Plavetnilo svitanja...
U kapi sretne budnosti
prihvaćam nepobitnost snovitosti,
neopozivost prolaznosti
i obrise iluzija.
Srce neumoljivo
otkucava trenutke.
Iz načela vremena
izranjaju znatiželja i čuđenje,
a sjećanja premošćuju razvaline,
obnavljaju se davne ludosti.
U prostoru razuma
se gomilaju okusi, mirisi i glasovi,
u uspomeni dozivam
naša mahnitanja neotrovana
prolaznom bitnosti.
Odbacivali smo svrsishodnosti,
za ideale se umire,
govorio si,
vjerovala sam ti.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha
još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća.
Prisutna u stvaranju prostora
igram se iluzijama,
nad otokom djelić vremena,
tankoćutno sjećanje
se ogleda u svemiru i meni.
Svilotisak sreće oplemenjuje trenutak.
Izgovoram psalm ljubavi,
i zatvaram oči.
Na zaslonu metafizičkog neba
titra snovid prohujale ljepote.
Otvaram oči,
kroz krošnju masline,
plavetnilom svitanja
smiješi mi se mladi dan.
a nebo nad našim prozorom
oživljava davna maštanja,
snovitost bez utvara,
nagla ljeta prepuna smisla,
djevičanski izvor vjerovanja
u riječi sa početka priče.
Neka bude svjetlo i bi svjetlost.
Dijana Jelčić
fotke... Jasna Marcelić i @dinajina sjećanja
Oznake: svitanje, plava rapsodija, more, nebo
|
