Bože, dopusti
da obujem tvoje sandale
jer inače moje su noge kazaljke
jedna duža druga kraća pjesma
o hromima…
Dražen Katunarić
Trovremenostt...
Grmljavina je prepolovila noć i san... još je daleko do svitanja... na premosnici između polutki snovitosti bdijenje pod munjama... volim promtrati tu igru svjetla i tmine... ti spavaš... iskradam se iz kruga ljubavi i uranjam u krug maštanja... dvokružje života... nebo titra plesom oblaka... silovitost dodira blješti iskričavim žarom... ognjilom kozmičih zakona... gledam zrcaljenje nutrine svemira... u disanju beskraja osluškujem poeziju kiše... tvoja pjesma se slijeva licem noći... sjećanja se mješaju sa muzikom uskovitlanih sfera... prividi žive... dotiču oči... uranjaju u dubinu... bude usnule leptire svjesnosti... davno oslikana iluzija se slijeva u budnost... vidim omfalos svijeta... pričinja mi se da u otkucajima srca čujem poruku sa Siriusa... nevidljivi vjesnici neba nas pozivaju na gozbu Bogova... ti se smiješiš u snu... možda je zlaćana nit mojih misli dotaknula tvoju usnulost... možda se u ovom trenu uistinu zrcalimo na dalekoj zvijezdi i živimo ovaj san koji se pretače u moju svijest... tražim riječi kojima bih opisala neopisivost ove ljepote... jedna davna priča se ostvaruje u metaverzumu uma... sinopsis se prelijeva u režiju trenutka... oživljava vrijeme… zaobljuje prostor… cjelina u kojoj sekunde titraju disanjem sna… tihuju nepostavljena pitanja i nenaslućeni odgovori… sve što znam o tebi je začuđujuća estetika… sve što znaš o meni je kreacija vremena…
Istovremenost u Eliotovoj trovremenosti … duboko doživljena sadašnjost oplemenjena sjećanjima na prošlost i iščekivanjem budućnosti…
Faustovski poziv trenutku… „Zaustavi se, jer tako si lijep!“ gubi značenje… zaustavljanje je propast…uništavanje života… nestvaralačko ponavljanje onoga što je bilo je nagomilavanje patine... nestajanje sjaja… neizvjesnosti je poslanje… skok u prazno… na početak… u nepoznato…
Vidim let golubice… znak uskovitlanog mira...
Sviće… Anđeo na prozoru, na plavetnilu neba ostaci noćašnje oluje... lahorasta zavjesa krije u sebi tajnu promjenjivosti… iz ničega izranja sve… bjelina dnevne svjetlosti skriva odsanjanu iluziju… nestaju boje lijepih privida… rađaju se boje vremena… na sceni jutrenja se budi život tako jednostavan i lijep…
Dijana Jelčić
slike... Etelka Kovach- Koller, Pars pro toto... August Macke, Oluja
Željena stvarnost je svijet bez grijeha i pokore, vizija pastoralnog Raja i dešifriranje drevnih anagrama.
Et Arcadia Ego…
I u Arcadiji ja…
izmiješana slova
kriju imperativ.
I tego arcana dei… odlazi!
Krijem tajne Boga!
Ponekad se događa rat svjetova, sučeljavanje anđela i demona, lice i naličje života. Tada se muk pretače u misao, nutarnje Sunce pobija postojanje mraka, dokazuje ne postojanje tamne strane Mjeseca.
Osjećam, sunce je uvijek tu!
Naslućujem smisao planetarnih fikcija, mojih iznenadnih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.
Srce titra načelom ovozemajskog vremena.
Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?
Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, u prvu i temeljnu istinu, nečujan preludij pretakanja sutona u svitanje,
u postojanost vječne tišine, božanske tišine.
Kakva je sudbina zapisana u ovom svitanju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu ljepote?
Hvala ti Helione,
otisak tvog dara je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće,
pretočio u osjećanje lahoraste miline.
Poezija oceana poziva na jutrenje,
sunce izranja iz lazure noći,
volim trenutke slijevanja noćne tišine
u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje ljubavi.
Ponavljajuća predstava,
drugačija, a uvijek ista,
uskrsnuće svjetlosti,
na dlanu svemira
obred krštenja mladoga dana.
Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?
Živim izmišljaj, osmišljavam iluziju.
U gradu sanjajućih knjiga,
u mirisu jasmina i limuna,
susretoh lutajuću dušu,
oslobodih se sumnji.
Odzvanja jutrenje. Bijelo sunce izranja iz lazura noći. Promatram obzor svitanja... volim trenutke prelamanja tišine u zvuk zornice... tu kratku neodlučnost vremena... nesigurnost još usnulih cvjetova... i vitešku hrabrost mladunca na bojišnici vječnosti...
Ponavljajuća predstava, drugačija, a uvijek ista.
Uskrsnuće svjetlosti. Na dlanu svemira obred krštenja rođenog dana. Srce slavi svitanje, preuzima ritam budnosti, postaje vodič kroz koplja stvarnosti. Osluškujem otkucaje, brojim nano sekunde njegove nutrine. Pokušavam odgonetnuti tajnu drevnog vjerovanja… Pružih ruku ka izlazećem suncu, pitoma kao ljubav bijela ptica kruži nad prozorom.
Je li bijela ptica glasnik neba?
Zašto li se ukazala u krugu ucrtanom nitima tek naziruće svjetlosti?
Kome dugujem ovo ukazanje ljepote?
Krug zbilje se širi, tišina se pretače u preludij vremenskih okružja.
Nedokazivost istine se sanja.
Odsanjah istovremenost.
Bila sam i tu i tamo.
Poistovjećenje i dokaz postojanja u paralenim svjetovima.
Kovitlaju se misli… vrtlože pitanja…
Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom svemira?… je li to premosnica između iluzije i života?... nevidljiva spona trenutka i vječnosti?...
Ili je to prokletstvo spoznaje ?
Osuđeni na svjest o prolaznosti mi živimo beskonačnost. Zgusnuti u djeliću vječnosti mi živimo trenutak, izmišljaj ljepote.
Osmišljavam iluziju, darujem joj oblik, boju, miris, okus…
Misaona slika živi, ideokinetika svijesti, ishodište ljepote, revolucija u glavi…
Proljeće grad odjenulo ruhom buđenja… divnim tkanjem sunčane svjetlosi i smijeha… ponedeljak korača ka zenitu… čekam da pucanj s Griča prepolovi dan u prošlost i budućnost… u prohujale i dolazeće titraje sreće…
Nestaje spoznaja tugaljivih magli i tmurnih oblaka… ružno se lako zaboravlja kada nevinost djeteta zaigra svoju igru s bjelinom kojom svjetlost kiti dan… uranjamo u dolezeću duljinu
Osmijehuješ se. Divno je osjećanje postojanja u paralelnosti tvoje snovitosti i tvojih buđenja… osluškujem tvoju tišinu ubrizganu u vrevu svakodnevice. Odjeven haljom čovječnosti pričaš mi priču o čujnosti gluhih samotnjaka na obroncima vremena… o mudracima koji tkivom spoznaje satkaše prve vizije i pokrenuše kozmogoniju svijesti.
Rođeni u okrilju mistične mudrosti mi sretni trajemo u ushitu svjetlosti.
Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica. Zoblje zvjezde, budi usnulo sunce. Iza otoka blješti carpaccio svitanje, titraju strune razigranih uspomena. Igra svjetlosti i sjena obznanjuje završnicu lazurne ljepote i početak profanog vremena.
Budnost u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. Stručak riječi, tišina utkana u govor, u osmijeh, u sjaj očiju, u odsjaj lica koje traži istinu.
Noćašnji san još uvijek dodiruje budnost… ljepota ne prestaje... dva galeba i vjetar dolutao iz kozmičkog vremena vrtloži osjećanja, skuplja ih u kalež trenutka i oplemenjuje zbilju...
Miris prve jutarnje kave, zvono Petrove crkve poziva na jutarnjicu. Otvaram okna hrama i udišem svježinu mladog dana.
Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja
dozvoli srcu da diše!
Imperativ u davno napisanom stihu. Danas se pitam, kako srce diše?... čime?...
O da, srce diše radošću duše, kapima crvene rijeke, uzbuđenjem prvog poljupca, nježnošću dolutalom s tvojih dlanova, smirajem poslije otrgnuća iz olujnih misli, strašću koja se iz tvojih očiju prelijeva u klijetke, ritmom snovitih trenutaka, otapljanjem lednice podsvjesti… njenim slijevanjem u lijepe privide, uzavlešću podmorja iz kojeg izranjaju biseri i nižu nisku kojom se u srcu sidri ljubav.
Je li ova Krležijanska rečenica odgovor na pitanje?
Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti i nadopisuju davno napisano.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
Odluči se za ljubav!
Srce odbrojava trenutke svog robovanja nježnoj moćnici moga svijeta, sretno se igra s perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše.
Naše vrijeme je prepuno znakova koji ukazuju da se nalazimo na pragu nečeg što su mnogi stoljećima, pa i tisućljećima isčekivali. To je vrijeme praznine, a ujedno i vrijeme potrage za istinom i onoga što će ispuniti horror vacui. Ponuda je danas doista široka, a zabluda primamljiva. No iskustvo stjecano tisućama godina ljudske civilizacije govori da prave vrijednosti nisu nikada odmah nadohvat ruke, već se za to treba izboriti. Sve što je stoljećima i tisućljećima bio nekakav etalon života i društva općenito, danas vrijedi to isto, uronimo u dubinu sebe sama i ispunimo prazninu ljubavlju. Pripitomomo jahače apokalipse u sebi, sveti Ivan nam ucrtao put ka spoznaji tih demona u nama samima, ostavio nam je ljubav u naslijeđe. Živimo je... sretan imendan svim Ivanima i Ivankama...
Završila je odiseja lutanja po, na dlanu vječnosti, neupisanim stazama. U torbi beskućnika otkrih urnu u koju sakrih pepeo prohujalog vremena. Zidni sat otkucava novo jutrenje. Budi me miris kave. .
Grle me strune blagdanskog spokoja, tvoja prisutnost se ovija oko mene.
Noć nestaje u njedrima sunca, gubi se tmina pod kopljima svjetlosti. Promatram rađanje ljepote, svakodnevni ritual odvajanja od iluzije lazurnog beskraja. Ćutim iskrenje budnosti. Osluškujem tišinu u dubini uma. U viziji svitanja se zrcali igra jutrenja. Izranjam iz praznine bezriječja, osluškujem slovkanje tvog imena na zaslonu čulnosti. Nepostojeća ruka svjesnosti ispisuje poruku na zidu hrama. Promatram ikonografiju ljubavi i vidim oči boje sna. Osjećam disanje srca.
Danas slavimo Ivanovo otkrivenje. Ivan je zaštitnik ljudi koji se bave knjigom, učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelj, slikara i zaštitinik prijateljstva… Uranjamo među latice najljepšeg cvijeta evanđelja.
Darovali su mi ime i boginju, darovali su mi vrijeme previranja i vrijeme vjerovanja, vrijeme bezgranične sreće. Razotkrivena u tvojoj svetosti ljubim ovo svitanje i pretačem san u javu. U jecaju svemirske tišine naslućujem glas nebeskog rapsoda, čujem bubnjeve šamana vremena i volim ovaj trenutak bliskosti. Zablude utopih u moru privida, dotaknuše me titraji beskrajnosti vjerovanja u ljepotu vječnosti. Zavijutak iznjedren iz tkiva sna miluje postojanost i sklada himnu harmonije, iscrtava kozmologiju ljubavi.
Ćutim iskonski dodir, lux primus u zavjetrini tmine, filozofiju mirisa pretočenu u čulnost, apokaliptične boje nestaju, gube se u svitanju mladog dana. Ivanovo otkrivenje sklada rapsodiju boja i pretače ih u čujnost ćula svevremena. Vidim Nikin stijeg u zjenici beskraja, zvjezdano sjeme u poeziji kiše. Suze neba ispiru tugu sa lica vremena. Drevni oceani grle svodovlje budnosti, rađa se mladi dan.
Na obzoru svitanja nestaje silueta tužnih proročanstava, gubi se u izmaglici nepostojanja. Svjesnost skida korotu sumnji, odjeva halje iskrenosti, kiti se dijademom utkanim u zlaćanu spiralu božjeg zakona, u ljepotu ljubičastog svitanja, u koljevku ljubavi.
Dijana Jelčić
888 postova... plus 474... pospremljeno u arhivi bloga...
Sinoć smo bili na večeri kod prijatelja. Deset vrsta sireva, švicarskih, francuskih, talijanskih, kruh od helde sa bademima, schwrzwalder kruh sa suhim voćem masline, grožđe, kriške jabuka i krušaka, malemelada od smokava(odlično paše uz tvrdi sir)... vino, konjak i jamnica...
Noć puna mjesečine i dobrog raspoloženja. slavili smo susret, prijateljstvo i nazdravljali dolazećoj ljepoti...
Volim sunoćavanja… i srce koje diše ritmom vremena… i nebo u odori lazurne ljepote i purpurne nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… a kada se njegovim licem slijevaju suze svetoga Lovre tada se u meni rađaju želje, neostvarena htijenja, nedodirnute žudnje…
Volim noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća svih neostvarenih čežnji…
Kantova premisa, zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma iznjedrena iz vječnosti univerzuma… usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… iskukičana u bijelu čipku kojom svjetlost kiti dan i zvjezdani dijadem koji blješti u kosi Noći… uzorita u svom trajanju… kao kaluđerica oplemenjuje žudnje za susretom… upletena u kovitlanje nebeskog vretena ona prede zlaćanu nit koja nas sjedinjuje s harmonijom krajolika…
Ljubav utkana u prostor i vrijeme… u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… u nesanjani san… i sanjanu mudrosti uzavrelu titrajima neke davne boli…
Gledam kobaltnu noć punu mjesečine… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za dolazećim danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija neizbježne nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…
Iščekujem tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadam se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Sunca i Mjesečine…
Dotaknuo si me pogledom koji se ne zaboravlja… zagrlio bjelinom svjetlosti i odnio u carstvo tišine… nebo se smiješilo poezijom suza… rađale su se nove zvijezde…
Da, ovo je bila noć u kojoj nisam spavala, samo sam sanjala.
Jutros su iz oceana sna izronile bijele ptice, promatram ih, zoblju zvijezde... rađa se mladi dan...
Dijana Jelčić
bajka o metamorfozama u sutonima i svitanjima... i trenutak kada dan postane noć, zagrljaj Sunca i Mjeseca... i ljubav kao moćnica vječnosti...
Dok sam pred svitanje pisala komentar @teuti, ranojutarnji posjetioc, skakavac je tišinom stvarao tišinu trenutka... njemost našeg dijaloga je oplemenila ovo svitanje... tišinom mi je govorio... zavoli ovaj dan, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše... i moje srce je prodisalo ritmom zornice...
a onda je skočio na našu fotografiju iz mladosti... u sjećanju siluete zakovitlaše tišinu, muk preobraziše u rapsodiju
vremena i snova. Utihnuo je jecaj prolaznosti.
Na mnogim građevinama, starim dvorcima, muzeima vremena stoji sunčani sat i natpis...
sine sole sileo, ja sam sunčani sat, kad je mutno i oblačno vrijeme ne vrijedim ništa, ili bez sunca šutim...
Vidjeh svitanje sklupčano u nepostojeće boje. Sunce u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira se tek poigravalo sa kristalima spoznaje. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u Dubravu sna. Pozdravljali smo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Sunce se njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena i mi u beskrajnoj svjetlosti prepoznasmo boju ljubavi.
Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem. Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će nas uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ćemo crpiti stvarnost i sanjati ljepotu života.
Danas, slavimo Einsteinovu formulu i prihvaćamo brzinu svjetlosti kao konstantu brzine. Ona je osnova koja određuje odnos energije i mase. Čovjekov um je spoznao njeno djelovanje i tako mišlju postao brži od nje, postao vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet, ljubav i nas u njemu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, svjetlost postade dijete ljubavi, svjedočanstvo nekog davnog zagrljaja.
Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo u vremenu eksplozija boja.
Tamo gdje su se susreli svjest i svemir je nastala, prekrasnim bojama oživljena, dimenzija našeg istinskog postojanja. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao.
Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.
Tu je, na počecima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade svitanje dana u kojem se budimo, ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, lux primus, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života, ona je boja ljubavi.
Sviće, na obzoru se u sjaju zlatne hostije grle nebo, zemlja i more… kič… promtram taj unikatni uradak prirode… razmišljam o kičastim slikama koje se prodaju kao suveniri na našim trgovima… o štancanju pejsaža za komad kruha i preživljavanje talentiranih umjetnika… prisjećam se naših omalovažavanja tih djela… uspoređujem slike iz sjećanja s ovom ljepotom koja se upravo događa pred mojim očima… razlika je samo u doživljaju i spoznaji da je ovo što vidim neponovljiv trenutak… preslika originala u moju svijest… sada bih mogla taj doživljaj pretočiti u izričaj… baratam riječima… ali ne bih znala naslikati to osjećanje… ne bih bijelom platnu kistom i paletom boja mogla darovati dušu…
Pišem… vršci prstiju na tipkovnici su produžetak čula… čitam napisano… pitam se je li to uistinu ono što osjećam… pišem istinu… životnu istinu… štancam osjećaje… umnožavam ih nagomilavanjem riječi… ponavljam se u svojoj želji da metaforama snovitosti darujem obličje zbilje… osjećam se kao tužan slikar pred praznim platnom koje čeka na prelijevanje valova njegova oceana snova u vidljivo djelo…
Prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža…tugu je lakše pretočiti u štivo… darovati joj narušenu geometriju nutrine… sretni ljudi su isto sretni… nesreća za svakoga ima drugačije konotacije… a ja osjećam sreću… i sve što napišem nosi znamenje ljubavi i tvoga imena… i ovo divno jutrenje i olujno nebo i kiša… u vjetru čujem tvoje disanje… u zimskoj hladnoći osjećam toplinu tvojih dlanova…
Sjaj tvojih očiju grije kao ljetno sunce… sutonska i jutarnja zvijezda titraju tvojim šapatima…Sjevernjača me gleda tvojim pogledom… putanja bijelih oblaka je moj put tebi… mijenjam se… godine čine svoje, ali slijevanje misli u osjećaje je uvijek isto… još uvijek svojom blizinom nježno prebireš po strunama osjetilnog sustava… još uvijek te vidim nijansama nutarnjih boja, čujem zvucima sonate od snova… vjekujem u opojnom mirisu tvoga zagrljaja sa bezimenim okusom na usnama…
Susrećem te u snovima… zbilja je bez tebe nezamisljiva…
Sjedim pred računalom… čitam osjećanja…
Je li to uistinu moja osjećajna slika?...
Neznam… nisam sigurna… jer u ovom trenu mi prilaziš… nova ideokinetička slika titra na reljefu mozga… slijeva se osjetilnom rijekom u doživljaj… mogla bih početi ponovo pisati… sa malim odmakom… u stanićju ćutim novo, nježnije titranje…
Ljubav nema kraja… osjećanje osjećaja je neponovljivo… to je unikatno djelo naše nutrine…
Danas vjerujem da i slikari slikajući na izgled iste izlaske i zalaske sunca platnu daruju uvijek novi osjećaj…
Stajali smo na šljunčanoj obali okupani zlaćanim sjajem zvjezde mora. Praiskonska venera se ogledala na pučni privida. Njenom svjetlošću dotaknuh sjećanja.
Tražila sam te u snovima, u oblacima, u nenapisanim pjesmama koje se rađaše kao đerdani omotani oko vrata vremena. Tražila sam te u srcozorjima ljubičastih ruža koje posadih u perivoju čežnji.
Tražila sam te u kapljicama rose na baršunu travnjaka prostrtog u arboretumu žudnji.
Tražila sam te u spiralnom plesu kristalnog vretena vječnosti koje nosih u duši.
Sanjala sam te u besanim noćima koje dijelih sa čarobnicom zamka čulnosti i opsjenarom odaja budnosti u kojima se gubio trag darovane mi čarolije.
Sretala sam te u začaranosti svjesti koja je odisala nepoznatim mirisom i omamljivala me čujnošću melodije tvoga glasa. Voljela sam te podatnošću tihovanja žene u meni, jecajem tišine uzavrele u torzu želja.
Govorila sam ti jezikom pupoljaka koje sam skrivala u osrčju i njegovala za dan susreta. Osjećala sam da ćeš ih zalijevati poezijom suza i da će one procvijetati u ljubičaste ruže objavljujući svetozorje ljubavi.
Lebdjela sam nevinošću djeteta iznad koridora vremena i čekala da tvoj lik izroni iz magličastih snoviđenja.
Došao si iznjedren iz aquarela koji oslikah žudnjama, oživio si imresionizmom čežnji, zarobio si me dlanovima nježne vječnosti i zatvorio u kristalni krug ljubavi.
Sinoć nas je Luna promatrala osmjehom mladenke odjevene u odoru nevinosti. Nebo se usedmostručilo i otvorilo kapije sreće. Neizgovorene riječi kaplju kao suho zlato i pretaču se u antologiju ljubavi.
Sa tornja katedrale odzvanja svitanje. Uranjamo u mladi dan okupani kapima svete krvi. Alba novokrštenja se ovija oko nas.
Čuvaj ovaj san, šapućeš mi bezglasjem sreće.
Čuvajmo ga zajedno!
U kapi sretne budnosti
prihvaćam nepobitnost snovitosti,
neopozivost prolaznosti
i obrise iluzija.
Srce neumoljivo
otkucava trenutke.
Iz načela vremena
izranjaju znatiželja i čuđenje,
a sjećanja premošćuju razvaline,
obnavljaju se davne ludosti.
U prostoru razuma
se gomilaju okusi, mirisi i glasovi,
u uspomeni dozivam
naša mahnitanja neotrovana
prolaznom bitnosti.
Odbacivali smo svrsishodnosti,
za ideale se umire,
govorio si,
vjerovala sam ti.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha
još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća.
Prisutna u stvaranju prostora
igram se iluzijama,
nad otokom djelić vremena,
tankoćutno sjećanje
se ogleda u svemiru i meni.
Svilotisak sreće oplemenjuje trenutak.
Izgovoram psalm ljubavi,
i zatvaram oči.
Na zaslonu metafizičkog neba
titra snovid prohujale ljepote.
Otvaram oči,
kroz krošnju masline,
plavetnilom svitanja
smiješi mi se mladi dan.
a nebo nad našim prozorom
oživljava davna maštanja,
snovitost bez utvara,
nagla ljeta prepuna smisla,
djevičanski izvor vjerovanja
u riječi sa početka priče.
U perivoju očiju jasnoća dobija oblik. Sunce stvara pukotine, daruje mi oružje protiv sumnji, otvara vrata svijesti.
Budim se.
Procvjetale krošnje najavljuju plodove ljeta. Kroz okna od lišća se nazire rađanje mladog dana. U krajoliku bez obala naslućujem rijeku vremena. Ljepša je od asfaltnog kalupa svrsishodnosti, tiša je od sjena koje tminom obznanjuju neosjetilnost materije.
Konture grada izranjaju iz kobalta noći. Žamor probija zvučni zid snovitiosti i uranja u zbilju. Mješaju se disonance i konzonance stvarnosti. Nevidljivi orkestar svira zornicu. Pod kuplom jasnoće osluškujem odu radosti. Valovi neba uspavljuju zvijezde, odnose san u azurne daljine.
