dinajina sjećanja

srijeda, 31.08.2016.

Sinestezija ili gozba osjetila...





"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me zvukovi,
koje slike,
koji mirisi,
koji okusi
odvode do
iskonskih nagona,
instinkta,
intuicije,
snage,
slobode.

Pitah se
od kuda kreće
moja ruka
kada milujem
tvoje lice.

Slušah tvoj glas,
nebo je šutjelo,
more mirovalo.

Utiha noći,
poezija kapi
i gutljaji crnog vina.
Ispijah nektar
tvoje pjesme,
govorio si ljubav.

Riječi su,
kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića
na pjesku pamćenja,
mjenjale reljef
senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate
na osjećajnim putevima.

U čestićnjaku svijesti
blaženo pijanstvo,
gozba osjetila,
ludovanje osjećaja.

Vidjeh meko plavetnilo
tvoga glasa,
okusih slatkoću
tvoga pogleda,
začuh miris
tvoga tijela,
udahnuh nježnost
tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
odplesasmo ždralov ples.

Dijana Jelčić

Oznake: sinestezija, gozba osjetila, vjenčanje

- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.08.2016.

Kristalna kocka vedrine...



„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević





Misaono uranjam u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davna snoviđenja… Prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane, Hercegovine, Istre… putujem kroz antologiju soneta, heksametara, pjesama nepoznatih autora i pjesme nad pjesmama...
Kristalna kocka vedrine, poslanje pjesnika, izazov smrtnicima, poziv na zaborav konačnosti. Iz daljina ničega se rađa svjetlost, tajna skrivena u bespućima beskraja, vrulja ljepote, izvorište vremena …

Lutam nepreglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u koloritu nekog drugog svijeta…

Pričinja mi se… nebo se raduje mojim pustolovinama… poezijom kapi me poziva na vraćanje u trenutak… jer prave stvari se događaju i ne ponavljaju. Sutonom umire dan, Venera budi noć, Danica jutra razigrana. Stazama utabanim osmjesima nadolaze dani kao kolona duša iz prapostojanja…





Zaustavljam se u trenutku… šapat pješčanoga sata nagovješta sljedeći… U zrncima pjeska sam sakrila kolonu svih mojih "Ja", davne tuge i spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji. Još uvijek sam znatiželjna i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu vjerovanja u vedrinu svijeta...

Pružam dlanove ka šarenilu svemira, kradem purpur nebu, suncu zlatni sjaj i ucrtavam nove pute na globusu želja… Mislim i osjećam, dakle postojim.

U svakom svitanju iz kocke vedrine otkidam komadiće vremena i osjećam bitak sreće... nevidljivo, ali postojano zdanje životne istine…

Dijana Jelčić


Oznake: kristalna kocka vedrine, Tin Ujević, radost svijeta

- 08:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 27.08.2016.

Sjaj prohujalog vremena...





Jutros zaboravih zaustaviti snove,
miris noći na laticama ruža,
nestvarna stvarnost,
tisuće zrcala u
mozaiku srca,
ritam prohujalog vremena.

Zatvorih tišinu među dlanove,
u svjetlu svitanja
vidim jedno zarobljeno srce,
tragove razmrvljene boli,
krhotine prošlosti
Dalievu istinu
tvog postojanja u meni...

Dijana Jelčić Starčević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.




Umjesto padajućih zvijezda sinoć promatrah kako se zrake sunca igraju sa kristalnim kapima fontane… pri titrajima oka kristali su mijenjali oblike, a bili isti… ti si se smješio mom mudrovanju, srce je promijenilo ritam… osjetih ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah, zrcaljanje ljepote se događa u meni…

U kristalnoj rešetki naše svijesti se prelama svjetlost… slijeva u paletu boja naših misaono- osjećajnih slika… ovjekovječuje trenutke u galeriji pamćenja… pretače ih u klijetke srca… tu, u riznici emocionalnih sjećanja su pohranjeni kristali koji u sebi kriju sjaj prohujalog vremena…






Na našem prozoru stoji kristalna vaza ispunjena porcelanskim jabukama… djelić prošlosti mojih praotaca u sebi krije uspomene… svaka jabuka mi priča drugačiju priču… razbuktava sjećanje na vrijeme u kojem je kupljena… pored vaze stoji slon… reprodukcija Dalieva uratka… donešena iz dalekog grada na sjeveru Španije… bili smo u Figuerasu… u njegovom muzeju…





"Treba vidjeti, razumjeti i osjetiti njegovo djelo. Dalijev način, bez obzira na raspon stilova od onog bliskog impresionizmu, nadrealizmu, psihoanalizi, znanstveno metafizičkoj i organskoj spoznaji, sve do duboko religioznog simbolizma, uvijek je temelj snažnoj imaginaciji, uvijek je osnova našeg i njegovog iracionalnog poetizma."... sjetih se pročitanog






Promatrajući njegovo djelo osjetimo da je ono podsvjesno u nama uvijek snažnije od svjesnog, čisto razumskog... kritičari i vrednovatelji njegovih djela tvrde... iako je imao viziju, ona nikad nije ostvarena po zadanom obrascu, uvijek su njegove slike na kraju bile iznenađenja za nas, ali kako umjetnik reče i za njega samog.

Salvatore Dali je naglašavao da se čovjek dok promatra neku sliku uvijek morao zapitati:

„Što ovo predstavlja?“

Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje ne predstavlja baš ništa...

Lutali smo satima njegovim muzejom, osjećali snagu njegove, u umijeće, utkane duše… dotaknula sam minijaturnog slona i pričinilo mi se da figurica živi… vidjeh bezgraničje prostora i beskonačnost vremena... u naslikanoj koloni tih nježnih gorostasa osjetih snagu i nezaustavljivost aktus purusa... pokreta iz kojeg je nastao svije i mi u njemu...





Sada promatram malenog slona u atmosferi našega doma… na njegovim leđima je Platonija, bezvremenska piramida… u sjaju prohujalog vremena postojimo ljubav, život i mi…

Dijana Jelčić

Oznake: govor kristala, Figueras, Dali

- 07:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2016.

Dan za pamćenje... Koćuša...



Slap Koćuša se nalazi na rijeci Mlade koja niže slapa mijenja ime u Trebižat. U blizini slapa nalaze se mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade. Dolina zelene rijeke prepuna poezije kapi. Trnuci provedeni tamo ostaju u riznici sjećanja kao blješteći dragulji, kao vjerni čuvari lijepih uspomena... kao tkivo snova




Sanjam te… promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…

Tvoj glas ga razgrće…
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...

Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…


Mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…

Dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, u vrijeme savršenog postojanja u snu...

Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom… nama darovaše san.

I osvetu, poslije Atlasove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…


To je razlog tvom bdijenju?


Da, preuzela sam Finnegansovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetlosti u Koćuši, u poeziji slapa…i sanjam život…


Trenuci na Koćuši... utjelovljenje sna... slike govore više od tisuću riječi...























Da, to je bio nezaboravan dan... dan poezije kapi, snova i zagrljaja...

Dijana Jelčić



Oznake: Hercegovina, Koćuša, san, dolina Neretve

- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2016.

Modro svitanje...






Omamljena bljeskom
modre svjetlosti
prepustih se vrtlogu
nepoznatog
osjetih kovitlanje
nečeg bezimenog… sjetih se stiha davno napisane pjesme…

„ako je boginja sudbine Cupidu darovala strijelicu za nas…“

Na zaslonu svijesti
neriješena enigma,,
beznačajni rebus,
mislila sam…
nezainteresirana,
okrutna prema želji.

Um stražar
na bedemu vremena,
misao štit
na granici podsvjesti…

Na obali rijeke
zagrljaj lazura noći
i modrine jutra,
strijela vremena
probi kukuljicu
samoobrane,
šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…

Osjetih nježnost istine,
vidjeh širinu horizonta,
bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti
mnoštvo mogućnosi,
kvantni skok,
odmak vremena,
vrtlog zanosa.


Ljubav je tu, u nama i oko nas… šapnuo si smislenu istinu u besmislu mediokritetske svrsishodnosti…
U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja osjetih nadolazeću ljepotu… rodila se nadmoćnost nad prohujalom nemoći…

ljubav u modrom svitanju.…

Dijana Jelčić




Oznake: ljubav

- 07:57 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2016.

Kutak sanjive stvarnosti...




In memoriam... Jorge Luis Borges
24.8.1899..14.6.1966, njemu iz čijih knjiga još uvijek
učim budna sanjati...

Trenuci...

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih...






Sjedim u kutku sanjive stvarnosti… u okružju neizmjerljive prisnosti sa životom… udišem miris uspomene na djetinjstvo i promatram lampu koja od pamtivjeka krasi ovaj djelić prošlosti… još svjetli… jutro je osvanulo prepuno glazbe oblaka i sjaja neba… kolovoz se kotrlja svome kraju… uranjamo u vrijeme između ljetnih vručina i dolazeće jesenje ravnodnevice… ekvinocija koji najavljuje smiraj prirode… i bujanje tihe sjete u osjećanjima…

Prisjećam se naših jesenjih putovanja… nisu to bili odlasci nekom nebeski udaljenom cilju, nismo lutali putevima prosvjetljenja… odlazili smo otkrivati geometriju gradova koji su građeni po ljudskoj mjeri… lutali smo trgovima… i na svakom smo doživjeli posebnu priču… drugačiju od one prethodne… divan je doživljaj trajnih novosti… nismo odabirali, bili smo oduševljeni svakim dolazećim trenutkom… zadivljeni i zahvalni na ljepoti rađajućih osjećanja… upoznavali smo i sebe same uvijek iznova… svako putovanje je bilo postojano slavlje osjetila… bili smo isti, a uvijek drugačiji… bili smo kao bića tek rođena u prostoru nepoznatog vremena… kao da smo tek spušteni u začudnost ovozemaljskog svijeta… djeca veselja i sreće… znatiželjno smo ispijali kapi darovanog nam eliksira iznenađujuće ljepote…

U sebi nosimo galeriju slika… i kada odvrtim taj film unatrag svaki puta osjećam novu preobrazbu… metamorfozu nutrine… i to nije bijeg iz svakodnevice nego njeno oplemenjivanje sjećanjima… pokušaj puštanja osjećanja u koloplet prohujalih zbivanja i tankoćutnost čulnosti pri njihovim povratcima u trenutak… ta predivna osjećajna metaforika izaziva erupciju osjećanja u ovome ovdje i ovome sada… spoznaju bezgranične slobode… ostvaruje zamjenu riječi untar sintagmi koje do ovoga trenutka pohranjivah u pamćenju… događa se pomak u sjećanju… izranjaju nove vizije… neprimjećeni detalji odživljenog… novi izazovi za dolazeću projekciju odživljene sreće… očaravajući trenutak kojem se sanja prošlost i naslućuje odlazak u neodređeno, nedoživljeno i neizgovoreno… utkano moj davni stih…

opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše,
onda češ znati odakle dolazi ljepota
i da li je moj glas prošlost
koju želiš zaboraviti...


Dijana Jelčić





Oznake: Jorge Luis Borges, knjiga od snova, galerija uspomena

- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 23.08.2016.

Glazba oblaka...

- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.08.2016.

Bez sunca šutim...




Na mnogim građevinama, starim dvorcima, muzeima vremena stoji sunčani sat i natpis...
sine sole sileo, ja sam sunčani sat, kad je mutno i oblačno vrijeme ne vrijedim ništa, ili bez sunca šutim...






Vidjeh svitanje sklupčano u nepostojeće boje. Sunce u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira se tek poigravalo sa kristalima spoznaje. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u Dubravu sna. Pozdravljali smo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Sunce se njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena i mi u beskrajnoj svjetlosti prepoznasmo boju ljubavi.





Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem. Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će nas uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ćemo crpiti stvarnost i sanjati ljepotu života.

Danas, slavimo Einsteinovu formulu i prihvaćamo brzinu svjetlosti kao konstantu brzine. Ona je osnova koja određuje odnos energije i mase. Čovjekov um je spoznao njeno djelovanje i tako mišlju postao brži od nje, postao vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet, ljubav i nas u njemu.

Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, svjetlost postade dijete ljubavi, svjedočanstvo nekog davnog zagrljaja.

Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo u vremenu eksplozija boja.

Tamo gdje su se susreli svjest i svemir je nastala, prekrasnim bojama oživljena, dimenzija našeg istinskog postojanja. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao.

Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.

Tu je, na počecima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.

Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade svitanje dana u kojem se budimo, ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života.

I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, lux primus, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života, ona je boja ljubavi.

Dijana Jelčić




Bez sunca šutim

Oznake: bez sunca šutim, svitanje, boja ljubavi

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2016.

Vrijeme boja...





Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama sna i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, ali one su i sreća i tuga, pozitivna i negativna energija moje duše.
Znam, boje uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod svijesne spoznaje koju središte za vid u mozgu stvara iz titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka moja tjelesna ćelija prima te valove i šalje ih živčanim putevima do mozga, gdje oni postaju more svijesti o njima.

Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To su tonovi glazbe iz koje proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije moć sljepih osoba. One osjećaju energiju boja, vide ih i razlikuju.






Na zidu naše dnevne sobe visi slika Vatroslava Kuliša… slikara Sunca i univerzuma boja… ponekad se poželim teleportirati u trenutak njenog nastajanja… osjetiti osjećanje osjećaja njegova nadahnuća i doživjeti erupciju njegova umijeća… tada zatvaram oči i na nutranjem nebu se pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag… i ostvaruju želje…

Te male iskrice u tišini moga sna nastale
zvijezdani put na nebu moje spoznaje i
moja svjest pred licem slijepe istine
blješti novim bojama, mojim bojama.
Ja dijete vremena, laganog koraka,
postajem dijete univerzuma
i tražim tajnu postanka
i udaljavam se od istine.

Pružam ruku ka nevidljivom suncu,
njegovi dlanovi ljepotom purpura
mi govore
slijedi zvjezdanu stazu
vrati se na početak,
uđi u vrijeme boja,
u svijet titravih leptira,
u svijet ljubavi.

Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne ćelije, iz njih me gledaju oči praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san.






Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što sam nekad nazivala životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg, svojim mislima, sudjelujem u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude mi pravo odabira i ja osjećam blizinu čovjeka kojeg volim i mi postajemo simbioti.
Više ne gledamo samo očima i ne slušamo samo ušima, ne dodirujemo samo dlanovima i ne ljubimo samo usnama. Na dverima vječnosti smo ušli u svijet poliperspektivnih snova i spoznali ljepotu mnogodimenzionalne prostornosti našeg vremena.

Doživljavamo zagrljaj drevnih mudrosti i moć sadašnjeg trenutka… živimo iluziju ucrtanu u sjećanja… privid pamćenja… i vizija oslikana rukom slikara boja se pretače u rapsodiju naših boja… to je svjedočanstvo one postojane nedodirljivosti naših čula…njihove sinestezije i neusporedivosti doživljaja ljepote…

Dijana Jelčić






Vrijeme boja

Oznake: boje, spektar, sinestezija

- 08:08 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 20.08.2016.

Dašak ljubavi...





Vratila sam se na početak sna. Vrijeme je zatvorilo krug. Ikonografija sreće se ogleda u sjećanjima. Osluškujem tišinu prohujalog vremena.

Tragala sam za peharom istine, čitala brevijare ispisane drhatvom rukom ostarjelih mudraca… požutjele stranice su drhturile… bojala sam se njihovog rasipanja u prah… provodila sam sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na obali jezera…
Knjižničar me pozdravljao osmijehom… promatrao me iza prastarih naočala predebelog stakla… oči mu nisam mogla vidjeti… nestajale su fokusu leća…

Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala sam se tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago… nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru…






U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža… knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta… na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… za sjećanje na…

To je dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… kada su umrli ja sam od latica njenog vjenčanog buketa izradio korice… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja… prevođenje je umijeće… iako je prevedena na njemački osjećam dašak Japana u njoj… još uvijek osjećam majčin miris…

Zanijemila sam od tankoćutnosti njegova glasa, osjetila dašak ljubavi u prostoru punom prohujalog vremena.






Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje…
Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… Osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih blizinu zemlje izlazećeg Sunca.

Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol…
Darujem vam tu knjigu, vi ste jedna od rijetkih koja u uživa u mirisu mojih starina…

Zaustavih dah, osjetih promjenu ritma, srce je zaboravljalo odkucaje. Očutih istinu, sreću čine male stvari.

Prohujala su desetljeća, darovana knjga me prisjeća na davne sedamdesete godine prošlog stoljeća, na vrijeme traganja za izvorištem ljepote. Možda je taj davni trenutak u svijetu starih knjiga bio prekretnica u mom životu, možda sam baš tada, neznajući, osjetila da se vrulja ljepote krije u našim srcima... Možda?

Danas prolistah ponovo taj darak. Slika starca je zatitrala u mom sjećanju… Njega već dugo nema, nema više ni njegove knjižnice.
Ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi…


Dijana Jelčić







Oznake: knjiga, Japanska poezija, uspomena

- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 19.08.2016.

Glasnik...



Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.


Federico Garcia Lorca ... na današnji dan, pred osamdeset godina je ubijen Lorca, ali njegova poezija još uvijek živi, u nama... a ovu pjesmu osjećam kao glasnika njegove sudbine...






Pod rascvjetalim suncem
privid bojišnice,
na štitu ratnice
bijeli ljiljan
heraldika kraljeva,
marijansko znamenje,
ciganski romansiero,
ubojstvo pjesnika
i jecaj nutrine.

Bešćutnost zbilje,
nutarnja sljepoća
i muk vremena.

Na oštrici trenutka
naslutih
siluetu glasnika.

Podsvijest je
podmuklo čekala.

Željela sam sanjati,
a budili me krici
umirućih zvjezda,
prasak vremena,
zgusnuće zbilje
u stazu ka
onkraju spoznaje.

Imperare sibi maximum imperium est,
reče čovjek sa suncem u očima.

Blagost njegova glasa
zaustavi umiranje.

Vladati sobom
najveća je vlast,
samo iz nutra
se sanja,
a pjesnici umiru
pjevajući.

Bio je glasnik sreće.

Darovao mi svijet
u kojem
ljepota ne umire,
a vrijeme
ne stari.

Dijana Jelčić





prva fotografija... David Hamillton... fotografija plamena... darovala mi @teuta

Oznake: Garcia Lorca, konjanik, glasnik sreće

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2016.

Vrata vremena...




MNOGOSTRUKI ŽIVOT

Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad tako smo čudno iznemogli
od čežnje za jedninom ;
a sve nam živote veže tanka nit,
i kad umiremo umire nas mnogo
I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
da samo karika sam golemog svoga žića,
samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nećije daleke misli
neosjetno
ko ponoćna rosa.







Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san.

Tada se pred mojim očima se ukaže slika. Pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi.

Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom. Spoznajem, ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo. Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

Imalo bi granice, ali vremenskih granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma... U bijelom svjetlošću zaobljenom prostor- vremenu je samo beskrajno nebo i misaone varke o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

Kada misaono ulazim u skrivene kutove univerzuma uma sve postaje blisko i moje. Stojim na vratima vremena, zavirujem u beskonačnost.

Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Znanje je tek sjećanje, a učenje novoga zaborav nečeg nevažnog. Napuštam ono već viđeno i počinjem svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava stvarnost je redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene i savršene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.

Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?

Ono do sada naučeno prekriva veo zaborava, dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Osjećam, njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke nevraćanke. Iz dodira, zagrljaja i plesa najsitnijih struna prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.

Osluškujem tišinu i pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala d-mol-akorde Bachove sonate. To vjetar u krošnji vremena razbija maglu neznanja. Do sada sam samo gledala ne videći. Iznenada vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja. Razumijem jezik prirode. Govori mi jezicima fizike, filozofije i muzike. U akordima sonate prepoznajem vječno mjenjajuću geometriju prostora.

Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju. Osjećam, stojim na vratima između dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i svijeta ideja.

Na jednoj obali rijeke nevraćanke je svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i traje svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Na drugoj obali je svijet ideja.

Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:

"Sada sam razumio!"

Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

Dijana Jelčić


Vrata vremena

Oznake: vrijeme, prostor, dimenzija

- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 17.08.2016.

Na mostu ka...






Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu.

U njemu se zrcale pejsaži oslikani bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i ponovo vraćamo na početak sna.

Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.

Zaustavismo se pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, vjetar koji se širi Provansom i mjenja ljudska raspoloženja. On je nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast.

Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad rijekom i čisteći nebo ucrtava put. Mi lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.

Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.

Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.

"Čini mi se, ovdje smo već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke
"Ja sam prvi puta u Avignonu"
"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"
"Osjećam mirise nekog davnog sna"
"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta

Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.
Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova.

" Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Stojimo ispod mosta dok se šum rijeke miješa s tonovima mistrala čini nam se da nam kamenje priča priču iz davnine...

Dijana Jelčić






i
nastavak priče




Oznake: Avignon, umijeće vremena

- 07:47 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2016.

Nisam sigurna...






Sviće, na obzoru se u sjaju zlatne hostije grle nebo, zemlja i more… kič… promtram taj unikatni uradak prirode… razmišljam o kičastim slikama koje se prodaju kao suveniri na našim trgovima… o štancanju pejsaža za komad kruha i preživljavanje talentiranih umjetnika… prisjećam se naših omalovažavanja tih djela… uspoređujem slike iz sjećanja s ovom ljepotom koja se upravo događa pred mojim očima… razlika je samo u doživljaju i spoznaji da je ovo što vidim neponovljiv trenutak… preslika originala u moju svijest… sada bih mogla taj doživljaj pretočiti u izričaj… baratam riječima… ali ne bih znala naslikati to osjećanje… ne bih bijelom platnu kistom i paletom boja mogla darovati dušu…

Pišem… vršci prstiju na tipkovnici su produžetak čula… čitam napisano… pitam se je li to uistinu ono što osjećam… pišem istinu… životnu istinu… štancam osjećaje… umnožavam ih nagomilavanjem riječi… ponavljam se u svojoj želji da metaforama snovitosti darujem obličje zbilje… osjećam se kao tužan slikar pred praznim platnom koje čeka na prelijevanje valova njegova oceana snova u vidljivo djelo…

Prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža…tugu je lakše pretočiti u štivo… darovati joj narušenu geometriju nutrine… sretni ljudi su isto sretni… nesreća za svakoga ima drugačije konotacije… a ja osjećam sreću… i sve što napišem nosi znamenje ljubavi i tvoga imena… i ovo divno jutrenje i olujno nebo i kiša… u vjetru čujem tvoje disanje… u zimskoj hladnoći osjećam toplinu tvojih dlanova…

Sjaj tvojih očiju grije kao ljetno sunce… sutonska i jutarnja zvijezda titraju tvojim šapatima…Sjevernjača me gleda tvojim pogledom… putanja bijelih oblaka je moj put tebi… mijenjam se… godine čine svoje, ali slijevanje misli u osjećaje je uvijek isto… još uvijek svojom blizinom nježno prebireš po strunama osjetilnog sustava… još uvijek te vidim nijansama nutarnjih boja, čujem zvucima sonate od snova… vjekujem u opojnom mirisu tvoga zagrljaja sa bezimenim okusom na usnama…
Susrećem te u snovima… zbilja je bez tebe nezamisljiva…

Sjedim pred računalom… čitam osjećanja…

Je li to uistinu moja osjećajna slika?...

Neznam… nisam sigurna… jer u ovom trenu mi prilaziš… nova ideokinetička slika titra na reljefu mozga… slijeva se osjetilnom rijekom u doživljaj… mogla bih početi ponovo pisati… sa malim odmakom… u stanićju ćutim novo, nježnije titranje…

Ljubav nema kraja… osjećanje osjećaja je neponovljivo… to je unikatno djelo naše nutrine…

Danas vjerujem da i slikari slikajući na izgled iste izlaske i zalaske sunca platnu daruju uvijek novi osjećaj…

Dijana Jelčić





Oznake: suton, svitanje, osjećanje osjećaja

- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.08.2016.

Njeno uznesenje...




Promatram zvjezdano nebo,
sanjarim,
pričinja mi se, vidim
viziju Getsemanskog vrta.

Slušam zvon večernjice,
prošlost udaraca klatna
o bronzu crkvenog zvona.

Tonem u svijet opsjena,
u carstvo privida.

U tkivu sna
Tizianova slika,
uznesenje ka
nebeskom Jeruzalemu,
bljesak bijele svjetlosti,
ukazanja,
Lurd,
Fatima,
Međugorje
ozračje svetišta,
delirium blaženstva.






Pred hramom
miris ljiljana,
marijansko znamenje,
nježno obećanje
njenog bdijenja
nad nama
smrtnicima.

Dijana Jelčić





Oznake: Velika Gospa

- 08:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2016.

Parfem koji je obilježio moj život...





Bertold Brecht, Augsburg, 10. veljače 1898. – Istočni Berlin, 14. kolovoza 1956.

Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...


Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.
Bertolt Brecht






U galeriji uspomena je iskrila slika susreta u vlaku, na obroncima svijesti sam čekala ponovni susret… pitala se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu… lutala sam gradom sanjajućih knjiga… prebirala tajne ljubavnih zanosa… zaustavljala se u sonetima… živjela u baladama… osjećala njihov ritam… ćutila, nije moj… geometrija poezije je svijet tuđih istina…

Ljubav je bdijela u kutku moga svemira… strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni… samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu…

U poeziji Ingeborg Bachman osjetih poslanje božanske istine, moć Arkadije i oluje ruža... U Brechtovim pjesmama pronalazih moć suprostavljanja okrutnosti vremena...

Poezija je hraniteljica srcu... oćutih vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja… vrijeme tugovanja… shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici… vrijeme pri svom letu eonima ostavlja tragove prolaznosti…

Lutah svjetovima… tražih vrata vremena… uzaludnost se ogledala u trenutku… spoznah vrijeme je tu, u meni…

Sjećanja su se gomilala… stvarala kaos u mislima… neusklađenost osjećaja… dozivale su me plave daljine… pisala sam tugaljive pjesme… u jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova…

Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem… koračala sam poznatim ulicama… prolutala cvjetnim placom, promtrala lica prolaznika, prisjećala se mladosti, mirisa svježeg kruha, revolucije cvijeća i mimohoda mladih buntovika... da, tada smo željeli promijeniti svijet... pomislih i krenuh u suton.
Zaustavih se Talijinom hramu… u svetištu davnih uspomena... uronih u nutarnji teatar zatomljenih osjećanja… u odaju ogledala i odjeka... osjetih zadovoljstvo...

Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na nedavni susret u vlaku… spuštena pogleda si šapnuo… danas sam osjećao tvoj dolazak...

Sjetih se stiha pjesme... zadovoljstvo je ponovo pronađena stara knjiga... koža je zatitrala željom za zagrljajem… osjetih izljevanje znoja srca… vrijeme je trenutak… dogodilo se vrijeme zrelosti… upoznah jednu drugaćiju sebe…

Imaš još uvijek isti parfem… govorio si dižući pogled… u tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira…





Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica ljubavi. Širi se kao svjetlost, prelijeva u nijanse boja i tonove melodija, uvlači u pore, probija kroz sve barijere svijesti, luta galerijom uspomena, dodiruje sjećanja, uranja u ocean pamćenja i zaustavlja se kao svjedok nekog lijepog ili ružnog trenutka proživljenog vremena. Osjećajući, pamteći i sjećajući se mirisa mi razvijamo emocionalnu mudrost u sebi. Miris nas čuva, miris nas brani, miris nas vodi, ubrzava i zaustavlja na postajama našeg životnog puta. Coco je željela parfem za žene koji miriše kao žena… uspjela je... stvoren je miris koji vjekuje u svijetu žena... to je parfem koji je obilježio moj život…


Ispijamo nektar vremena… svaki gutljaj omamljuje budnost… pijemo polako prepuštajući se čaroliji bezimenog okusa… mješaju se osjeti… sa nepca sjećanja kaplju trenuci prepuni mirisa ruža i jasmina i bijelog mora kojim koračasmo u medenom mjesecu… osjećajne slike prepune sjećanja… Provansa, Grass, zemlja mirisa… Coco i njen Chanel No 5…

U mirisu prepoznajem siluetu nezaborava… i sjenu dolazeće ljepote… u prahu iz kojeg smo nastali se krije iskon prapočetka… prvi titraj vremena… trenutak rađanja ljepote… još uvijek osjećam njegovu moć… osjećam koliko je još nenapisanih pjesama, eseja, nedovršenih romana… nepročitanih knjiga… neizovorenog ostalo zatomljeno u željama, čežnjama, znatiželji… sretna živim ovo ovdje i ovo sada… i radujem se svakom dolazećem trenutku... mom mirisu na tvojim dlanovima... prvom pogledu kroz prozor u zoru... pronađenoj staroj knjizi...

Da, zadovoljstvo je to...

Dijana Jelčić





u Talijinom hramu

simfonija mirisa

Oznake: Bertolt Brecht, poezija, Chanel No5

- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 13.08.2016.

Osmijeh sudbine...


12. 08. 2006... dan vjenčanja Nives Vego i Ivan Jelčić


Događale su se boje… nebo je mijenjalo danu odore… uznemirile su se ptice nad cestom kojom smo odlazili u Grad… more je razbijalo tišinu hukom dubina… promtrala sam raskoš dolazeće oluje… osjećala uhodavanje nemira u mirno podne… Sunce nije odustajalo od ljepote… vodilo nas je kroz nadolazeću tminu… osvjetljavalo put… igralo se sa kapima kiše… događalo se čudesno pretapanje snova i stvarnosti… lepršavi let međuprostorima neba i zemlje… kao da smo uranjali u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… bili smo djelić Shakepeareovog sna… dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost… začuh šapat iz davnina…

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…

I darovala je… boginja svjetla je razmaknula oblake… nebo je zasjalo plavetnilom utihe mora… oluja je prestala… Grad nas je dočekao obasjan Suncem i osmijehom sreće i zvonima vjenčanja…

U čaroliji bliskosti privid skrivene stvarnosti. Na licu svemira sjaj večernje zvjezde, u sedefu upisana biografija školjke, rođenje Venere. Objava početka vremena ljubavi. Promatrali smo osmijehe na njihovim licima. Uranjali su u lazur noći, u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.

Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre. U krošnji vječnosti su zatitrala meka krila sutona, more je šumilo odu radosti. Kao trag poezije na dlanu večeri Grad i miris ljeta. Na obrubu dana riječi usnama razbuđene blagosloviše negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti ubrizgane u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u njima.

Svećenica sunca je ushitom htijenja posvetila život.
Na oltaru ljubavi, sakrament pira, slavlje osjetila, gozba dvokružju sreće.

Te noći su padale zvijezde za sreću i san. U svakoj suzi svetog Lovre osmijeh sudbine.

Noćas će nad Lovrijencom opet padati zvijezde, sretno im bilo dolazeće desetljeće!


Dijana Jelčić




u prohujalom desetljeću su umnožili dvojstvo...
rodile su se dvije djevojćice...




Luciana i





Lorena... sa prezimenom Jelčić
sa inicijalima LJ... Lj kao ljubav... i neka bude ljubav...





a ponovno vrijeme objave odabrah zbog datuma 12. 08. svake godine... vrijeme ostvarenja želja... eto danas vjerujem u moć zvijezda padalica... jeste li nešto zaželjeli noćaš dragi blogoprijatelji?... ja jesam... poželjeh sebi i vama ljubav i sreću...

Oznake: vjenčanje

- 12:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 12.08.2016.

Dani kanikule...





Gledam sliku. Pas na obodu vremena osjeća vrućinu dana kanikule.
U antičko doba Rimljana i Grka, zvijezda Sirius je bila vidljiva nad horizontom u danima prve polovice kolovoza. Najbliža je Suncu i oni vjerovaše da pojačava njegovu moć.
Kako je Sirius najsjajnija zvijezda u zviježđu Veliki pas, Canis Major, stari Rimljani su ga zvali i Pasja zvijezda, a dane velikih vrućina ...dies caniculares...



dakle dani kanikule nisu dani naših kućnih ljubimaca nego dani nebeskog psa...






Na obrubu jutra krhkost prolaznosti, moć uspomena, sveta datost
povratka u ljepotu.
U izmaglici pasjih vrućina slike gorućih sjećanja… iz sjaja Sunca izranjaju iluzije, prividi prohujalog vremena… mirisi, zvuci, okusi i boje… ognjem trenutka me dodiruju uspomene, osluškujem krhkost prolaznosti i moć pamćenja… mogućnost povratka u nezaboravljenu ljepotu…

Prolaze sekunde… znakovlje proteklih dana… lipe su davno ocvale, ali njihov miris titra u trenutku… zaobljava ga u sliku Ivanjske noći… nezaboravak opijajućeg osjećaja…
Preskakli smo vatru… bili djelić pasionske igre… titraj legende o silasku Ladarica na ovozemaljske pute... bili smo utkani u osmijeh ljetnog suncostaja, u noć u kojoj je ljubav sišla s neba i ostala u nama…

Zauvijek?... tko to zna?...

Živimo u vječnom pretakanju pješčanog sata iz sada u sada… tri sekunde u kojima se događa ljepota, svijet i mi u njemu…

Skrivam te u pogledu… ustoličavam događanje… osmijeh budnosti i sjaj Sunca na tvom licu… toplina nas omamljuje… nakon Ivanjskih krijesova uronismo u vrijeme kanikule… apokalipsa se nije dogodila… na žrtveniku pamćenja izgara pasja vrućina, nestaje sama u sebi… grliš me… zajedno uranjamo u Venerino vrijeme…

Daruješ mi morsku zvijezdu u zamjenu za onu, nedohvatljivu pod kojom sam rođena… pitagorejsku pentadu… zagrljaj ženske dijade i muške trijade… simbol ljubavi, Afroditin broj… u njoj vječnost šumi tankoćutnu ekliptiku vremenskog vrtloga… istoznačje svitanja, zenita i sutona… darujem ti školjku u kojoj se grle pjesak i pjena… san ljetne noći i život… naš život…

Dijana Jelčić


Oznake: dani pasjih vrućina

- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2016.

Vrijeme Venere...



"Danas po Majanskom kalendaru slavimo „rođenje zvijezde Venere“… njeno izranjanje iz utobe svemira… iz zviježđa Plejada… 11. kolovoza 3115. godine pr. Kr… je započelo vrijeme Venere..."






Slave li zvijezde kišom Perzeida rađanje ljubavi?
Šutiš.
Pozivaju li nas na slavlje osjetila?... osjetih pomak nutarnjeg sata…
Uranjamo li u novi vremenski ciklus?
Smiješiš se.

Deja vu,
tisućljeća zgusnuta u tvojim očima, u prolazu između tvoga i moga svijeta, u ničijoj zemlji na izvoru vode.

Ispih gutljaj zemljine utrobe, oćutih okus života, pupanje svjetlosti, vrtloženje vremena, let krijesnica
i put k tebi.
Začuh zov nutrine, voda dolazi iz zemlje… podne, prašnjavi peron i oči boje sna… magija sudbine.

Venera objavi sunoćje i mimohod sjećanja.
Bio si pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio si misao, osjećaj, ljubav.

Odakle dolazi voda?... upitah
Iz zemlje… progovorio si
Susretao sam te u snovima.
Sanjala sam te…

Bilo mi osam godina kada te prvi put vidjeh.
Bilo mi pet godina kada saznah da voda dolazi iz zemlje…

Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vječnosti, metafora beskraja, naš trenutak,
rođenje Venere, kraj vremena Kanikule, početak vremena ljubavi...


Dijana Jelčić


Oznake: Majanski kaledar, rođenje Venere

- 08:28 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 10.08.2016.

Suze svetog Lovre...



Stiže pljusak meteora: Suze svetog Lovre zapalit će noć. U noći na petak imat ćemo priliku uživati u puno većem broju zvijezda padalica nego inače, stoga potražite mjesto udaljeno od grada i uživajte u spektaklu.
Sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca. Slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani. Budući, da se kiša meteora, zvana Perzeidi, događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza, naziva se i "suze sv. Lovre".
Sv Lovro je 10. kolovoza 258. godine, za vrijeme cara Valerijana, pogubljen.

Pročitajte više na: http://www.24sata.hr/tech/stize-pljusak-meteora-suze-svetog-lovre-zapalit-ce-noc-486312 - 24sata.hr






U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.






U prelamanju bijele svjetlosti slušah glazbu nebeskih sfera… rapsodiju boja utkanih u aureolu tvoje svetosti… licem vremena se slijevalo znamenje postojanosti… dok se rouletta života vrtila mi hazarderi stolovasmo na vrteški sreće… u snazi ubrzanja … u sučeljavanju dviju sila koje nas održavahu u bitku vremena…

Jedan ugriz sudbine je zaustavio kovitlac ljepote… mi simbioti vremena osjetismo istu bol… naslutismo umiranje Sunca… nestajanje boja i zov tuge… zgusnuti u nerazdvojivost izdržasmo virovitost kaotičnih zbivanja… narušavanje sklada… crno- bijelu auru netalasanja i nepostojanje zvjezda… pričinjalo mi se da se naš svijet smanjio u obličje orahove ljuske… u bezizlaznu skučenost apsolutnog prostora…

Obećao si mi ostvarenje želje… dva dana poslije tvog rođendana, bio je dan svetoga Lovrijenca… dogodila se noć suza sreće i ljubavi... predivna predstava sazviježđa Perzej... ljepota puna zvjezdanih šapata… izgovorih želju… zasjalo je četvrto Sunce nad poludjelom sudbinskom lađom… sjaj zlatne hostije na obzoru svitanja je obznanio kraj tihog umiranja… vidjeh raspuknuće opne neboja… nestajanje sjena… i ostvarenje želje…

Ponovo bivstvujemo u srži vječnosti i čutimo širenje blaženstva… u prelamanju bijele svjetlosti kovitlanje naših boja… izrastanje novih sfera u kaleidoskopu osjećanja… život tako jednostavan i lijep...

Dijana Jelčić

i trenutačno nad Zagrebom umjesto poezije Lovrinih suza... Zdenkova poezija kiše...
zato podižem ovaj tekst još jednom na naslovnicu... oprostite mi...
toje jednostavno poezija uspomena...




Oznake: sveti Lovro, suze svetog Lovrijenca, ostvarenje želje

- 19:49 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 09.08.2016.

Hvala ti, ljubavi...



"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo gledati i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“

Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...






Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređjem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… one odaju sreću… nezaustavljivu stihiju ljepote… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam lepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango u nutrini…

Prisjećam se naših susreta u prolazu… u svitanjima na trgu cvijeća… bio si bezimeni pjesnik… bila sam drhtaj na lahoru tvojih šapata… neka tanana nit se provukla kroz prostornost i postala tihana, nevidljiva premosnica među našim srcima… bili smo pustolovi, tragači za smislom, neobuzdani pioniri dolazećeg vremena… poezija je bila zvijezda vodilja na svodovlju naših tumaranja nepoznatim stazama tek nazirućih žudnji… ljubav je titrala u zraku… ali, tada nismo znali što je ljubav… bili smo zaljubljenici u drhtaje koji su ostavljali tragove u srcu… vrijeme se kotrljalo tračnicama života u nedohvatnu budućnost… živjeli smo u paralelnim svjetovima… ali oni su se ogledali jedan u drugom… nismo bili svjesni prisnosti koja je kukičala mrežu u kojoj danas sretni živimo… lutali smo predklijetkama zbilje neulazeći u klijetku snovitosti… pod svjetlima velegrada smo razgovorima ni o čemu konkretizirali trenutke… sjećam se onog davnog sutona kada se vidjeh u dubini tvog jantarnog pogleda… usne su se umirile… zaustavio se dah… prestala sam govoriti… prestao si govoriti… trenutak tišine se slio u osjećanje osjećaja koji još uvijek dozrijeva u nama… recitirao si mi Villona… pričinjalo mi se da slušam najnježniju poeziju… a danas znam da je pjesnik u tebi prepoznao snagu pjesnika u njemu… ljubav je poezija… ono istinski neizgovorljivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu…
danas djelimo tajne kao nekada davno ručak u studentskoj menzi… jesi li gladna?… ne dragi, volim te…

Što u sebi kriju te dvije magične riječi?... imaju li one uistinu jačinu onoga što se događa u nama kada ih izgovaramo?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu poslije noći prepune ljepote… smiješiš se… pjevušiš… još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta…

Promatram tvoje lice očima ljubavi… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu… ostao si isti kao u dane prvih susreta… odgovaram sretna…

Naša životna priča je poezija ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstveni kod naših genoma… uklesana u hridi Scile i Haribde… iscrtana dodirima na koži koja pamti sve tankućtnosti… zgusnuta u očima ona je roman u nastavcima… kakav će mu biti kraj?... zar je to važno?...

Uspoređujem naše fotografije… tridesetak godina ljepote zaustavljene u osmijesima…

Hvala ti ljubavi...


Dijana Jelčić






Oznake: Herman Hesse, buket godina, život

- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2016.

Njemu iz svih mogućih razloga...





davno napisano, staro koliko i naše vrijeme, napisano poslije našeg naglog ljeta 1986. tada je ulazio u četvrti decenij... danas ulazi u sedmi... trideset godina sreće... hvala ti na svim osmjesima dragi moj dječaće očiju boje sna....





U malenom kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, u bumbaku svjetla osmoga dana u osmom mjesecu u sazviježu "Lava" se radio se pjesnik… promatram kobaltni beskraj ekvinocija noći… prelamenje sedmog u osmi dan…

Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga… je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?... tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve…

Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.

S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca.

Voljeli smo vrijeme i lutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna. On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.

U titrajima srca i treptajima oka osjetih... ljubav je sreća i sloboda.

Udahnuh tišinu doline i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.


Sretan ti 70-i rođendan!


Dijana Jelčić- Starčević...



ovo je čestitka drage prijateljice iz mladosti

Oznake: rođendan

- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 06.08.2016.

Ljubav i suze...





Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao svjetlucavu pućinu. Prišla mu je djevojčica i upitala ga:

Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne.


Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze. Djevojčica je odskakutala niz plažu, a on je šaputao vjetru.

Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla: Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obećanje.
Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca,
Tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga,
nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza
i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka.
Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je iz kreveta, obukla haljinu i otišla.


Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće...

Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja,
dajmo ljubavi još jednu šansu.
Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
kad zalazi.
Obasjava dva mala prozora
iza kojih nema više ljubavi
ali zrak je još uvijek pun
naših snova.

Spustimo se u jednom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u vlažnoj sobi
naše prve ljubavne noći.
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.

Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala u dijadem u svojoj bijeloj kosi.

Dijana Jelčić- Starčević... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb. 1987.





Oznake: odakle dolazi ljepota, blogosfera, blogoprijatelji

- 19:29 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2016.

Kladionica ljubavi...



Nešto kao autobiografija...

Darovaše mi
ime i boginju
lova i mjeseca,
pričaše o prozi rođenja,
a ja sanjah plave daljine... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.






Danas govorim o ljubavi jer ne pronalazim neki drugi pojam kojim bih sebi i vama objasnila taj uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.

Prisjećam se vremena kada sam to doista vjerovala jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovore na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora.

Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.

Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.

Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.

I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak dolazeće sreće, prave sreće, jedine sreće. Osjetih kako sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznah, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi osjećaji prošlosti…

Danas znam, pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i više ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života.

Je li to bila plava rapsodija, oluja ruža ili oluja srca?

Ne znam, možda se događalo paralelno... možda se još uvijek događa...





Jer dogodio se bljesak u srcu proljeća, dogodila se oluja u srcu ljeta, dogodio se kraj rata, dogodila se sloboda...
U prostor vremenu se pojavila svećenica Sunca, dogodila se ljubav.

Nazivate li i vi taj osjećaj jednostavno ljubav?


Dijana Jelčić



Oznake: Oluja, ljubav. odakle dolazi ljepota

- 18:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Prevara ljepote...



(na današnji dan pred 21 godinu smo bili u Zadru)


U kanalu bura,
jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.

Galebi su plakali za tobom
sakrivjući boli u utrobu mora.

Na tišini oltara
molitva još spava,
u školjkama
neka davna ljubav u bisere se rađa.

Sakriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta
tvojih ljeta snaga
iz pepela
novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.

I bit će svjetlo…





Nad obalom kobalt noći,
more u koroti
ni svićarica nema.
Lađe iz nekog tuđeg sna
poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.

Plamen suklja
proždire povijest Mediterana,
ruši stoljeća,
a sa napuklog žrtvenika
k nebu se diže
dim sa mirisom maslina i mandarina

I bit će svjetlo
prosut će se sunce
ruševninama hrama
iz pepela će uzletjet
galebi ranjenih krila.

I bit će svjetlo
i ostat će svjetlo.

Dijana Jelčić… Pelinjak, rukovet gorkih stihova… neobjavljena zbirka napisana devedesetih godina prošlog
stoljeća.




Sretan nam dan domovinske zahvalnosti!



Oznake: zadar, Dan domovinske zahvalnosti

- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.08.2016.

U krugu tajni...





Sklad prostora, harmonija vječnosti, koplja dnevne svjetlosti i uranjaje u krug snovitosti… Iza spuštenih trepavica osjećam osjetilnost tkiva embrionalnog izranjanja u trenutak rađanja… slavlje osjetila… paralelnost svjetova… nutrinjskog i vanjskog… moždanog staničja i epitelne zbilje…
Koža čuje i vidi, pamti dodire… koža se sjeća svih darovanih joj nježnosti… Njome pamtim vrelinu noći i naslućujem svježinu jutrenja… slutim toplinu dolazećeg zenita i ljepotu sunoćavanja…

Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije evolucionog vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja…

Koža me prisjeća na lahorasta svitanja na trgu cvijeća… mirisi majskih ruža su ostavili tragove u njenom pamćenju… U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…

Željeli smo uzletjeti, žudili za raspuknućem kruga osrednjosti u mnogokružje neotkrivenih ljepota… Susretali smo se sa sjenama prošlosti… mediokritetske siluete su nas pratile… a mi smo slušali glazbu sfera još ne dotaknutih krugova budućnosti…

Oplemenjeni mislima krugovaša, stvaroca avangarde naše mladosti živjeli smo vrijeme poslije našeg vremena…

Bili smo sanjari tek dolazećih istina… i trajali smo… bili smo eremiti tek nastajućeg kružoka rađajućeg zlatnog doba… nadmoćno i radosno smo razbijali okove jednoumlja, tragali za istinom, ostvarivali suživot proturiječja.

Tragamo još uvijek… mi pionori rashomonskog kruga neotkrivenih istina…

Dijana Jelčić







Oznake: krugovaši, avangarda, vrijeme, prostor

- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2016.

Grad sunca...




Pod sunčanikom
izgara dan.
Pepeljasta svjetlost
razotkriva
tajnu prolaznosti.

Nad humkom
dana Hoefore
pjevaju žrtvu ljevanicu,
u lazuru noći nestaju
siluete Eumenida.

Pod kupolom ljepote
kaleidoskopska igra
misli i osjećanja,
dana i noći,
Sunca i mjesečine,
godišnjih doba,
žrtvonoša,
pravednika
i trenutaka.

U gradu sunca,
u sjaju sedam
prstenova,
na sceni
teatara vremena
gala predstava.

Premijera.
Reprize neće biti.

Nad nama nebo
prepuno legendi,
sazviježđima
ispisani mitovi,
utjelovljena
božanstva.

U nama
božja iskra,
bitak svjetlosti,
srž dobrote.





Vječnost zaziva radoznalost,
čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša
i njihove seobe.

Ljubav, svećenica sunca,
nerazotkrivena misterija,
nedodirljiva, neuništiva,
promjenjiva,
vjekuje u pričama i snovima,
u tugama i žudnjama.

Razotkriva se sjajem zjenica
u vidokružju, u drhtaju srca,
u sutonu i jutrenju,
kaplje s neba,
izranja iz mora,
svjetluca u pjesku,
titra u zraku,
u nama.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“... KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.




Oznake: civitas solis, Campanella, zadar

- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 02.08.2016.

Uspomena na Assisi...



Uspomena na Asissi i tajanstveno ozračje podneblja svetoga Franje. Vizija anđela, blijesak vremena, sjećanja na baziliku Maria degli Angeli,




na kapelicu La Porziuncola, na dan oprosta, na dan bezuvjetne ljubavi.






Na tvom licu osmijeh,
na tvojim usnama
dah bezuvjetne ljubavi.

Tišina svetišta,
zadnji trenuci
sveca,
dašak vječnosti.

Skidam odoru zbilje,
nestajem u iluziji.

U srcu titraj uzbuđenja -
otrkrilo je
magiju vječnosti.

Zaustavljeno na
vratima vremena,
uvijek iznova
se odlučuje
za ljubav.

Izlazim iz privida.

Ti se smiješiš.
Na prozoru
Anđeo,
čuvar našeg
svetišta.

Dijana Jelčić






Oznake: blagdan gospe od anđela, Assisi

- 07:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2016.

A sjećanja?




Bila sam pustolovka pred vratima podsvjesti u koju se nisam usudila ući… godinama sam činila rutinsko pospremanje nutarnje prostornosti… glancala okna svijesti… nisam dozvoljavala suzama da zamagle prozirnost kristala spoznaje… trudila sam se obuzdati emocije… pripitomljavala ih… jahala bez sedla podivljalom čulnosti da bih životu darovala osmijeh… srce je bilo izdajnik, zaboravljenim otkucajima je odavalo prevaru ljepote…

Jesam li bila obićan slučaj u svijetu transcendentnih događanja?... Jesam li uspjela razotkriti tajne samoosjetilnosti?... ne znam…

Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj osjetila, Elizej sanja… u njemu se krije fontana svjetlosti… izvorište ljepote, srce prepuno emocija, vječno traženi sveti Gral u kojem ključaju osjećanja… govorili su mi…

Misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom, poveznica među svjetovima, čuvateljica tajni, ratnica na bojišnici svijesti… učili su me…

Pamtila sam metaforiku tihe pedagogije… pokušavala je protumačiti, prevesti na jezik uma, razumjeti, očutiti njeno djelovanje… tragala sam za Arkadijom, nastojala pronaći njena vrata, zakoračiti u odaje tišine… lutala sam koridorima spoznaje… otkrivala prostranstva nepoznatih pejsaža, začudne panorame misaonih slika… prerije prepune divljih vranaca svjesti...

Još uvijek u dubinama osjećam tragove izdajničkog ritma… onog iznenadno zaboravljenog otkucaja srca… iako sam prijateljevala sa literaturom nisam si uspjela do temelja razjasniti tajnovite šumove, onu skoro nečujnu škripu zalisaka na izlazu krvi iz predklitke i njenog prelaska u klijetku…

Sjećam se, tematizirala sam lutanja gradom sanjajućih knjiga… pisala pjesme ispunjene bezimenim osjećanjima… istine i maštarije skrivene među pročitanim stranicama su postajale moja svakodnevica… moje prijateljice, učiteljice, braniteljice… još uvijek se sjećam mojih bjegova iz života… mojih nestajanja u izmišljajima poezije… bila sam zatvorena u krletci riječi ne osjećajući mrtvilo zbilje.

Danas ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i živim vrhunac samoće.

S buketom godina u tijelu više ne tematiziram i ne teoretiziram nego konkretiziram izmišljaje… darujem im svoju krv… mirise, okuse, zvuke, boje… ne obuzdavam osjećaje… i srce diše, uistinu diše ritmom mene jahačice na vrancu živućih čula… u vrtlogu jave naučih pokazati i ljutnju i bijes i tugu i sreću i veselje...

A sjećanja?...

Tu su, zatvorena u škrinji nezaborava… satkana od misaono- osjetilno- osjećajnih slika ona čine teoretski nemoguće mogućim… oživljavaju utopiju o putovanju kroz vrijeme… bez njih ne bih mogla analizirati, umrežavati ni uspoređivati osjećanja osjećaja… ne bih osjetila da život nije palanka u kojoj stoluje osrednjost i ustaljena svrsishodnost… tek trodimenzionalna prostornost oslikana Euklidovom geometrijom… apsolutna vremenitost bez pomaka u zaobljenost svijesti…

Vizualizirajući uspomene osjećam život kao nezaustavljiv proces multidimenzionalnog univerzuma uma… kao vječno nastajuću geometriju nutarnjeg Svemira...

Dijana Jelčić







Oznake: sjećanja, uspomene, pamćenje

- 18:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Kolovoz je...



Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Dragojević Danijel






Lucidan san...

Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala
pjevajući.
Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi
budnost.
Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje.
Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom.
Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede.

Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana,
podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za
dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena.






Budim se.

Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Pokušavam razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.

Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.

Da, Šmić je imao pravo. Pjesnici su čuđenje u svijetu, oslobađaju od grijeha,
stihom daruju okus jabuke, oprostom hrane dušu,
ushićuju srce, oplemenjuju svijest.

Kolovoz je!

Kao djevojka sanjah plave daljine... Da, treba putovati.
Putovat ćemo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjesnikova sna.

Poezija je ljubav i sloboda!

Dijana Jelčić






Oznake: Danijel Dragojević, Toskana, poezija

- 07:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>