dinajina sjećanja

subota, 20.05.2017.

Dolina zelene rijeke... Osluškujem poeziju kapi. Čujem tišinu skrivenu u krošnjama bijelih breza… muk tužnih vrba… i šum vjetra… donosi miris tek procvalog jasmina… Rijeka teče, širi se u močvaru, slijeva u deltu... odlazi u more, u poeziju drevnih oceana. Na delti njene ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu, na pješčanom žalu vjerovanja neka zalutala barka spusti jedra... U Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru i prosu plimu sreće... na pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene. U zelenoj rijeci se grle tisućljeća, a ona vjekuje svojom prolaznošću. Heraklitova istina. Dolazimo, odlazimo i vraćamo se. Ona neumorna uranja sve dublje i dublje u bitak tvog rodoslovlja. Svjedokinja rađanja i umiranja romorom kapi ispisuje brevijare vjerovanja, ocrtava ikonografiju postojanja, oslikava ikone ljubavi… Krotili su je, pripitomljavali… nisu uspjeli odagnati njenu prisnost sa plodnom dolinom iza njenih obala. Mirisi mandarina i grožđa nas omamljuju. Okus crnog vina oplemenjuje. Ona je ljubav ubrizgana u tajni kod genoma rođenih u njenim skutima. Promatram sjaj u tvojim očima. Mir se ogleda u tvom pogledu i sjećanja na djetinjstvo. Govorio si mi... tamo na obali na mene oduvijek jedna vrba čeka... Osluškujemo tišinu. Narušava je samo žubor rijeke. Osjećamo njeno bdijenje nad životima, ćutimo njeno samozatajno darivanje grudi zemlje na kojoj stoji hram u kojem izgovorismo ono sudbonosno… dok nas smrt ne razdvoji… Dugo nas nije bilo. Vralili smo iz daljine, a ona je čekala kao što majka čeka. Nepokolebljiva u svojoj strpljivosti ona podnosi odlaske i hirovitost vremena… ne pokazuje tugu… guta suze neba i pretače ih u žitnicu sreće… i tišinu močvare u kojoj vjetar sklada ljubavne balade… Šetamo njenom obalom… ona teče… u njenim kapima se zrcale uspomene… osjećamo neuništivost spomenka ljepote ugnježdenog u njeno trajanje… tihujemo… i volimo njen smaragdni sjaj … Dijana Jelčić Oznake: Neretva, delta, more, poezija kapi.

četvrtak, 14.07.2016.

Zornica... I cvrči cvrči cvrčak u krošnji velikog bora... titraju meka krila jutrenja... more leluja zornicu, dobrodošlicu, odu povratka u ljepotu... vjetar se skrio u dubinu školjke... noćašnja kiša je ostavila trag poetike na cvjetovima... širi se miris lavande... U daljini, na drugoj obali se nazire grad mojih pradjedova... Zadar se budi... sretna sam... volim ove pomake u snu... i tvoj osmijeh... isčitavam tvoje misli, tvoje osjećaje... neizgovorljivost ove miline titra na tvojim usnama... pretače se u zlaćanu spiralu i sjedinjuje naše sudbine u prisnost trenutka... u paletu nepostojećih boja... u nemoguću mogućnost slijevanja modrih nijansi u poeziju oslikanog jutrenja ... Slijedim tragove kojima smo dospjeli u svitanje mladog dana... na obzoru, u iskri budnosti se prelama povijest svih naših zora... osluškujem rapsodiju odživljenog kolorita... more guta naše tajne... slijeva ih u pjesak i pjenu... skriva u bisernice iz kojih će jednoga dana na žalu nekog nepoznatog oceana izroniti i pričati priču o nama, sanjarima života... Dijana Jelčić Oznake: more, svitanje poslije oluje...

srijeda, 13.07.2016.

Dosanjana čarolija... Stajali smo na šljunčanoj obali okupani zlaćanim sjajem zvjezde mora. Praiskonska venera se ogledala na pučni privida. Njenom svjetlošću dotaknuh sjećanja. Tražila sam te u snovima, u oblacima, u nenapisanim pjesmama koje se rađaše kao đerdani omotani oko vrata vremena. Tražila sam te u srcozorjima ljubičastih ruža koje posadih u perivoju čežnji. Tražila sam te u kapljicama rose na baršunu travnjaka prostrtog u arboretumu žudnji. Tražila sam te u spiralnom plesu kristalnog vretena vječnosti koje nosih u duši. Sanjala sam te u besanim noćima koje dijelih sa čarobnicom zamka čulnosti i opsjenarom odaja budnosti u kojima se gubio trag darovane mi čarolije. Sretala sam te u začaranosti svjesti koja je odisala nepoznatim mirisom i omamljivala me čujnošću melodije tvoga glasa. Voljela sam te podatnošću tihovanja žene u meni, jecajem tišine uzavrele u torzu želja. Govorila sam ti jezikom pupoljaka koje sam skrivala u osrčju i njegovala za dan susreta. Osjećala sam da ćeš ih zalijevati poezijom suza i da će one procvijetati u ljubičaste ruže objavljujući svetozorje ljubavi. Lebdjela sam nevinošću djeteta iznad koridora vremena i čekala da tvoj lik izroni iz magličastih snoviđenja. Došao si iznjedren iz aquarela koji oslikah žudnjama, oživio si imresionizmom čežnji, zarobio si me dlanovima nježne vječnosti i zatvorio u kristalni krug ljubavi. Sinoć nas je Luna promatrala osmjehom mladenke odjevene u odoru nevinosti. Nebo se usedmostručilo i otvorilo kapije sreće. Neizgovorene riječi kaplju kao suho zlato i pretaču se u antologiju ljubavi. Sa tornja katedrale odzvanja svitanje. Uranjamo u mladi dan okupani kapima svete krvi. Alba novokrštenja se ovija oko nas. Čuvaj ovaj san, šapućeš mi bezglasjem sreće. Čuvajmo ga zajedno! Dijana Jelčić Oznake: svitanje, more, Sunce

četvrtak, 07.04.2016.

Plavetnilo svitanja... U kapi sretne budnosti prihvaćam nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obrise iluzija. Srce neumoljivo otkucava trenutke. Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje, a sjećanja premošćuju razvaline, obnavljaju se davne ludosti. U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi, u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana prolaznom bitnosti. Odbacivali smo svrsishodnosti, za ideale se umire, govorio si, vjerovala sam ti. Dočekivali smo zore na trgu cvijeća, miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća. Prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama, nad otokom djelić vremena, tankoćutno sjećanje se ogleda u svemiru i meni. Svilotisak sreće oplemenjuje trenutak. Izgovoram psalm ljubavi, i zatvaram oči. Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid prohujale ljepote. Otvaram oči, kroz krošnju masline, plavetnilom svitanja smiješi mi se mladi dan. a nebo nad našim prozorom oživljava davna maštanja, snovitost bez utvara, nagla ljeta prepuna smisla, djevičanski izvor vjerovanja u riječi sa početka priče. Neka bude svjetlo i bi svjetlost. Dijana Jelčić fotke... Jasna Marcelić i @dinajina sjećanja Oznake: svitanje, plava rapsodija, more, nebo

srijeda, 02.03.2016.

Zapisano na otoku... Promatram jedrilicu kako polako nestaje iza horizonta, iza one crte na kojoj se ljube nebo i more. Zemlja je okrugla, vrtloži se u ekliptici sunca, a mi, rođeni u sili gravitacije, vjekujemo na njenom obodu. Suhoparnost te činjenice dokazuje svrsishodnost našeg života. Ponekad bježim od te istine. Širina pučine budi u meni pustolovku, bjegunicu iz koridora zbilje, iz naučene trodimenzionalnosti u kojoj nazirem tek obrise stvari, konture kuća, siluete ljudi. Pokušavam osjetiti moć solarnog ljepila koje sve to i sve nas drži na okupu. Zalutala u naslućenim dimenzijama uma, u iluzijama magličastih ljepota spoznajem nemogućnost bivstvovanja u tim imaginarijama. Život je tu. Vraćam se u zbilju, u mirise i zvuke ovog sunoćja. Ti izranjaš iz mora, daruješ mi školjku. Osluškujem šum oceana. Pričinja mi se čujem smijeh čuvara nestalog kontinenta. Dva delfina plesom narušavaju bonacu. Dokazuju, utopija je izrasla iz ključanja ovozemaljske ljepote. U ovoj sićušnoj mjeri vremena se ogleda vječnost. Iz tajanovite nule Fibonaccievog niza se množi i razmnaža stvarnost, izranja iz ničega u sve. Sretna sam. U tvojim očima se zrcali sutonsko Sunce. Utiha se širi nutrinom, omamljuje srce, smiruje otkucaje pred navalom uzbuđenja. Čujem zov oceana, poezijom kapi poziva u san. U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo? Nalazimo li se na onom traženom otoku potpunog mira? Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti? Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka? Pitanja u sebi kriju rebus ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih. Sjedimo u zatonu djetinjstva. Pored nas knjiga Brian Greene „Elegantni svemir“. Još uvijek osjećamo kovitlanje neurona u misaonom režnju. Šutimo. Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec se kupa u poeziji kapi. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti... Već viđeno… Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje. Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu. Prva brodica isplovljava iz luke. Otok se budi. Obnavlja se naše naglo ljeto. Dijana Jelčić fotografija... Jasna Marcelić Oznake: zemlja, more, Sunce, Fibonacci.