staklenim perlama"...
vratimo im sjaj da oronule ruke ožive igrom djeteta u nama... vratili smo im...
vratimo im sjaj da oronule ruke ožive igrom djeteta u nama... vratili smo im...
Brojim bisere prosute po stazi sjećanja. Bilo je i crnih. Trinaest.
Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zavjese sreće.
Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja postaju riječi kojima pišem novu priču. Zaustavljam se u zagrljaju bajkopisca. Osluškujem. Govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu.
Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima.
Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete.
Volim se vraćati na početak. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta.
Srce se budi titrajima uspomena. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.
Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajstvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi.
Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz labirint želja. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja.
Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre. Šutim. Tihujem. Tugujem.
Tvoja ljubav me dodirnula sjajem sutonske zvjezde, obgrlila sjajem jutarnjice i unijela u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.
Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.
Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći pune besmisla iz kojeg je rođen smisao ovoga danas.
Nestaje jutarnja magla sa obzora budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj su zgusnute sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.
Dijana Jelčić... jedna priča iz neukorićene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2000.
Post je objavljen 19.07.2016. u 07:37 sati.