Zornica...
I cvrči cvrči cvrčak u krošnji velikog bora... titraju meka krila jutrenja... more leluja zornicu, dobrodošlicu, odu povratka u ljepotu... vjetar se skrio u dubinu školjke... noćašnja kiša je ostavila trag poetike na cvjetovima... širi se miris lavande...
U daljini, na drugoj obali se nazire grad mojih pradjedova... Zadar se budi... sretna sam... volim ove pomake u snu... i tvoj osmijeh... isčitavam tvoje misli, tvoje osjećaje... neizgovorljivost ove miline titra na tvojim usnama... pretače se u zlaćanu spiralu i sjedinjuje naše sudbine u prisnost trenutka... u paletu nepostojećih boja... u nemoguću mogućnost slijevanja modrih nijansi u poeziju oslikanog jutrenja ...
Slijedim tragove kojima smo dospjeli u svitanje mladog dana... na obzoru, u iskri budnosti se prelama povijest svih naših zora... osluškujem rapsodiju odživljenog kolorita... more guta naše tajne... slijeva ih u pjesak i pjenu... skriva u bisernice iz kojih će jednoga dana na žalu nekog nepoznatog oceana izroniti i pričati priču o nama, sanjarima života...
Dijana Jelčić
Oznake: more, svitanje poslije oluje...
|
