Sjaj prohujalog vremena...
Jutros zaboravih zaustaviti snove,
miris noći na laticama ruža,
nestvarna stvarnost,
tisuće zrcala u
mozaiku srca,
ritam prohujalog vremena.
Zatvorih tišinu među dlanove,
u svjetlu svitanja
vidim jedno zarobljeno srce,
tragove razmrvljene boli,
krhotine prošlosti
Dalievu istinu
tvog postojanja u meni...
Dijana Jelčić Starčević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.
Umjesto padajućih zvijezda sinoć promatrah kako se zrake sunca igraju sa kristalnim kapima fontane… pri titrajima oka kristali su mijenjali oblike, a bili isti… ti si se smješio mom mudrovanju, srce je promijenilo ritam… osjetih ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah, zrcaljanje ljepote se događa u meni…
U kristalnoj rešetki naše svijesti se prelama svjetlost… slijeva u paletu boja naših misaono- osjećajnih slika… ovjekovječuje trenutke u galeriji pamćenja… pretače ih u klijetke srca… tu, u riznici emocionalnih sjećanja su pohranjeni kristali koji u sebi kriju sjaj prohujalog vremena…
Na našem prozoru stoji kristalna vaza ispunjena porcelanskim jabukama… djelić prošlosti mojih praotaca u sebi krije uspomene… svaka jabuka mi priča drugačiju priču… razbuktava sjećanje na vrijeme u kojem je kupljena… pored vaze stoji slon… reprodukcija Dalieva uratka… donešena iz dalekog grada na sjeveru Španije… bili smo u Figuerasu… u njegovom muzeju…
"Treba vidjeti, razumjeti i osjetiti njegovo djelo. Dalijev način, bez obzira na raspon stilova od onog bliskog impresionizmu, nadrealizmu, psihoanalizi, znanstveno metafizičkoj i organskoj spoznaji, sve do duboko religioznog simbolizma, uvijek je temelj snažnoj imaginaciji, uvijek je osnova našeg i njegovog iracionalnog poetizma."... sjetih se pročitanog
Promatrajući njegovo djelo osjetimo da je ono podsvjesno u nama uvijek snažnije od svjesnog, čisto razumskog... kritičari i vrednovatelji njegovih djela tvrde... iako je imao viziju, ona nikad nije ostvarena po zadanom obrascu, uvijek su njegove slike na kraju bile iznenađenja za nas, ali kako umjetnik reče i za njega samog.
Salvatore Dali je naglašavao da se čovjek dok promatra neku sliku uvijek morao zapitati:
„Što ovo predstavlja?“
Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje ne predstavlja baš ništa...
Lutali smo satima njegovim muzejom, osjećali snagu njegove, u umijeće, utkane duše… dotaknula sam minijaturnog slona i pričinilo mi se da figurica živi… vidjeh bezgraničje prostora i beskonačnost vremena... u naslikanoj koloni tih nježnih gorostasa osjetih snagu i nezaustavljivost aktus purusa... pokreta iz kojeg je nastao svije i mi u njemu...
Sada promatram malenog slona u atmosferi našega doma… na njegovim leđima je Platonija, bezvremenska piramida… u sjaju prohujalog vremena postojimo ljubav, život i mi…
Dijana Jelčić Oznake: govor kristala, Figueras, Dali
|
